Branimir JANKOVIĆ – Okrugli stol „Slovenska i hrvatska socijalno-ekonomska povijest u 19. i 20. stoljeću“, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 12. svibnja 2010.

Okrugli stol „Slovenska i hrvatska socijalno-ekonomska povijest u 19. i 20. stoljeću“, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 12. svibnja 2010.

 

U konferencijskoj dvorani Knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu održan je 12. svibnja 2010. okrugli stol slovenskih povjesničara s Instituta za novejšo zgodovino iz Ljubljane i hrvatskih povjesničara s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Otvorila ga je Iskra Iveljić, pročelnica Odsjeka za povijest i organizatorica okruglog stola, čiji je jedan od ciljeva institucionalizirati postojeće osobne kontakte između slovenskih i hrvatskih povjesničara. I. Iveljić predstavila je goste iz Ljubljane, afirmirane povjesničare Petra Vodopivca, Žarka Lazarevića i Andreja Studena, kao i mlade povjesničare Željka Oseta, Metu Černigoj i Mitju Sunčića. Nakon uvodnih riječi Iskre Iveljić, nekoliko prigodnih rečenica izrekao je i Žarko Lazarević, u kojima je zahvalio I. Iveljić na pozivu, potvrdio želju za institucionaliziranjem dosadašnjih kontakata u vidu mogućeg zajedničkog projekta i najavio da će na okruglom stolu predstaviti različite aspekte rada na proučavanju ekonomske i socijalne povijesti u Sloveniji, pri čemu smatra da je na tom području posljednjih godina učinjeno puno. Uslijedila su zatim izlaganja, najprije slovenskih kolega, uz moderiranje I. Iveljić.

Peter Vodopivec, „Problem političke kulture i njene povezanosti sa socijalnim i ekonomskim razvojem“. Imajući u vidu širu komparativnu analizu političkih tradicija, odnosno političke kulture političkih elita Srednje i Jugoistočne Europe, P. Vodopivec je u izlaganju iznio neke probleme vezane uz slovensku političku tradiciju do 1918. godine. U konceptualiziranju istraživanja oslonio se na radove austrijskih i američkih povjesničara o Austro-Ugarskoj Monarhiji. Istaknuo je važnost nacionalnog pitanja za Slovence u 19. stoljeću, kojem će se kasnije pridružiti i socijalno pitanje (povezano uz radništvo i seljaštvo) te podjela na dva jaka tabora: katolicizam (kojeg karakterizira konzervativizam i oslanjanje na seljaštvo) i liberalizam (koji se oslanja na srednje građanstvo). Katolički konzervativci zalagali su se za širenje izbornog sistema, dok su liberali najprije bili za opće pravo glasa, ali kad su vidjeli da time gube glasove onda su se tome suprotstavili, potvrđujući time činjenicu da je objema opcijama u političkoj praksi najvažniji bio ipak pragmatizam. Vodopivec je naglasio beskompromisnu stranačku borbu u slovenskim zemljama na kraju postojanja Monarhije i prikazao prisutnost antisemitizma u slovenskoj političkoj kulturi. Zaključio je da u slovenskom političkom prostoru do Prvog svjetskog rata nema značajnijih političkih grupa koje bi se suprotstavljale Monarhiji, zalagale za reformu parlamenta i izraženiju demokratizaciju. Smatra da ta preliminarna istraživanja slovenske političke kulture treba proširiti na svakodnevnu političku praksu i uspoređivati s hrvatskom i srpskom političkom elitom.

