Vedran MIKAC – Stefano Petrungaro, Pisati povijest iznova. Hrvatski udžbenici povijesti 1918.-2004., preveo Franko Dota, Srednja Europa, Zagreb 2009., str. 222
Knjiga Stefana Petrungara, u izvorniku Riscrivere la storia. Il caso della manualistica croata (1918-2004), nastala je iz završnog rada koji je autor izradio na studiju povijesti Sveučilišta Ca Foscari u Veneciji. Jezgru knjige čine Uvod i tri glavna dijela – Panoramski pogled na udžbenike i oko njih, Tematske migracije te Neka zaključna razmišljanja. Uz to, knjiga sadrži Predgovor, Zahvale, Napomene čitatelju, Predgovor hrvatskom izdanju, a na kraju Dodatak, Popis citiranih udžbenika, Bibliografija, Kazalo osobnih imena, Kazalo geografskih pojmova i Bilješku o autoru.
U Uvodu (15-21) autor iznosi cilj svojeg istraživanja, postavlja istraživačko pitanje, daje objašnjenje za korištene izvore te se ukratko osvrće na glavne dijelove knjige. Cilj istraživanja bio je promatrati razvoj historiografskih tekstova, udžbenika za posljednja dva razreda osnovne škole, kroz različita razdoblja. Dakle, autor proučava prijenos kolektivnog pamćenja o temeljnim likovima i događajima hrvatske povijesti kroz udžbenike, tj. kroz njihove historiografske reinterpretacije u razdoblju od skoro stotinu godina. Pritom se pita jesu li udžbenici pripremali za suživot u jugoslavenskoj državi, odnosno kakav je bio odnos udžbenika prema jugoslavenskoj ideji. Izvori na kojima se temelji ovo istraživanje bili su udžbenici povijesti za zadnja dva razreda obavezne škole. Razlozi za korištenje udžbenika kao izvora bila je njihova masovna dostupnost te činjenica da je udžbenik povijesti mnogima jedina povijesna knjiga koju pročitaju, čime utječe na način kako se široka populacija odnosi prema prošlosti.
Prvi dio knjige (Panoramski pogled na udžbenike i oko njih, 23-102) uglavnom rekonstruira razvojni tijek kulturno-obrazovnih politika, školskih sustava i udžbenika. Osim toga autor dotiče neka pitanja i fenomene vezane za samo istraživanje, obrađuje metodološki pristup korištenih udžbenika, djelovanje njihovih autora te ikonografski aparat udžbenika. Na početku autor iznosi kontroverzna pitanja hrvatske povijesti koja ne pripadaju u područje njegovog interesa poput problematike etnogeneze hrvatskog naroda, ideje o povijesnom kontinuitetu nacionalnog identiteta i države, “mita o Grguru Ninskom” te urote Zrinskog i Frankopana. Autor prikazuje razne pristupe shvaćanja povijesti u udžbenicima koji su se kretali od njemačkoga romantizma iz prve polovice 20. stoljeća preko komunističkog historizma do situacije u neovisnoj Hrvatskoj koja je obilježena dvjema tendencijama – prva, koja se može svesti pod neoromantičarski obrazac te druga, koja polazi od suvremenih historiografskih pristupa. Vezano uz ovo, autor pokazuje i način na koji se udžbenici odnose prema povijesnim temama, na proces selekcije koji uklanja sve ono što je suprotno nacionalnim interesima, a naglašava što im ide u prilog. Pritom se ukazuje na ulogu autora udžbenika u provođenju školskih politika i njihovu mogućnost većeg ili manjeg otpora. Kod obrade strukture izdavača i pisaca knjiga, autor ističe njihov kontinuitet kroz razna političko-društvena uređenja. Važan aspekt udžbenika predstavljaju stereotipi koje autor ukratko pojmovno određuje te navodi neke primjere s posebnim osvrtom na predočavanje žena kojih ili nema u udžbenicima ili su isključivo stereotipno prikazane. Prije same analize školskih politika autor opisuje značajke ilustracija u korištenim udžbenicima. Razvoj školskog sustava i obrazovne politike autor je pokazao kroz četiri državna uređenja u kojima se Hrvatska nalazila u proteklih stotinjak godina. Autor naglašava da je sve do 1929. postojala politička nezainteresiranost za kulturno-obrazovnu politiku te da su i školski sustav i udžbenici preuzeti iz austrougarskog perioda. Nakon proglašenja diktature i preimenovanja države u Kraljevinu Jugoslaviju krenulo se s novim kulturno-političkim programom “integralnoga jugoslavenstva” te s reformom školskog sustava. Autor konstatira da se promjena dogodila samo na zakonskoj razini, dok praktična primjena novog programa i školskog sustava nije provedena, čime su privremenost i nestalnost u radu Ministarstva prosvjete te u provođenju obrazovne politike i školske reforme ostale trajne značajke sve do raspada kraljevske Jugoslavije. Što se tiče samih udžbenika u ovom razdoblju, autor ih dijeli u 3 skupine – 1. 