Danijela Duvnjak – prikaz knjige – Bojana Schubert, “U suton kajkavskoga književnog jezika – Povijesnosociolingvistička analiza jezika Ivana Krizmanića”, 2016.

 

Bojana Schubert, U suton kajkavskoga književnog jezika – Povijesnosociolingvistička analiza jezika Ivana Krizmanića, Srednja Europa, Zagreb 2016., 264 str.

 

Knjiga Bojane Schubert, U suton kajkavskoga književnog jezika – Povijesnosociolingvistička analiza jezika Ivana Krizmanića, objavljena u nakladi Srednje Europe, temelji se na doktorskoj disertaciji pod naslovom Jezik Ivana Krizmanića (povijesno-sociolingvistička analiza). Tekst disertacije za potrebe objavljivanja prerađen je i dopunjen, a naslov izmijenjen te kao takav sadrži dozu svojevrsne nostalgije koja je u skladu s temom knjige. Spoznaje iznesene u knjizi plod su višegodišnjega istraživanja književne kajkavštine u 19. st., povijesnosociolingvističke teorije i metodologije te jezika Ivana Krizmanića (1766.-1852.), jednoga od posljednjih korisnika književne kajkavštine.

Tekst knjige je vrlo razrađen, sadrži brojne cjeline i podcjeline, uz pomoć kojih se pojedine teme minuciozno raščlanjuju. Autorica se ne zadržava samo na filološkoj analizi, već se okreće multidisciplinarnom pristupu, oformljuje višedimenzionalan teorijski okvir istraživanja, u čijem su središtu lingvistika, povijest i sociologija te provodi kompleksnu analizu, uzimajući u obzir i povijesni društveno-politički kontekst. Neke bi teme prelazile postavljeni okvir ove knjige pa ih autorica samo dotiče i ukazuje na zanimljive mogućnosti za daljnja istraživanja, čime njena knjiga postaje poticaj za druge proučavatelje na različitim znanstvenim područjima. Tijekom svoga temeljitoga istraživanja, autorica je otkrila i dva do tada nezabilježena rukopisa Ivana Krizmanića, čime je njena predanost dodatno nagrađena na atraktivan i uzbudljiv način, a otkriće se pokazalo značajnim i stoga što mijenja uvriježeno datiranje Krizmanićeva rada.

Iako znanstvena, ova je knjiga najvećim dijelom i pitko štivo o jednoj zanimljivoj književnoj i jezičnoj pojavi te specifičnoj osobnosti, koja se ne libi ni u poodmaklim godinama mijenjati svoj jezični identitet, što autorica naziva „jezičnim akrobacijama“. Krizmanić, naime, najprije prevodi sa štokavskoga na kajkavski, a onda s kajkavskoga na štokavski. Na prvi pogled, takvo jezično ponašanje začuđuje, ali ono je odraz složenih jezičnih prilika u kojima Krizmanić djeluje, što autoričina analiza društveno-političkoga konteksta argumentirano pojašnjava.

Autorica opisuje Ivana Krizmanića kao osobu slobodnoga duha, odgojenu na idejama Francuske revolucije i jozefinizma, koja je skrbila o narodnome jeziku, prevodila antikatoličko djelo protestantskoga pisca (Paradise Lost) bez izbacivanja spornih dijelova, koja je u svoj dom primala ljude različita podrijetla, obrazovanja i nazora, kao osobu koja je čitala zabranjenu literaturu i koja je digla glas za nužne promjene, iako ju je to stajalo „dostojanstvene starosti“. Uzevši u obzir društveni i politički okvir u vrijeme djelovanja Ivana Krizmanića, ovaj je opis više nego dovoljna preporuka čitateljskoj publici najrazličitijih interesa, jer se radi o ličnosti koja može lako zaokupiti pažnju i zadobiti simpatije kako istraživača, tako i čitatelja. Zanimljiv je detalj da Krizmanić zna, između ostaloga, i engleski jezik, o čemu autorica citira Rudolfa Filipovića: „Uvjeta za učenje i poznavanje engleskoga jezika uopće nije bilo, a ipak na početku XIX. stoljeća živio je nedaleko od Zagreba kulturan čovjek, koji je uz ostale jezike znao i engleski, koji je čitao knjige na tom jeziku i prevodio s engleskog na hrvatski i njemački. To je bio opat bistrički Ivan Krizmanić.“

Knjiga odiše diskretnom naklonošću autorice prema predmetu njenoga istraživanja, kao i njenom profesionalnom i osobnom privrženošću kajkavskom jeziku i opravdanom potrebom da ukaže na dugotrajnu i široko rasprostranjenu predrasudu o kajkavskom jeziku, na njegov značaj u prošlosti i neopravdano zanemarivanje koje je uslijedilo.

Po pitanju toga kome je knjiga namijenjena, sama autorica u Predgovoru pojašnjava da su to svi koje zanima uspon i pad kajkavskoga književnog jezika uoči njegova konačnog nestanka s hrvatske lingvističke karte, sredinom 19. st. Preporučuje knjigu studentima kroatistike, kroatologije i lingvistike, koji će se susresti s pomalo drugačijim sociolingvističkim pristupom u povijesno-jezičnim istraživanjima. Zainteresiranih bi se čitatelja moglo pronaći i među povjesničarima jezika, a također i među „kajkavoljupcima i kajkavoznalcima“, smatra autorica, kao i među svima onima koji se žele osvjedočiti o bogatome kajkavskom kulturno-jezičnom stvaralaštvu u 19. st.

Nakon Predgovora slijedi Uvod i vodič kroz knjigu, gdje nas autorica upoznaje s onime što nas očekuje među koricama njene knjige. Navodi razloge marginalizaciji kajkavskoga književnog jezika. Ističe da su njime napisana brojna znanstvena, književna i edukativna djela i priručnici u razdoblju od polovice 16. do polovice 19. st., ali su unatoč tome kajkavske književne teme slabo zastupljene u udžbenicima hrvatskoga jezika, ali i u kroatističkim sveučilišnim programima. Da bismo razumjeli, smatra autorica, zašto je jedan dio hrvatskoga naroda „lišen objektivne obavijesti o svome književno-kulturnom naslijeđu“, treba se vratiti u tridesete godine 19. st. i proučiti povijesno-političke i društvene okolnosti koje su tome pogodovale. Istodobno s odabirom štokavštine kao osnovice književnog jezika svih Hrvata, počinje i negativno markiranje kajkavskoga književnog jezika te ga se odriču i mnogi kajkavci koji su pristali uz ilirski pokret, a neki se o njemu i javno negativno očituju. Situacija se, navodi Schubert, unekoliko mijenja u 20. st. kad je zaživjela kajkavska dijalektna književnost, ali o starim se kajkavskim autorima i dalje malo piše. Među onima koji su pokušali vratiti dignitet kajkavštini su jezikoslovci poput Stjepana Ivšića te književnici poput Miroslava Krleže, Frana Galovića i Ivana Gorana Kovačića, a autorica navodi i brojna imena koja su posljednjih nekoliko desetljeća zaslužna za revalorizaciju djela pisanih kajkavskim književnim jezikom.

