Magdalena NAJBAR-AGIČIĆ – Znanstveni skup povodom proslave 65. godišnjice osnivanja Jadranskog instituta na Sušaku

Znanstveni skup povodom proslave 65. godišnjice osnivanja

Jadranskog instituta na Sušaku

 

 

U gradskoj vijećnici Grada Rijeke održan je 28. svibnja 2010. godine znanstveni skup povodom proslave 65. godišnjice osnivanja Jadranskog instituta na Sušaku. Taj je institut osnovan neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata odlukom hrvatske vlade 28.5.1945. godine te je bio prvi znanstveni institut u Hrvatskoj.

Zbog čega se tako žurilo s osnivanjem Jadranskog instituta? Radilo se o čisto političkoj i vrlo pragmatičnoj odluci vlasti, kojima je bila neophodna jedna vrsta „znanstvenoga servisa“ za potrebe jačanja pregovaračkih argumenata tijekom predstojećih pregovora oko zapadne granice, odnosno oko razgraničenja s Italijom. Prijedlog za osnivanje Jadranskog instituta načinili su Matko Rojnić, Josip Roglić i Vladislav Brajković, članovi komisije za razgraničenje zaduženi za zapadnu granicu, odnosno granicu s Italijom. Iako se u samoj odluci govorilo o osnivanju „naučne ustanove Jadranski Institut sa sjedištem u Sušaku, kojemu će biti zadatak da znanstveno i stručno proučava pitanje jadranskog primorja i to sa geografsko-historijsko-etnografskog, prometno-ekonomskog i tehničko-urbanističkog stanovišta, te da javno objavljuje rezultate svoga rada”, a – iz potpuno jasnih razloga – politički motivi ne spominju izravno, primarni zadatak Jadranskog instituta bilo je prikupljanje materijala i izrada elaborata koji bi se mogli koristiti kao argumenti tijekom Pariške mirovne konferencije. Neki stručnjaci vezani uz Jadranski institut bili su i članovi jugoslavenske delegacije na toj konferenciji. Institut je formalno smješten na Sušaku, budući da je Rijeka službeno i formalno-pravno priključena Jugoslaviji tek 1947. godine. Najvažniji rezultat djelovanja Jadranskog instituta u tom razdoblju bilo je izdanje „Nacionalnog katastra Istre“, koji je tiskan na francuskom upravo radi plasiranja u inozemstvu (Cadastre nacional de l’Istrie d’après le recentement du 1er octobre 1945, Sušak 1946). Nakon početnih aktivnosti za potrebe mirovne konferencije, Jadranski institut je smanjio svoje aktivnosti. Godine 1948. prešao je u sastav Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti kao jedan od njezinih instituta, a njegovo je sjedište premješteno u Zagreb (u zgradu u Opatičkoj 18). Ipak, već 1952. godine pored zagrebačkog javlja se ponovo i riječki Jadranski institut, obnovljen zahvaljujući dobivanju nove zgrade, a oba instituta imala su u početku isti znanstveni savjet. Do razdvajanja tih dvaju instituta došlo je 1960. godine – riječki je dio nastavio djelovati uz određene promjene imena instituta isprva kao Sjevernojadranski institut. Njegovu tradiciju danas nastavlja Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci s područnom jedinicom u Puli. Zagrebački dio Instituta je 1974. godine preimenovan u Zavod za pomorsko pravo, historiju i ekonomiku pomorstva, a 1992. u Jadranski zavod.

Domaćin proslave 65. godišnjice Jadranskog instituta u Rijeci bio je voditelj riječkog Zavoda akademik Peter Strčić, a otvorila ju je njegova upraviteljica mr. sc. Sanja Holjevac pozdravljajući okupljene suradnike instituta, političare, predstavnike akademije znanosti i sveučilišta. U svečanom dijelu skupa prvi se pozdravnom riječi okupljenima obratio predsjednik HAZU akademik Milan Moguš, inače i sam nekadašnji voditelj Zavoda. On je u slavljeničkom tonu istaknuo uspjehe Jadranskog instituta, kazavši kako je bio „zdravo zrno koje je palo na plodno tlo“, a naglasio je i „ljutu potrebu“ iz koje je izrastao. Objavljivanjem „Nacionalnog katastra istre“ – prema Mogušu – Jadranski je institut obavio svoj „primarni zadatak“, te kasnije nastavio rad na različitim područjima, dok se i tematika i prostor istraživanja postupno širili. Prema njemu, konstanta u radu Instituta bila je „želja za znanstvenim pristupom“.

