Robert Korenić – prikaz knjige – Bojan Balkovec, „Svi na noge, svi van, da pobjeda bude što sjajnija!“ Izborna teorija i praksa u međuratnoj Jugoslaviji, 2017.

 

Bojan Balkovec, „Svi na noge, svi van, da pobjeda bude što sjajnija!“ Izborna teorija i praksa u međuratnoj Jugoslaviji, prevela sa slovenskog Anita Peti-Stantić, Srednja Europa, Filozofska fakultete Univerze v Ljubljani, Zagreb – Ljubljana 2017, 234 str.

 

Prva je Jugoslavija svojim uređenjem bila ustavna, parlamentarna monarhija. Njezin sustav predviđao je izbore koji su imali svojih ograničenja i demokratske deficite kako u samoj zakonodavnoj podlozi, tako i u svojoj provedbi. Slovenski historičar Bojan Balkovec, stručnjak za međuratnu povijest s ljubljanskog Filozofskog fakulteta, u svojoj knjizi „Svi na noge, svi van, da pobjeda bude što sjajnija!“ Izborna teorija i praksa u međuratnoj Jugoslaviji, u Zagrebu objavljenoj 2017. godine, obradio je ta dva elementa: juridičke postavke jugoslavenskog izbornog sistema i njegovo oživotvorenje kroz izborno djelovanje stranačkih aktera, s posebnim fokusom na slovenski dio zajedničke države kada je posljednje u pitanju.

Nakon Predgovora (V) u kojem Balkovec ističe kako se povratkom višestranačja devedesetih godina prošlog stoljeća povećao interes za istraživanje kompleksne izborne problematike, u prvom, kratkom poglavlju naslovljenom Pretpovijest (1) autor ukazuje na dugotrajnost razvoja izbornog sustava. Postupak standardizacije izbornih pravila tekao je u etapama, postepenim definiranjem uvjeta kandidatura i biračkog prava. Ono je u Austro-Ugarskoj Monarhiji bilo limitirano imovinskim i obrazovnim cenzusom, što je u novoj državi ukinuto, ali s ekskluzijom žena iz izbornog procesa, staklenog stropa koji je zadržan i u Kraljevini Jugoslaviji.

U drugom poglavlju Prihvaćanje izbornog zakonodavstva (3-7) autor opisuje način na koji se, s obzirom na političku konstelaciju snaga, donosio i mijenjao izborni zakon, od početne kodifikacije u Privremenom narodnom predstavništvu, preko njegovih modifikacija u Ustavotvornoj skupštini, do donošenja posve novog izbornog zakona kraljevim dekretom tijekom razdoblja šestosiječanjske diktature.

Ta početna cjelina djela zapravo je uvod u treći dio knjige, Izborno zakonodavstvo (9-106), koji predstavlja iscrpan pregled temeljnih normativnih postavki izbornog sustava i njegovih promjena kroz cijeli međuratni jugoslavenski period. Balkovec ispisuje sve zakone koje se odnose na izbor parlamentaraca i senatora, te ih detaljno objašnjava. Obrađuje pravo na izlazak na izbore (9-15) koje su imali državljani s napunjenom 21 godinom. Ono je bilo onemogućeno Nijemcima, Talijanima i Mađarima (etničkim skupinama koje su ipak mogle optirati za državljanstvo), kao i iseljenicima iz Južne Srbije. Balkovec navodi kako su se o ženskom pravu glasa vodile duge rasprave koje nisu urodile plodom zbog dominantne uvriježenosti stereotipa o patrijarhalnoj ili vjerskoj determiniranosti ženske volje. Pravo glasa nisu imale ni vojne osobe, zatvorenici, osobe u stečaju ili pod skrbništvom i pripadnici pojedinih vjerskih denominacija. Pravo na kandidaturu (15-18) imala je bilo koja pismena osoba s državljanstvom, koja je u zemlji živjela barem deset godina, te imala navršenih isprva 25, a kasnije 30 godina. Što se tiče nespojivosti zastupničke i druge dužnosti (19-23) autor ukazuje na to kako skupštinari nisu smjeli obnašati drugu državnu službu (osim ako nisu bili ministri, banovi, predsjednici pokrajinskih vlada, te iznimno profesori sa pravnih fakulteta). O biračkim popisima (23-28) napominje kako su se morali revidirati svake godine. Opseg izbornih okruga (28-35) pratio je granice postojećih samostalnih ili vezanih upravnih ili sudskih područja. Balkovec piše i o raspravama koje su se urodile propisom o jednom zastupniku na svakih 30.000 žitelja (35-38). O kandidacijskim listama (38-53) ističe kako su se verificirale na sudovima, a na njima su trebala biti navedena imena kandidata i njihovih zamjenika (od 1922. i nositelja liste), kao i njihove adrese i profesije. Biračka mjesta (53-61) nalazila su se u općinskim zgradama, iznimno i u školama. Do 1931. godine glasalo se kuglicama, a od tada je birač govorio biračkom odboru kome daje svoj glas. Složena je problematika razumijevanja mehanizama raspodjele mandata (61-76) koja se na izborima za Ustavotvornu skupštinu utvrđivala Hareovim, a kasnije d’Hondtovim sustavom. Balkovec o biračkim odborima (77-86) piše kako su bili sastavljeni od općinskog odbornika, predstavnika svih kandidacijskih lista i pravnika koji je predsjedao tim tijelom. Autor zatim nabraja prekršaje i kazne vezane za izbore (87-94) među kojima je između ostalog bilo podmićivanje birača, sprečavanje glasanja, kandidiranje u više od tri izborne jedinice i dr. Iz pisanja novina o izbornom zakonu (94) može se konstatirati kako je ono ovisilo o njihovom političkom profilu. Zakon o izborima senatora (95-106) precizirao je broj senatora koji se birao po banovinama kao izbornim jedinicama, uvjete i proces kandidature, ograničeni broj birača koji su glasali javno, te d’Hondtov sustav raspodjele mandata.

