Ivan Smiljanić – recenzija knjige – Christopher Clark, “Mjesečari: kako je Europa krenula u rat 1914.”, 2018.

Christopher Clark, Mjesečari: kako je Europa krenula u rat 1914., preveo s engleskog Marinko Raos, Vuković & Runjić, Zagreb 2018., 684 str.

 

Knjiga australskog povjesničara Christophera Clarka Mjesečari: kako je Europa krenula u rat 1914. (u originalu The Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914) objavljena je 2012. godine i odmah je naišla na velik odjek u znanstveno-akademskim, ali i izvanznanstvenim krugovima. U hrvatskom ga izdanju imamo priliku čitati od 2018. godine u vrsnom prijevodu Marinka Raosa. Povjesničar Christopher Clark rođen je 1960. godine u Sydneyju, a trenutno kao redovni profesor predaje modernu europsku povijest na Sveučilištu u Cambridgeu. Nositelj je odličja Križa za zasluge SR Njemačke, a britanska kraljica Elizabeta II. promaknula ga je u viteza 2015. godine zbog promicanja njemačko-engleskih odnosa. Autor je i brojnih naslova, od kojih izdvajamo Kaiser Wilhelm II: A Life in Power, Iron Kingdom: The Rise and Downfall of Prussia, 1600–1947 i The Politics of Conversion.

Nebrojene pohvale Clarkovim Mjesečarima odnose se prvenstveno na njihov inovativan i holistički pristup staroj raspravi o uzrocima početka Prvoga svjetskoga rata, starijoj čak i od samoga rata, pa upravo zbog toga i mnogobrojne ocjene da je riječ o knjizi koja označava prijelom u historiografskom shvaćanju toga razdoblja. Naravno da su takve ocjene pomalo i naivne jer historiografija nije znanstvena disciplina koja olako mijenja ustaljene obrasce, ali svakako stoji mišljenje da je Clark svojim elegantnim stilom pisanja i sposobnošću suverena vođenja čitatelja kroz suptilnosti političko-diplomatskih igara moćnih svjetskih velesila postigao značajan i toliko potreban odmak od tradicionalne historiografije. Budući da je riječ o toliko hvaljenom, ali i iz određenih krugova kuđenom bestseleru, teško se oteti dojmu da on u Hrvatskoj nije potaknuo nove rasprave i otvorio nove vidike kakve je trebao, pogotovo imajući u vidu potrebu istraživanja hrvatske uloge na strani Austro-Ugarske Monarhije u velikoj svjetskoj konflagraciji. Ipak, knjiga u hrvatskoj akademskoj zajednici nije prošla neopažena, ponajprije zahvaljujući Festivalu povijesti Kliofest, u okviru kojega su dr. sc. Željko Holjevac i dr. sc. Stjepan Matković 15. svibnja 2019. godine održali predstavljanje Clarkove knjige Mjesečari, kao i knjige Roberta Gerwartha Pobijeđeni: zašto nije završio Prvi svjetski rat, 1917.–1923.

Mjesečari su doista inovativni na nekoliko načina. Naime, našavši se pred monumentalnim zadatkom objašnjavanja uzroka i povoda Prvom svjetskom ratu, Clark se suočio s nepreglednim obiljem izvora, što je specifičnost svojstvena proučavanju bilo kojeg perioda moderne i suvremene povijesti. Clark je doista na zavidnoj razini kritički obradio dostupne izvore poput diplomatskih izvješća različitih zemalja, memoare državnika koji su sudjelovali u donošenju ključnih odluka pred početak rata, vodeće tiskovine koje dobrim dijelom izražavaju javno mnijenje itd. Clarkovo vrsno poznavanje njemačkoga i francuskoga jezika nedvojbeno mu je neizmjerno pomoglo u tome. Upravo zato što je proučavao izvore svih velesila involviranih u stvaranje povoljnoga ozračja za rat (Francuska, Njemačka, Austro-Ugarska Monarhija, Rusija, Velika Britanija, Italija) složio je znatno kompleksniji, a time i ispravniji mozaik povijesnoga zbivanja. Možemo samo izraziti žaljenje što nije uzeo u obzir i knjigu Ive Pilara Die südslawische Frage und der Weltkrieg (u hrvatskom prijevodu: Južnoslavensko pitanje i Svjetski rat) koja bi mu nedvojbena pomogla još detaljnije razmrsiti balkanski čvor intriga i urota protiv Habsburške Monarhije.

Tradicionalna historiografija, koja počiva na tezi njemačkoga povjesničara Fritza Fischera o isključivoj ili dominantnoj krivnji politike carske Njemačke, jednostrana je, upravo zato što je Fischer izgradio svoju impozantnu priču samo na njemačkim izvorima. S druge strane, Clark ponovno u fokus istraživanja vraća do tada pretežno marginalizirani balkanski aspekt cjelokupne predratne drame, odnosno Kraljevinu Srbiju kao bitan faktor nestabilnosti na Balkanu pogodan za instrumentaliziranje. Često se iz vida gubi da je taj rat, prije nego što je postao Prvi svjetski rat, ipak bio tek Treći balkanski rat. Mnogobrojni pak prigovori kako se o izbijanju Prvoga svjetskoga rata u historiografiji nema reći nešto naročito novo naprosto ne stoje jer riječ je o doista nikad iscrpivoj problematici, pogotovo u današnje vrijeme složenih geopolitičkih preslagivanja zbog ponovno obnovljene multipolarnosti svijeta nakon neposrednog unipolarnog perioda globalne američke dominacije uslijed pada Berlinskog zida 1989. godine. „No ako je rasprava stara, tema je još svježa. Zapravo, tema je svježija i relevantnija danas nego što je bila prije dvadeset ili trideset godina. Promjene što ih je pretrpio naš vlastiti svijet promijenile su nam gledanje na događaje što su se zbili 1914.“ (str. XXV).

