Boris Blažina – Mitski zbornik. Urednice Suzana Marjanić i Ines Prica. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatsko etnološko društvo: Scarabeus naklada, 2010, 574 str.
Mitski zbornik. Urednice Suzana Marjanić i Ines Prica. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatsko etnološko društvo: Scarabeus naklada, 2010, 574 str.
Mitski zbornik predstavlja zbir znanstvenih radova iz etnologije i srodnih znanosti prvi puta izloženih na znanstvenom skupu Hrvatskog etnološkog društva „Stanje i tendencije mitoloških istraživanja danas“, održanoga 2007. u Zagrebu. Ove radove nadopunjuju članci domaćih i inozemnih stručnjaka za razna područja mitoloških istraživanja. Heterogene tematike i konceptualne strukture, te interdisciplinarnog karaktera, Mitski zbornik prvo je djelo hrvatske etnografije koje je u cijelosti posvećeno mitološkoj tematici. Zbornik zadire u područja kao što su indoeuropska, kršćanska i (pra)slavenska mitologija, interakcija između kršćanstva, predkršćanskih mitologija i stranih mitologija s kojima se moderno društvo susreće kroz proces globalizacije, moderni pokušaji rekonstrukcije drevnih mitova, istraživanje uloge mita u suvremenoj svakodnevici, odnos književnosti i mita, medijski utjecaj na mitove o anarhizmu, naciji, obiteljskom životu itd.
Nakon uvoda urednica Suzane Marjanić i Ines Prica, u kojemu je ukratko opisana geneza zbornika te ocrtan sadržaj svakog od članaka, slijede trideset i tri znanstvena rada koji su podijeljeni u deset tematskih cjelina, to jest poglavlja. Kao cilj zbornika ističe se namjera ocrtavanja stanja i tendencija mitoloških istraživanja danas, prvenstveno u hrvatskim okvirima, te njegove moguće uloge kao protežne strukture otpora prema danas ukorijenjenoj ciničnoj politici moći koju provode vlasti diljem svijeta.
U prvoj tematskoj cjelini, Mitske re/konstrukcije i re/interpretacije, mogu se uočiti dva glavna pravca mitoloških istraživanja u hrvatskoj folkloristici i etnologiji: panteonske rekonstrukcije pretkršćanske religije u hrvatskim krajevima, te istraživanje tzv. mitske niže demonologije (proučavanje mitskih bića nižeg reda, kao npr. vampira, vještica, vila itd.).
Prvi članak unutar ove cjeline, Važnost prapovijesti indoeuropskih struktura za indoeuropska istraživanja autorice Emily Lyle, ima za cilj upozoriti istraživače indoeuropske mitologije da nije potrebno biti zarobljen unutar paradigme koju je prije više od pola stoljeća uspostavio Georges Dumézil. Dumézilovu istraživačku paradigmu utemeljenu na tripartitnoj strukturi (sveto, tjelesna snaga i napredak/plodnost) u indoeuropskim izvorima autorica karakterizira kao „ni točnu ni netočnu, već pristranu“, te iznosi moguće alternativne interpretacije. Ipak, autorica naglašava da je Dumézilov koncept organizacije bogova kao odraza ljudske organizacije valjan i ključan za bilo kakva buduća revidiranja semantike mita u svjetlu novih spoznaja.
Sljedeći članak, U susret drugoj mitologiji. Porod od tmine: Jokastine kćeri i unuke, koji potpisuje Ivan Lozica, razmatra stanje i raznolike tendencije mitoloških istraživanja u hrvatskoj znanosti, podsjećajući pritom na zapostavljena tzv. niža bića mitskih predaja, koja su, za razliku od poganskih bogova, još živa u folklornom procesu (i stoga ih je moguće istraživati u suvremenoj svakodnevici). Autor ukratko prikazuje odnos između kršćanstva i pretkršćanske vjere, koja dolaskom mnogo rigidnijeg monoteističkog sustava, biva poistovjećena s mitologijom (nasuprot kršćanskoj religiji). U članku se također razmatra mogućnost rekonstrukcije specifično hrvatskoga mita, pri čemu autor napominje da se uslijed nedostatka izvora takva rekonstrukcija može provesti samo komparativno, zbog čega postoji opasnost jednoznačnog zamjenjivanja južnoslavenskih alopersonaža istočnoslavenskima.
Članci Sveti trokut zagrebački Vitomira Belaja i Mogući utjecaji praslavenske mitske predodžbe na tradicijske elemente u Stupniku kraj Zagreba Mirele Hrovatin mogu se okarakterizirati kao studije-slučajevi. Belajev članak pokušava rekonstruirati slavenski mit na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine pomoću toponima koji su prostorno raspoređeni po shemi trokuta, pri čemu je svaka točka posvećena jednom od triju vrhovnih božanstava (Perun, Veles, Mokoš/Živa). Osim toga, članak prikazuje studije-slučajeve istraživanja slavenskih mitova na području Zagreba i okolice. Mirela Hrovatin ograničava svoje istraživanje na tradicionalnu kulturu na području naselja Stupnik kraj Zagreba. Autorica nastoji komparativnom metodom potvrditi elemente kulture na koje je mogao utjecati praslavenski sustav vjerovanja i svjetonazora, uočavajući da su se spomenuti elementi nadopunjavali i egzistirali i na sinkronijskoj i na dijakronijskoj liniji, te da im se usred prihvaćanja uvijek novih objašnjenja i simbolike značenjski izgubio gotovo svaki trag.