Žarko Lazarević, „Ekonomska historija u Sloveniji – razvoj i tematizacije“, izdvojio je u izlaganju neke prijelomne točke ekonomske historije u Sloveniji, kojom se bavi manji dio slovenskih povjesničara, čiji je broj ionako malen. Za početke rasprave o ekonomskoj historiji u Sloveniji Lazarević smatra polemiku između Rudolfa Bićanića i Frana Zwittera iz 1950-ih godina. Bićanić je smatrao da se socijalna i politička povijest treba tumačiti ekonomskom poviješću te da ekonomsku historiju treba izdvojiti kao zaseban predmet. Zwitter se nije opirao glavnoj Bićanićevoj tezi, ali je smatrao da izdvajanjem ekonomske historije dolazi do opasnosti zanemarivanja socijalnih i političkih aspekata. U prikazu dotadašnjih istraživanja ekonomske povijesti izlagač je napomenuo da se industrijalizacija u početku istraživala samo kvantitativno, ali ne i kvalitativno; nije se primjerice postavljalo pitanje o značenju te industrijalizacije niti ju se stavljalo u komparativnu perspektivu. U 1960-ima se započinje s primjenom ekonomske historije, ali, prema Lazareviću, deskriptivno i pozitivistički, premda tadašnje knjige i danas sadrže brojne vrijedne podatke. Promjene unutar historiografije krajem 1980-ih i početkom 1990-ih osjetile su se i na ekonomskoj historiji, koja je napustila primjerice temeljnu tezu starije literature da su modernizacija i industrijalizacija značile pravocrtni napredak (tome su se prvi suprotstavili F. Gestrin i P. Vodopivec). Lazarević smatra da danas uz tradicionalnu (deskriptivnu, pozitivističku) ekonomsku historiju postoji i historija koja pokušava oblikovati problematizaciju u dugom trajanju i s oslanjanjem na interdisciplinarnost (ponajprije suradnjom s ekonomistima). Pritom je istraživano bankarstvo, monetarna politika, zaduživanje, različiti aspekti poduzetništva (primjer teme koja je moguća tek nakon pada komunizma) itd. Za veliki napredak slovenske historiografije u istraživanju socijalističke ekonomije u Sloveniji zaslužan je Jože Prinčić, koji je na temu ekonomske povijesti u razdoblju socijalizma napisao 7-8 knjiga, otvorivši važnu temu vođenja socijalističkih poduzeća. Također su otvorene i teme ekonomskog nacionalizma. Lazarević je na kraju izlaganja predstavio projekt Instituta za novejšo zgodovino posvećen modernizaciji u Sloveniji u 19. i 20. stoljeću. Na projektu su se usredotočili na industrijsko društvo i dinamične procese koji ga obilježavaju  (u dotadašnjim istraživanjima, prema Lazareviću, nije bilo komparativnosti i cjelovitosti). Projekt proučava transformaciju iz agrarnog u industrijsko društvo te posvećuje pažnju makro i mikro modelima (lokalnom i globalnom) te promatra konvergentnost tih procesa. U središtu istraživanja su pak ljudi. Pojedinačne teme su: industrijalizacija i pokrajine, industrijalizacija i društveno raslojavanje, industrijalizacija i socio-kulturne promjene, industrijalizacija i obitelj itd.    

Andrej Studen, „Socijalna historija u Sloveniji – istraživanje problematike alkoholizma“, predstavio je istraživanja koja je proveo prilikom rada na knjizi Pijane zverine: o moralni in patološki zgodovini alkoholizma na Slovenskem v dobi meščanstva (2009). Razdoblje građanskog društva u 19. stoljeću je i razdoblje raširenosti alkoholizma. Usporedo s procesom industrijalizacije javljaju se i tvornice alkohola pa je alkohol jeftiniji i dostupniji. Studen se u knjizi usredotočio na poglede na alkoholizam od strane liječnika, psihijatara, svećenika i građanskih moralista, koji su se u 19. stoljeću i u prvoj polovici 20. stoljeća borili protiv alkoholizma, međutim bez uspjeha. Građansko društvo gledalo je na alkoholičare kao na kriminalce, izvor bolesti i prijetnju koju treba odstraniti iz društva. O razmjeru protualkoholne kampanje svjedoči i postojanje tri protualkoholna časopisa, kao i razne druge mjere. U navedenoj knjizi Studen je posebno obradio teoriju progresivne degeneracije, koja se primjenjivala i na alkoholizam te sadržavala tvrdnju da se on prenosi na potomke i to u još gorem obliku. Bilo je i pojedinih slovenskih autora koji su recipirali te ideje, što ih je vodilo prema eugenici, pri čemu je moguće izdvojiti glasilo Eugenika iz 1930-ih, usmjereno protiv Roma, Židova, homoseksualaca i alkoholičara. Studen je u prezentaciji prikazao i dio brojne arhivske građe koju je skupio o temi neuspješne borbe protiv alkoholizma u slovenskim zemljama u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća.