Govoreći o posljedicama Sarajevskog atentata 28. lipnja 1914. godine, Clark ujedno preispituje dominantnu teoriju struktura Fernanda Braudela i tradicije škole Annalesa. Prema Clarku, povijesni događaji i njihovi glavni protagonisti nisu tek mjehurići na uzburkanim oceanskim valovima povijesnih struktura i naslijeđenih tradicija, kako je to tumačio Braudel u svojoj slavnoj metafori, nego se znaju pokazati ključnim čimbenicima u mijenjanju i preobrazbi samih struktura koje su takve događaje omogućili. „Nasuprot tome, pripovijest koju iznosi ova knjiga zasićena je djelovanjem aktera. Ključni donositelji odluka: kraljevi, carevi, ministri vanjskih poslova, veleposlanici, vojni zapovjednici te niz drugih, nižih dužnosnika i službenika – hodali su ususret opasnosti odmjerenim i proračunatim koracima. Izbijanje rata bilo je vrhunac lanca odluka što su ih donijeli politički akteri koji su imali svjesno određene ciljeve.“ (str. XXVIII). Upravo zato Clark nipošto ne smatra da je izbijanje Prvoga svjetskog rata bilo neizbježno, nego da je rezultat djelovanja i odluka aktera te drame. Iz toga razloga fokus Clarkova istraživanja nije pitanje „zašto“, koje tako često vodi uzaludnim pokušajima pronalaska glavnoga krivca za izbijanje rata, nego „kako“ je uopće moguće da je rat nastao, iako i sam priznaje kako su ta pitanja logički neodvojiva, a reklo bi se i ontologički. Središnja je teza Clarkove knjige da Sarajevski atentat i Srpanjska kriza koja je netom uslijedila mogu zadobiti smisao samo ako se uspije objasniti što je iskustvo kriza krajem 19. i početkom 20. stoljeća (Prva marokanska kriza, austrougarska aneksija BiH, Druga marokanska kriza, Prvi i Drugi balkanski rat) značilo za ljude koji će sasvim nalik mjesečarima u kobnim godinama neposredno prije izbijanja Velikoga rata odigrati ključnu ulogu u guranju Europe i svijeta u dotad nezapamćeno krvoproliće. „Cilj mi je bio što je god moguće življe rekonstruirati vrlo dinamična stajališta u donošenju odluka što su ih zauzimali glavni akteri u proljeće i ljeto 1914.“ (str. XXIX).

Prvi dio knjige „Putovi do Sarajeva“ Clark započinje prikazom srbijanske unutarnje politike i strateških ambicija u 19. stoljeću. Ključna prekretnica za Srbiju nastupila je 11. lipnja 1903. godine kada je grupa kraljoubojica ubila kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu Mašin. Brutalnost i odlučnost terorističko-iredentistički orijentiranih pripadnika vojske u uklanjanju dinastije Obrenovića iz političkog života Srbije ogleda se u tretmanu koji su pružili tijelima kralja i kraljice (sječenje sabljama, sjekirama, bodežima). Takav srbijanski nacionalizam svoje korijene imao je u tzv. kosovskom mitu, koji je tijekom vremena doživljavao svoje različite metamorfoze poput nacionalističkoga spisa Vuka Karadžića Srbi svi i svuda (1836.), Načertanija Ilije Garašanina (1844.) ili Gorskoga vijenca (1847.) Petra II. Petrovića Njegoša u kojemu se veliča Miloš Obilić, ubojica osmanskoga sultana Murata I. „No vizija Velike Srbije nije bila stvar tek vladine politike, pa čak ni propagande. Ona je bila duboko utkana u srpsku kulturu i identitet. Sjećanje na Dušanovo carstvo odzvanjalo je i u izvanredno živahnoj tradiciji srpskih epskih narodnih pjesama.“ (str. 22). Da će ujedinjenje svih Srba nužno morati biti neizmjerno nasilan proces, sasvim je jasno pokazivao nesklad između nacionalističkih vizija budućnosti i sumorne etničke stvarnosti.