Drugo poglavlje zbornika, Mitska bića i predodžbe, ocrtava stanje istraživanja tzv. niže demonologije, ističući da se problemu nadnaravnih bića sve više pristupa iz perspektive današnjeg stanja na terenu, pri čemu se preispituju i vjerovanja živih ljudi, te način na koji ljudske zajednice stalno (re)kreiraju nadnaravno (nasuprot prijašnjem fokusu na iskustvo nadnaravnoga u zapisanim svjedočanstvima). Ovaj je problem detaljnije razrađen u radu Problem istraživanja nadnaravnih bića u hrvatskoj etnologiji i folkloristici Luke Šeša, koji također iznosi kratak pregled razvoja i smjerova etnološko-folklorističkih istraživanja u Hrvatskoj od njihovih početaka u okviru Odbora za narodni život i običaje Južnih Slavena 1888. do danas.
Zatim slijedi “Ni o drvo, ni o kamen…”. Magične formule u hrvatskim predajama o vješticama, rad iz pera Ljiljane Marks. Autorica razmatra spomenute formule s jedne strane kao relativno čvrste strukture, a s druge nudi i njihovu moguću interpretaciju i razumijevanje kao bajanje ili zaklinjanje, odnosno usmenoknjiževne oblike kojima su moć i praktični učinak sadržani već u njihovu izričaju, u samim riječima. Usto autorica predstavlja shvaćanje vještica kao bića koja istovremeno postoje i u ovostranome (materijalnom) i onostranome (mitskom) svijetu.
Tematikom vještica bavi se i rad Suzane Marjanić, Zoopsihonavigacija kao poveznica vještičarstva i šamanizma. On pokušava interpretirati vještičje zoopsihonavigacije u svjetovima hrvatskih predaja kao moguće aspekte šamanske tehnike ekstaze i transa. Nakon detaljnog razmatranja i uspoređivanja dodirnih točaka šamanizma i vještičarstva (astralni let, elementi psihoanalitike i psihologije, međusobne borbe vještica odnosno šamana – agon, svjetlosni antisacrum, simbolika štapa/metle, životinje povezane sa šamanima/vješticama), autorica upozorava da se tu radi o mogućim dodirima, jer su u pitanju dva različita ekstatička kulta.
Poglavlje zatvara Od Lilit do more, članak koji potpisuje Tamara Jurkić Sviben. Pored skiciranja postepene preobrazbe sumerske božice noći i ambivalentne mitske zavodnice Lilit u lilitske likove među koje spadaju i more iz hrvatske mitologije, autorica predstavlja Lilit kao simbol svega onoga što muškarac nije mogao razumjeti ili savladati, antitezu razuma koji kroti prirodu, što je povezano sa prestankom matrijarhata, pojavom metala i dobom ratnika.
Treće poglavlje zbornika, Biblijski i kršćanski mit, bavi se prvenstveno fenomenom miješanja i stapanja kršćanskih vjerovanja i mitova sa pretkršćanskima. Tako Polisemizacija imena starozavjetnih nemani (Rasijecanje Rahaba i poigravanje Levijatanom), članak autorice Mirande Levanat-Peričić, istražuje biblijsku neman Rahab i odnos te nemani prema Levijatanu, odbacujući pritom poistovjećivanje spomenutih nemani. Potkrepljujući svoje tvrdnje s nekoliko primjera desakralizacije i/ili demonizacije „stranih“ bogova, autorica tumači kako je Rahab postepeno iz ugaritskoga boga mora postao prvo hebrejska morska neman, pa zatim toponim i na kraju personifikacija Egipta. Autorica zatim razlučuje Rahaba i Levijatana, naglašavajući kako Rahab, za razliku od Levijatana, u Starom zavjetu nije smatran božjim stvorenjem, te da je stoga možda preuzet iz kakve druge religijske tradicije. Zaključuje da Rahab i Levijatan nisu istoznačnice, već višeznačnice, jer dijele isti arhetipski obrazac.
S druge strane Mitološki prepleti. Od Epone do Martina, od Samaina do Martinja, rad iz pera Antonije Zaradije Kiš, proučava nastanak kulta i ikonografije sv. Martina, koji je obilježila sinteza kršćanskog pravovjerja, pretkršćanskih tradicija (dionizije, saturnalije, martinalije) i drevnih mitologija (keltska, grčka, rimska). U radu je objašnjeno kako je nastao paradoks kršćanskog blagdana koji slavi ideje i pojave koje kršćanstvo smatra grijehom. Sjećanjem na „zlatno doba“ jednakosti te svojim (barem trenutnim) rušenjem društvenih barijera među ljudima, martinje dobiva svevremenski karakter. Profanizacijom svetoga potvrđuje se paradoks zbiljnosti.
Četvrto poglavlje, Književnost i mit, sastoji se od tematski i konceptualno vrlo raznolikih članaka, a otvara ga studija Vesne Mojsove-Čepiševske, Zašto se najčešće povampiruje muškarac? (u pripovijetci Vampir Petrea M. Andreevskog). U njoj autorica, nakon kratkog prikaza makedonskih folklornih predaja o vampirima i tumačenja vampira kao nesmirene duše, nastoji razriješiti dilemu iz naslova. Autorica zatim izlaže interpretaciju Luce Irigaray, prema kojoj se žensko tijelo može shvatiti kao donji sloj pohote, koji je neizrečen, čak i odvojen od samog tijela. Stoga, pošto se pohota poklapa s atributima ženskosti i majčinstva, autorica smatra samo po sebi razumljivim da se gotovo uvijek povampiruje muškarac.
