Matija Drandić – prikaz zbornika – “Artisani et mercatores…: o obrtnicima i trgovcima na Jadranskom prostoru”, 2019.

 

Artisani et mercatores…: o obrtnicima i trgovcima na Jadranskom prostoru (ur. Marija Mogorović Crljenko, Elena Uljančić), Poreč: Zavičajni muzej Poreštine – Museo del territorio parentino, Filozofski fakultet Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Državni arhiv u Pazinu, 2019., 261 str.

 

Zbornik radova 8. Istarskih povijesnih biennala urednica Marije Mogorović Crljenko i Elene Uljančić pod nazivom Artisani et mercatores…: o obrtnicima i trgovcima na Jadranskom prostoru tiskan je 2019. godine u izdanju Zavičajnog muzeja Poreštine – Museo del territorio parentino kao glavnog nakladnika te Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i Državnog arhiva u Pazinu u ulozi sunakladnika.

Od 2003. svake se druge godine u Poreču održava važan međunarodni znanstveni skup koji donosi priloge iz povijesti svakodnevice jadranskog prostora. Riječ je o skupu „Istarski povijesni biennale“ koji se bavi temama iz socijalne i kulturne povijesti te povijesti svakodnevnice koje se nalaze na marginama hrvatske historiografije. Nakon svakoga skupa, organizatori objavljuju i zbornik radova. Do danas tiskano je sedam zbornika radova s „Istarskih povijesnih biennala“ (Matijašić 2005.; Budak 2007.; Mogorović Crljenko, Uljančić-Vekić 2009.; Mogorović Crljenko 2011.; Mogorović Crljenko, Uljančić-Vekić 2013.; 2015.; 2017.), a nedavno, preciznije krajem svibnja 2019., svjetlo dana ugledao je i osmi zbornik čiji će sadržaj biti ukratko prezentiran.

Zbornik obasiže 261 stranicu te okuplja 16 znanstvenih članaka nastalih na temelju izlaganja na skupu održanom 2017. godine. Jezici skupa, a tako i članaka jesu hrvatski, talijanski, slovenski te engleski, a na kraju svakog stoji sažetak na engleskom jeziku. Radovi su kronološki poredani, počevši od onog koji obrađuje povijesne fenomene iz srednjovjekovnog razdoblja sve do članaka koji se bavi poviješću 20. stoljeća.

Rad Zdenke Janeković Römer naslovljen Georgius Scambe de Gostigna, habitator Ragusei olim de Arbo, uspješan Dubrovčanin bez građanskog prava propedeutički je smješten na prvim stranicama zbornika, kako bi čitatelju predstavio usmjerenje koje je skup, a onda i zbornik, zacrtao unutar domaće historiografije. Ovim radom, na specifičnom primjeru slučaja Džora Gostinje, stanovnika Dubrovnika porijeklom s Raba, na što upućuje i sam naslov, Römer dokazuje kako politička i građanska prava nisu bili nužan preduvjet afirmacije u Dubrovniku na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. Ovom tvrdnjom autorica ne samo da opovrgava klasičnu historiografsku ideju o komunalnim društvima kao strogo strukturiranim i hijerarhiziranim socijalnim konfiguracijama, već baca novo svijetlo na razumijevanje srednjovjekovne društvene strukture, otvarajući nova pitanja i dokazujući da postoji širok prostor za daljnja istraživanja društvene stratifikacije. Upravo je ovo potonje pokretačka ideja samih Istarskih povijesnih biennala, neovisno o kojoj se povijesnoj temi radi.

Sličnog inovativnog karaktera je i članak povjesničarke Donate Degrassi koja raspravlja o teorijskim, konceptualnim i metodološkim promjenama u talijanskoj historiografiji. Baveći se historiografskim istraživanjima obrtnika, autorica članka Gli artigiani nell’Italia comunale e nell’area alto-adriatica: nuove prospettive nelle ricerche degli ultimi decenni (Obrtnici talijanskih komuna i sjevernojadranskog prostora: nove istraživačke perspektive tijekom posljednjih desetljeća) prikazuje razvoj talijanske ekonomske historije od šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Prodor novih ideja koje su potaknule interdisciplinarna istraživanja utjecao je na obrat unutar talijanske historiografije. Tradicionalne interpretacije arhivskih dokumenata zamijenili su preispitivanje statusa trgovca, uloge žena, važnosti materijalne kulture, razmjene ljudi i znanja, uvođenje novih interpretativnih koncepata itd. U tom kontekstu Degrassi opisuje i rezultate istraživanja obrtnika na sjevernom Jadranu. Budući da nedostatak izvora onemogućuje sintetsku elaboraciju te tematike, autorica u svjetlu novih istraživačkih tendencija predlaže da se fenomenu obrtnika i obrta pristupi kroz prizmu migracija i to ponajprije na temelju vrela iz arhiva bratovština. Takvi bi pristupi usto mogli biti primjenjivi za čitav prostor jadranske obale.