Nakon takvoga smaknuća Obrenovića urotnici su nastavili provođenje svoga plana dovođenja na prijestolje Srbije Petra Karađorđevića, koji je u to vrijeme živio kao izgnanik u Švicarskoj. Povijest odnosa tih dviju srbijanskih dinastija seže još u početak 19. stoljeća. Miloš Obrenović izvojevao je srbijansku autonomiju 1815. godine u Drugom srpskom ustanku protiv Osmanskog Carstva, ono što nije uspio Đorđe Petrović (Karađorđe) u Prvom srpskom ustanku 1804., dok je 1878. godine Milan Obrenović na Berlinskom kongresu dobio i njenu neovisnost. Unatoč takvim uspjesima, ono što je definitivno otuđilo velike dijelove srbijanskog društva od dinastije Obrenović bilo je vođenje Srbije u katastrofalan rat s Bugarima 1885. godine, što će potaknuti austrougarsku intervenciju kako Bugarska ne bi okupirala Beograd, ali zbog čega je Srbija prema Bugarskoj gajila neskriveno neprijateljstvo, najjače izraženo u borbama za posjedovanje Makedonije. Ubijeni kralj Aleksandar Obrenović dobrim je dijelom i sam pridonio vlastitom tragičnom kraju ženidbom za Dragu Mašin, kršenjem odredbi liberalnog ustava, ukidanjem tajnoga glasovanja, cenzurom i strahovladom koja je graničila s neoapsolutizmom. Tako su 1903. godine Obrenovići protiv sebe ujedinili najveći dio srbijanskoga društva: Narodnu radikalnu stranku Nikole Pašića, moćne trgovačke i bankarske obitelji i vojsku, koja se ipak pokazala ključnim faktorom. Taj je čin regicida označio prekretnicu i u srbijanskoj vanjskoj politici. Iako je Beč odmah priznao legitimnost dinastije Karađorđević, u nadi da će ona nastaviti biti austrofilska, Srbija se okrenula francuskim isporukama oružja, velikim francuskim kreditima i većem oslanjanju na Rusiju. Francuskom povoljnom mnijenju o kralju Petru pripomogla je i činjenica da je sudjelovao kao francuski dobrovoljac 1870. godine u ratu s Pruskom.

U srbijanskim konspirativnim vojnim krugovima ključnu je ulogu još od 1901. godine imao poručnik Dragutin Dimitrijević zvan Apis. „Jedan ga je suradnik opisao kao ‘tajnu silu kojoj se moram staviti na raspolaganje, makar mi razbor ne daje za to nikakva temelja’.“ (str. 11). Upravo je Apis, još od nastanka organizacije po imenu Crna ruka odnosno Ujedinjenje ili smrt 3. ožujka 1911. godine, predstavljao ključnu točku okupljanja srbijanskih nacionalista koji su bili spremni podupirati svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima borbu za ujedinjenje svih Srba u jednu državu. Promaknut je u čin pukovnika i načelnika Obavještajne uprave Glavnog stožera srbijanske vojske 1913. godine. Da će glavna odlika njegove organizacije biti tajnost vidjelo se po tome što je jedan od osnivača i oblikovatelja ceremonije inicijacije bio slobodni zidar Ljubomir Jovanović. Crna ruka i organizacija Narodna odbrana na području austrougarske Bosne i Hercegovine povezat će se s organizacijom Mlada Bosna i tako preko Voje Tankosića, pripadnika četničke organizacije, obučiti i poslati na zadatak Nedeljka Čabrinovića, Gavrila Principa i Trifka Grabeža, kao i sarajevsku grupu atentatora u kojoj su bili Danilo Ilić, Muhamed Mehmedbašić, Vaso Čubrilović i Cvjetko Popović. Sarajevska je grupa bila organizirana preko Milana Ciganovića, osobe najvjerojatnije izravno povezane s premijerom Pašićem.

Austro-Ugarska Monarhija ušla je u 20. stoljeće kao oslabljen imperij, pogotovo nakon poraza 1859. godine kod Solferina od strane francusko-pijemontskih snaga, ali naročito nakon poraza 1866. godine kod Königgrätza koju joj je nanijela pobjedonosna pruska vojska. Tim su porazima habsburški imperijalni interesi bili prognani iz nastajuće Italije, kao i Njemačke, pa je Monarhiji jedino preostalo usmjeriti svoju pažnju na jugoistočnu Europu. Pod udarcima moćnih neprijatelja staro Carstvo nakon razdoblja neoapsolutizma prisiljeno je transformirati se 1867. godine u Dvojnu Monarhiju u kojoj će vlast biti podijeljena između austrijskih Nijemaca i Mađara. Ipak, unatoč prividnoj krhkosti i nezadovoljstvu mnogobrojnih naroda, Monarhija je, prema Clarku, pokazivala začuđujuće znakove žilavosti, pa čak i oporavka. Činjenica da je Austro-Ugarska Monarhija propala 1918. godine ne smije nas zavarati da ne bismo potpuno ahistorijski pomislili kako je tomu očito i morao biti slučaj. Naime, međuetnički sukobi konstantno su obilježavali povijest Monarhije, ali nisu bili ni izbliza onodobnim sukobima u Rusiji ili Velikoj Britaniji koju je strašno mučilo pitanje irske autonomije. Početkom 20. st. habsburške zemlje pokazuju mogućnost snažnog gospodarskog rasta i velik porast životnog standarda (Monarhija je prije izbijanja rata bila najbrže rastuće gospodarstvo u Europi!). Mnijenja kako je takva feudalna iživljena tvorevina morala neizbježno propasti očigledno su u suprotnosti s brojnim pokazateljima njene snage i mogućnosti prilagodbe političkim okolnostima. Čini se da čak i brojne optužbe na račun ostarjelog cara Franje Josipa u dobroj mjeri promašuju cilj. Car je, naime, pokazivao iznimnu umješnost u bavljenju suptilnim pitanjima unutarnje i vanjske politike svoje zemlje, iako praćen osobnom tragičnom sudbinom i državnim vanjskopolitičkim neuspjesima.