Sljedeći članak ovoga poglavlja, “Big Brother”. Od simulacije prema suvremenom mitu (čitajući/gledajući dramu Hodnik Matjaža Zupančiča), koji potpisuje Ivan Majić, nastoji na primjeru Zupančičeve gotovo proročanske drame prikazati kako moderni reality show nastoji simulirati onaj autoritet koji je nekada vraču jamčio gotovo božansku snagu i mitološku povezanost s onostranim. Pritom suvremeni gledatelj realityja sudjeluje u inscenaciji i simulaciji zbilje koja uspostavlja prikrivenu nostalgiju za prvotnim mitovima preživljavanja, opstanka, autentičnog, iskonskog „golog“ života iščezlog u modernom društvu, te u stvaranju hiperrealnosti („stvarnijeg od stvarnoga“). Autor pritom ističe da je reality show antiteza svoje žanrovske preteče – dokumentarnog filma. Naime, kroz reality show masovni mediji, zbog činjenice da publici ne dopuštaju odgovor, proizvode ne-komunikaciju, što je osnova sustava društvenog nadzora i moći.
Jelka Vince Pallua u svom radu U vilinsko-pastirskom kolu mitske Arcadiae slavicae. Držić na putu prema etnologiji nastoji argumentirano prikazati pionirski karakter Držićevih djela, koja je moguće interpretirati ne samo kao književno-filozofski opus, nego i kao zbir mitskih elemenata koji čine zamišljenu mitsku slavensku Arkadiju, odnosno mitsku Dubravu. Držić u svojim djelima kao insider vjerno dokumentira dubrovačku svakodnevnicu i mentalitet, pa je stoga njegovo djelo važan izvor za istraživanje povijesno-etnoloških odnosa stanovništva Dubrovnika i okolnih sela. Osim toga, djelo je prenašanjem narodnog izričaja vrijedno i kao lingvistički izvor. Specifično je za Držića da je on, dok su svi njegovi suvremenici „pobenavili“ za grčko-rimskom mitologijom, stvarao vlastitu, „slovinsku“ mitologiju, Arcadiu slavicu koju, čine vile i izmišljeni slavenski bogovi.
(Para/anti)mitološka pred/post-napisanost Harmsove i Kafkine fikcionalne teksture apsurda, članak koji potpisuje Anica Vlašić-Anić, nastoji objasniti kako je razgradnja „građansko-civilizacijskih mitova industrijskog napretka i zdravog razuma“, ispitana na modelu Kafkine i Harmsove književnosti, procedura u kojoj moramo biti spremni žrtvovati nešto od „komforne dekonstrukcije“ mita kao (tuđe) lažne svijesti. Naime, između racionalnosti i iracionalnosti, koje „zdrav razum“ stvara kao spremnik drugosti, stoji treći pojam, aracionalnost ili „bitka sa smislovima“ koja putem Kafkinog „suvremenog mitotvorstva“ i Harmsovog „pseudo/para/antimitotvorstva“ stvara jedinstven zbir književnih, kulturnih i civilizacijskih prototekstova. Autorica zaključuje da „mitologije smisla“, kao „svake konvencije racionalno-logična oblikovanja, određenja i poimanja, književnih, umjetničkih, kulturnih i civilizacijskih tekstova uopće“, možemo dekonstruirati samo ako prethodno priznamo „mitske pretke“ vlastitoga kognitivnoga polazišta.
Ovo poglavlje zaključuje Savremeno čitanje mita u umetnosti. Interdisciplinarni istraživački projekat Mit kao sudbina, rad autorice Sunčice Milosavljević. Cilj teksta je predstaviti istraživački projekt „Mit kao sudbina“ (2006.-2010.) kao primjer interdisciplinarne suradnje dramskih umjetnika, antropologa, etnologa, komparatista, teoretičara kulture i drugih istraživača na analizi i interpretaciji mitskog nasljeđa. Projekt je nastojao proniknuti u mehanizme stvaranja i upotrebe mitova u nastajanju suvremene povijesti naroda na Zapadnom Balkanu. Tri glavne tematske cjeline koje je projekt proučavao su stereotipizacija žene u društvu koje zadržava patrijarhalne oblike, eskapizam kao manira kulturnog i povijesnog ponašanja, te demonizacija urbane civilizacije u svrhu održavanja postojećeg (konzervativnog i opresivnog) poretka. Mit je predstavljen kao paradigma, općepoznata priča koja u svom najstarijem zapisanom obliku više ne podliježe preispitivanju, logičan izbor za osobno i kolektivno određenje u suvremenom svijetu (a time i pogodan za iracionalnu povijesnu argumentaciju).
Peto poglavlje, Ljubavni, obiteljski i mitovi o djetinjstvu, oslanja se na djelo R. Barthesa, koji je koncept mita potpuno izvukao iz njegova tradicionalnog značenja, proširivši njegov analitički domet na cjelokupnost kulture i ljudske egzistencije. Drugim riječima, smatrao je da je mit sve ono što pretvara misao u formu.