Valja naglasiti da su svi skupovi i zbornici Istarskih povijesnih biennala iznad svega njegovali talijansko-slovensko-hrvatsku historiografsku suradnju. Tako nakon priloga iz Italije slijedi članak slovenske povjesničarke Darje Mihelić Pomorski trgovski tokovi u Trst (1759 in 1760) (Pomorski trgovački putevi prema Trstu (1759. i 1760.)) u kojemu autorica prikazuje kako je Trst kao slobodna luka bio povezan s ostalim krajevima Sredozemlja. Mihelić temelji svoje istraživanje na objavljenim izvorima mletačkih špijunskih zapisnika koji sadržavaju mnoštvo informacija o trgovačkim brodovima koji su u 18. stoljeću prevozili raznu robu u luku Trst iz koje bi se onda trgovalo u zaleđu grada.

Irena Benyovsky Latin autorica je članka pod naslovom Obrtnici i općinsko predgrađe Dubrovnika krajem 13. stoljeća. Naime, u 13. stoljeću Dubrovnik je bio dinamičan grad koji formira svoj urbani i komunalni prostor. U tom procesu važnu ulogu imaju i obrtnici te je upravo rekonstruirajući vezu između profesije i lokacije u gradu moguće detektirati nekoliko socijalnih procesa kao što je, primjerice, grupiranje obrtnika koji stanuju jedni pored drugih, te rezidencijalnu mobilnost obrtnika naspram elite čija bračna politika nije dopuštala pretjeranu slobodu. Zahvaljujući socijalnoj topografiji, moguće je uočiti grupiranje obrtnika prema profesiji, a lokacija pojedinih osoba postaje identifikacijski element u doba kada prezimena još nisu bila učestala pojava. Razumijevanje društvenog, gospodarskog i prostornog oblikovanja grada nepotpuno je ukoliko se izostavi uloga obrtnika unutar gradske komune, na što s pravom upozorava autorica. Na kraju članka Latin prilaže i zanimljivu kartu Ivana Haničara Buljana koja prikazuje urbanu jezgru Dubrovnika.

O prije svega gospodarskoj, ali i političkoj poziciji akvilejske Istre raspravlja Josip Banić u članku na engleskom jeziku naslovljenom Pro honore, utilitate et commodo: the Margraviate od Istria and the market privileges of the Aquileian patriarch Bertrand de Saint-Geniès (1334.-1350.) (Pro honore, utilitate et commodo: Markgrofovija Istra i sajamski privilegiji akvilejskog patrijarha Bertranda de Saint-Genièsa (1334.-1350.)). Na temelju podrobne analize isprave sajamskog privilegija, Banić zaključuje da je Istra već u 14. stoljeću započela transformaciju kako bi na koncu postala svojevrsni privjesak Akvilejskog patrijarhata. Na kraju članka autor prilaže transkripciju i prijevod isprave na engleski jezik.

O gospodarskim prilikama u Istri u razdoblju srednjeg vijeka govori i članak Gaetana Benčića pod naslovom Note sulla lavorazione ed esportazione della pietra d’Istria nel Medioevo (Crtice o obradi i izvozu istarskog kamena u srednjem vijeku). Budući da je istarski kamen bio cijenjen zbog svoje kvalitete, služio je kao građevni materijal za mnoge spomenike, među kojima se posebno ističe kupola Teodorikova mauzoleja u Ravenni. Analizirajući raznovrsne izvore i literaturu u kojoj se spominje obrada i izvoz istarskog kamena, Benčić dolazi do neočekivanog zaključka da Teodorikova kupola nije izrađena od monolitnog bloka istarskog kamena. Ističući važnost materijalnih izvora za ekonomsku povijest, Benčić zaključuje da je obrada kamena u Istri bila kontinuirano prisutna od rimskoga doba do 19. stoljeća. Ipak, na kraju članka autor upozorava da temeljna historiografska pitanja koja bi potaknula produbljeniju raspravu o obradi i upotrebi istarskog kamena tek trebaju biti otvorena.