Kao sljedeći riječ su uzimali dužnosnici lokalne uprave: dožupan istarske županije Vedran Grubišić, primorsko-goranski župan Zlatko Komadina i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel. Sva su trojca isticali zasluge Jadranskog instituta u borbi za granice i „naš identitet“, te njegov doprinos „znanstvenoj prezentaciji“ hrvatskih prava na Istru i Rijeku na mirovnoj konferenciji, čime je ta institucija „dokazano doprinijela“ tomu da su Rijeka i Istra danas u Hrvatskoj. Zbog toga je – prema Obersnelu – osnivanje Jadranskog instituta prije 65 godina imalo ne samo znanstveni već i „životni“ značaj, jer su činjenice koje su se prikupljale u njemu koristile za vrijeme pregovora u Parizu. U želi da se sačuva „spomen na razlog“ zbog čega je institut osnovan u Rijeci Vojko Obersnel je akademiku Strčiću podario medaljon sv. Vida.

Uslijedio je dio posvećen povijesnom kontekstu u kojem je institut osnovan. Akademik Davorin Rudolf iznio je referat o „Važnosti Pariške konferencije za Hrvatsku nakon II. svjetskog rata, dok je akademik Petar Strčić dao kratak pregled povijesti te institucije „Od Jadranskog instituta na Sušaku do Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU Rijeka s Područnom jedinicom Pula (1945.-2010.)“.

Nakon pauze za kavu nastavljen je stručni dio skupa. Referat dr. Marine Vokić Žužul „Šezdeset i pet godina Jadranskog zavoda“ pročitan je u njezinoj odsutnosti. Doktor Sandi Blagonić u svome je referatu ukratko predstavio članove odbora za osnivanje Jadranskog instituta (dakle M. Rojnića, J. Roglića i V. Brajkovića) i njegove kasnije voditelje (Uliksa Stangera, Miju Mirkovića, Ferdu Čulinovića, Dragovana Šepića, Milana Moguša i Petra Strčića) zadržavajući se nešto dulje na onima čiji lik nije bio predviđen za temu nekog od narednih izlaganja. Iako najavljen u programu, izostao je referat profesora Miroslava Bertoše „Jadranski/Sjevernojadranski institut i historiografske teme u 50-im i 60-im godinama“.

Vrlo zanimljiv – i po svome karakteru posve različit od ostalih – referat iznio je prof. dr. Darko Dukovski. Govoreći o „Povijesti XIX. i XX. st. u djelu suradnika Akademijina Instituta/Zavoda u Rijeci/Puli“, Dukovski kao jedini se odmaknuo od prigodničarskog i slavljeničkog tona koji je dominirao u drugim referatima, iznoseći i dosta kritičkih opaski o djelima suradnika Jadranskog instituta. Iako je priznao značaj osnivanja Jadranskog instituta za razvoj hrvatske historiografije o Istri i Primorju, on je upozorio na političke motive nastanka instituta i njegova rada na narodnosnoj strukturi stanovništva tog područja s ciljem dokazivanja prava na teritorij. Prema Dukovskom, smirivanjem međunarodnih odnosa jenjavala je potreba za političkom usmjerenošću rada, no jak je ostao pečat vladajuće marksističke ideologije, sve do kraja 1960-ih godina. Što najgore, radilo se uglavnom o vulgariziranoj varijanti marksizma, svedenog na pojednostavljenu klasnu borbu. Talijani su predstavljani uvijek u negativnom kontekstu, ne spominju se istaknuti Talijani iz ovoga područja itd. Situacija se donekle poboljšala stasanjem novih naraštaja znanstvenika, suradnika Jadranskog instituta od kraja 1960-ih.