Poglavlje započinje s člankom Jelene Marković, Osobni mit, mit o djetinjstvu i obiteljski mit u usmenom narativnom diskursu?, u kojem autorica napominje da uporaba termina „osobni/obiteljski mit“ nailazi na sve veće kritike u disciplinama koje ih koriste. Stoga njezin članak nastoji problematizirati prvenstveno koncepte koji se koriste u spomenutim diskursima, a ne toliko sam diskurs, njegove metodološke postupke i rezultate, a sve u cilju pokušaja odgovora na pitanje: postoji li osobni mit, mit o djetinjstvu, obiteljski mit u oblicima pričanja o životu o svakodnevici? Nakon osvrta na poimanje osobnih mitova u psihoterapiji i psihologiji, te konstruiranja „osobnog mita“, autorica razmatra primjenjivost „osobnih/obiteljskih mitova“ kao kognitivnih struktura koje organiziraju iskustvo i reguliraju akcije. Tako spomenuti mitovi postaju neka vrst spremnika iskrivljene i idealizirane realnosti, te imaju funkciju socijaliziranja pojedinca u određenoj društvenoj sredini. Do sličnih zaključaka dolazi i Obiteljska fotografija. Između mita o idealnoj obitelji i proživljene stvarnosti, rad iz pera Melanije Belaj. Pozivajući se na Sontagove i Barthesove interpretacije fotografije kao dokaza autentičnosti stvarnosti prošlih događaja i materijalne poveznice s njima, te interpretacije fotografije kao savršenog sredstva reprodukcije koje izranja iz prošlosti da bi stimuliralo i intenziviralo sadašnjost, Belaj zaključuje da obiteljska fotografija ima funkciju poveznice osobnoga sjećanja i društvene povijesti, te ovjekovječivanja obiteljskih mitova koji predstavljaju općeprihvaćene slike obitelji unutar društva. Time se fotografija nalazi u prostoru kontradikcije između mita idealne obitelji i proživljene stvarnosti obiteljskoga života.
Treći i posljednji članak ovoga poglavlja, Elipsa ljubavnog mita u tradicijskoj praksi, napisala je Tea Škokić. Pozivajući se na definiciju mita prema Ricoeuru (mit je velika priča utemeljiteljica koja odgovara na pitanje kako je sve počelo, tjera nas na razmišljanja o podrijetlu te tematizira dobro i zlo diferencijacijom i propitivanjem načina kako se s njima nosimo), autorica pokušava pokazati održivost mita na primjeru ljubavnih i seksualnih ponašanja u pučkoj (katoličkoj) tradicijskoj naraciji i praksi. Analizirajući izvore, autorica zaključuje da odnos prema ljubavi i seksualnosti ukazuje na sinkretizam kršćanskih i pretkršćanskih elemenata, gotovo na gotovu nužnost poganskih detalja, za koje većina ljudi ne zna kamo pripadaju i zašto ih izvode. Zbog kršćanskog shvaćanja da su ljubav i seksualnost, premda opasni i često nemoralni, dio prirode te nužni pokretači svakog novog ciklusa, pretkršćanska tradicija je na neki način oslobođena od osjećaja grešnosti koju podrazumijeva moralna dimenzija kršćanstva.
Šesto poglavlje, Kulturna prizemljenja mita, nastoji podsjetiti čitatelja da se mit ne razvija i preoblikuje samo u „prirodnom“ ili folklorističkom smislu, već i u svojstvu pragmatike, postajući putem iskrivljavanja, hibridizacije, pa čak i izravne falsifikacije, nosećom pričom socijalnog i kulturnog trenutka.
Poglavlje otvara studija Zorana Čiče Odraz fenomena “Bosanske doline piramida” u usmenoknjiževnom žanru vica. Iz fenomenološke perspektive autor promatra osebujnu kulturnu pojavu, Osmanagićev pronalazak „Doline piramida“ kod Visokog 2006, koja sadrži kulturnoantropološke odnosno etnološke aspekte. Nakon opisa osnovnih Osmanagićevih postavki i definiranja pojma „vic“, autor analizira kulturne aluzije mnoštva viceva koji su nastali na tu temu. Autor smatra da su ti vicevi uglavnom izgrađeni na projekciji nezaobilaznih i problematičnih tema koje tište građane Bosne i Hercegovine u sadašnjosti, u daleku prošlost. Pretjerivanje u evaluaciji vlastitoga pritom proizlazi iz neimaštine i želje za brzom zaradom. Osim toga, neki vicevi motiv piramide koriste za interpretaciju odnosno reinterpretaciju nekih slika iz raznih domena suvremenosti, istovremeno ih bojeći svojim humorističkim i kritičkim komentarom.
Sljedeći članak, Regressus ad inferos. Sićušni rudar i mitologija kao interpretacija podzemnog radnog habitata, koji potpisuje Andrea Matošević, daje povijesni pregled i analizu mitova o rudarima i njihovom ulasku u podzemni svijet rudnika. U predindustrijskim se društvima ulazak u rudnik smatralo uznemiravanjem utrobe Majke Zemlje, što je odraz napuštanja čovjekovog prirodnog habitata i ulaska u nepoznatu i nepredvidivu okolinu. Taj mentalitet će postepeno biti zamijenjen razvojem masovne industrijske proizvodnje, čija je osnovna značajka što veća eksploatacija rude nauštrb radnika i njegova habitata znanstveno organiziranim radom. Nadalje, autorica smatra da je proces kojeg naziva „ideološka kolonizacija jame“ ovladao radnikovim vremenom i ritmom rada, rudnik shvaćao kao inertnu materiju direktno pretvorivu u zaradu i tako ukinuo komunikaciju rudara i rudnika. U pozadini ove promjene krije se, dakako, mit o superiornosti ideologije nad prirodom.
“Zagreb u zagrljaju zmajeva”. Percepcija i recepcija istočnjačkih mitoloških likova u Hrvatskoj, rad Koraljke Kuzman Šlogar, razmatra utjecaj i prihvaćanja Feng shuia, drevnog kineskog umijeća usklađivanja čovjekova života sa silama kozmosa i zakonima prirode, na hrvatsku kulturu u razdoblju od prijelaza tisućljeća nadalje. Feng shui je prerastao originalne okvire i postao jedan od najpopularnijih proizvoda globalnog kulturnog tržišta kulture, a u Hrvatskoj mu od 2003. ubrzano raste popularnost. Uzevši u obzir činjenicu da je percepcija dijelom i kulturalno određena, članak istražuje adaptaciju istočnjačkih simbola i mijenjanje njihovog značenja uslijed ispreplitanja „zapadne“ i „istočne“ kulture. Kao način izražavanja težnje k ponovnom pobuđivanju duhovnosti i postizanju ekološke ravnoteže, Feng shui je pojačao senzibilitet ljudi prema okolini i podsjetio na važnost nekih tradicijskih vrijednosti i praksi pridonijevši njihovoj revitalizaciji.
Posljednji članak ovoga poglavlja je tekst Kamo idu hrvatske zvijezde?, a autor je Jadran Kale. Predmet njegovog istraživanja je katasterizacija vladara, mitova i ideologija, pri čemu je katasterizacija definirana kao zvjezdana apoteoza, u grčkoj mitologiji trenutak junakove smrti u kojem se lik prenosi među zvijezde. Nakon povijesnog pregleda katasterizacije, autor sagledava nekoliko novijih tendencija hrvatske astronomije da sebi približe daleke objekte nebeskoga poretka. Na kraju iznosi kritiku pokušaja rekonstrukcije prahrvatskoga mitskoga svjetonazora temeljenih na orijentacijskom modelu interpretacije krajolika Andreja Pleterskog (usp. članak Sveti trokut zagrebački Vitomira Belaja) ili astronomskoj rekonstrukciji orijentacije predromaničkih crkava Mladena Pejakovića.
Sedmo poglavlje zbornika, Mit, utopija i anarhizam nastoji objasniti osnove anarhizma kao političke teorije i prakse, te njihovo stereotipiziranje i represiju. Anarhizam i anarhija kao teorijsko-praktički izvid u drugačiji svijet, članak Ankice Čakardić koji otvara ovo poglavlje, pokušava domisliti položaj anarhizma i anarhije kao teorije i prakse, njihovu smještenost u kontekstu europsko-svjetske, ali i lokalno-hrvatske situacije, te prati nekolicinu tematskih supstrata na osnovu kojih kojih autorica kreira nosive teorijsko-praktičke domete anarhizma i anarhije. Nakon izlaganja o anarhističkoj teoriji društvenog ugovora i nedostacima klasične teorije istog, autorica objašnjava razlike anarhizma i liberalizma, brani anarhistička nastojanja od uobičajenih diskreditiranja kao vida idealizma, te izlaže ciljeve anarhističkih protesta, zagovarajući direktnu akciju umjesto parlamentarne borbe. Na kraju članka autorica ostavlja otvorena pitanja da li je anarhizam uopće moguće karakterizirati kao pokret, te čemu vodi podjela pokreta na različite anarhističke podgrupe anarhizma?
Za razliku od toga, članak Mitovi o anarhizmu, koji potpisuje Juraj Katalenac, fokusiran je prije svega na dekonstrukciju i interpretaciju mitova o anarhizmu, kojima je zajedničko to što nastoje delegitimirati tu političku ideologiju. Nakon definiranja anarhizma kao protivljenja državi kao političkom poretku i kapitalizmu kao ekonomskom, te želju za oslobođenjem od svih represivnih institucija, autor upozorava na negativne konotacije koje je riječ „anarhija“ stekla u svakodnevnome govoru. Nadalje piše o dvije škole anarhizma, „individualističkoj“ i „socijalnoj“, identificirajući se s potonjom. Autor zatim objašnjava razlike između marksizma i anarhizma, te dekonstruira stereotipe anarhizma kao zagovornika utopije i kaosa, njegove redukcije na romantičarski ideal, te ideje da za uspostavu anarhističkog društva treba osobna spoznajna evolucija svakog pojedinca. Naposljetku, autor diferencira anarhizam od terorizma, anarho-punk supkulture i Black Blocka, ističući kako anarhizam treba promovirati pomoću edukacije, organizacije i agitacije.
Osmo poglavlje naslovljeno je Etnomitovi i mitomoteri, a cilj mu je razotkriti oportunost i dezorijentirajuće svojstvo kulturalnoteorijske pretpostavke da su mitovi o etničkom podrijetlu rezultat tobožnje obnevidjelosti Drugog spram vlastite „konstruiranosti“.