Povijest jedne obitelji jest i povijest grada u kojem dotična obitelj živi i djeluje, pogotovo ako se radi o važnoj obitelji koja ima aktivan upliv na razvoj grada. Dokaz ove teze je i rad Save Markovića, Jadranske trajektorije De Ruggiis koji, proučavajući nastanak, razvoj i pad barske plemićke obitelji trgovaca De Ruggiis, ne opisuje samo život članova te obitelji, njihove strasti, poslovanje i životne drame, već donosi važne povijesne podatke i o samom gradu Baru, posebice o njegovoj povezanosti s drugim važnim trgovačkim središtima na Jadranu, u prvom redu s Dubrovnikom i Venecijom.

Osim bogatih poduzetnika, trgovaca te kamenorezaca u zborniku su svoje mjesto našli i mirodijari, i to u članku Sabine Florence Fabijanec naslovljenom Mirodijari i veletrgovci začinima. Korištenje i promet začina na hrvatskoj jadranskoj obali u srednjem vijeku i početkom modernog doba. Iako je danas ova profesija potpuno nepoznata, na razmeđu srednjeg i ranog novog vijeka razni su se obrtnici i trgovci bavili mirodijama i općenito travama i to ne samo u prehrambene svrhe. U svojoj analizi autorica je koristila širok spektar dokumenata, od inventara preko carinskih prijava do notarskih zapisnika dokazavši da su upravo mirodijari predstavljali ekonomsku elitu komunalnog društva. Osim toga, prateći razvoj trgovine mirodijama u nas, vidljivo je kako je jadranski prostor bio neizbježan transferni punkt na putu s Levanta prema Hrvatskoj, ali i prema ostalim krajevima Europe.

Članak Paole Pinelli još je jedan primjer kako zahvaljujući primjeni novih metodologija povjesničar dolazi do inovativnih zaključaka i spoznaja, iako koristi već obrađene izvore. Autorica članka Mercanti toscani a Ragusa nel XV secolo (Toskanski trgovci u Dubrovniku u 15. stoljeću), usporedbom podataka iz notarskih zapisa iz dubrovačkog arhiva s podacima iz fiskalnih i računovodstvenih izvora toskanskih državnih i privatnih arhiva, dokazuje kako fenomen trgovanja, kontakata i migracija između Toskane i Dubrovnika nije imao nimalo beznačajan ili provincijalan karakter. Prema zaključcima Paole Pinelli, učestalost kontakata između Toskane i Dubrovnika iste je kvantitete kao i onaj Toskane sa Španjolskom. Mnogo intenzivniji su, međutim, bili kontakti s Ugarskom, posebice Budom. Osim što se bavi u užem smislu riječi gospodarskim problemima i procesima, Pinelli raspravlja i o društvenim te kulturnim pojavama kao što su migracije ili osnivanje paralelnih obitelji. Ovakav pristup povijesnom istraživanju u potpunosti se uklapa u inovativni karakter porečke inicijative istarskih biennala.

U članku Obrti tekstilne, kožarske i drvne djelatnosti – temelji privrede kasnosrednjevjekovnoga Raba, na temelju mikropovijesne analize, autorica Meri Kunčić dokazuje kako su upravo tri spomenute djelatnosti bile duboko ukorijenjene u društvo i tradiciju ne samo Raba, već i cijele istočne obale Jadrana te kako su dvije jadranske obale bile usko povezane upravo zahvaljujući tih djelatnostima.

Koristeći teoretske koncepcije i metodologiju povijesne demografije u analizi matičnih knjiga vjenčanih kao i podatke o vjenčanom daru, Marija Mogorović Crljenko otkriva novu sliku obrtnika istarskog Rovinja u članku Vjenčani dar kod rovinjskih obrtnika na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće (1564.-1633.). Autorica prilaže dvanaest različitih grafova te šest tablica pomoću kojih objašnjava odnose između obrtnika i ostatka stanovništva te strategije djelovanja određenih obrtničkih slojeva s ciljem uspinjanja na društvenoj ljestvici. Autorica zaključuje da su to tek preliminarne spoznaje budući da bi za cjelovitiju interpretaciju trebalo koristiti i druge izvore, a ne samo matične knjige. U tom smislu je primarni cilj ovoga rada potaknuti daljnja i dublja istraživanja položaja i uloge obrtnika u istarskim komunalnim društvima.