Autorica naglašava da usprkos brojnim obrađenim temama „ipak se o kajkavskome jeziku može i mora još govoriti“, a da bi se u budućnosti mogla napraviti sinteza kajkavskoga jezika, na svim jezičnim razinama, potrebno je istražiti zapostavljene gramatike i književna djela. I sama daje doprinos u tom smjeru te u ovome radu želi prikazati jezičnu varijantnost u prijevodnim djelima jednoga od posljednjih kajkavskih autora, Ivana Krizmanića, u okviru povijesno-političkih, društvenih i (više)jezičnih okolnosti u kojima je stvarao. Autorica navodi da je riječ o višejezičnoj osobi, prevoditelju na kajkavski i štokavski književni jezik, djela pisanih engleskim, njemačkim, latinskim, štokavskim i kajkavskim književnim jezikom te da je namjera rasvijetliti jezični identitet ovoga autora koji je stvarao u vrijeme velikih društvenih promjena u Europi (između Francuske revolucije 1789. i građanskih pokreta 1848.), u višejezičnom okruženju, te u vrijeme borbe za uvođenje narodnoga jezika u administraciju i obrazovanje. U središte svoga istraživanja i rada autorica stavlja Krizmanićeva djela pisana narodnim jezicima – kajkavskim i štokavskim.

Autorica najavljuje kako će nastojati odgovoriti na razna pitanja o životu, radu i jeziku Ivana Krizmanića, koja su u kroatističkoj literaturi ostala otvorena, a na koja se ne može odgovoriti unutar samo jedne humanističke discipline nego uspostavom višedimenzionalnog teorijskog i metodološkog okvira. Napominje kako joj se vrlo prikladnom čini „povijesna sociolingvistika, kao međustrukovna disciplina koja obuhvaća lingvističke, povijesne i sociološke pristupe“. Autorica nadalje u ovome uvodnom dijelu ukratko navodi daljnja poglavlja i njihov sadržaj.

Slijedi poglavlje Teorijska i metodološka polazišta istraživanja na početku kojega autorica pojašnjava status kajkavskoga književnog jezika prije i nakon 30-ih godina 19. st. (o čemu je već bilo govora u Uvodu) te zaključuje kako su ilirci utjecali na promjenu statusa jezika u čitavome društvu sjeverozapadne Hrvatske.

Glavnina Krizmanićeva stvaralaštva na narodnome jeziku nastala je u pretpreporodnom razdoblju, a odlikuju ga stara kajkavska grafija i kajkavski književni jezik – na njega prevodi i sa štokavice. Sredinom 30-tih godina 19. st. upoznaje se s ilircima i u djelima nastalima od 1835. do 1841. mijenja vizualni identitet jezika – preuzima Gajevu grafiju, iako i dalje piše kajkavskim književnim jezikom. No, 1842. godine, kad ilirizam postaje i politički program s osnovanom političkom strankom i brojnim kulturnim i gospodarskim institucijama, a ilirska je štokavština već opisana u dvjema gramatikama i rječniku, Krizmanić u dobi od 78 godina opet mijenja svoj jezični identitet i počinje pisati ilirskom štokavštinom, prevodeći na nju s kajkavskog.

Autorica napominje da joj je cilj proučiti jezičnu varijaciju na fonološkoj i morfološkoj razini u Krizmanićevim radovima pisanima narodnim jezicima, unutar svakoga teksta i unutar cjelovitih korpusa, s kontrastivnim osvrtom na njegove prijevode s jednoga hrvatskog idioma na drugi. Napominje da promjena u jeziku nije moguća bez sudjelovanja jezične zajednice i bez njene ukorijenjenosti u konkretnom vremenu i prostoru te da proučavanje odnosa između jezika i zajednice dovodi do rezultata. Stoga će promjene u Krizmanićevu jezičnom ponašanju i sama pokušati povezati s izvanjskim faktorima te će se u radu baviti i društvenom poviješću jezika i povijesnim kontekstom u kojem je došlo do jezičnih varijacija. Budući da je Krizmanić stvarao u kajkavskom prirodnom okruženju, njemačkom društvenom okruženju, latinskom radnom okruženju i štokavskom društvenom i ideološkom okruženju, podrazumijeva se nužnost interdisciplinarnog pristupa, slojevit teorijski i metodološki okvir, pojašnjenje osnovnih pojmova lingvističkih disciplina i poddisciplina koje će pomoći sagledati varijantnost Krizmanićeva jezika u kulturnom i društvenom prostoru – sociolingvistike, kontaktne lingvistike, teorije prevođenja, torije standardnih jezika i povijesne sociolingvistike.

Slijedi cjelina Jezik i društvo u kojoj autorica navodi da je društveni aspekt jezika bio predmetom pozornosti brojnih jezikoslovnih disciplina kroz povijest, ali je tek sredinom 20. st. osmišljena disciplina koja jezik i društvo povezuje na sustavan način – sociolingvistika, čija je glavna figura Amerikanac William Labov. On je 60-ih godina 20. st. započeo niz istraživanja jezičnih varijacija u odnosu na društvene varijacije te je promijenio poimanje načina na koji govornici upotrebljavaju jezik. Pridonio je i razrješavanju Saussureova paradoksa, odgovorivši na pitanje kako je moguće da se govornici mogu služiti jezikom ako se on neprestano mijenja. Autorica iznosi još niz detalja vezanih za Labovljeva istraživanja, pojašnjava i pojam varijabli te donosi definicije sociolingvistike i najavljuje kako će u nastavku rada istraživati varijantnost u jeziku Ivana Krizmanića.

Slijede cjeline Društvena povijest jezika (koja se odnosi na proučavanje povijesti jezika kao društvene institucije); Jezik i moć (kojom se sintagmom označuje odnos između upotrebe određenoga tipa jezika pojedinca i njegova pristupa moćnim i utjecajnim društvenim položajima, a u tom će se kontekstu u knjizi govoriti o statusu i položaju kajkavskoga književnog jezika u 19. st. s naglaskom na negativno markiranje za njegova trajanja i nakon jezične smrti); Jezik i identitet (u višekulturalnom društvu koje se sastoji od nekolicine etničkih grupa jezik je najvažnije obilježje kulturnih razlika te može postati i najvažnijim simbolom etničkoga identiteta, a to će se istražiti na primjeru Ivana Krizmanića koji u dva navrata mijenja svoj jezični identitet, ponajprije zbog društvenih gibanja); Jezici u dodiru (engl. Language contact, predstavlja promjene u jednome jeziku koje nastaju zbog utjecaja drugoga jezika s kojim su govornici u kontaktu, a u ovome je radu, u ovom kontekstu, u fokusu višejezičnost obrazovanih Hrvata prve polovice 19. st. u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, s naglaskom na Krizmaniću koji u svojstvu prevoditelja predstavlja mjesto jezičnoga dodira); Dvojezičnost i višejezičnost (autorica pojašnjava pojam dvojezičnosti i višejezičnosti, navodi tipove višejezičnosti, te napominje da je Ivan Krizmanić također višejezičan pojedinac); Diglosija (koju je kao zasebnu pojavu prepoznao američki lingvist Charles Ferguson 60-ih godina 20. st. te ju definirao kao stabilno društveno stanje u kojem postoje visoka – ona koja se uči u školi – i niska jezična varijanta – svačiji materinji jezik); Posljedice jezičnoga dodira (nakon što dva jezika dođu u kontakt, bilo u samome pojedincu, bilo na razini jezičnih zajednica, najčešće dolazi do promjena u jednome ili u oba jezika, navodi autorica, ne ulazeći u detaljno razlaganje ove teme jer kontaktnolingvistička teorija i metodologija nisu u središtu interesa njenoga rada, no navodi tri razine realizacije jezičnih dodira i zaključuje da se na primjeru Ivana Krizmanića mogu promatrati razine govora i jezika, ali i jezičnoga razvoja); Jezik i prevođenje (autorica se ukratko osvrće na postavke i pojmovlje iz teorije prevođenja); Književni prijevodi (iako je umjetničko prevođenje deklarativno dijelom lingvističke teorije prevođenja, ono se našlo izvan okvira znanosti o prevođenju, pojašnjava autorica, te nadalje razmatra razinu slobode kod prevođenja, preduvjete za postizanje ekvivalencije, preduvjete potrebne da bi se bilo dobrim prevoditeljem te mogućnost postojanja rječnika kojima se u prijevodima mogao služiti Ivan Krizmanić, zaključivši kako je „prevođenje za male narode u kulturnom pogledu važnije nego za brojčano velike i prostorno raširenije, a za male jezike prijevodi su bitni elementi njihova razvoja i standardizacije“ te da u tom kontekstu valja vrednovati prevoditeljska nastojanja Ivana Krizmanića); Jezik i norma (u ovom dijelu autorica pojašnjava pojmove norma, književni i/ili standardni jezik, kajkavski književni jezik); Ideologija standardnoga jezika (jezgru te ideologije čine jezična ispravnost te hijerarhizacija varijeteta); Kajkavski književni jezik (autorica navodi razne nazive za jezik kojim su pisali stariji kajkavski pisci te napominje da će u svome radu upotrebljavati uvriježene nazive kajkavski književni jezik i književna kajkavština; pojašnjava da se pod nazivom kajkavski književni jezik podrazumijeva „idiom kojeg čine kajkavska dijalektna osnovica i civilizacijsko-jezična nadgradnja, a kojim se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj(…) pisalo i na kojem se objavljivalo, uglavnom starom kajkavskom grafijom, od polovice 16. do polovice 19.st.“, te nadalje razmatra kajkavske jezične osobine i faze u razvoju i trajanju kajkavskog književnog jezika, analizirajući potom što sami kajkavski slovničari smatraju predmetom opisa u svojim gramatikama).