Nakon zauzimanja Bosne i Hercegovine 1878. godine i njene aneksije 1908. godine Monarhija je uspjela tu zaostalu zemlju pretvoriti u područje gotovo usporedivo s ostatkom Monarhije, a daleko je prestigla balkanske državice poput Srbije ili Crne Gore koje su gajile neskrivene ambicije prema aneksiji toga austrougarskog područja. Rusija je priznala i podržala austrougarsko zauzimanje Bosne i Hercegovine prema odredbama Trocarskog saveza iz 1881. godine, čemu je garant bila i Njemačka. Ipak, s pojavom Karađorđevića austrougarska vanjska politika na svojim istočnim granicama počinje vidjeti sve veću prijetnju. Iako je Monarhija bila šokirana izvršenim regicidom 1903. godine, nije previše žalila za Aleksandrom Obrenovićem, koji je često izjavljivao kako je Monarhija neprijatelj srbijanske države, pa je tako prva priznala novonastalo stanje u Srbiji. Aneksija BiH 1908. godine, usprkos obećanjima ruskoga ministra vanjskih poslova Aleksandra Izvoljskog austrougarskom ministru vanjskih poslova Aloisu Aehrenthalu o njenom pozitivnom ishodu, značila je kraj njihova međusobnog povjerenja i nastojanja za održavanje krhke ravnoteže snaga na području Balkana. Dodatni otežavajući čimbenik bilo je austrougarsko nesposobno vođenje Veleizdajničkoga procesa u Zagrebu i Friedjungova procesa u Beču 1909. godine protiv saborskih zastupnika Hrvatsko-srpske koalicije. Iako su procesi doživjeli fijasko, činjenica je da 1931. godine predsjednik Srpske samostalne stranke Svetozar Pribićević priznaje kako su Srbi okupljeni oko njega i on sam vršili veleizdajnička djela pokušaja pripajanja austrougarskih teritorija Kraljevini Srbiji, oslanjajući se na sve više neprijateljski nastrojenu vanjsku politiku Rusije (simbol čega je prosrpski orijentiran ruski poslanik u Beogradu Nikolaj Hartvig).

U protivljenju sve opasnijoj situaciji na Balkanu profilirali su se ratoborni načelnik Glavnog stožera austrougarskih snaga podmaršal barun Franz Conrad von Hötzendorf, ali i mirotvorni ministar vanjskih poslova grof Leopold von Berchtold i sam prijestolonasljednik nadvojvoda Franz Ferdinand, koji je jedno vrijeme predlagao trijalističku reformu Monarhije koja bi ojačala južnoslavenske narode pod hrvatskom dominacijom u Zagrebu i time smanjila utjecaj Mađara u Monarhiji, ali je do 1914. godine napustio taj plan i odlučio se za preustroj Monarhije u „Sjedinjene Države Velike Austrije“ organizirane u 15 federalnih jedinica. Ne sasvim ispravno mnijenje da Franz Ferdinand čvrsto zastupa stvaranje slavenske jedinice okupljene oko Zagreba vodilo je i srbijansku iredentističku mrežu doušnika u njihovu žurnom pokušaju micanja najočiglednije prijetnje velikosrpskim ambicijama okupljanja svih južnoslavenskih naroda i teritorija oko Srbije. Nisu razumijevali kako se nadvojvoda žestoko protivio pripajanju Bosne i Hercegovine Monarhiji, imajući u vidu kakvu to uistinu geopolitičku ugrozu predstavlja održanju krhke ravnoteže sila, koja će pogotovo doći u iskušenje nakon Prvoga i Drugoga balkanskoga rata 1912.–1913. godine i povlačenja Osmanskoga Carstva s tog područja. Na ovom je mjestu uistinu bitno spomenuti kako Clark, oslanjajući se na izjavu koju je 1924. godine dao Miroslav Spalajković, djelatnik i diplomat u srbijanskom Ministarstvu vanjskih poslova, izravni povod Prvom i Drugom balkanskom ratu vidi u talijanskoj ničim izazvanoj agresiji 1911. godine na Libiju, odnosno na tadašnja tri vilajeta u sklopu Osmanskog Carstva, što je na Balkanu ispravno protumačeno kao zeleno svjetlo za početak komadanja osmanskog teritorija.

U drugom dijelu naslova „Podijeljeni kontinent“ Clark se upušta u prikaz polarizacije Europe koja se odvijala od 1887. do 1907. godine, koju ujedno proglašava ključnim preduvjetom izbijanja rata 1914. godine. Naime, početkom 1887. godine Europa uistinu izgleda kao složen multipolarni sustav s kompleksnim odnosima između velesila. Trojni savez sklopljen 1882. godine između Njemačke, Italije i Austro-Ugarske Monarhije (utemeljen kao Dvojni savez Njemačke i Austro-Ugarske 1879. godine) nastao je kao potreba smirivanja tenzija između Beča i Rima na Jadranskom moru, dok je obrambeni sporazum Njemačke i Rusije iz 1887. godine osiguravao dobrosusjedske odnose unatoč austro-ruskim napetostima na području jugoistočne Europe, ali je ujedno predstavljao branu Francuskoj da s Rusijom sklopi savez protiv Njemačke. Velika Britanija potpisala je sustav Sredozemnih sporazuma s Austro-Ugarskom Monarhijom i Italijom, što je bilo upereno protiv francuskih interesa na Sredozemlju i ruskih interesa na Bosporu i Dardanelima. Takav zamršen splet međudržavnih odnosa posljedica je uspješne politike njemačkog kancelara Otta von Bismarcka koji je nastojao spriječiti koaliciju velesila protiv Njemačke i ujedno iskoristiti nesložnosti među njima u njemačku korist. Bismarckova je politika imala i drugu stranu medalje u tome što je pretvorila Njemačku tek u silu koja reagira na izvanjske poticaje uslijed odustajanja od vođenja agresivne vanjske i kolonijalne politike. Nakon Bismarcka, novi kancelari poput Lea von Caprivija ili Bernharda von Bülowa nastojat će voditi Weltpolitik. Upravo zato Clark s punim pravom naziva Njemačku „zakasnjelim carstvom“ koja je u očima drugih sila često bila viđena kao skorojević koji se gura da nađe svoje mjesto za bogatim stolom. Iz njemačke je perspektive to izgledalo sasvim drukčije. „U govoru održanu 6. siječnja 1897., koji je poslije imao velik utjecaj, njemački je državni tajnik za vanjske poslove Bernhard von Bülow artikulirao novo, naraslo njemačko samopouzdanje: ‘Bilo je vremena kad je Njemačka ostavljala zemlju jednome susjedu, a more drugome, ostavljajući za sebe tek nebesa i čistu filozofiju. E – ta su vremena prošla! […] Mi ne kanimo nikoga zasjeniti, ali tražimo svoje mjesto pod suncem.’“ (str. 149).