1918.-1929. kada počinju prvi zahvati s namjerom “jugoslavizacije” u znaku dinastije Karađorđevića i novog nacionalnog identiteta; 2. 1929.-1939. intenziviranje rada na reviziji i korekciji u nastojanju primjene službene državne ideologije “integralnog jugoslavenstva”; 3. 1939.-1941. kada dolazi do određenih ispravaka u ključu djelomične “dejugoslavizacije”. Autor ističe jaku intervenciju politike u sferu kulture i obrazovanja za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, što se očitovalo u primjeni rasnih i diskriminacijskih zakona te u prilagodbi školskog sustava, nastavnih planova i programa novoj državnoj ideologiji. Kao glavne osobine ustaških udžbenika autor navodi ksenofobičnost, posebno protusrpsko raspoloženje, snažno katoličko obilježje, renacionalizaciju i “ustašizaciju” znamenitih ličnosti te preradu povijesti u skladu s novom ideologijom. Razvoj školske politike, sustava i udžbenika u socijalističkoj Jugoslaviji autor obrađuje kroz tri perioda-prelazak na socijalizam (1943.-1953.), promišljanje jugoslavenskog socijalizma (1953.-1964.) te socijalizam jugoslavenskih naroda (1964.-1990.). Autor naglašava da obrazovna politika u prvom razdoblju nije bila pravocrtna i jednoznačna što djelomice proizlazi iz raskida sa SSSR-om kad su se glavni napori usmjerili na vojnu sigurnost, a djelomično iz nejedinstvenog pogleda vodstva KPJ na teme poput federalizma ili politike prema nacionalnom pitanju. Školski sustav se nije znatno promijenio od vremena kraljevske Jugoslavije, a problem neprovođenja zakona se nastavio. Kod pitanja udžbenika autor ističe korištenje sovjetskih udžbenika u školama te pobjedu onih koji su se zalagali za jedinstvene udžbenike za cijelu Jugoslaviju. Od značajki drugog razdoblja autor navodi postupno slabljenje jugoslavenskog unitarizma i centraliziranog kulturnog modela, korištenje domaćih udžbenika u nastavi povijesti te nastanak prvog Zakona o školstvu (1958.) kojim je potvrđeno osmogodišnje obavezno školstvo i veća autonomija republičkih prosvjetnih institucija u izradi školskih programa i udžbenika. Glavnu promjenu u trećem razdoblju autor vidi u odbacivanju kulturnog unitarizma i prihvaćanju federalizma, čime su republike dobile gotovo isključivo pravo upravljanja prosvjetnom politikom. Od općih obilježja socijalističkih udžbenika autor navodi prešućivanje nacionalizama i razlika između jugoslavenskih naroda, pojednostavljeni dualističan model historijske interpretacije, načelo reciprociteta među republikama i narodima te jako isticanje rata i NOB-a. Korištenje školstva radi promocije ideje nacionalne države i ideologije te njegovo približavanje vjerskom nauku katoličkih zasada problemi su sustava u postsocijalističkom periodu. Glavne slabosti nastavnih programa autor vidi u njihovoj rigidnosti i nezainteresiranosti za nacionalne manjine. Udžbenike dijeli u dvije skupine-1. udžbenici nastali od 1991. do 1996. te 2. nastali nakon 1996. godine. Obilježja prve skupine su dejugoslavizacija koja se provodi kroz eliminaciju i reviziju poveznica s drugim jugoslavenskim narodima, delegitimizacija bivše države, odbacivanje ikakve povezanosti s Balkanom, naglasak na kolektivnoj patnji, odabir novih nacionalnih junaka, isticanje hrvatskog povijesnog državnog prava, veliki naglasak na ratu, dualističan interpretativni obrazac te širok prostor posvećen Katoličkoj crkvi. Kod udžbenika druge skupine teže je donositi zaključke općenite naravi, no autor ističe pojavu “načela multiperspektivnosti” te nastojanja da se udžbenici osuvremene, depolitiziraju i didaktički poboljšaju.
U drugom dijelu knjige (Tematske migracije, 103-178) autor je obradio teme za koje je smatrao da predstavljaju glavna “mjesta sjećanja” hrvatske povijesti devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Prva tema koju prezentira jest prisutnost i uloga himne kao nacionalizirajućeg elementa u udžbenicima. Na primjeru Ljudevita Gaja i ilirizma autor pokazuje postupno opadanje važnosti određene teme u udžbeničkoj memoriji. Za razliku od Gaja, Jelačić je u svim razdobljima, osim u socijalističkom, bio prvorazredna povijesna ličnost, pri čemu je istican onaj aspekt njegovog djelovanja koji je odgovarao trenutnoj vlasti. Vezano uz temu o Jelačiću autor je obradio i nestalnost Josifa Rajačića koji se u udžbenicima ponekad javlja uz bok Jelačića, ponekad odvojen od događaja u Hrvatskoj, a ponekad ga uopće nema. Josip Juraj Strossmayer je ona ličnost koja je prošla kompleksan put u udžbeničkoj memoriji. Autor pokazuje da je njegov lik u kraljevskoj Jugoslaviji prošao kroz tri faze – 1. na početku je odabran za kulturnog i političkog prethodnika nove države; 2. tijekom dvadesetih dodatno je osnažen njegov položaj čitan po jugoslavenskom ključu; 3. nakon 1929. povučen je sa scene, a zadaća “jugoslavizacije” je prenesena na druge ličnosti, posebice članove vladajuće dinastije. Za vrijeme NDH Strossmayer je ostao u sjeni, dok je određena rehabilitacija provedena u socijalističkoj Jugoslaviji, ali uglavnom na polju njegovog političkog rada. Autor ističe pojavu tzv. “umnožavanja Strossmayera” kao obilježje suvremenih udžbenika, čime se stvaraju ličnosti koje su prethodno ostvarile sve što je Strossmayer učinio, pa on ponovo prestaje biti prvorazredna ličnost devetnaestog stoljeća. Kod obrade uloge Ante Starčevića i Eugena Kvaternika u povijesnoj memoriji, autor naglašava da su i za vrijeme NDH i za vrijeme socijalističke Jugoslavije obje ličnosti prikazane u pozitivnom svjetlu, jednom kao ustaše ante litteram, a drugi put kao socijalistički revolucionari. Drugačiji način predstavljanja ovih ličnosti autor pronalazi tek u nekim suvremenim udžbenicima koji nastoje naglasiti kulturno-teorijske aspekte njihove djelatnosti. Sljedeća tema koju autor analizira jest sarajevski atentat i atentator Gavrilo Princip. Autor pokazuje klizanje identiteta Gavrila Principa između nacionalno neodređenog Bosanca i Srbina, nestalnost prikazivanja uloge Srbije u samom atentatu te skriveno ili otvoreno podržavanje atentata s izuzetkom udžbenika iz današnje Hrvatske koji ga osuđuju. Od obilježja prikaza Prvog svjetskog rata u udžbenicima iz obje Jugoslavije autor ističe naglašeno junaštvo srpske vojske, njihovo mučeništvo pri povlačenju kroz albanske planine te fenomen jugoslavenskih dobrovoljačkih četa. Kod postsocijalističkih udžbenika autor ukazuje na zanimljivost koja se sastoji od upotrebe istog simboličkog materijala ali sa drugačijim značenjem (kroatizacija dobrovoljačkih četa) te korištenje gotovo zaboravljenih mitskih događaja djelomično izmijenjenog oblika i suštinski izmijenjenog sadržaja (sada je mučeništvo hrvatske vojske, a neprijatelji nisu Albanci nego Srbi). U poglavlju koje se bavi odnosom prema “jugoslavenskoj ideji” autor navodi da je za vrijeme prve i druge Jugoslavije sud o toj ideji bio pozitivan, a za vrijeme NDH i u suvremenoj Hrvatskoj negativan. Obrađujući temu oltara domovine, autor se osvrće na obilježje hrvatske udžbeničke prakse, na dinamičnost kojom je prožeta, a koja se očituje u korištenju teatraliziranih scena kao primjera žrtve za domovinu pri čemu se sama scena i značenje domovine mijenja kroz razne povijesne kontekste. Sličan odnos udžbenika i politike kakav je bio prema Starčeviću autor prikazuje i na primjeru Stjepana Radića koji prelazi put od ustaše preko djelomičnog komunista do borca i žrtve za hrvatsku neovisnost. Kod odnosa udžbenika prema talijanskom fašizmu i njemačkom nacizmu autor uočava određena obilježja poput svaljivanja glavne krivice za zločine na Nijemce te fasciniranost fašističkim simbolima, posebice liktorskim snopom pruća. U sljedeća dva poglavlja autor obrađuje iskustva Drugog svjetskog rata, točnije kontroverze vezane za NDH te Bleiburg i “križni put”. Pokazuje da su ustaški udžbenici NDH prikazivali kao prirodni ishod povijesti hrvatskog naroda, a da se iskustvo NDH u socijalističkoj Jugoslaviji čitalo kroz tri vrlo jasno određena kriterija – 1. izdaja buržoazije; 2. “načelo reciprociteta”; 3. prijevara “takozvane Nezavisne Države Hrvatske”. Kod postsocijalističkih udžbenika prve faze autor uočava djelomično uljepšavanje slike NDH, prvenstveno zbog ostvarenja hrvatske države te prešućivanje određenih kontroverzi poput upletenosti civilnog stanovništva i Katoličke crkve u ustaške progone. Bleiburg i “križni put” služe autoru kao primjer za modalitete kojim je određeno povijesno iskustvo iskazano u udžbeniku, a koji se u ovom slučaju kreću od šutnje iz doba socijalističke Jugoslavije do mistifikacije za vrijeme neovisne Hrvatske. Slično polarizirano prikazivanje povijesnog iskustva autor iznosi u poglavlju o Hrvatskom proljeću. U socijalističkim udžbenicima fenomen je opisan kao nacionalistički, kontrarevolucionaran i opasan, a akcija Tita kao spasonosna. U udžbenicima nakon hrvatske neovisnosti ova tema dobiva prvorazrednu važnost s detaljnim opisima događaja, a osuda Titove akcije se kreće od “represije” do “državnog udara”. Zadnja dva poglavlja bave se temama vezanim uz proglašenje hrvatske neovisnosti i Domovinski rat. Autor ukazuje na isticanje uloge HDZ-a i posebice predsjednika Tuđmana pri stvaranju Hrvatske kod udžbenika prve faze, dok kod udžbenika druge faze postoje odstupanja od tog obrasca. Korištenje agresivnog jezika, usmjerenost na tehničko-borbene aspekte, veličanje vojnih zasluga hrvatskih snaga, jednostrana vizija zbivanja, isključivo negativna karakterizacija Srba te izostanak objašnjenja kod obrade rata u BIH, obilježja su udžbenika prve skupine kad prikazuju Domovinski rat. Što se tiče odnosa prema ratu u BIH, autor prepoznaje određene promjene kod druge generacije udžbenika u kojoj se javlja strategija prikazivanja ratnih zbivanja uopće kao i rata u Bosni, uključujući i hrvatsko-bosanske odnose, na uravnotežen i korektan način.
U posljednjem dijelu knjige (Neka zaključna razmišljanja, 179-196) autor iznosi zaključke o karakteristikama obrađenih udžbenika i njihovih narativnih pristupa te daje odgovor na postavljeno istraživačko pitanje. Naglašava historiografsku dinamiku udžbenika vidljivu kroz razne diskontinuitete i kontinuitete koji obilježavaju kompleksan odnos povijesnog pamćenja i zaborava te prošlosti i sadašnjosti. Također se osvrće na određeni historiografski revizionizam uočljiv u postsocijalističkim udžbenicima te s time vezanu jaku etnocentričnu perspektivu i usmjerenost na kolektivno nacionalno. Autor ukazuje i na sličnosti između suvremene udžbeničke prakse i javne upotrebe povijesti poput usredotočenosti na ličnosti i događaje, pribjegavanje povijesti kao izvoru legitimiteta uz učinak njezina pretvaranja u uzrok sukoba, isticanje stereotipa, korištenje pravnog rječnika (sud povijesti) te cikličko poimanje vremena i povijesti (“povijest se ponavlja”). Kao sadržajne i strukturalne elemente hrvatske udžbeničke historiografije, Petrungaro navodi učestalost teleološke perspektive – jasna predodžba žene; ratničke i patrijarhalne vrijednosti; ukorijenjenost ideje o povijesnom kontinuitetu; slavljenje rata; izražen vjerski element te čvrst dualizam “mi-oni”. Odgovor na postavljeno pitanje jest negativan. Autor smatra da udžbenici ni u jednom razdoblju, uključujući i obje Jugoslavije, nisu bili “jugoslavenski” i što je puno važnije, da zapravo nisu pripremali za miran međuetnički suživot.
Vedran Mikac