Slijedi poglavlje Povijesna sociolingvistika – interdisciplinaran pristup, koje donosi nekoliko sadržajnih cjelina.

Razvoj discipline (Povijesna se sociolingvistika kao zasebna lingvistička (pod)disciplina razvija od 80-ih godina 20. st., počevši s pionirskim radom Suzanne Romaine Socio-historical linguistics: its status and methodology. Jedan je od glavnih ciljeva povijesne sociolingvistike rekonstrukcija jezika u društvenom kontekstu, u cilju čega se istražuju makrorazina (sociolingvistika društva i teme poput društvene višejezičnosti, jezične politike i standardizacije) te mikrorazina (utjecaj društvene interakcije na jezičnu upotrebu), a upravo se takav tip istraživanja, napominje autorica, provodi u ovome radu. Povijesna je sociolingvistika izrazito interdisciplinarno područje koje se povezuje s povijesnom lingvistikom i sociolingvistikom, ali je s vremenom prerasla u disciplinu koja ima vlastite ciljeve, teoriju i metodologiju. Autorica donosi i prikaz na kojem je vidljivo da je povijesna sociolingvistika povezana s cijelim nizom humanističkih i društvenih disciplina.)

Povijesna sociolingvistika u odnosu na sociolingvistiku i u odnosu na povijesnu lingvistiku (Autorica donosi tablicu koja pokazuje razliku između povijesnosociolingvističkih istraživanja i sociolingvističkih istraživanja suvremenoga jezičnoga stanja.)

Istraživanje varijacije u jeziku pojedinca (Svaki pojedinac ima svoj jezični repertoar koji se kroz život mijenja i proširuje komunikacijom. Nadalje autorica razlaže varijabilnost, navodeći da ju se najbolje može shvatiti na apstraktnoj razini, kao djelovanje dviju sila – radikalne i konzervativne, i spominjući teoriju tug-of-war Kormija Anipe. Saznajemo također da, s obzirom na varijantnost i jezičnu promjenu, jedan te isti govornik može biti inovator, kolebljivac i konzervativac u isto vrijeme.)

Književni izvori u povijesnosociolingvističkim istraživanjima (Autorica govori o metodološkim izazovima s kojima se u početku susretala povijesna sociolingvistika, poput težnje k primjeni Labovljeve statističke kvantitativne metode na istraživanje povijesnih materijala što nije uvijek moguće – Labov upozorava da pisani izvori ne mogu predstaviti cjelovitu i realnu jezičnu sliku zajednice u određenu vremenu i prostoru, jer su u prošlosti pisali uglavnom školovani muški pripadnici viših slojeva. U početku su se povijesni sociolingvisti trudili pronaći pisani korpus najsličniji govornom jeziku, a to su sudski zapisnici, privatna pisma, dramski tekstovi, dok su književni tekstovi ocijenjeni kao neadekvatni. Autorica također navodi i da su brojna istraživanja pokazala neprimjerenost Labovljeva pristupa te mu suprotstavlja zamisli Kormija Anipe.)

Teorijske i metodološke dvojbe (Autorica navodi probleme s kojima se susreće većina istraživača – kvantitativno nedostatan sačuvani korpus za istraživanje varijantnosti i jezične promjene i nedostatak izvora za povijesno-društvenu rekonstrukciju makrorazine. Pojašnjava uobičajene procedure analize varijabli u povijesnoj sociolingvistici te napominje kojima će se i sama služiti u svome radu. Promatrat će 32 godine u Krizmanićevu radu, ali ne očekuje da će se na osnovi jezične varijabilnosti moći zaključiti o promjeni u kajkavskom jeziku općenito, jer je za to potrebno napraviti mikroanalize jezika drugih kajkavskih autora. Zaključuje kako se jezične promjene ne događaju naglo i uvijek im prethodi varijantna upotreba jezika, koja je ponekad odlikom kontinuiteta i jako dugo neće ili uopće neće dovesti do jezične promjene.)

Povijesnosociolingvistička istraživanja u svijetu i kod nas (Autorica navodi neke od brojnih studija u svijetu i u nas, naglašavajući da su izvori za takav tip istraživanja vrlo različiti – od srednjovjekovnih rukopisa, preko privatne korespondencije, dnevnika, književnih izvora pa do jezika novina. Studije uključuju istraživanje varijantnosti na grafijskoj, fonološkoj, morfološkoj, leksičko-semantičkoj, pragmatičkoj razini, kao i istraživanja koja se provode s obzirom na dob, spol i društvenu klasu pisca/govornika. Autorica smatra da su za ovaj rad najzanimljivija istraživanja utemeljena na književnim jezičnim izvorima, kakvima se bavio Kormi Anipa, a navodi i još neke radove koji su upotrebljavali teoriju i metodologiju povijesne sociolingvistike, poput radova Anite Peti-Stantić, Alexandra D. Hoyta, Kristiana Novaka i Vuka-Tadije Barbarića.)

Slijedi poglavlje pod nazivom Opis metodologije i ciljeva istraživanja, u kojem autorica navodi kako njeno istraživanje uključuje analizu društvene povijesti kajkavskoga književnoga jezika za života Ivana Krizmanića; analizu jezične varijacije unutar pojedinih Krizmanićevih prijevoda napisanih kajkavskim književnim jezikom i u cjelokupnom korpusu, na grafijskoj, fonološkoj, morfološkoj razini, u usporedbi s jezičnim oblicima iz kajkavskih tekstova druge polovice 18. st. i s posljednjom kajkavskom slovnicom, koja pripada u mikrosociolingvistički tip istraživanja te kontrastivnu analizu kajkavskoga književnog jezika i ilirske štokavštine, na primjeru Krizmanićevih prijevoda Ogenj vu Rimu i Pogor u Rimu.

Ovo poglavlje sadrži i Faze rada i korpus što uključuje Opis faza rada te cjelinu O Krizmanićevu korpusu na narodnim jezicima. Autorica pojašnjava da je istraživanje uključivalo kritičko čitanje domaće i strane literature iz povijesti te iz povijesti hrvatskoga jezika u 19. st., kako bi se Krizmanićevi prijevodi smjestili u kontekst. Jezično djelovanje Ivana Krizmanića analizira se u četiri cjeline i to kronološki i prema mjestu boravka. Uspoređuju se njegovi biografski podaci s povijesnim činjenicama promatrana vremena, kako bi se objasnili njegovi jezični odabiri. Krizmanićevo je prevoditeljsko djelovanje promatrano u kontekstu suvremene mu književnosti na narodnim jezicima u civilnoj Hrvatskoj. Pokušalo se objasniti ulogu i status svakoga jezika kojim je Krizmanić pisao ili kojemu je bio izložen.