Nakon dolaska na njemačko prijestolje impulzivnog cara Vilima II. 1888. godine i odlaska Bismarcka s kancelarskog mjesta 1890. godine situacija se počinje naglo mijenjati na njemačku štetu, što je odličan pokazatelj koliko toga u povijesti ovisi o mudrosti velikih državnika. Naime, Europa 1907. godine izgleda sasvim bipolarno, potpuno podijeljena među dvama velikim i nepomirljivim blokovima velesila. Francuska i Rusija su već 1892. godine sačinili, a 1894. godine potpisali ugovor o uzajamnoj vojnoj pomoći protiv treće sile, što je doista bio političko-diplomatski presedan jer nije označavao smirivanje napetosti među silama potpisnicama, nego je implicitno bio usmjeren protiv Njemačke. S druge strane, sasvim je nerazumljivo zašto 1890. godine Njemačka, osim zbog traženja slobode u vanjskopolitičkom djelovanju, nije produljila ugovor s Rusijom, pa se tako našla u situaciji možebitnog vođenja rata na dvije fronte, a što se nastojalo kompenzirati organiziranjem i izvođenjem Schlieffenova plana. Britanija je pak 1904. godine s Francuskom zaključila Entente cordiale, a 1907. potpisala je Britansko-rusku konvenciju. Novost i šok britansko-ruskog približavanja također ukazuje na stanovite diskontinuitete britanske vanjske politike za koju je od 1894. do 1905. godine glavni protivnik bila Rusija jer je ugrožavala britanske kolonijalne interese u Kini, na Balkanu i u Srednjoj Aziji. Zato ni ne treba čuditi što je Britanija u francusko-ruskom savezu vidjela zapravo protubritanski čin. Upravo zbog toga Clark smatra kako francusko-britanski sporazum iz 1904. godine ne treba promatrati kao akt uperen protiv njemačkih interesa, nego kao pokušaj ublažavanja kolonijalnih tenzija s Francuskom, ali ujedno i kao posredan pokušaj utjecaja na Rusiju. Često spominjan argument o ubrzanoj izgradnji njemačkih bojnih brodova 1898. godine pod vodstvom admirala von Tirpitza nije dovoljan razlog za promjenu britanske politike prema Njemačkoj. Naime, iako je, prema Clarku, Njemačka imala nedvojbeno pravo u mišljenju da neće biti ozbiljno shvaćena sve dok ne bude raspolagala moćnom ratnom mornaricom, Britanija je na to gledala kao na manju ugrozu koju je gotovo anihilirala vlastitom ubrzanom proizvodnjom bojnih brodova. „Njemačka je za tadašnju britansku vlast bila diplomatska smetnja, a ne prijetnja opstanku. Drugim riječima, britansko-njemački antagonizam nije primarno određivao britansku politiku.“ (str. 139).

Clark razbija još jedno uvriježeno mnijenje, a to je ono o tobožnjoj svemoći europskih vladara povezanih krvnim vezama preko britanske kraljice Viktorije. Prema Clarku, njihov utjecaj zapravo djeluje razmjerno skroman. Dok je Franjo Josip doista puno radio, što je i odgovaralo slici koju je stvorio o sebi kao „prvom službeniku“ Monarhije, baš poput ruskog cara Nikole II., nikada do kraja nije uspio ovladati silnim birokratskim strojem koji je proizvodio nepregledno mnoštvo dokumenata. Talijanski kralj Viktor Emanuel III. radio je vrlo malo, pa mu je takav bio i utjecaj na vanjsku politiku svoje zemlje, ali količina rada ipak nije bila dobro mjerilo utjecaja na zbivanja u državi. Car Nikola II. znao je izravno intervenirati u vanjske poslove Rusije i podupirati različite frakcije u vlasti odnosno Vijeću ministara, tijelu koje tek 1905. godine nakon poraza u katastrofalnom Rusko-japanskom ratu počinje igrati veliku ulogu pod predsjedanjem Petra Stolipina (ubijenog u atentatu 1911. godine). Kaiser Vilim II. pokušavao je znatno više intervenirati u sudbinu svoje države, ali su mu shodno tomu i ministri daleko više priječili takvo ponašanje. „Miješali se nasrtljivo u politički proces ili ne, europski su monarsi samim svojim postojanjem i kraljevanjem ostali remetilački čimbenik u međunarodnim odnosima.“ (str. 182).