Sljedeća cjelina, Slovenske stranke na izborima (107-150), bavi se strankama koje su u istraživanom periodu participirale u izbornim utrkama u Sloveniji. Autor je podijelio stranke u četiri grupacije: tradicionalistički katolički tabor (114-119) među kojima su bile Slovenska narodna stranka, Šušteršićeva skupina i Stara slovenska narodna stranka; demokratski i seljački tabor (119-135) u političkom spektru smješten između klerikalne i marksističke opcije, na širokom polju gdje su se nalazili Žerjavovi i Kramerovi demokrati, Slovenski radikali, Narodni socijalisti, Slovenski agrarci/seljaci, male seljačke stranke, Radićevi kandidati, Radićev disident Štrbenac, Živkovićeva lista, Jevtićeva lista, Mačekove liste, Maksimovićeva lista i Ljotićeva lista; nadalje radnički tabor (143-148) razmrvljen u niz komunističkih i socijaldemokratskih skupina; te manjinski njemački (148-149) i neslovenski tabor (149-150). Nakon prikaza rezultata izbora Balkovec kroz jezgrovite povijesti svih navedenih stranačkih formacija predstavlja kandidate koji su bili na njihovim listama i njihovu profesionalnu strukturu.

Peto poglavlje obrađuje Izlaznost na izbore (151-154), a Balkovec donosi grafove o izlaznosti i uz pomoć literature analizira uzroke veće ili manje participacije birača u glasovanju. U Sloveniji je porast broja upisanih birača pratio populacijsko povećanje. Izlaznost je, međutim, od izbora za konstituantu pa sve do 1938. godine bila u silaznoj putanji. Time je Slovenija odudarala od prosjeka izlaznosti na razini Kraljevine gdje se trend manje participacije birača na izborima manifestirao tek od izbora 1927. godine.

Predmet interesa šestog dijela knjige su Rezultati izbora (155-183) u dvadesetim i tridesetim godinama. Autor u tablicama iznosi konkretne brojeve koliko je koji tabor u Sloveniji na pojedinim izborima osvojio glasova, a uz prikaze rezultata u manjim odabranim okruzima utvrđuje kretanje rezultata od jednog do drugog izbornog ciklusa. Primjećuje trend rasta katoličkih opcija, pada radničkih i stagnacije demokratsko-seljačkih. Ukratko se osvrće i na rezultate u ostalim dijelovima države.

U završnom poglavlju naslovljenom Propaganda (185-222) Balkovec piše o načinima na koji su pojedine stranke u promatranom razdoblju pozivale birače da im povjere glas na izborima. Najčešće su to radile preko svojih skupova o kojima su izvještavale i stranačke novine. Autor je analizirao pisanja glasila glavnih političkih aktera u vremenskom okviru od posljednjih nekoliko tjedana uoči svakih izbora. Ustanovio je da su osim o raportima sa političkih skupova, one informirale glasače o postupanju na biralištima, te ih uvjeravale o potrebi glasanja za kandidate koje su predstavljale. Istaknuo je ovaj posljednji element kao jedinu pravu propagandu, iako su i podučavanje birača o postupcima na biralištu i izvještavanje sa skupova bili u službi predizborne borbe. Preko novina se vodila i negativna kampanja kroz pisanje o neuspješnim skupovima, nekompetentnosti i korumpiranosti oponenata.

Balkovčeva knjiga Svi na noge, svi van, da pobjeda bude što sjajnija! važan je doprinos proučavanju političkih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji. Jedna je od rijetkih koja kombinacijom pravne i stranačke povijesti donosi detaljan uvid u funkcioniranje izbornog sustava. U svojoj historijsko-normativnoj dimenziji ona taj sistem osvjetljuje razgradnjom do posljednjeg zakonskog članka, da bi u daljnjoj analizi u taj okvir stavila glavne, ponajprije slovenske političke aktere i kroz pisanja stranačkih novina prikazala njihovu agitaciju u ideološki zagrijanim vremenima kakva su u Kraljevini bila uoči svakih izbora.

Ovo djelo može poslužiti kao poticaj za daljnja istraživanja izborne prakse u drugim područjima bivše države. Nedugo nakon izlaska Balkovčeve knjige u svom sam diplomskom radu Parlamentarni izbori u bivšoj Banskoj Hrvatskoj od 1920. do 1927. godine: Komparativna analiza promjena biračkih preferencija, obranjenim 2019. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, obradio izborne promjene u dvadesetima na hrvatskom sjeverozapadu i istoku, nastojeći povezati politološku i povijesnu struku. Brojni su autori kvalitetno pisali o izbornim kretanjima na pojedinim jugoslavenskim prostorima, no i dalje postoji dugačak popis tema i teorijsko-metodoloških pristupa za kvalitetna istraživanja dinamike međustranačkih odnosa u Kraljevini i njihove refleksije u percepciji birača suočenog s izborom pred glasačkim kutijama.

 

Robert Korenić