Željko Oset, „Studije o razvoju znanosti u Sloveniji“, dao je pregled ustanovljivanja slovenskih znanstvenih institucija i okolnosti njihova razvoja, koje su prvenstveno ovisile o javnim financijama jer u slovenskim zemljama nije bilo mecena poput biskupa Strossmayera. Istaknuo je važnost revolucije 1848. zbog reforme visokog školstva i upozorio da u slovenskim zemljama u 19. stoljeću prevladavaju institucije posvećene društvenim znanostima, dok se one posvećene prirodnim javljaju nakon Prvog svjetskog rata. Prva slovenska kulturna i znanstvena institucija je Slovenska matica, osnovana 1864. godine. U tome razdoblju treba imati na umu i školovanje brojnih slovenskih intelektualaca u inozemstvu. Nakon Prvog svjetskog rata osniva se 1919. Univerza u Ljubljani, dok je Slovenska akademija znanosti i umjetnosti osnovana 1938. godine. Oset je posebno govorio o pitanju koncepcije Univerze u 1920-im godinama te spomenuo njezino preimenovanje prilikom desete obljetnice u Univerzu Kralja Aleksandra I.

Meta Černigoj je u uvodu izlaganja „Higijenizacija Slovenije“ govorila o dotadašnjem istraživanju stanovanja i brige za higijenizaciju u razdoblju građanskog društva od 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata. Istaknula je da je ta istraživanja, koja obuhvaćaju i istraživanja svakodnevnog života, započeo Andrej Studen. Istraživanja izgradnje vodovoda i kanalizacije u Ljubljani počela su se primjenjivati i na druge sredine poput Maribora i Celja. M. Černigoj je naglasila da se u svojim istraživanjima više bavi higijenizacijom tijela nego infrastrukturom. To je pitanje moguće istraživati preko brojnih popularnih knjižica koje su propagirale zdravi život, osobnu higijenu te su uključivala i pitanja moralnosti. Prikazala je teške životne uvjete u 19. stoljeću, što se posebno odnosilo na radnike i seljake, koji su živjeli u za nas danas neizdrživim uvjetima. Samo su rijetki pripadnici građanstva imali primjerice kupaonicu, dok su prenaseljenost, smrad, blato i bolesti bili posvuda. Naglasila je međutim i da danas ima sela bez kanalizacije tako da proces poboljšanja životnih uvjeta nikako nije završen. U istraživanjima se posebno bavila problemima vezanima uz tuberkulozu, spolne bolesti, pitanjima kontracepcije te odnosu prema muškom, odnosno ženskom tijelu, prvenstveno na prijelazu stoljeća. Upozorila je da je prema tim pitanjima postojao različit odnos u Trstu, Rijeci, Kopru i Gorici, u kojima su talijanski znanstvenici nastupali liberalnije, od odnosa u Ljubljani i ostalim dijelovima slovenskih zemalja gdje su se tim pitanjima bavili uglavnom svećenici i biskupi, koje su više zanimala pitanja morala nego higijene pa su primjerice, za razliku od talijanskih predstavnika, preporučivali samo uzdržavanje od spolnih odnosa.