Nemogućnost pronalaska egzaktnog krivca još je vidljivija u Clarkovu pokušaju pregleda odgovornosti nad pojedinim aspektima državne politike u različitim zemljama. Tako se, primjerice, ruski poslanik u Beogradu Hartvig ponaša znatno slobodnije kad je u Sankt Petersburgu vlast slabija; u Francuskoj ministri vanjskih poslova, u slučaju da duže potraju, mogu (pre)usmjeriti vođenje francuske vanjske politike (poput Théophilea Delcasseéa tijekom Prve marokanske krize 1905. godine); u Njemačkoj kancelar u sebi sadržava premijersku funkciju, ali i funkciju ministra vanjskih poslova. Jedini koji se nije morao bojati vladarevih izravnih intervencija u vanjsku politiku bio je britanski ministar vanjskih poslova Sir Edward Grey. Bila je to beneficija koju nisu dijelili ni Stolipin u Rusiji ni Theobald von Bethmann-Hollweg u Njemačkoj. Dok se francuski ministar vanjskih poslova morao boriti s moćnim dužnosnicima, Grey je imao punu potporu svoga premijera Herberta Asquitha, u čijoj je liberalnoj vladi i sudjelovao. Iako je Grey vodio germanofobnu politiku, uz potporu prvoga lorda Admiraliteta Winstona Churchilla i samoga premijera, morao je paziti na ostale članove vlade koji su imali izvjesnih simpatija prema Njemačkoj. „Antagonizam s Njemačkom u britanskoj je eliti supostojao sa slojevitim kulturnim vezama i dubokim divljenjem njemačkim kulturnim, ekonomskim i znanstvenim postignućima.“ (str. 201). Uzevši u obzir svu kompleksnost i tešku prohodnost zamršenih političko-diplomatskih veza europskih velesila, pa onda i odnosa političkih moći unutar njih samih, teško je i dalje podupirati tezu o svjesnom guranju Europe i svijeta prema ratnom ponoru. Ono što Clark govori o Rusiji može se primijeniti na sve involvirane države: „Najvažnije je primijetiti kako su se utjecaji u oblikovanju ruske politike stalno mijenjali. Moć je tekla kroz sustav, skupljajući se na različitim mjestima: kod cara, ministra vanjskih poslova, premijera, veleposlanika. Štoviše, može se govoriti o svojevrsnoj ‘hidraulici moći’, kod koje je jačanje jednoga čvora u sustavu prouzročivalo slabljenje drugoga.“ (str. 187).

Predratna je Europa uistinu bila i militarizirano društvo, čak na vizualnoj razini. Carevi i kraljevi voljeli su gledati ili sudjelovati na vojnim mimohodima u svojim svečanim vojnim odorama. Ipak, u vladama svih europskih velesila sukobljavale su se tendencije civilnog sektora za kontrolom i smanjenjem vojnih proračuna, dok su vojne frakcije, najčešće podupirane ministrima rata, često zagovarale upravo suprotan smjer. To je samo jedno od područja borbe u politici između tzv. „golubova“ i „jastrebova“. Habsburška vojska bila je u stanju stagnacije zbog dualističke prirode države, pa je tako izdvajala tek 2,6% nacionalnog dohotka na obranu. Antiklerikalna i republikanska Francuska je nakon Dreyfusove afere 1894. godine na vojsku gledala kao na stjecište klerikalaca i reakcionarne klike. Do pozitivne promjene prema vojsci došlo je tek pod ratobornim premijerom, a kasnije i predsjednikom Raymondom Poincaréom. Njemačka je vojska bila pod zapovjedništvom Helmutha von Moltkea koji je neprestano pritiskao Vladu za izglasavanje većega vojnog proračuna i za pokretanje preventivnog rata, dok se u Rusiji grupa okupljena oko ministra rata Vladimira Suhomlinova i ministra poljoprivrede Aleksandra Krivošejina za veći proračun trebala sukobljavati s ministrom financija i premijerom Vladimirom Kokovcovim. „Kako u Rusiji, Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, tako i u Britaniji i Francuskoj, vojna je politika na koncu ostala podložna političkim i strateškim ciljevima civilnog državnog vodstva.“ (str. 222). Jedan od mitova koje će Clark raspršiti bio je i onaj o ratobornom javnom mnijenju koje jedva čeka rat. Clark govori o široko rasprostranjenom obrambenom domoljublju, ali ne i o ratobornosti, dok je šovinizam bio više iznimka nego pravilo. U prilog tomu svjedoči i tragikomična situacija da su pojedini ruski vojnici bili uvjereni kako idu u rat protiv Kine zbog Mongolije ili pak protiv Engleske.