U poglavlje uvodi rad Ivana Čolovića „Svoj na svome”. Mitovi o autohtonosti na Balkanu. Autor polazi od činjenice da je komunistički imaginarij tijekom 80-ih godina 20. stoljeća postepeno i bez ozbiljnog otpora ustupio mjesto mitovima, ritualima i vjerovanjima koje su ponudile nove, „etničke“ vlasti gdje su se u prvom planu našle slike i priče o međusobno radikalno različitim etnonacionalnim zajednicama, koje su navodno silom držane zajedno a sad se, tobože po sili prirode, odvajaju da bi stekle dugo sanjanu nezavisnost. U ratovima su spomenuti mitovi imali funkciju opravdavanja i legitimiranja prava na teritorij pod motom „svoj na svome“. Zbog toga nastaje tzv. „trka unazad“, prema kojoj je autohtonost prikazana kao genetska povezanost etnonacionalne zajednice s teritorijem na kojem živi. Takva je povezanost ekskluzivna i može ju ostvariti samo nacija koja je na taj teritorij došla prva, a pošto na nekom prostoru često živi više etnonacionalnih zajednica, političke elite iz vlastitog koristoljublja nastoje dokazati da je baš njihova bila prva. U ovoj mitologiji posebnu važnost imaju grobovi kao kolijevke i graničnici naroda, stvarajući mit prema kojemu, da bi se rodila nacija, zemlja mora biti „oplođena semenom koji čine mrtvi pali na bojnom polju“. Na kraju članka autor razmatra dvije glavne strategije opravdavanja mitova o autohtonosti: mit kao „obrana“ od sličnih mitova susjeda i opravdavanje mita „znanstvenim činjenicama“.
Etnomitovi, međutim, ne moraju imati nužno ideološku funkciju, što zorno ilustrira članak Šokački etnomit Ružice Pšihistal. Autorica uvodi čitatelje u naslovnu tematiku opisom procesa kojim se raznovrsne mitske naracije javljaju kao svojevrstan bricolage sastavljen od krhotina znanosti, umjetnosti, folklora, religije, politike, i iskustva svakodnevice, oblikujući tako našu suvremenost. Time se ne poništava prvotna snaga mita da integrira heterogene čimbenike u relativno homogeni i zatvoreni sustav, uspostavi privid apsolutne izvjesnosti koja zahtijeva bezuvjetno povjerenje u istinitost i važnost ispripovijedanoga. Etnomitovi i etnosimboli služe kao homogenizirajući faktor među članovima skupine, te istovremeno kao čuvari tradicija i granica prema susjednim skupinama. Autorica zatim detaljno sagledava sve stereotipe vezane uz šokaštvo, objašnjavajući pritom kako oni stvaraju razliku Šokaca i Slavonaca. Autorica zaključuje da šokaštvo kao identitetski okvir u Hrvatskoj ima nostalgičnu funkciju simulakruma nestaloga svijeta s vidljivim obilježjima konstrukcije tradicije, za razliku od šokaštva u Vojvodini koje se promovira u ideološke svrhe.
U radu Balkanizam vs. ilirizam ili de/konstrukcija mitopolitike identiteta autorica Zrinka Blažević analizira fenomen nametanja „balkanizma“ kao privilegiranog akademskog tumača jugoistočne Europe u doba tranzicije. Ishodište balkanizma je Saidov orijentalizam, a njegovi su eksponenti mahom indigeni „Balkanci“, koji su razotkrivajući ozbiljne napukline u strukturi (zapadno)europskoga znanja o balkanskom Drugom uspješno preuzeli uloge „kulturnih prevoditelja“. Nakon opisa osnovnih postavki glavnih predstavnika balkanizma (M. Todorova, V. Goldsworthy, M. Bakić-Hayden, R. M. Hayden) i njihovog odnosa prema Saidovom orijentalizmu, autorica izlaže svoja razmišljanja o gotovo općeprihvaćenom konceptu balkanske liminalnosti, koju smatra prikladnom poveznicom balkanizma i postkolonijalne teorije. Važnost koncepta liminalnosti u tom smislu jest njegova upotrebljivost za opisivanje prostora „iz-među“ u kojemu se zbivaju kulturne promjene, kojeg je promovirao Homi K. Bhabha svojim odbijanjem esencijalističkog i imperijalističkog poimanja kulture kao monolitnog, a ne polimorfnog fenomena. Kompleksni polifonijski karakter balkanističkog diskursa, koji se može čitati kao vrsta diskurzivne heterotopije, „nemogućeg prostora“ koegzistencije suprotnog, različitog i neusporedivog, autorica ilustrira na primjeru vlastitih istraživanja ideoloških konstrukcija ranonovovjekovnog ilirizma. Umjesto zaključka, autorica postavlja pitanje da li je moguće ranonovovjekovni ilirizam interpretirati kao simboličku protutežu ili oplemenjujući par balkanizmu?
Pretposljednje, deveto poglavlje zbornika, Mit u nacionalnom, političkom i medijskom kontekstu, nastoji pružiti uvide u nove transformacije mita u suvremenosti, koja je obilježena kulturnim diskontinuitetom, dominacijom medija i tranzicijskom deideologizacijom.