Mitja Sunčić je u izlaganju pod naslovom „Poduzetništvo kao historijski problem“ predstavio rad na svojoj disertaciji „Zgodovina podjetništva na Slovenskem od srede 19. stoletja do druge svetovne vojne“, čije je pisanje u tijeku. Bavi se dakle poduzetnicima u industriji u razdoblju od 1850. do 1941. na prostoru Kranjske, prvo u okviru Habsburške Monarhije, a zatim Jugoslavije. Prilikom pristupanja istraživanju najprije je trebao definirati industrijsko poduzeće i poduzetništvo te potom kvantitativno obraditi prikupljene podatke. Pritom je došao do brojke od 156 industrijskih poduzeća i 194 poduzetnika. Podatke je crpio iz tiskanih izvora (npr. Registri trgovinskih sodišč v Ljubljani in Novem mestu te Gradivo Zbornice za trgovino, obrt in industrijo v Ljubljani), kao i drugih arhivskih izvora, koje je detaljno predstavio. Zadatak istraživanja je izraditi kolektivnu biografiju proučavanih poduzetnika, s naglaskom na pitanja njihova obrazovanja, dobi kada počinju s industrijskim poduzetništvom, mobilnosti u odnosu na mjesto rođenja, sudjelovanja u politici itd.

Nakon izlaganja slovenskih kolega, uslijedila je diskusija. Iskra Iveljić je upozorila, osvrćući se na izlaganje P. Vodopivca, na neke novije radove, npr. američkog povjesničara Garyja B. Cohena (usp. „Nationalist Politics and the Dynamics of State and Civil Society in the Habsburg Monarchy, 1867–1914“, u: Central European History, Volume 40, Issue 2, June 2007, str. 241-278), u kojima slika političke kulture Habsburške Monarhije, barem u Cislajtaniji, nije toliko nepovoljna pa su se primjerice nacionalni pokreti itekako služili mogućnostima koje je nudio režim. P. Vodopivec je istaknuo da nema masovnosti u tim nacionalnim pokretima te smatra da Slovenci nisu imali mnogo demokratske tradicije prilikom ulaska u Jugoslaviju. D. Roksandić je spomenuo novije radove politologa koji bi se mogli primijeniti u istraživanjima političke kulture, odnosno pitanjima političke elite i masovnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te smatra da je potrebno napraviti bilancu s kojom su različiti narodi ušli u Jugoslaviju. B. Vranješ-Šoljan postavila je pitanje u vezi disertacije kolege Sunčića o istraživanju poduzetništva u razdoblju tako dugog trajanja od sredine 19. stoljeća do 1941. godine, napomenuvši da se u hrvatskoj historiografiji nakon Mije Mirkovića i Rudolfa Bićanića autori obično nisu usuđivali obrađivati tako velika razdoblja pa su se obično zadržavali ili na Habsburškoj Monarhiji ili međuratnoj Jugoslaviji. Ž. Lazarević je napomenuo da je cilj disertacije pokazati dugoročne promjene kod poduzetništva. Rekao je da znamo da je prijelaz iz Habsburške Monarhije u Jugoslaviju prijelom, ali da je u istraživanjima potrebno uvidjeti kolike su to promjene za poduzetnike, što nije moguće napraviti drugačije nego uzimanjem dvaju različitih razdoblja. Spomenuo je da su se brojni poduzetnici snašli u toj tranziciji. I. Goldstein istaknuo je da je do 1918. Zagreb bio rubni prostor Monarhije, a da ulaskom u Jugoslaviju postaje gospodarsko središte. Prema biografijama pojedinih Židova može se vidjeti da su se neki od njih snašli u promijenjenim uvjetima, ali i da neki nisu. Spomenuo je da naši ekonomski povjesničari ostaju na strogo omeđenim razdobljima pa nisu u mogućnosti vidjeti ta pitanja kontinuiteta. Ž. Holjevac, G. Arčabić i Ž. Lazarević raspravljali su zatim o različitim pitanjima pristupanju industrijskoj baštini u Sloveniji i Hrvatskoj. D. Roksandić govorio je kratko o hrvatskim istraživačima ekonomske povijesti M. Mirkoviću, R. Bićaniću i I. Karamanu. Napomenuo je da je danas, u skladu s promijenjenim okolnostima, veći interes za poduzetništvo nego za povijest rada i radništva. Istaknuo je nužnost regionalne perspektive i suradnje slovenskih i hrvatskih povjesničara. I. Šute uputio je na pitanje djelovanja Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ oko higijenizacije i alkoholizma.