U trećem dijelu knjige pod naslovom „Kriza“ Clark opisuje kako je Sarajevski atentat pokrenuo lavinu događaja koja će dovesti do izbijanja rata svjetskih razmjera. Budući da je Franz Ferdinand bio izrazito nepopularna javna ličnost, neposredno nakon smrti supruge Sofije von Chotek i njega nije bilo velikih izljeva kolektivne žalosti, no ipak se ozračje u diplomatskim krugovima onodobne Europe naglo počelo pogoršavati, ali je to imalo utjecaja i na široke slojeve stanovništva, što je još jedan pokazatelj da su tiskani mediji u ono vrijeme igrali veliku ulogu u oblikovanju i usmjeravanju javnoga mnijenja, pa su stoga često i služili raznim sferama političkoga života za razračunavanje i slanje diplomatskih signala. Naime, budući da je 28. lipnja bila njihova godišnjica braka, kao i da su nadaleko postale poznate i prenošene nadvojvodine posljednje riječi upućene pogođenoj supruzi („Sopherl, Sopherl, sterbe nicht, bleibe am Leben für unsere Kinder!“), čitava je zemlja počela osjećati tugu i pravednički bijes prema počiniteljima takvoga terorističkog akta. Nakon provedene istrage nad atentatorima austrijske su vlasti ubrzo došle do koliko-toliko jasnih spoznaja o umiješanosti srbijanske pogranične policije u prebacivanje atentatora s područja Srbije, kao i o postojanju izvjesnih krugova bliskih Beogradu koji su sudjelovali u pripremi i izvođenju atentata. Tim je više upadala u oči mahnita euforija koja je zahvatila Srbiju nakon umorstva nadvojvode i trijumfalistički članci iz srbijanskih nacionalističkih medija. „Umjesto da učine kompromis s austrijskim zahtjevima, Pašić i uopće vlasti u Srbiji vratili su se svojim uobičajenim stavovima i načinima: Srbi su u cijeloj priči zapravo žrtve – u Bosni i Hercegovini i sada u krizi nakon atentata u Sarajevu; Austrijanci su si sami krivi za to što ih je snašlo; Srbi imaju pravo na samoobranu – riječima, pa ako treba i oružjem, i tako dalje.“ (str. 388).

Austrougarski vrh nekoliko dana nakon atentata odlučio je da samo vojna akcija može razriješiti balkanski problem i neutralizirati Srbiju. Najratoborniji bili su načelnik Glavnog stožera Hötzendorf i zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine Oskar Potiorek, dijelom da prikrije vlastitu nesposobnost prilikom organiziranja sigurnosnih mjera tijekom nadvojvodina posjeta Sarajevu. Toj se strani priključio i diplomat Alexander von Musulin, koji je kao Hrvat bio žestoko suprotstavljen velikosrpskom imperijalizmu. 5. srpnja, nakon savjetovanja u Berlinu, austrougarska strana ohrabrena je u nastojanjima da ima pravo zahtijevati neki oblik zadovoljštine od Srbije. „Ministar rata izvijestio je cara [Vilima II.] kako su njemačke oružane snage spremne za svaku mogućnost. Ishod je bila njemačka potpora koja je postala poznata kao ‘bianco ček’“. (str. 411). Sporost reakcija Austro-Ugarske zabrinjavala je Njemačku, koja je smatrala kako bi bilo puno oportunije da je Monarhija napala Srbiju bez objave rata i nepotrebne eskalacije tenzija. Njemačku je u tom trenutku vodilo snažno i ujedno pogrešno uvjerenje kako Rusija neće reagirati zbog napada na Srbiju, ali i želja za uništenjem Rusije kao sve jačeg gospodarskog i vojnog protivnika. Da će u nadolazećem ratnom sukobu Talijani biti Nijemcima slabi saveznici dokaz je i to što je 11. srpnja talijanski ministar vanjskih poslova San Giuliani po obavještenju o ultimatumu smjesta tu informaciju proslijedio Rusima i Rumunjima. Stoga se kao očita laž pokazuju tvrdnje ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Sazonova da je za Ruse i Francuze spoznaja o uručivanju austrougarskog ultimatuma Srbiji 23. srpnja proizvela šok i nevjericu. Znakovito, 10. srpnja umire i ruski poslanik u Beogradu Hartvig u kući austrougarskog poslanika Giesla. „Prema riječima francuskoga poslanika Descosa, Hartvig je umro upravo u trenutku kad je njegova ‘nepokolebljiva volja’ pobijedila, ‘uspostavivši potpunu vlast nad srpstvom te nametnuvši Europi srpsko pitanje, i to u nasilnu obliku, njemu tako dragu’.“ (str. 428). Austrougarski ultimatum Srbiji, koji je napisao Alexander von Musulin, uručen je 23. srpnja kako bi se na taj način izbjeglo uručivanje ultimatuma u vrijeme dok su francuski predsjednik Poincaré i premijer René Viviani u državnom posjetu Rusiji. Za tog je posjeta već postalo sasvim bjelodano da je Francuska unaprijed zanijekala vjerodostojnost bilo kakvim mogućim rezultatima austrougarske istrage o atentatu na Franza Ferdinanda, a otvoreno su se počele držati zdravice za pobjedu u nadolazećem ratu. Francuska i Rusija nisu imale nikakvih iluzija oko priznavanja legitimnih austrougarskih interesa u tom dijelu Europe. „Nije bilo potrebe za improvizacijama ili novim formulacijama politike – Poincaré se jednostavno uporno držao smjera što ga je zacrtao još u ljeto 1912. Bio je to scenarij balkanskoga početka rata u Europi, predviđen u tolikim razgovorima Francuza i Rusa.“ (str. 443).