Ocjenjujući historiografski rad Jadranskog instituta Dukovski je naveo slabosti u pojedinim aspektima te djelatnosti. Kada je u pitanju prikupljanje i objavljivanje arhivske građe, što je bila temeljna aktivnost instituta tijekom prvih dvadesetak godina postojanja, istaknuo je jednostrani izbor izvornog materijala za objavljivanje, odnosno nedostatak izvora koji bi mogli „objektivnije“ predstaviti stvari te „metodološku zastarjelost“. Ipak, kako je zaključio, sve je to uzbudljivo jer je novo, iako sastavljeno u skladu s političkim prilikama. Ocjenjujući drugu fazu djelatnosti instituta (od kraja 1960-ih) Dukovski je rekao da se radilo o otvaranju velikih tema, poput teme nacionalnog preporoda, te da – iako su mnogi radovi subjektivni, a teze nategnute – pridonijele su „otvaranju novih vidika“. Prema Dukovskom, kada je u pitanju povijest 19. stoljeća još uvijek postoje cijela područja koja su nedovoljno istražena, primjerice prvo razdoblje austrijske vlasti i talijanski narodni preporod, dok je najbolje istraženo razdoblje od 1860-ih do 1914. godine. Još je više neistraženih tema za 20. stoljeće. U radovima o temama iz međuratnog i ratnog razdoblja ima dosta „subjektivnosti i pretjerivanja“, nedostaju istraživanja za razdoblje od 1945. do 1954. godine, radovi o egzodusu Talijana i fojbama, ali i radovi o industrijskom razvitku, crkvenoj povijesti itd. Detaljniju razradu svojih teza Darko Dukovski je najavio za pismeni oblik svoga izlaganju za zbornik.

Daljnjih trinaest referata, koje su pripremili zaposlenici i suradnici Zavoda bilo je posvećeno životu i radu voditelja i suradnika Jadranskog instituta: Amir Muzur govorio je o „Dr. Uliksu Stangeru – prvom direktoru Jadranskog instituta“, Dušan Prašelj o „Glazbenom putu Slavka Zlatića (1910.-1993.), Marko Medved o „Povijesti Crkve u djelima dr. Maksa Peloze (1915.-1989.), Sanja Zubčić o „Djelu akademika Branaka Fučića (1920.-1999.), Branka Arh o „Prof. dr. sc. Vandi Ekl (1920.-1993.)“, Pavao Komadina o „Pomorstvu i brodarstvu u djelu dr. sc. Radojice F. Barbalića (1914.-1994.), Anamari Petranović o „Dr. sc. Mirku Zjačiću (1912.-1977.) kao pravnom povjesničaru/arheografu“, Milan Radošević o „Dr. sc. Vjekoslavu Bratuliću (1911.-1995.) kao povjesničaru Istre“, Tihomira Stepinac-Fabijanić o „Etnološkom djelu dr. sc. Josipa Miličevića (1933.-2000.), Darinko Munić o „Ekonomskim prinosima dr. sc. Marka Legovića (1922.-2009.), Maja Polić o „Historiografskom i arhivističkom djelu dr. sc. Danila Klena“, Mihael Sobolevski o „Dr. sc. Antunu Gironu (1936.-2004.) kao historičaru zapadne Hrvatske u XX. stoljeću, te Mirjana Crnić o „Znanstvenom i kulturnom djelu mr. sc. Darka Dekovića (1947.-2008.). Za kraj upraviteljica Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci, Sanja Holjevac predstavila je znanstveno-istraživački rad današnjih djelatnika svoga znanstvenog instituta.

Na takav je način proslavljena 65. godišnjica osnutka Jadranskog instituta. Sam skup, maratonski kada se uzme u obzir broj referata tijekom samo pola dana, protekao je u slavljeničkom tonu, a stručni prilozi su – kao što je bilo za očekivati – većinom korektno bilježili podatke iz života i publikacije suradnika te institucije u proteklom razdoblju, izbjegavajući kritike i osjetljiva pitanja, s izuzetkom – kao što je već spomenuto – referata Darka Dukovskog. Donekle iznenađujuće su bile poruke koje su u svečanom dijelu skupa iznijeli pozvani političari. Ono što začuđuje jest nedostatak svijesti o problemima kakve za profesionalni integritet povjesničara (pa i drugih znanstvenika) – a da se i ne spominje znanstvena kvaliteta njihovih radova – stvara politička motivacija njihovih istraživanja, o problemima koji nastaju kada se istražuje prema unaprijed zadanim tezama i kada je znanost servis političkih mecena. Stoga razmjere političke nekorektnosti poprima njihovo isticanje političkih motiva osnivanja Jadranskog instituta 1945. godine kao neupitnih pozitivnih vrijednosti. No, ta je situacija vjerojatno odraz shvaćanja kakva o mjestu historiografije u društvu i danas u Hrvatskoj gaje ne samo političari.

 

Magdalena Najbar-Agičić