Drugi dio okruglog stola, s izlaganjima hrvatskih povjesničara, otvorila je B. Vranješ-Šoljan, koja je, nakon predstavljanja sudionika, moderirala okrugli stol.

Iskra Iveljić je u izlaganju „Štajerska obitelj Pongratz ili koliko malo znamo o susjedima“ govorila o štajerskoj obitelji Pongratz koja je djelovala i na hrvatskoj i na slovenskoj strani, međutim njezino djelovanje još uvijek nije cjelovito obrađeno. Istaknula je da ni u ovom slučaju nije opravdano stati s godinom 1918. i prepustiti daljnju obradu istraživačima narednih razdoblja. Treba također imati na umu da plemstvo nije umrlo raspadom Monarhije. Naglasila je da je obitelj Pongratz primjer poduzetnika koji su preuzeli plemićku kulturu, vidljivu npr. u kulturi stanovanja i dr. Obitelj Pongratz predstavlja elitu slovenskog podrijetla čiji su se pojedini članovi dobro uklopili u Zagrebu. I na njihovom primjeru se potvrđuje činjenica da najuspješniji privrednici izbjegavaju politiku. I. Iveljić je istaknula visoku obrazovanost članova te obitelji, čime se izdvajaju iz prve generacije modernog građanstva u Zagrebu. U izlaganju je dotaknula pitanja vizualne reprezentacije obitelji preko niza portreta njezinih članova (Pongratzi su bili i jedni od mecena slikara Vlahe Bukovca) te pitanje kulture smrti, ponajviše preko obiteljskih nadgrobnih spomenika i dr.

Goran Arčabić, „Poslovni odnosi Zagrebačkog zbora i Ljubljanskog velesajma između dva svjetska rata“, govorio je o istraživanju koje je proveo u sklopu pisanja magistarskog rada, pri čemu se za potrebe izlaganja usredotočio na prikaz kontakata između Zagrebačkog zbora i Ljubljanskog velesajma. Ljubljanski velesajam imao je u međuratnom razdoblju više lokalni karakter usmjeren prema promociji slovenske privrede, dok se Zagrebački zbor planirao profilirati kao vodeći velesajam u Jugoslaviji, što mu je uspijevalo između ostalog i zbog toga jer još nije bilo velesajma u Beogradu. Zagrebački zbor posebno je napredovao 1930-ih kada je riješio pitanje prostora. G. Arčabić je kontakte između Zagrebačkog zbora i Ljubljanskog velesajma prikazao kroz dva aspekta: pitanje usklađivanja vremena izlaganja tih dvaju velesajmova te tarifno pitanje. Zaključio da su njihovi poslovni kontakti, različitog intenziteta u razdoblju 1920-ih i 1930-ih, pored pojedinih otvorenih pitanja, u cjelini bili korektni.