Najviše su problema izazvale točke 5 i 6 ultimatuma koje od Srbije iziskuju dopuštenje izravnoga miješanja austrougarskih vlasti u provođenju istrage, što se smatralo povredom prava suverene države, ali Clark ističe da je austrougarska nota, primjerice, bila daleko blaža od NATO-ova ultimatuma Saveznoj Republici Jugoslaviji 1999. godine u Rambouilletu. Pogrešno je stoga to pitanje nepovredivosti suvereniteta razmatrati u doba kada je Srbija izravno preuzimala odgovornost za javno proklamiranje ciljeva pripajanja svih teritorija Monarhije na kojima žive Južni Slaveni. Na izravno rusko ohrabrivanje Srbija je 25. srpnja odgovorila diplomatski zbrkanim, ali iznimno uspješnim tekstom, zapravo odbijenicom Austro-Ugarskoj te je 28. srpnja car Franjo Josip bio prisiljen potpisati objavu rata Srbiji. Na sjednicama ruskoga Vijeća ministara 24. i 25. srpnja jasno je konstatirano kako je glavni protivnik u idućem ratu Njemačka, a ne Austro-Ugarska. Isprva je Rusija 29. srpnja poduzela neizvedivu djelomičnu mobilizaciju, uz velike proteste načelnika ruskog Glavnog stožera Januškeviča, ali je objavila i da je u razdoblju priprema za rat. 30. srpnja Rusija će provesti prvu opću mobilizaciju u Srpanjskoj krizi, što se često zaboravlja ili preskače. Clark na tom mjestu uočava zanimljivo proturječje u dvama savezima. Naime, Njemačka izravnije i neskriveno govori o mogućnosti rata, što je pak često zavaravalo povjesničare da prenaglase tu crtu spram govora Sila Antante. „Nasuprot tomu, jezik donositelja odluka u Rusiji i Francuskoj odražavao je pretpostavku da su rat i mir gole egzistencijalne alternative.“ (str. 483).

Što se pak tiče Britanije, tamo je javno mnijenje bilo izričito proturatno raspoloženo, a ambivalentnost Greya bila je jača nego ikada prije. Britanija je, između ostaloga, tada bila pritisnuta rješavanjem pitanja irske autonomije, no na kraju će se ipak u Britaniji zanemariti činjenica da je austrougarska mobilizacija usmjerena samo protiv Srbije, a ruska protiv Austro-Ugarske i protiv Njemačke. S obzirom da je Rusija odbila zahtjev za ukidanje opće mobilizacije Njemačka joj je 1. kolovoza navijestila rat. Mogući nagovještaji britanskoga pritiska na Francusku da bude neutralna u nadolazećem sukobu navele su Vilima II. da zapovijedi odustajanje od ulaska u Luksemburg, što je priječilo efikasno provođenje Schlieffenova plana. Tek po sigurnom uvjerenju da će se Engleska pridružiti svojim saveznicama, Vilim je dopustio invaziju Francuske preko neutralne Belgije. Clark katastrofalnu grešku vidi ne toliko u njemačkoj invaziji Belgije, koju su planirali poduzeti i francuski vojni zapovjednici, nego u slanju njemačkoga ultimatuma Belgiji 2. kolovoza. Bilo bi daleko bolje da je njemačka vojska naprosto prošla kroz Belgiju, predstavljajući to kao fait accompli. No Britanija je svakako željela izbjeći savezništvo Rusije i Njemačke i tako ih okrenuti jednu protiv druge. „Poslužimo se Buchananovim riječima iz njegova pisma Nicolsonu iz travnja 1914. godine: ‘Rusija velikom brzinom jača, tako da moramo zadržati njezino prijateljstvo, i to gotovo po svaku cijenu. Zaključe li Rusi da smo nepouzdani ili beskorisni kao prijatelji, Rusija bi se jednoga dana mogla nagoditi s Njemačkom te opet zadobiti slobodu djelovanja glede Turske i Perzije.’“ (str. 542.). Britanskom se objavom rata Njemačkoj 4. kolovoza efekt savezničkih obveza zatvorio. Od velesila preostala je jedino Italija koja je formalno proglasila neutralnost koju će prekinuti ulaskom u rat na strani Antante 1915. godine.

Prvi svjetski rat ponukao je involvirane države da mobiliziraju 65 milijuna vojnika, od čega je preko 10 milijuna poginulo, a preko 20 milijuna teško ranjeno. Izravno povezano s tim je i izbijanje pandemije Španjolske gripe koja je odnijela od 40 do 50 milijuna života. Kao posljedica toga rata uništena su tri velika europska carstva i jedno azijsko, a Europa je doživjela dotada nezapamćeno krvoproliće i razaranje. Bez Prvoga svjetskog rata teško je zamisliti uspon komunizma u Rusiji, fašizma u Italiji ili nacionalsocijalizma u Njemačkoj. Što se tiče hrvatske povijesti, bez posljedica toga rata ne bi došlo do stvaranja državne zajednice sa Srbima i Crnogorcima i do radikalne promjene hrvatskoga kulturnoga, civilizacijskoga i geopolitičkoga okružja gotovo za cijelo jedno stoljeće. Posljedice Prvoga svjetskoga rata nebrojene su i teško zamislive, pogotovo imajući u vidu da je naš svijet sagrađen upravo na njihovim temeljima. Kako i Clark kazuje, ljudi onoga doba daleko su nam bliži nego što to isprva i pomišljamo. Kompleksnost geostrateške i geopolitičke slike svijeta jednako je složena danas, kao i početkom 20. stoljeća, što nas upravo treba probuditi i osvijestiti za potrebu rješavanja problema koji neposredno stoje pred nama svima sada, baš kao i nekoć u teškim danima te kobne 1914. godine. Preostaje samo slabašna nada da suvremeni političari i javno mnijenje ne dijele sklonost mjesečarenju poput njihovih prethodnika.

 

Ivan Smiljanić