Poglavlje otvara Bricolage à la carte. Tvorba tranzicijskih naracija mitomorfozom inicijalnog momenta, rad koji potpisuje Ines Prica. U njemu autorica istražuje pogodne momente mitomorfoze tranzicijske naracije koja nastanjuje ispražnjeno mjesto (ideološkog) mita globalizacije. Sam pojam „tranzicije“ prilično je neodređen. Tranzicija, objašnjena kao „iznenadna pojava“, svoju priču stvara u hodu, u ambivalenciji zapleta kojem ne samo da nedostaje kraj, nego i početak: kao fenomen tranzicija je u stalnoj poteškoći da se semantički poklopi sa svojim blizanačkim konceptom, tranzicijom kao procesom. Tranzicija tako izranja kao svojevrsni epifenomen vlastite teorije, gdje topos iznenađenja služi ponovnoj stabilizaciji diskursa, kao privremeno mjesto refleksije koja još nije bila u stanju pokrenuti vlastitu naraciju. Tranzicija generalno podliježe retorici zapadnoga pripitomljavanja svoje istočne povijesti. Prirodnost tranzicije na „tranzicijskom tlu“ moguće je stoga identificirati kao movens njezinih metonimijskih prispodoba kao „prirodne“ ili „autohtone“ pojave koje su naknadno lansirane na pomoć zapadnoj fenomenologiji. Protagonist prestrojavanja je isti onaj komunistički narod kojemu je bilo dosta ne samo svog sustava, nego i njegovih kapitalističkih devijacija. Zato su intelektualci i politički teoretičari u Istočnoj Europi požurili u zagrljaj tzv. „proceduralnom shvaćanju demokracije“, učinivši se jatacima obnove kapitalizma u njegovoj totalnoj, neoliberalnoj inkarnaciji. Neuhvatljivost, arbitrarnost i ambivalentnost tranzicijskog mita, te ispreplitanje njega i drugih toposa suvremenosti (globalizacija, postmoderna…) ukazuju na to da se tu radi o mitu opće prakse, bricolage â la carte.
Sljedeći članak, Dvije politike odrastanja (ili: U čemu su naše cure bolje), autorice Reane Senjković, nastoji dati uvid u jednu nišu „obične ženske svakodnevice“ u socijalizmu, koji će pokušati izbjeći snažne teorijske i/ili političke odrednice povodeći se za pretpostavkom da su se jugoslavenske „napredne žene“ ostvarile ne samo usprkos, nego i zahvaljujući socijalizmu. U ovom se radu autorica pokušava suprotstaviti mitu o golemoj prednosti Zapada na području emancipacije žena, te iznosi mišljenje da se emancipacija u Jugoslaviji nije upisivala samo u društvenu marginu, nego i u samo središte (djevojačke) popularne kulture. Kako bi to postigla, autorica uspoređuje dvije konstrukcije djevojaštva u 1970-ima, jugoslavensku i britansku, na primjeru djevojačkih časopisa. Autorica smatra da je jugoslavenski časopis Tina bio otvoreniji prema djevojačkim problemima, manje stereotipizirao žene i do određene mjere bio kritičan prema vlastima. Na temelju toga autorica zaključuje da je Tina primjer časopisa koji je važan „znak revolucije“ koja se događala „iza leđa“ socijalističkih vlasti, ali i zahvaljujući njima, usprkos totalitarnosti toga sustava.
Boris Beck u studiji Medijski Olimp. Konstrukcija medijskih likova političara, menadžera, sportaša i umjetnika analizira ulogu fotografija i naslova iz 53 izdanja političkog tjednika Nacional iz 2006. i 2007. godine. U svojoj analizi autor nastoji prikazati kako naslovi i frekvencija objavljivanja fotografija utječu na konstrukciju medijskih likova političara, menadžera, sportaša i umjetnika. Usto, u dodatku članka, Beck donosi kvantitativnu analizu učestalosti objavljivanja slika pojedinih predsjedničkih kandidata u Jutarnjem i Večernjem listu. U Nacionalu je uočljiva pretežnost ratne metaforike (npr. Rat za Plivu, Porezni udar na Zagreb), koja sažima kompleksne društvene pojave i čini ih razumljivijima za šire čitateljstvo. Zbog toga nastaje paradoks da ono što se prodaje kao informativni časopis stvara mitološku matricu koja ima onu ulogu kakvu je u primitivnim zajednicama imao kozmogonijski mit: uzorak svih čovjekovih činova. Stoga ne čudi preuveličavanje uloge pojedinca ili poistovjećivanje čovjeka i političke stranke. S druge strane, fotografija još uvijek ima ulogu jamca stvarnosti, pomoću kojeg se reproduciranjem jednostavnih slikovnih obrazaca stvara izravan put od fotografije fizičke osobe do mitološkog lika. U taj konstruirani „medijski Olimp“ pušteni su samo povlašteni ljudi: na vrhu se nalaze političari, uz bok im stoje menadžeri, nešto niže nalaze se sportaši i filmske zvijezde, dok su umjetnici zastupljeni samo simbolično, obično zahvaljujući postignućima na neumjetničkim područjima. Ponavljanje se koristi da bi tim ličnostima dalo medijsku masu, dok personifikacija služi kako bi im se pridale mitske proporcije.
Poglavlje zaključuje članak Ivana Moleka Kako se mit opire žanru? Nepisana teorija Furija Jesija. Članak započinje suprotstavljanjem postavke Furia Jesia o potrebi zahvaćanja mitologijske činjenice na djelu, in flagranti, to jest o potrebi proučavanja funkcioniranja mitološkog stroja, tvrdnji Károlya Kerénza da istraživači takvo stanje formacije in flagranti neće nikad susresti. Jesi područje autonomije mita smješta unutar „neprobojnih stjenki“, jer „mitski stroj“ već funkcionira čim je uhvaćen na djelu i proizvodi mitologiju. No, ono što omogućuje da o mitu ipak možemo govoriti jest način na koji se njegova spoznaja funkcionalizira u svjetovnoj obradi. Taj „stroj svakodnevne egzistencije“ radi upravo putem uspostavljanja drugosti. Tuđi su mitovi time shvaćeni ne kao nepostojeći (jer nema egzaktnijeg čina vjerovanja prema „drugome svijetu“ od izjave da toga svijeta nema), već kao mitovi drugog svijeta. Jedino tako možemo označiti svijet koji postoji, a nije naš. Drugim riječima, ako mitovi jesu, onda jesu u drugom svijetu: nisu-nama.
Posljednje poglavlje zbornika, Wicca, egzopedagogije, supkultura vila, predstavlja analogiju sedmome poglavlju o anarhizmu, te nastoji pružiti uvid u ideje i praksu wiccanskog pokreta i obraniti ga od štetnih medijskih stereotipa. Tako je tekst Sonje Miličević, Wicca. Stara ili nova religija? zamišljen kao uvod u wiccu, a započinje kratkom kronologijom njezinog razvoja od 20-ih do danas, te isticanjem njezine heterogenosti. Nakon osvrta na najčešće predrasude vezane za uporabu simbola, naziva i obredne prakse unutar wicce (metla, tajna inicijacija, koven, nudizam, poistovjećivanje s voodoom, pentagram), autorica iznosi definiciju wicce kao „specifične i otvorene religije bazirane na prirodi, arhetipskim pojmovima muškog i ženskog božanstva, usmjerene k afirmaciji života“, te kao njezine osnovne postavke navodi polarnost, imanentnost, prirodu i magiju. Autorica zatim opisuje svetkovine wicce, simboliku četiri elementa i četiri strane svijeta, funkciju rituala i transa, uloge Boga i Boginje, te povezanost magije s lunarnim snagama. Obdržavatelje wiccanske tradicije autorica dijeli na tradicionaliste, radikale i eklektike, no navodi da je svima zajednička Zbirka načela vještičjeg vjerovanja, usvojena 1974. od Savjeta američkih vještica u Minneapolisu, čije postavke čine osnovna pravila u svim wiccanskim krugovima. Na kraju, Miličević ukratko prezentira nekoliko studija-slučajeva hrvatskih wiccana.
Posljednji članak zbornika Egzopedagogije i utopijska mašta. Istraživanje supkultura vila, djelo iz pera Tysona Lewisa i Richarda Kahna, nastoji razlikovati pojmove fairy (vile iz bajki, danas promovirane kao eskapistički, komercijalni proizvod) i faery (paranormalne pojave povezane s duhovima i magijskim iskustvima bivstvovanja). Prve su ikone modernoga Zapada, a druge zabilježene već tisućama godina u gotovo svakoj kulturi svijeta. Autori smatraju da faery može poslužiti kao svjetionik otpora u trajnoj obrani života protiv trijade disciplina – suverenitet – vladavina. Lewis i Kahn nadalje opisuju egzopedagogiju, vilinske kongrese i njihovo obrazovno djelovanje, te ističu primjere vilinske kulturne politike i izravnih akcija kao oblikovanja alternativnog načina postojanja koje izbjegava dohvatu moći. Egzopedagogija je okarakterizirana kao suprotnost redarstvenoj pedagogiji, no autori naglašavaju važnost povezivanja njezinih praksi s kritičkom metodologijom radi izbjegavanja kulturnog savezništva s dominantnim kapitalističkim i kolonijalističkim logikama, čemu je podlegao new age pokret. Na kraju članka autori promoviraju egzopedagogiju, te pozivaju političku ljevicu na osnivanje pokreta za mir, pravdu i radikalnu održivost, istovremeno upozoravajući na „stravičnu opasnost globalnog carstva i njegovih pohlepnih oblika dominacije i zoocida“.
„The end“ stranica slikovito obilježava kraj Mitskoga zbornika. Ovdje bi valjalo napomenuti da nepostojanje kazala pojmova ili rječnika predstavlja izvjestan nedostatak zbornika.
Mitski zbornik usredotočen je na istraživanje mitova, prvenstveno u smislu njihovog značenja u kontekstu suvremenog društva Zapada i jugoistočne Europe. Iako je njegovo žarište naizgled ograničeno na usko određen fenomen mitova, širok tematski raspon članaka i interdisciplinarni karakter istraživanja sadržanih u zborniku omogućuju uvid u opseg i dubinu utjecaja kojeg su mitovi imali u prošlosti i kojeg još uvijek imaju u modernim društvima, bez obzira na autopercepciju tih društava kao „društava razuma“. Moć utjecaja mitova, zorno dočarana u radovima zbornika, usko je povezana s osjećajem identiteta odnosno pripadnosti. Stoga možemo reći da mit ima dvije funkcije: prvo, on ima funkciju društvene i obiteljske kohezije, dok je druga funkcija mita ona političkog ili ideološkog pokretača i legitimatora, zbog koje on može prerasti u oruđe represije. Mitski zbornik važan je i kao medij za informiranje čitatelja o pokretima i kulturno-društvenim fenomenima koji su obično ignorirani ili stereotipizirani u mainstream medijima. Stoga Mitski zbornik nije samo zbir znanstvenih radova, već i sredstvo koje čitateljima nastoji ukazati na potencijalno štetnu ulogu mitova koje propagiraju masovni mediji, te ih podsjetiti da postoje alternativni stilovi življenja i svjetonazora.
Boris Blažina