Nadalje je, pojašnjava autorica, bilo potrebno pronaći Krizmanićeve prijevode u knjižnicama i arhivima, uz pomoć informacija iz postojeće literature ili kataloga. Tijekom toga su procesa pronađena dva do sada nepoznata rukopisa. U svrhu istraživanja valjalo je sve prijevode transliterirati i učiniti računalno pretraživima, a za obradu je podataka upotrijebljen program Concordance. Autorica zaključuje kako su za analizu jezične varijantnosti na mikrorazini potrebne i klasične metode proučavanja pisanih spomenika: filološka i tekstološka.

Autorica navodi da u ovoj analizi, iz praktičnih razloga, nisu obuhvaćene sve varijable primijećene tijekom čitanja i filološke analize tekstova, nego su odabrane one kojih je (jedna) varijanta ona po kojoj se književna kajkavština prepoznaje i odlikuje. Varijantnost se promatra na razini riječi i daju se samo oni primjeri koji se javljaju u obje varijante. Autorica navodi da će varijable istražiti na grafijskoj, fonološkoj i morfološkoj razini te navodi i koje su to konkretne varijable.

U korpus za analizu jezika Ivana Krizmanića uključeni su svi njegovi pronađeni tekstovi koji su uglavnom prijevodnog karaktera (uz jedan originalan list na kajkavskome književnom jeziku te prijevod i originalan list na štokavskom). U ovome dijelu knjige, autorica donosi popis djela uz skraćene naslove, godine nastanka i jezik s kojega su tekstovi prevedeni te najavljuje da će Krizmanićevo prevoditeljsko stvaralaštvo iscrpnije prikazati na drugome mjestu u radu.

Slijedi poglavlje pod naslovom Pogled odozgo – povijesno-političke, jezične i društvene okolnosti za života Ivana Krizmanića. Autorica napominje kako je „na samome početku makrorazinskog istraživanja potrebno smjestiti život Ivana Krizmanića u povijesno-politički, društveno-kulturni i jezični okvir kako bismo bolje razumjeli koje su izvanjezične silnice utjecale, ili mogle utjecati, na njegov jezični identitet, a time i na njegovo prijevodno stvaralaštvo“. Navodi autore koji su do sada pisali o Ivanu Krizmaniću. Smatra da se Krizmanićev život može sagledati unutar četiri cjeline, a u svakoj će se cjelini njegovi biografski podaci povezati s povijesnim, političkim, društvenim, kulturnim i jezičnim realnostima promatrana vremena.

Prva takva cjelina nosi naslov Odrastanje i školovanje u Habsburškoj Monarhiji (1766.-1792.). Saznajemo da se Ivan Krizmanić rodio 1766. na imanju Vučja Gorica, kod Huma na Sutli, kao četvrto od petnaestero djece, a imanje je njegov otac dobio od grofova Rattkaya Velikotaborskih, za službu provizora. Autorica nas ukratko upoznaje i s općim prilikama u Habsburškoj Monarhiji, a dosta pažnje posvećuje i jezičnoj politici u toj državnoj tvorevini kako bi pojasnila jezične odabire Ivana Krizmanića. Naglašava se višejezičnost i višekulturnost te nejednak status raznih jezika u društvu iz čega proizlazi da je jezik povezan s društvenom moći. Jezik ima širu upotrebu u više domena, a ako su te domene društveno ili politički jake tada neizbježno dolazi do „asimetričnih odnosa društvene moći jezika, a time i njihovih govornika“. U slučaju Habsburške Monarhije, njemački je bio jezikom privilegiranog društvenog sloja, jezikom države i njenih institucija te se „ponašao kao standardni jezik, dok su drugi jezici i dijalekti svedeni uglavnom na privatnu upotrebu“.

U civilnoj Hrvatskoj pretpreporodnoga i preporodnoga razdoblja društvo je također bilo višejezično te su se upotrebljavali kajkavski, latinski i njemački jezik (poslije 1835. i ilirski štokavski), a jezici su se razlikovali po statusu i po funkciji.

Krizmanić se školuje u gimnazijama u Varaždinu i Zagrebu, odlučuje se za svećeničko zvanje i 1779. prima i prvu tonzuru, sa samo 13 godina. Nastavlja školovanje na bečkoj bogosloviji, studirajući filozofiju na Hrvatskom kolegiju. Tijekom školovanja Krizmanić je naučio latinski, njemački, francuski i engleski jezik. Školovanje završava na teološkom studiju u Pešti. Studij završava 1789., od Maksimilijana Vrhovca dobiva višu tonzuru i služi prvu misu u Taborskom. Također, po Vrhovčevoj preporuci dolazi u Peštu kao pročelnik teološkog studija, a 1791. postaje profesorom crkvene povijesti u zagrebačkom sjemeništu.

Druga je cjelina naslovljena Boravak u Sv. Križu Začretju (1792.-1818.), gdje je Krizmanić bio župnikom. U ovome dijelu knjige autorica ukratko razmatra velike promjene na europskoj društvenoj i političkoj sceni gdje, nakon Francuske revolucije 1789. godine, počinje novo doba europske povijesti, a „jedna je od najvažnijih posljedica Revolucije razvoj građanskoga društva, a time i nacionalnih pitanja“. Glede situacije u civilnom dijelu sjeverne Hrvatske, autorica ističe da je to većinom bilo „agrarno društvo uvelike zaostalo u modernizaciji“, te da je „stanovništvo pretežno živjelo u manjim seoskim naseljima i bilo uglavnom nepismeno“. Društvene elite stvaraju osjećaj pokrajinske pripadnosti u obliku „horvatstva (…), slavonstva ili dalmatinstva“. Sjeverozapadni je hrvatski prostor, ističe autorica, bio najrazvijeniji u smislu čuvanja svijesti o hrvatskoj kulturnoj i povijesnoj cjelini, o čemu će, najavljuje, više govoriti na drugome mjestu u knjizi. Što se tiče jezične situacije, autorica navodi da su se u drugoj polovici 18. st. u sjeverozapadnoj Hrvatskoj upotrebljavala tri jezika – kajkavski, latinski i njemački, s tim da je kajkavski bio jezikom svakodnevne komunikacije, ali i građansko-pravnih ugovora, kraljevskih odredbi i drugih službenih dokumenata. Na tome su se jeziku objavljivala i književna, znanstvena i edukativna djela te priručnici.

Ulogu latinskoga kao jezika komunikacije, obrazovanja i znanosti, do kraja 18. stoljeća preuzeo je njemački jezik. Jezična je situacija zamršena i to je okvir u kojem Ivan Krizmanić počinje pisati najprije na njemačkom, a onda i na kajkavskom književnom jeziku. Autorica na ovome mjestu analizira i ulogu i status svakog od navedenih jezika u civilnoj Hrvatskoj. Njemački je jezik od kraja 18. st. imao status društveno prestižnoga jezika koji se koristi u svakodnevnoj komunikaciji, administraciji, vojsci, kulturnom životu, ali je on i jezik plemstva i inteligencije. Autorica naglašava kako je dinastija odabrala njemački jezik zbog normiranosti i bogate kulturne i književne baštine, „s namjerom da jedinstveni jezik bude jedan od integrativnih čimbenika države“ te joj je cilj bio „održanje dinastije na vlasti i povezivanje države u jaču cjelinu, a ne germanizacija temeljena na nacionalizmu“. Nadalje autorica govori o hrvatsko-njemačkim jezičnim vezama, zakonskim odredbama vezanima za obrazovanje po pitanju jezika te razmatra i tiskovine na njemačkom jeziku.

Autorica nadalje govori o statusu i ulozi mađarskoga jezika, iako napominje kako u literaturi i sačuvanome korpusu Ivana Krizmanića nema naznaka da je on znao i upotrebljavao taj jezik, ali smatra da je potrebno što bolje rasvijetliti jezične prilike u kojima je Krizmanić živio i djelovao. Usprkos dugotrajnim hrvatsko-mađarskim vezama, u hrvatskim je govorima ostalo vrlo malo hungarizama, a u standardnome ih jeziku gotovo i nema. Preuzimanje mađarskih leksičkih elemenata u hrvatski jezik traje od kraja 12. do najkasnije 17. st. „tako da većina hungarizama u hrvatskome jeziku pripada najstarijem, predstandardnom sloju posuđenica (…) koji je nastao kao posljedica stvarnog, neposrednog doticaja govornika“. Postoje i hungarizmi u kajkavskoj crkvenoj terminologiji do 15. st. te prevedenice u 18. i 19. st. (najviše na području nazivlja u administraciji, pravosuđu, vojsci, željeznici i pošti). Autorica zaključuje da se stav prema preuzimanju mađarskih leksičkih elemenata u povijesti hrvatskoga jezika mijenjao ovisno o aktualnim hrvatsko-mađarskim odnosima te da mađarski nije imao istaknut status u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, kakav je imao njemački jezik, te su ga znali uglavnom „plemići i političari koji su se njime služili za osobni probitak“.

Latinski je pak jezik igrao trojaku ulogu u životu Ivana Krizmanića – on je univerzalni jezik Crkve, u Hrvatskoj onoga vremena imao je ulogu štita od mađarizacije i germanizacije te je do 1849. bio službeni jezik visokoškolske nastave i jezik udžbenika i znanstvenih djela. Do polovice je 19. st. u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bio jezik kulture i znanosti viših društvenih slojeva te simbolom plemstva kao skupine obrazovanih ljudi. No, osim klerika i plemića, njime od 19. st. vladaju i školovani građani, jer je bio jezikom gimnazija i visokih škola – poznavala ga je većinom muška populacija. Autorica zaključuje da je latinskim govorio elitni, mali krug ljudi koji su imali pristup kulturi i obrazovanju, a kao takav nedostižan je seljaku i smetao je homogenizaciji hrvatskoga društva sredinom 19. st. te je 1847. godine zamijenjen hrvatskim jezikom. No, to ne znači da je izgubio značenje budući da je, uz njemački i hrvatski, ostao jezikom Crkve, obrazovanja i znanosti.

Na kraju, autorica razmatra status i ulogu kajkavskoga književnog jezika, četvrtog pisanog jezika koji je za Krizmanićeva života bio u upotrebi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Za temu kojom se bavi, ističe autorica, najvažnija je treća faza u razvoju kajkavskoga književnog jezika (1779.-1836.) kad je Krizmanić napisao osam od ukupno devet rukopisa na kajkavskom jeziku. Autorica nadalje nabraja udžbenike za čitanje i pisanje kajkavskoga jezika, koji postoje još od sredine 18. stoljeća, te navodi i djela napisana na kajkavskom književnom jeziku nastala do 1818. godine – do kraja Krizmanićeva boravka u Sv. Križu Začretju. Na osnovu pregleda djela, autorica zaključuje da se krajem 18. i početkom 19. st. kajkavskim književnim jezikom pisala, uz nabožnu, i svjetovna književnost, pravopisi, udžbenici, razni priručnici te povijesna, pravna i znanstvena djela. Odmicanjem 19. st. kajkavski jezik dobiva sve važniji status u društvu te je 1832. godine uveden na Kraljevsku akademiju znanosti kao sveučilišni predmet. Do 1836. Ilirci su pisali kajkavskim jezikom, a kasnije ilirskom štokavštinom što, naravno, ne znači da su štokavskim i govorili u svim domenama jezične uporabe, naglašava autorica. Od 10. broja Danice ilirske iz 1836. godine, kajkavski je jezik zamjenjivan ilirskom štokavštinom, što znači i početak kraja upotrebe ovoga jezika i srozavanje njegova društvenog statusa.

U ovome dijelu, autorica govori i o jezičnoj klimi u pretpreporodno vrijeme, na primjeru triju javnih osoba iz sjeverozapadne Hrvatske, a riječ je o Josipu Šipušu, Maksimilijanu Vrhovcu i Antunu Mihanoviću. Kao primjer kajkavskih pisaca koji su pružali otpor unošenju štokavskih jezičnih oblika u kajkavski književni jezik navodi Tomaša Mikloušića te Ignaca Kristijanovića.

Koncem ovoga dijela knjige, o boravku Ivana Krizmanića u Sv. Križu Začretju, autorica navodi kako je njegovo stvaralaštvo sačinjeno većinom od prijevoda, koje istraživač Vladoje Dukat dijeli na dvije grupe (njemačku i hrvatsku) dok sama autorica smatra da ga se treba dijeliti u četiri grupe (njemačku, književnokajkavsku, latinsku i štokavsku). Autorica se ovdje bavi i datiranjem Krizmanićeva stvaralaštva, upozorava na informacije koje su promakle prethodnim istraživačima te navodi kako je tijekom istraživanja otkrila, dosad u literaturi nezabilježen, rukopis Ivana Krizmanića (Pogor u Rimu). Smatra da se radi o velikomu otkriću za temu ovoga rada, jer mijenja datiranje Krizmanićeva djelovanja, a također i omogućuje iščitavanje promjene u Krizmanićevu jezičnom identitetu. Ujedno je to i posljednji poznati nam rukopis Ivana Krizmanića na hrvatskom jeziku.

Na kraju ove cjeline, autorica nas upoznaje s tekstom Palafox generalu Lefebureu iz 1809. godine, koji je Ivan Krizmanić preveo s njemačkoga na kajkavski književni jezik. Taj tekst autorica smatra „donjim rubnikom Krizmanićeve upotrebe kajkavskoga književnog jezika“ te pojašnjava razloge koji su mogli jednog svećenika, kajkavca, koji je tijekom života i procesa obrazovanja bio podvrgnut dominantnom njemačkom jeziku, jeziku kulture i društvenoga prestiža, nagnati da u svojoj 44. godini počne učiti kajkavski književni jezik i to uz pomoć njemačkog i latinskog.

Slijedi naslov Boravak u Mariji Bistrici (1818.-1848.) koji predstavlja treće poglavlje u životu Ivana Krizmanića. Podcjelina pod nazivom Povijesno-političke i društvene okolnosti donosi osvrt na opće povijesno-političke i društvene prilike na razini Europe, Monarhije i Hrvatske, za koje autorica smatra da su imale utjecaja na Krizmanićev jezični identitet. Jezično pitanje za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda bavi se jezičnim prilikama te se naglašava kako se nacionalni identitet u Ugarskoj i Hrvatskoj gradio na jezično-kulturnom identitetu, pri čemu je važna standardizacija jezika jer „u svjetlu romantičarskih humboldtovsko-herderovskih poistovjećivanja jezika i naroda, standardni jezik postao je sredstvo grupne identifikacije i diferencijacije prema drugim skupinama“. Jezik postaje potvrda nacionalnoga identiteta i važan integracijski element hrvatske nacije. Tridesetih je godina 19. st. pojačan interes za standardizaciju hrvatskoga jezika baš u sjevernoj Hrvatskoj, koja je bila središte preporodnih gibanja. Autorica razmatra i ulogu štokavskog književnog jezika te navodi da su ilirci radikalno promijenili odnos prema tomu domaćem idiomu čija je društvena uloga u početku 19. st., barem u kajkavskoj Hrvatskoj, bila slaba. Ilirci su počeli objavljivati sve više djela iz starije hrvatske književnosti, napisanih štokavskim idiomom, trudili su se oko jezikoslovnih priručnika, a književnu su štokavštinu afirmirali u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i književnim radom. Autorica donosi i popis djela nastalih u ovome razdoblju.

Slijedi razmatranje statusa kajkavskoga književnog jezika. Do 1835. godine u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, uz njemački i latinski, sve se više upotrebljavao i kajkavski književni jezik koji je širio domene uporabe. Autorica je već prije u knjizi govorila o važnim književnim i znanstvenim djelima koja su nastala na kajkavskom književnom jeziku do 1818. godine, a sada govori o bogatom kajkavskom stvaralaštvu od 1818. do 1848. i posvećuje dosta mjesta Tomašu Mikloušiću, plodnom literarnom radniku koji je sve do smrti, 1833. godine, bio književni vođa kajkavske Hrvatske i zalagao se za čist kajkavski jezik, bez uvođenja štokavskih jezičnih elemenata. Autorica napominje da su, osim brojnih književnih djela, stari kajkavski autori pisali i djela znanstvene tematike – povijesna, geografska i pravna. Usprkos tome što je kajkavski književni jezik do ilirizma proširio svoje domene upotrebe, s ilirskom implementacijom književnog jezika utemeljenog na štokavskim govorima i djelima pisanim štokavskim književnim jezikom, dolazi do negativnoga markiranja kajkavskoga književnog jezika. Ilirci su se „dakle odrekli kajkavskoga književnog jezika u trenutku kad on već ima znatnu tradiciju i normiran je do te mjere da se njime mogu pisati stručni radovi“, navodi autorica. Kako je već govorila o razlozima zbog kojih su ilirci odabrali štokavštinu kao temelj književnoga jezika svih Hrvata, sada govori o posljedicama toga odabira te navodi sljedeće: protivljenje uvođenju štokavštine od strane kajkavskih pisaca, klerika i političara te negativno markiranje kajkavskoga književnog jezika. Autorica naglašava da nije posve jasno zašto su se ilirci na tako oštar način postavili prema kajkavskom književnom jeziku, a možebitne uzroke odbojnosti iliraca vidi u tome što su kajkavski jezik prigrlili crkveni ljudi, zagovornici feudalizma i starog klasnog poretka. Također, zagovaratelje kajkavštine povezivali su i s mađaronskom politikom. Protukajkavsku kampanju vodili su i znameniti strani slavisti poput Šafarika.

Pod naslovom Stavovi o kajkavštini u drugoj polovici 19. i u 20. stoljeću autorica razmatra kako se negativni stavovi o kajkavskome književnom jeziku i kajkavskim govorima produbljuju, nekritički preuzimaju i učvršćuju, a riječi kojima se referira na kajkavski jezik doista su teške: „kaljuža jezična bazjaštva“ (Velimir Gaj), „Hvala bogu, hrvatske kajkavske književnosti više neima“ (Ivan Milčetić). Ozračje khuenovske ere, smatra autorica, nije bilo naklono zagovarateljima obogaćivanja književne štokavštine kajkavskim i čakavskim oblicima. No, bilo je i drugačijih gledišta pa su tako kajkavske oblike u hrvatskoj književnosti javno zagovarali Veber, Šenoa i Matoš te Vatroslav Jagić. Početkom 20. st. nekoliko je pjesnika pisalo kajkavskim idiomom – Matoš, Galović, a za rehabilitaciju kajkavskoga, kao jezika književnosti, najzaslužniji je Miroslav Krleža sa svojim Baladama Petrice Kerempuha.

Negativno je markiranje dovelo do slabijeg proučavanja književne kajkavštine u 20. st., ali autorica navodi i primjere Josipa Vončine i Olge Šojat, zaslužnih za buđenje interesa za kajkavsku jezičnu baštinu u hrvatskoj filologiji. Pozitivnoj reafirmaciji doprinosi i Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika koji izlazi od 1984. godine. Autorica navodi i primjere udruga koje se bave očuvanjem baštine kajkavskoga jezika, ali napominje i kako je interes za kajkavštinu i staru kajkavsku književnost danas u hrvatskom sustavu obrazovanja nikakav, a posljedica svega toga je da je „kajkavski danas nestandardiziran i društveno marginaliziran“.

Slijedi naslov Uloga Ivana Krizmanića u hrvatskome narodnom preporodu, a iz ovoga dijela knjige saznajemo da Ivan Krizmanić 1818. godine prelazi u Mariju Bistricu, gdje će biti župnikom sljedećih trideset godina. Godine 1829. preuzima brigu o dvjema nećakinjama od kojih će se jedna, Paulina, udati za Ljudevita Gaja. Krizmanić se i prije preporoda družio s mnogim budućim preporoditeljima, a Marija Bistrica je u njegovo vrijeme postala važnim stjecištem preporoditelja, što zbog osobe samoga Krizmanića, što zbog obitelji njegovih nećakinja – Štauduar i Gaj, koje privlače mnoge goste.

Krizmanić je bio zainteresiran za ilirska kretanja te među ilircima cijenjen, napominje autorica. U početku mu se nije svidjelo odbacivanje kajkavskoga književnog jezika i kajkavske grafije. Tek je 1842. godine Krizmanić prvi put (u 77. godini) napisao tekst na ilirskoj štokavštini. Autorica napominje da je, usprkos ilirizmu, uloga njemačkoga jezika i dalje vrlo istaknuta u hrvatskom društvu toga vremena te je i Krizmanić s ilircima do kraja života razgovarao i na njemačkom jeziku.

Slijedi cjelina Prevoditeljsko djelovanje Ivana krizmanića u kojoj autorica podsjeća na svoj stav da Krizmanićevo stvaralaštvo treba podijeliti na četiri, a ne na dvije grupe po jezicima, kako je dosad bilo uobičajeno. Navodi radove, podijelivši ih u one na njemačkom jeziku, na kajkavskom književnom jeziku, na latinskom jeziku te na djela na ilirskoj štokavštini, s tim da se unutar svake ove cjeline radovi još dijele na podgrupe.

Slijede detaljna razmatranja sljedećih tekstova Ivana Krizmanića: Ogenj vu Rimu iz 1820. (priča o velikom požaru koji je zahvatio Vatikan u 16. st., uvezan zajedno s novootkrivenim tekstom Pogor u Rimu); Raj zgubljen iz 1827. (prijevod Paradise Lost, Johna Miltona, s engleskoga što je samo po sebi neobično za Krizmanićevo vrijeme, a ovaj je prijevod općenito vrlo pozitivno ocijenjen, čak i od strane inače vrlo kritički nastrojenoga Vladoja Dukata koji se 1912. vrlo podcjenjujućim tonom osvrnuo na višestoljetni kajkavski književni jezik nazivajući ga „dijalektom bez znatne književne prošlosti“ i govoreći da je „saobraćajni govor prostoga, neobrazovanoga puka“, navodi autorica); Osmanšćica iz 1829. (zanimljiva pojava u povijesti hrvatskoga jezika zbog neobičnog odabira polaznoga i ciljnoga jezika budući da ovu povijesnu dramu Ivana Tomka Mrnavića Krizmanić prevodi s čakavsko-štokavske koine na kajkavski književni jezik – već spomenuti se Dukat nije pozitivno o ovome izrazio, nazvavši autora živim primjerom „čudnijeh jezikoslovnijeh nazora, što su u nas vladali još do u 19. vijek“, a kako je od ovakvih ocjena prošlo preko stotinu godina, autorica smatra da je potrebno revalorizirati Krizmanićev rad); Vetri iz 1829. (popis naziva jadranskih vjetrova, listak zanimljiv prvenstveno iz sociolingvističkih razloga); Sveta Rožalija iz 1831. (prijevod sa štokavske slavonske ikavštine na kajkavski književni jezik djela Antuna Kanižlića iz 1780. godine – autorica smatra da je Krizmanić kajkavski i štokavski poimao kao dva različita jezika te da mu je zasigurno bilo logično narod opismenjavati kajkavskim književnim jezikom u kraju u kojem je živio te da u tome leži motiv njegova prevođenja sa štokavskog na kajkavski jezik); Zdvojnost iz 1835. (pjesma F. Schillera s njemačkoga prevedena na kajkavski književni jezik – Krizmanić se ovdje prvi put okušao u novomu Gajevu slovopisu te autorica zaključuje kako je ovaj tekst dokaz da se Krizmanić vrlo rano priklonio ilirskoj grafiji, ali je i dalje pisao kajkavskim jezikom); Flundra senje zrokujuča iz 1836. (Krizmanićev prijevod ulomka iz Shakespeareove drame Romeo and Juliet na kajkavski jezik, prvo u prozi potom i u stihu, Gajevom grafijom – ovo je prvi poznati prijevod iz Shakespeareova djela na hrvatski jezik s izvornika, jer prvi štokavski prijevod Romea i Julije s izvornika slijedi za tek skoro stotinu godina); Prodečtvo Piuša VI. iz 1841. (prijevod propovijedi pape Pia VI. s latinskoga, posljednji je Krizmanićev prijevod na kajkavski književni jezik).

Nakon detaljnih opisa ovih navedenih tekstova, autorica govori o utjecaju preporoda na Krizmanićev jezični identitet. Ponajprije se osvrće na pitanje jezičnoga identiteta građana civilne Hrvatske i napominje kako primjer Ivana Krizmanića zorno pokazuje da su izvanjezične okolnosti utjecale na jezično ponašanje pojedinca. Sam je preporod u jezičnome smislu dva puta utjecao na Krizmanića – prve 43 godine svoga života služio se isključivo njemačkim i latinskim da bi 1809. godine počeo pisati narodnim jezikom i to onim koji je u upotrebi u njegovu kraju – kajkavskim književnim jezikom. Autorica naglašava da su prijevodi sa štokavskoga na kajkavski dokaz da je Krizmanić upravo kajkavski jezik smatrao materinjim. No, kada je Krizmanić savladao kajkavski jezik (uz pomoć latinskog i njemačkog i uz podosta truda), u sjeverozapadnoj se Hrvatskoj razbuktao ilirski pokret s idejom o ujedinjenju svih Hrvata u književnom jeziku zasnovanom na štokavskoj osnovici. Krizmanić podržava ilirske ideje, ali se ne priklanja odmah novom jezičnom rješenju – od 1835. preuzima ilirski slovopis, ali tek od 1842. počinje upotrebljavati ilirsku štokavštinu, čak prevodeći na nju jedan svoj stariji kajkavski prijevod.

Slijedi opis dva Krizmanićeva štokavska teksta: Hrast kod s. Ladislava na Bistrici iz 1842. (prvi Krizmanićev tekst pisan štokavskim jezikom, malen, ali sadržajno i jezično važan jer daje uvid u to da je Krizmanić bio u bliskom odnosu s Ljudevitom Gajem); Pogor u Rimu iz 1843. (štokavski prijevod Ognja vu Rimu i ujedno posljednje sačuvano Krizmanićevo djelo na hrvatskom idiomu).

Autorica smatra da sam tekst Pogor u Rimu ima znakovitu ulogu u povijesti hrvatskoga jezika jer „Ivan Krizmanić, jedan od posljednjih korisnika književne kajkavštine, odluči prijeći na štokavštinu pritom prevodeći s kajkavskoga na štokavski, što je sigurnim pokazateljem književnokajkavske jezične smrti, do koje ubrzo po Krizmanićevoj smrti i dolazi“.

Nadalje slijedi cjelina pod nazivom Život za revolucije i poslije nje (1848.-1852.) u kojoj autorica navodi kako su se za Krizmanićeva života odvile dvije revolucije – Francuska revolucija i revolucionarna događanja 1848. Autorica nakon toga iznosi kratak pregled revolucionarnih kretanja 1848. te navodi i da je 25. svibnja 1848. u Mariji Bistrici, pod Krizmanićevim predsjedanjem, održana korona stubičkoga svećenstva, na kojoj su okupljeni svećenici – reformaši predložili i prihvatili neke reforme svećeničkoga staleža „poput očuvanja katoličkih vjerskih dogmi, ali i ukidanja celibata i nošenja reverende, zatim uvođenja narodnoga jezika u liturgiju, ravnomjerne podjele crkvene imovine, ukidanja povlaštenih staleža“. Dakako, ovaj je događaj izazvao veliku buru među svećenstvom, a Krizmanić je 1849. bio prisiljen napustiti svoju župu. Na sebe je navukao Haulikov bijes, jer je dopustio da se jedan reformski skup održi upravo u poznatome hrvatskom svetištu, a i sam je u njemu sudjelovao. Haulik je najprije u Bistricu poslao revizora, a potom „dao Krizmaniću znak da mora otići u mirovinu“. Tako je Krizmanić posljednje tri godine života proveo u Omilju, na imanju Vjekoslava Štauduara i 1852. je umro u 86. godini.

Slijedi Rasprava u kojoj se ukratko rekapituliraju zaključci do kojih se došlo o Ivanu Krizmaniću i njegovu radu. Autorica smatra da je dana potrebna revalorizacija njegovih djela jer su ona odraz jezičnih prilika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u 19. st.

U poglavlju Pogled odozdo – varijabilnost jezika Ivana Krizmanića autorica svoj interes pomiče na Krizmanićevu jezičnu upotrebu. Njegovi su kajkavski i štokavski tekstovi transliterirani i stvoren je elektronički korpus, odabrane su grafijske i jezične varijable u kajkavskom dijelu Krizmanićeva korpusa koje će se pomnije analizirati na fonološkoj i morfološkoj razini.

U cjelini pod naslovom Varijabilnost na grafijskoj razini autorica naglašava kako ideja o strukturnoj varijabilnosti, kao esencijalnome svojstvu jezika, čini temelj moderne sociolingvistike te da se varijabilnost obično promatra na fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj razini, jer je ortografska razina tretirana kao izvanjezična. Ona je, za razliku od ostalih, podložnija vanjskim faktorima i može se razumjeti samo ako se uzmu u obzir i izvanjezične i unutarjezične silnice koje djeluju na njeno oblikovanje. Također naglašava da se u novije doba ortografske varijable promatraju sociolingvistički te se uzimaju u obzir dob, spol, obrazovanje i društveni status osobe koja piše. Stariji tekstovi imaju brojne ortografske varijable, teško ih je povezati s društvenim varijablama koje se uzimaju u obzir u današnjim sociolingvističkim istraživanjima zbog nedostatnih podataka, ali i zbog homogenosti istraživane skupine (primjerice, navodi autorica, srednjovjekovni su pisci najčešće muškarci). No, zato se mogu uzeti u obzir varijable poput stila, registra i vrste teksta. Teme vezane za ortografske varijable mogu biti veliko početno slovo, (ne)sastavljeno pisanje riječi, rastavljanje riječi na kraju retka i sl. U ortografske varijable uključene su i grafijske. Grafijska slika jezika izraz je njegova vizualnog identiteta. Svaki je izbor pisma važan i za njega postoji jak motiv. Grafijska slika kajkavske Hrvatske nije iznimka te zrcali složene političke, kulturne i gospodarske odnose i zato je bitno razmotriti Krizmanićeve izbore slovopisa. S obzirom na to da se ovaj rad bavi jezikom jednoga pisca, promatra varijante povezane s raznim fazama njegova života gdje zbog izvanjezičnih utjecaja može doći do promjene.

Prije nego prijeđe na detaljnu grafijsku analizu jezika Ivana Krizmanića, autorica napominje kako je kajkavski književni jezik pisan latiničnim slovopisom, nastalim po ugledu na mađarsku grafiju. Sam Krizmanić je pet prijevoda na kajkavski književni jezik napisao starom kajkavskom grafijom, dok je posljednja tri pisao Gajevim slovopisom. Autorica se nadalje bavi grafijskom analizom u pregled koje bi na ovome mjestu bilo preopširno ulaziti, ali je u knjizi detaljno obrađena i dostupna svim zainteresiranim čitateljima.

Slijedi Varijabilnost na fonološkoj razini (fonološka je varijabilnost povezana s anatomijom govornih organa, s lingvističkim kontekstom te geografskom i društvenom pozadinom govornika). Autorica u ovome dijelu ukratko opisuje osnovne fonološke značajke jezika Ivana Krizmanića. Najavljuje kako će se dodatno istražiti nekoliko fonoloških varijabli u pojedinačnim tekstovima i cjelovitom korpusu, a varijante će se usporediti sa zapisima u starokajkavskim rječnicima te sa zaključcima do kojih dolazi Šojat, kako bi se razumjelo zašto i u kojoj mjeri Krizmanić upotrebljava određene varijante. Slijedi detaljna analiza, popraćena tablicama, određenih fonoloških varijabli, a na kraju svega Rasprava u kojoj se iznose zaključci i otvaraju pitanja na osnovu istraženih varijabli te se navodi i kako bi u budućnosti bilo dobro analizirati i jezik Ignaca Kristijanovića, suvremenika Ivana Krizmanića i posljednjega kajkavskog gramatičara.

Varijabilnost na morfološkoj razini posljednja je razina na kojoj autorica promatra varijabilnost u korpusu Ivana Krizmanića. Autorica navodi klasifikaciju gramatičkih varijabli prema povijesnosociolingvističkoj literaturi. Morfološke se varijable mogu analizirati u vezi s vanjskim , društvenim faktorima, a autorica najavljuje da će ona sama analizirati tek nekoliko Krizmanićevih morfoloških varijabli koje su primijećene tijekom čitanja njegovih djela. Sve su odabrane varijable paradigmatskog tipa (padeži i glagolski nastavci). Slijedi detaljna morfološka analiza, popraćena brojnim tablicama, a u Raspravi na kraju cjeline autorica iskazuje zaključak da i na morfološkoj jezičnoj razini postoji varijabilnost kod Ivana Krizmanića i njegovih književno-kajkavskih djela. Iznose se i zaključci usporedbe Krizmanićevih varijabli s jezičnim opisom u gramatici Ignaca Kristijanovića.

Slijedi naslov Kontrastivna analiza jezika Ognja vu Rimu (1820.) i Pogora u Rimu (1843.) – posljednja cjelina koja se bavi pogledom „odozdo“, tj. mikrorazinskom analizom, koja donosi grafijsku, fonološku, morfološku i leksičku usporedbu navedena dva teksta. Autorica dotiče gramatičke pogreške do kojih dolazi upravo zato što je Krizmaniću ilirska štokavština nov jezik, kojim počinje pisati tek u starijoj životnoj dobi, te nudi pretpostavke odakle je Krizmanić crpio kajkavsko-štokavske leksičke ekvivalente. Autorica navodi da je cilj ovoga dijela analize pokazati s kakvim se problemima susreće kajkavac koji sredinom 19. stoljeća prelazi na štokavštinu. Također, usporedba i analiza Krizmanićevih tekstova zorni je prikaz „umiranja jednoga trostoljetnoga književnog jezika“. Slijedi najavljena analiza te su čitatelju ponuđena i moguća objašnjenja o tome odakle je Krizmanić učio štokavski.

Slijed poglavlje pod naslovom Zaključci i znanstveni doprinosi istraživanja. U ovome završnome dijelu knjige autorica rekapitulira ciljeve istraživanja koji su bili zadani vrlo široko te su stoga zahtijevali i višedimenzionalan teorijski okvir istraživanja. Izvanjezične su silnice dvaput utjecale na Krizmanićev jezični identitet, a iz toga slijedi zaključak da je jezični identitet kao socijalna kategorija promjenjiv, nije unaprijed zadan, već ovisi o društvenom i povijesnom kontekstu, o društvenim pritiscima i osobnim odabirima. Autorica napominje kako je ideologija standardnoga jezika često uzrokom što su povijesti određenih jezika ispričane kao povijesti standardnog jezika te smatra da je potrebno više objektivnosti kako bi se sagledala cjelovita povijest hrvatskog jezika, kako bi se u obrazovni proces uključile teme iz nestandardnih povijesnih idioma i kako bi se dobila realna slika o hrvatskom kulturno-jezičnom nasljeđu.

Autorica navodi kako najvećim doprinosom ove knjige smatra: provedbu analize na makro- i mikrojezičnoj razini; upotrebu višedimenzionalnog teorijskog okvira; upotrebu teorijskog i metodološkog koncepta povijesne sociolingvistike; revalorizaciju Krizmanićeva prevodilačkog stvaralaštva; pronalazak dosad nepoznatih tekstova Ivana Krizmanića; dokaz da se on u zreloj dobi pridružio ilirskom pokretu; analizu Krizmanićevih varijabli kao podlogu za daljnja istraživanja varijabilnosti u kajkavskom književnom jeziku.

Autorica smatra da bi u daljnjim istraživanjima svakako trebalo proširiti analizu Krizmanićeva jezika obradom drugih jezičnih varijabli. Povijesnosociolingvistička analiza jezika Krizmanićevih suvremenika i prethodnika dala bi odgovore na neka pitanja postavljena u ovoj knjizi. Vezano za kajkavski književni jezik, autorica napominje da bi bilo zanimljivo istražiti dijatopijsku varijaciju, ali i stratifikacijsku varijaciju, a od neprocjenjive bi važnosti bilo oformiti elektronički korpus svih starokajkavskih djela za potrebe analize na svim jezičnim razinama, registrima i žanrovima čime bi kajkavska jezična baština postala pristupačnija kako istraživačima tako i čitateljima.

Slijede još cjeline Bibliografija (koja uključuje Sekundarnu literaturu i Izvore), Prilozi (koji donose Krizmanićeve tekstove – manje u cjelovitu obliku, a veće tek u odlomcima), Popis slika, Popis tablica, Krizmanićev život među povijesnim faktima (tablični kronološki prikaz događaja iz života Ivana Krizmanića, kao i značajnih povijesnih, jezičnih i književnih događaja) te Kazalo osobnih imena.

Na kraju možemo zaključiti da će knjiga Bojane Schubert zasigurno pronaći svoj put do brojnih „kajkavoljubaca i kajkavoznalaca“, jer osim što nam donosi priču o zanimljivom pojedincu u burnim vremenima, ona predstavlja važan doprinos poznavanju i vrednovanju kajkavskoga jezika, rasvjetljava predrasude i potiče daljnja istraživanja koja bi mogla pripomoći tome da kajkavski jezik u percepciji sviju nas ponovo stekne status kakav mu, s obzirom na njegovu prošlost, objektivno pripada. Sama nam autorica s pravom poručuje da se „o kajkavskome jeziku može i mora još govoriti“, a za početak krenimo s čitanjem o njemu.

 

Danijela Duvnjak

 

Napomena: autorica prikaza je urednica prikazane knjige.