“Saznala sam da su ovih dana kamionom odveli Židova i njegovu ženu, koji su imali dućan u selu. Njihovo je dijete trčalo za kamionom i plakalo.”

„Godine 1942, ljeti, uputila sam se k mužu u Slavoniju. U Vrpolju smo čekali kola da nas prebace u selo. Išao je Žoržov šef i nekoliko radnika. U čekaonici je bilo nekoliko ljudi. Držali su se nekako čudno. Neki su dječaci prestrašeno trčali iz jednoga kuta u drugi. Djevojčica od dvanaest godina na rukama je držala dojenče. Oboje su plakali. Prišla sam i pitala djevojčicu što se dogodilo, a ona mi je odgovorila da su djecu odvojili od roditelja u četiri sata ujutro u Vinkovcima. Sve vrijeme nisu im dali jesti. Bilo je šest uvečer. Iza staklene pregrade na šanku bili su sendviči. Htjela sam kupiti sendviče i podijeliti ih djeci, no šef moga muža zgrabio me za ruku i povukao prema kolima.

– Zar želite dospjeti u logor zajedno s njima? – rekao je.

Ta me slika pratila cijeloga života i dugo me grizla savjest što nisam ništa učinila. Kad je došao muž, saznala sam da su ovih dana kamionom odveli Židova i njegovu ženu, koji su imali dućan u selu. Njihovo je dijete trčalo za kamionom i plakalo.“

 

 

(Marija Čaplinski, „Moj život“, u: Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata. Rubovi, memorija, priredila Irena Lukšić, Zagreb 2006, str. 341.)