Ivica Šute, „Između modernizacije i tradicionalizma: gospodarska i socijalna slika Gorskog kotara u 20. stoljeću“, prikazao je neke probleme vezane uz prostor Gorskog kotara u dijakronijskoj perspektivi od 19. do 21. stoljeća, prostora koji je dugo zapušten, ali i istraživački zanemaren. Riječ je o pretežno pošumljenom kraju, u kojem su prometnice postupno građene, koji je obilježen sporim i ograničenim napretkom, na rubu modernizacije. Pasivnost kraja utjecala je na migracije Gorana, koji odlaze u Ameriku i Francusku, uglavnom kao šumski radnici, a sudjeluju i u unutrašnjim migracijama prema Slavoniji i Srijemu u sklopu sezonskih migracija. I. Šute je istaknuo da u ukupnoj strukturi stanovništva prevladavaju žene, kao i tradicionalna struktura obitelji u kojoj bračni par živi zajedno s djecom i roditeljima. Zanimanja su uglavnom namijenjena muškarcima te se odnose na rad u pilanama i dr. Izlagač je prikazao i turistički razvitak Gorskog kotara. Zaključio je da Gorski kotar karakteriziraju kontinuirana ambivalentna obilježja: ljepota krajolika i njegova nenaseljenost, koja podrazumijeva i stalno iseljavanje mlađe populacije.

Branimir Janković, „Usporedba časopisa Otium i Zgodovina za vse“, pokušao je u iscrpnom izlaganju usporediti dva časopisa orijentirana prema historijskoj antropologiji: hrvatski Otium: časopis za povijest svakodnevice (1993-2000) i slovenski Zgodovina za vse – vse za zgodovino (1994- ). Najprije je, preko teorije časopisa, opisao neka obilježja časopisa kao medija, a zatim prikazao kretanja unutar historijske antropologije u inozemnim historiografijama, ponajviše u njemačkoj. Nakon davanja konteksta u kojem se nalazila hrvatska i slovenska historiografija u trenutku kada ta dva časopisa pokušavaju uvesti pristup historijske antropologije, što je svakako važan metodološki doprinos tim historiografijama, uspoređivao je časopise prema njihovim programskim usmjerenjima, temama o kojima su pisali, prisutnosti teorijskih članaka i prijevoda, obilježjima historijske antropologije koja su pokušali primijeniti i dr. Upozoravajući na zajedničku koncepciju i intenzivne kontakte uredništva dvaju časopisa (uz napomenu hrvatskoj historiografiji o potrebi digitalizacije časopisa Otium, kao i pokretanja sličnog časopisa širokog teorijskog usmjerenja), B. Janković je zaključio da smatra kako primjer tih časopisa pokazuje da buduću suradnju između slovenskih i hrvatskih povjesničara treba temeljiti na teorijski pažljivo promišljenim konceptima.

Ivo Goldstein je u izlaganju „Useljavanje Slovenaca u NDH 1941. godine“, koje je morao skratiti zbog nedostatka vremena, prikazao pokušaje preseljavanja Slovenaca u NDH. Ta su preseljavanja ustaške vlasti pokušale provesti u sklopu genocidne politike prema Srbima, koja je obuhvaćala plan da se trećina Srba ubije, trećina prekrsti, a trećina iseli. Na temelju arhivskih izvora i dokumenata Državnog ravnateljstva za ponovu izlagač je prikazao dinamiku iseljavanja i teškoće sa smještavanjem Slovenaca koje su se odvijale na lokalnoj razini. Istaknuo je da su mnogi od preseljenih Slovenaca odlazili u partizanski pokret. Zaključio je kako je sama akcija imala katastrofalne učinke jer ništa od planiranog nije uspjela provesti.

Zbog nedostatka vremena nije održana završna diskusija. U zaključku mogu samo potvrditi važnost razmjene informacija o istraživanjima i kretanjima u slovenskoj i hrvatskoj historiografiji. Riječ je o dvije strukturno uvelike slične susjedne historiografije, čija su istraživanja primjerice 19. i 20. stoljeća povezana zajedničkim kontekstom Habsburške Monarhije i zatim Jugoslavije te, nakon njezina raspada, pokušajima teorijsko-istraživačkih inovacija na temelju kretanja u suvremenoj historiografiji. K tome, svaka kvalitetna međusobna suradnja slovenskih i hrvatskih povjesničarki i povjesničara upućuje na razvijanje komparativne historije i oblikovanje šireg historiografskog pogleda koji neće ostati usmjeren samo na užim pitanjima nacionalne povijesti.

 

Branimir Janković