Na nužnost korištenja i uspoređivanja različitih izvora upozorava i Lia de Luca, autorica članka Commercio e suppliche: alcuni spunti (Trgovanje i prošnja: nekoliko ideja). Prošnja je zanimljiv povijesni problem jer se tiče povijesti svakodnevice. Lia de Luca predstavlja tri slučaja, jedan se odnosi na Piran, a druga dva na Poreč, a osim trgovine pozabavila se i fenomenom migracija i integracija. Toga se u svome radu naslovljenom Uzbuna u Taru – iz župne crkve nestala srebrna gospina kruna (Paolo Giretto – pozlatar – lopov) dotaknuo i Jakov Jelinčić. On analizira zapisnik o procesu pozlataru iz kojega se jasno mogu iščitati predrasude o Morlacima koji bi uvijek bili prvi osumnjičenici u slučajevima kaznenih djela. Gradivo Načelnikove kancelarije u Novigradu u kojemu je Jelinčić pronašao zapisnik spomenutog procesa, vrijedan je izvor za proučavanje svakodnevnice kako obrtnika, tako i stanovnika sjeverozapadne Istre općenito. Sličnom se problematikom bavi i Dragica Čeč u članku Problem varnosti trgovskih poti (Problem sigurnosti trgovačkih puteva). Naime, Čiči, kao i Morlaci, često su bili glavni osumnjičenici jer je preko područja koje su naseljavali prelazio važan trgovački put koji je spajao Trst i Rijeku. U 18. stoljeću ponajviše su okrivljavani za krijumčarenje soli i konja.

Denis Visintin autor je članka Tessitori di Carnia in Istria (Karnski tkalci u Istri) u kojem prikazuje migracije Karniolaca na prostor sjeverne i središnje Istre kamo su se doseljavali zbog manjka tkalaca. I danas je moguće, posebice u toponomastici, prepoznati tragove tog procesa. Zadnji članak u zborniku, koji je napisao Ivica Pletikosić, nosi naslov Neagrarne djelatnosti na piranskom selu na početku 20. stoljeća i također se bavi slovenskim prostorom. Analizirajući formulare zadnjeg habsburškog popisa stanovništva iz 1910. godine, autor donosi klasifikaciju na neagrarne privatne, državne, općinske te crkvene djelatnosti. Prema autorovu mišljenju, na pojavu novih neagrarnih djelatnosti presudno je utjecalo povećanje količine gotovog novca i upliv lokalnog svećenstva.

Zbornik radova Artisani et mercatores…: o obrtnicima i trgovcima na Jadranskom prostoru predstavlja značajnu novost u našoj historiografiji jer se radi o zborniku koji se samo na prvi pogled bavi već iscrpljenom sociohistorijskom tematikom. Naime, zahvaljujući činjenici da su autori zbornika toj temi pristupili na drugačije načine i iz drugih interpretativnih perspektiva, te se društvene skupine sada mogu promatrati u novom svjetlu. Kao posebnu kvalitetu zbornika valja istaknuti pristupačan i popularan stil kojim su pisani radovi, držeći se pritom, dakako, najviših standarda znanstvenog istraživanja. Zahvaljujući tome, zbornik će sigurno naći čitatelje u krugovima šire stručne javnosti.

Premda je riječ o primarno historiografskom djelu, zbornik donosi i mnoštvo etnografskih i onomastičkih podataka. Navedeni istraživački radovi koji su nastali na temelju analize matičnih knjiga, izvješća, oporuka i drugih dokumenata pružaju uvid i u različite antropološke fenomene koji su karakterizirali jadranski prostor od srednjega vijeka do početka 20. stoljeća. Stoga će, uz povjesničare, ovaj zbornik zasigurno biti korisno štivo i sociolozima, antropolozima, etnolozima i lingvistima.

 

 Matija Drandić

 

—

 

Napomena: prikaz će biti objavljen u Radovima Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu