Franjo Lacković – prikaz knjige – Edward J. Watts, “Mortal Republic: How Rome fell into Tyranny”, 2018.

 

Edward J. Watts, Mortal Republic: How Rome fell into Tyranny, Basic Books, New York 2018, 314 str.

 

Slom Rimske Republike i uspostava Augustova principata, kako je to jednom prilikom izrekao Jürgen Deininger, zasigurno stoje kao dva najvažnija politička događaja klasične antike. Postoje barem dvije prepoznatljive značajke prema kojima se promjena političkoga sustava u Rimu razlikuje od svih drugih. S jedne strane, valja istaknuti dužinu procesa, čija je kritična faza od doba braće Grakho do Augusta već uključivala nekoliko generacija, a, s druge strane, svojevrsnu nepovratnost te fundamentalne preobrazbe. Povratak prijašnjim oblicima vladavine, kako se činilo, nije bio moguć.

Ovu su problematiku, važno je spomenuti, dugi niz godina zanemarivali povjesničari antike. Kada bi se i pojedinci počeli baviti tim problemom, svoju bi pažnju najčešće usmjeravali na samo neke od čimbenika, kojima bi potom podarili primat – tako je Richard Edwin Smith u svojoj knjizi The Failure of the Roman Republic (1955) isključivo braću Grahko držao odgovornima za preobrazbu Rimske Republike, dok je Theodor Mommsen u svojoj Römische Geschichte (1854-55; 1885) ropstvu pripisao ključnu ulogu. Ipak, isto kao što historiografija još od vremena renesanse nije bila voljna prihvatiti objašnjenje rimske aristokracije o razlozima propasti Rimske Republike, ni suvremeni povjesničar ne može i ne smije ovo kompleksno pitanje svesti na analizu izoliranih povijesnih procesa ili akcija pojedinaca.

Upravo iz toga razloga, knjiga proizišla iz pera povjesničara Edwarda J. Wattsa, Mortal Republic – How Rome fell into Tyranny, svakako je vrijedna pažnje. Povedemo li se maksimom kako je zadatak svakoga povjesničara antike pokušati analizirati i objasniti proces društveno-političke preobrazbe Rimske Republike, ovaj naslov, objavljen u studenome 2018. godine, nikako ne smije proći neopažen u hrvatskoj historiografskoj zajednici. Postaviti si za cilj odgovoriti na pitanje zašto je Rim, i dalje jedna od najdugovječnijih republika u čitavoj povijesti, zamijenio slobode političke autonomije za sigurnost autokracije, sve je samo ne jednostavan pothvat. Kao što je poznato, bili su potrebni građanski ratovi, nasilje koje je sponzorirala država, pobune, katastrofalni politički neuspjesi tradicionalne elite te velika količina vremena da bi vodeći slojevi u Rimu uvidjeli, riječima Richarda Alstona, kako se priroda Rimske Republike nepovratno promijenila.

Već u prvome poglavlju, naslovljenom Autocratic Freedom, Watts nudi obrise odgovora na potonje pitanje. Niz političkih i ekonomskih kriza, koji je pogodio Augustov režim, nije nagnao Rimljane da se vrate poznatim republikanskim strukturama. Umjesto predstavničkoga sustava, u kojemu je rimska elita gotovo 500 godina dijelila moć između sebe, većina Rimljana blagoslovila je proces koncentracije moći koji je u konačnici iznjedrio jednoga princepsa, Augusta. Autor navodi razlike u viđenjima zašto je do toga došlo. Za Kasija Dia, primjerice, glavni razlog tomu bio je strah. Kada je zapisao da je kaos ustuknuo pred redom tek kada je sloboda ustuknula pred strahom, zasigurno je u glavi imao sliku razornih političkih događaja koji su pogodili Republiku krajem 2. i tijekom 1. st. pr. Kr. Nakon presedana s braćom Grakho, unutar jedne generacije političari su počeli naoružavati svoje pristaše i nesuglasice rješavati otvorenim nasiljem. Tijekom dvije generacije Rim je bio u stanju građanskoga rata. Dvije generacije kasnije August je vladao Rimom kao car. Ipak, August je drugačije tumačio preobrazbu Republike. Što se njega ticalo, on je obnovio famoznu rimsku libertas, ustvrdivši kako sloboda ne može postojati ako je prisutna nesigurnost.

Povevši se poznatim Polibijevim pitanjem: Tko može biti toliko jadan da ne želi znati kojim su sredstvima i zbog kojih kvaliteta uprave i zbog kakvog načina života Rimljani uspjeli pokoriti gotovo čitavi poznati svijet – i sve to u periodu od samo 53 godine (Plb. Hist. I. 1. 5.), Watts u sljedećem poglavlju, New World Order, opisuje upravo ta sredstva koja su Rimu omogućila da zagazi svojom imperijalnom stazom. Kroz prizmu ratova s Pirom i prizmu Punskih ratova te kroz govore Apija Klaudija i Gaja Fabricija Luscina, autor nam ocrtava temelje Rimske Republike. U nastavku argumentira kako bogatstvo, koje se u Rimu cijenilo kao i u svim društvima do tada, nije bilo najvažniji faktor u određivanju važnosti osobe. „Mjeru čovjeka“ u Rimu Watts pronalazi u častima koje je osoba stekla tijekom života, sudjelujući u vojnom i političkom životu Republike. Sve do 280. g. pr. Kr. Republika je diktirala na koji način pojedinac mora služiti Republici te koje će nagrade za tu službu primiti, a nagrade je isplaćivala u socijalnoj valuti koju je kontrolirala. Pritom se naglašava kako ta sposobnost Republike, a u svjetlu najnovijih rimskih akvizicija, uskoro biva ozbiljno narušena.

Treće poglavlje, Empire and Inequality, stavlja upravo u fokus razdoblje na koje se i odnosi prethodno navedeni Polibijev citat. Razdoblje rimske ekspanzije između 220. i 167. g. pr. Kr., tijekom kojega je Rim pobijedio Kartagu na zapadnome Mediteranu, a na grčkome Istoku velike monarhije Antigonida i Seleukida, Watts koristi kako bi oslikao na koji su način rat i imperijalistička politika utjecali na društvo rimske Italije. Osim što je demonstrirao kako je teritorijalno proširenje Rimske Republike dovelo do golemoga priljeva plijena i bogatstva koji su obogatili rimsku državu i živote pojedinaca, autor u nastavku poglavlja zorno oslikava kako su i uvelike promijenili način na koji Republika funkcionira. To veliko bogatstvo, koje je pronalazilo put i do onih najsiromašnijih, primarno se koncentriralo u samo nekoliko ruku. Potrošnja na dobra, usluge te velike građevinske projekte – iako je stvarala poslovne mogućnosti – nije mogla biti dugoga vijeka te je samo zamaskirala veliki socijalni i ekonomski disparitet koji se počeo javljati. Da bi objasnio procese na italskome selu, Watts se koristi novijim teorijama koje odbacuju navode starijih autora kako u ovome razdoblju dolazi do opadanja broja slobodnoga italskog stanovništva. Činjenica da u 2. st. pr. Kr. dolazi do propadanja malih seljačkih gospodarstva nije osporena, ali glavne uzroke tomu Watts, na tragu Luuka de Ligta, vidi u povećanju broja stanovnika i snažnome procesu parcijalizacije koji je zahvatio italsko selo. Isto tako, načini na koje je rimska elita trošila svoje novostečeno bogatstvo, jedan su od osnovnih motiva toga poglavlja. Brojnim javnim manifestacijama te gradnjom spektakularnih spomenika, članovi vladajuće elite počeli su stjecati političke bodove u rimskome narodu. I dok su oni oduvijek i bili kompetitivni, teritorijalnim proširenjem Republike te bogaćenjem senatorskoga plemstva natjecateljski je karakter rimske politike uvelike osnažen. Političke strukture i dalje su uspijevale usmjeriti ambicije najbogatijih prema onim magistraturama koje je samo Republika mogla ponuditi, no vrlo brzo državni monopol nad nagradama prema kojima je elita težila počeo je popuštati.

Poglavlje The Politics of Frustration iznimno je važno za interpretiranje političke krize koja je eskalirala s tribunatima braće Grakho. Napad na pučke tribune, kako je autor prepoznao, označio je početak razdoblja krize za političku tradiciju u Rimu, ali i za politički ugovor između Senata i ostatka rimskoga naroda. I dok Watts u ovome poglavlju izlaže zakonodavnu aktivnost dvojice braće, isto tako prepoznaje kako senatori nisu bili toliko uznemireni agrarnim pitanjem i ostalim reformnim aktivnostima, koliko stavovima braće Grakho o tradicionalnome prvenstvu Senata. Treba istaknuti da autor braću Grakho ne smatra neprijateljima Republike, koji su je svojim postupcima htjeli potkopati, nego kao političare koji su svoju karijeru izgradili koristeći se do tada neiskorištenim narodnim elementom. Watts posvećuje ostatak toga poglavlja implikacijama tribunata braće Grakho. Njegovi stavovi i razmišljanja odgovaraju onima Henrika Mouritsena u njegovoj Politics of the Roman Republic (2017). Ono što oba autora naglašavaju jest to da nakon tribunata braće Grakho interesi pojedinaca i različitih frakcija prevladavaju zajednički cilj koji do tada vezuje rimsko plemstvo. Watts se ne koristi zastarjelim konceptima populara i optimata kako bi objasnio frakcionalizam na rimskoj političkoj sceni, ali izvrsno uviđa kako je Republika, izgrađena na konsenzusu, mogla funkcionirati samo dok se njezina vodeća klasa pridržavala određenih pravila ponašanja.

Peto poglavlje, The Rise of the Outsider, oslikava političku karijeru Gaja Marija, kao i reperkusije koje je njegovo uzastopno obnašanje konzularnih mandata imalo za Republiku. Model političke konfrontacije, koji su utemeljili braća Grakho, postao je dostupan svima koji su bili spremni poći tim putem. I dok neposredno nakon ubojstva braće Grakho nijedan rimski političar nije bio toliko očajan, u nastavku poglavlja opisane će serije vojnih katastrofa, korupcijskih i religijskih skandala stubokom to promijeniti. Način na koji je Marije postao centralna figura posljednjega desetljeća 2. st. pr. Kr., ono je što Watts posebno naglašava. I dok se autor ne bavi toliko Marijevom reformom vojske i problematikom vezanom uz capite censi, indirektni učinci Marijevih postupaka, u obliku podrezivanja javnoga povjerenja u legitimnost elita, ono su što autor naglašava.

Sljedeće poglavlje, The Republic Breaks, bavi se trima političkim eksperimentima koji su počivali na autoritarnim pojedincima – Sulinim zauzimanjem Rima 88. g. pr. Kr., periodom Cinina ponavljajućega konzulstva sredinom 80-ih g. pr. Kr. te razdobljem Suline diktature. Sva tri eksperimenta, iako su inicijalno bili sukobi na osobnoj razini, zahvaljujući Savezničkomu ratu kojemu Watts također posvećuje pažnju, razvila su se u dubinsko preispitivanje prirode političke organizacije u Rimu. Destabilizirajuće učinke Savezničkoga rata autor ne vidi samo u naglome proširenju rimskoga građanskoga tijela nego i u činjenici da je taj sukob, prvi put nakon više od 100 godina, doveo do većih vojnih sukoba na italskome tlu. U konačnici, upravo je činjenica da je velika količina legija i dalje bila raspoređena po čitavoj Italiji pružila nužan materijal da politički sukob između Gaja Marija i Sule poprimi omjere građanskoga rata. Sulinu odluku da na političku provokaciju reagira vojnom intervencijom i preuzme apsolutnu vlast, Watts promatra kao svojevrsnu kulminaciju nasilja koje je počelo ubojstvom Gaja Grakha. Sulin zakonodavni program, iznesen u nastavku poglavlja, za autora predstavlja pokušaj da se ograniče izvorišta moći u Republici i spriječi uspon figura kao što je bio Gaj Marije. Međutim, i dok je ta „nova“ Republika koju je Sula stvorio nastojala ograničiti prilike pojedincima da zgrabe previše moći, Sulina vlastita karijera nudila je zavodljivi model koji je mogao osigurati veliku moć i autoritet, dakako ignorirajući tradicionalna ograničenja.

U fokusu sedmoga poglavlja, Rebuilding amid the Wreckage, nalazi se politički vakuum koji je Sulina smrt ostavila iza sebe. Kao egzemplaran primjer inherentne nestabilnosti postsulina doba navodi se 77. g. pr. Kr. kada je Emilije Lepid, povevši se Sulinim primjerom, ponovno upotrijebio vojsku kao političko oružje. Karijere Marka Licinija Krasa i Gneja Pompeja središnji su dio toga narativa. Pompejeva pobjeda u savezništvu s Krasom, na konzularnim izborima 70. g. pr. Kr., za Wattsa označava i kraj svojevrsne anomalije prema kojoj je čovjek koji nikada nije obnašao ni jednu magistraturu, pa čak ni bio član Senata, upravljao republikanskim vojskama. Iako su najmoćniji general i najbogatiji Rimljanin odlučili loviti počasti koje pruža Republika, i to na način koji odobrava, autor jasno daje do znanja kako je Sulina diktatura označila dubinski i nepopravljiv raskid u rimskome političkom životu.

Razdoblje problematizirano u poglavlju The Republic of the Mediocre bavi se Rimom nakon Pompejeva i Krasova zajedničkoga konzularnog mandata. Točnije, iznosi se prikaz političkih figura koje su za Wattsa bile voljne vlastite kratkoročne ambicije staviti iznad dugoročne dobrobiti Republike. Savezništvo tribuna i vojnih zapovjednika, započelo s Marijem i Saturninom, ponovno je očitovano u povezanosti Pompeja, Aula Gabinija i nešto kasnije Gaja Manilija. Načinima na koje je karijera Gneja Pompeja izazvala postojeći status quo i redefinirala prirodu političkoga uspjeha u Republici, autor poklanja veliku pažnju. Reperkusije Pompejeve ustavne izuzetnosti postaju očite čim Pompej odlazi iz Rima riješiti problem piratske aktivnosti, nakon čega preuzima i zapovjedništvo nad istočnim vojskama. Marko Porcije Katon, Gaj Julije Cezar i Ciceron, tri prominentne persone afirmirane za vrijeme Pompejeva odsustva, čijim se političkim usponom autor bavi, postaju nove snage rimskoga političkog života. Rim u koji se Pompej na kraju 62. g. pr. Kr. vratio, bio je u velikoj mjeri promijenjen.

Poglavlje Stumbling Toward Dictatorship bavi se razlozima, ali i posljedicama onoga što će satirist Varon nazvati troglavim čudovištem. Riječ je, dakako, o prvome trijumviratu. Argument kako su na taj način Cezar, Kras i Pompej htjeli steći dominaciju nad rimskim političkim životom ne može biti osporen, ali, s druge strane, Watts primjećuje kako je nevoljkost senatorske elite da udovolji razumnim potraživanjima Pompeja, Cezara i Krasa bila prvotni okidač njegova stvaranja. Cezarov i Bibulov zajednički konzularni mandat predstavljen je u nastavku. Cezarova suradnja sa starim konzulima nije bila najveća novina njegova mandata. Iako zakonodavna aktivnost rimskoga konzula, nakon Sulinih reformi, za autora nije bila neuobičajena pojava, opseg Cezarove zakonodavne aktivnosti te javna potpora koju je pri tome uživao svakako jesu. Cezarova galska kampanja stavljena je u nešto širi kontekst političkih trzavica koje su počele narušavati stabilnost trijumvirata. Iz Wattsova narativa mogu se iščitati tri događaja koja su raspad trijumvirata i početak građanskoga rata učinila neizbježnim. Tu su, dakako, dvije smrti – Julijina i Krasova, ali i svojevrsna promjena u percepciji Pompeja, koja se dogodila u jeku njegova izvanrednoga trećeg konzulovanja 52. g. pr. Kr., kada on postaje stup na kojemu senatorska Republika počiva.

Sljedeće poglavlje The Birth and Death of Caesar’s Republic problematizira konflikt koji je započeo politički važnim prijelazom fizički nevažne rijeke Rubikon. Watts u građanskome sukobu između Cezarovih i Pompejevih pristaša podcrtava i onu osobnu, ali i političku komponentu sukoba. Nasilje koje je potom uslijedilo elaborirano je u nastavku poglavlja i ako je uistinu teško reći jesu li zaraćene strane taj sukob i priželjkivale, nedvojbeno je kako su za njega imale razloge. Do 45. g. pr. Kr. Cezar postaje neosporeni vladar Rima. Iako je Cezarova prava moć počivala u njegovim legijama i veteranima, sve Cezarove ovlasti imale su pravilan ustavni oblik. Watts progovara o vještini diktatora da se implementira u političke procese Republike te donosi prikaz ovlasti koje je Cezar uživao. Te ovlasti, potpora vojske i široka mreža klijenata za autora znače da je Cezar stekao dominantnu poziciju u Republici. Ipak, Watts se ne bavi pitanjem je li Cezar te ovlastio htio iskoristi za rušenje Republike. Cezarovo ubojstvo, obrađeno na kraju poglavlja, nameće zanimljivo pitanje. Naime, autor se s pravom pita može li se – ako je Cezar vladao kroz službe integrirane u rimski pravni i konstitucionalni okvir te ako je njegova vladavina imala narodnu potporu – i dalje njegovo ubojstvo opravdavati kao obranom libertas.

Pretposljednje poglavlje, The Republic of Octavian, progovara o političkim posljedicama Cezarova ubojstva. Cezarove ubojice, koje su za mali krug pristaša uistinu i bile osloboditelji, krivo su razumjele reperkusije svojega čina. Njihov pokušaj obnove Republike za Wattsa u konačnici dovodi do stvaranja monarhije. Autor nam donosi sliku Rima te zakulisnih igara koje su politički akteri, u jeku Cezarova ubojstva, igrali. Posebna je pažnja posvećena Cezarovu javnom sprovodu i famoznom čitanju njegove oporuke. Watts argumentira kako je to bio čin koji je oblikovao idućih 1500 godina rimske povijesti. Ulaskom mladoga Oktavijana na političku scenu u Rimu stvoreni su svi preduvjeti za donošenje famoznoga lex Titia. Način na koji trijumviri, prvotno zaduženi za obnovu Republike (triumviri rei publicae constituend), dovode do njezine propasti, elaboriran je u nastavku poglavlja.

Posljednje poglavlje Choosing Augustan Liberty implicira svojevrsnu nagodbu koju su stanovnici, sada već stoljetne disfunkcionalne Republike, implicitno ili eksplicitno sklopili s pobjednikom kod Akcija. Augustov je imperijalni sustav oprezno orkestriran – prvo, da zamijeni Republiku, a drugo, da odgovori na potrebe građana, odnosno na potrebe na koje Republika nije mogla odgovoriti. Za Wattsa je jedno od glavnih pitanja toga poglavlja na koji je način August restrukturirao rimsku državu ne bi li ta pogodba ostala trajna. Iako nije imao model političke organizacije kojim se mogao povesti, imao je primjere Sule, Cine pa i samoga Cezara da uvidi što ne smije činiti. Uspostava je Augustova principata za autora bila sve samo ne neizbježna. Pojašnjavajući događaje koji su mogli odgoditi njegovo stvaranje, povučena je snažna paralela sa sadašnjicom.

U knjizi usvojen pogled, nastao na kritikama prijašnjih modela tumačenja preobrazbe Rimske Republike, prema kojemu su i procesi i pojedinci djelovali zajedno te tako na kraju doveli do preobrazbe Rimske Republike, iako možda najtočniji, najteže je dokaziv. Moguće je kako upravo iz toga razloga suvremena historiografija poznaje samo nekoliko imena koja su se upustila u izradu sustavnijega i opsežnijega istraživanja toga problema. Jedno do tih imena svakako je sada i ono Edwarda J. Wattsa. Ipak, knjiga Mortal Republic – How Rome fell into Tyranny ne bi trebala biti značajna samo povjesničarima antike. Objasniti proces društveno-političke preobrazbe Rimske Republike, već je rečeno, kapitalan je poduhvat, ali još ozbiljniji kada se priča o Rimskoj Republici odluči ispričati na način koji je relevantan modernoj političkoj publici – upravo onako kako je to učinio Watts. Čitatelj bi si ovdje, kao i sam autor, mogao postaviti pitanje na koji to točno način antika može pomoći boljemu razumijevanju izazovne i ponekad alarmantne političke stvarnosti našega svijeta. Za Wattsa, moderni čitatelji danas više nego ikada moraju biti posebno svjesni prirode republika i posljedica njihova neuspjeha. Prošlost, jasno je, nije vidjelica, a povjesničari nisu proroci, međutim to ne znači da je pogrešno okrenuti se antici kako bi bolje razumjeli svoju sadašnjost. Rimska Republika, dakako, u mnogočemu je drugačija od modernih republika, ali njezina distribucija moći te procesi donošenja političkih odluka, svakako su utjecali na moderne potomke. Priča koju donosi Mortal Republic – How Rome fell into Tyranny priča je o tome što se događa kada se političari prestanu pridržavati republikanskih normi i kada građani republike, umjesto da osude i kazne, takvo ponašanje odluče ignorirati. Upravo zbog posuđivanja rimskoga modela, Wattsu je iznimno bitno bilo shvatiti kako je Rimska Republika funkcionirala, što je sve postigla i zašto su se njezini građani, nakon gotovo pet stoljeća, odlučili od nje okrenuti prema Augustovoj autokraciji. Čitatelju, koji se upusti u ovo djelo, neće biti uskraćen odgovor niti na jedno od tih pitanja.

 

Franjo Lacković