Igor Drvendžija – prikaz knjige – Lynn Hunt, “Writing History in the Global Era”, 2014.

 

Lynn Hunt, Writing History in the Global Era, W. W. Norton & Company, New York & London 2014, 196 str.

 

Povjesničarka Lynn Hunt u svojoj prodornoj knjizi daje interesantne predikcije o budućnosti historiografije. Povjesničarima koji žele davati odgovore na velika pitanja o prošlosti čovječanstva i civilizacija bilo bi uputno da tim fenomenima ne prilaze iz etnocentrične perspektive koja svijet opisuje iz vizure društva u kojem je autor rođen i obrazovan. Osjećaj superiornosti nad ostalim zajednicama koje su povjesničari i ostali znanstvenici iz euroatlantskog kulturnog kruga izražavali u svojim djelima dok su tokom minulih stoljeća pisali svoje analize fenomena s kojima su se susretali naprosto više nisu dostatne. Dosegnuvši vojnu nadmoć nad ostalim kulturama svijeta počev od 16. stoljeća, Europljani su se dali u istraživanje planeta i neprestano su dolazili u kontakt s novim civilizacijama. Mada je u većini takvih kontakata prevagnula želja za što efektivnijim iskorištavanjem resursa kojima su ta novootkrivena društva raspolagala, takve susrete je prije ili kasnije popratio i interes za dubinskim razumijevanjem navedenih zajednica od strane europskih intelektualaca. No, u većini slučajeva se pri takvoj analizi koristila optika prilagođena kutu gledanja koji je dolazio iz europskog seta vrijednosti i shvaćanja svijeta i, pošto se Zapad nametnuo kao vojno-ekonomski nadmoćniji, neeuropska društva su u takvoj jednadžbi generalno smatrana kao inferiornija u svakom pogledu, te se smatralo da se od njih zapravo nije imalo puno toga naučiti. Pri tome se često zaboravljalo da je u više navrata tokom duge dijeljene povijesti Zapad učio od Istoka, mada u zadnjih nekoliko stoljeća bilježimo suprotan utjecaj – i to, kako se čini, vrlo uspješan. Nije isključeno da upravo ta uspješnost koju Istok pokazuje u primjeni njima neautohtonih koncepata potiče euroatlantske autore da ipak malo temeljitije prouče ostale civilizacije. Ova knjiga je svakako korak u tom smjeru.

Autorica jasno daje do znanja da je za budući razvoj globalnih društava od velikog značaja uspostaviti onaj analitički koncept koji bi bio svojevrstan spoj raznih sistema naučavanja koji dolaze iz što raznolikijih dijelova svijeta. Čak i u razdobljima kao što je Pax Britannica, kada se zapadnjačka kulturna premoć i utjecaj nad ostatkom planeta činio neupitnim, Zapad je itekako učio od civilizacija s kojima je bio u kontaktu. Danas, kada postoji sve više ekonomsko-političko-vojnih čvorišta koji se nalaze izvan euroatlantske sfere, javlja se potreba za pronicljivijim shvaćanjem tih središta i suradnjom s njima na način koji se razlikuje od onog iz prethodnih stoljeća. Jer, mada su većina civilizacija u manjem ili većem obimu implementirale ideje sa Zapada, sve one ipak imaju povijest (a time i sadašnjost) koja ih na neki način razlikuje od europskih. Gledajući na neke materijalne i nematerijalne pokazatelje, na prvi pogled se pojedine rastuće neeuropske ekonomije mogu doimati kao da su potpale pod zapadnjački kulturni utjecaj, ali one u svojoj dubini ipak imaju neku svoju logiku, logiku za čije shvaćanje je potrebna intenzivnija suradnja povjesničara i ostalih učenjaka s područja društveno-humanističkih znanosti s Istoka i Zapada i njihovo što bolje međusobno razumijevanje.

Razlog zašto Hunt ističe važnost kooperacije i, što je još bitnije, kvalitetnog razumijevanja naučenjaka među različitim civilizacijskim krugovima je taj što ona ukazuje na realnu mogućnost stvaranja nove paradigme u znanosti. Hunt upozorava upravo na to da se možda u ovom trenutku historijska znanost nalazi u procesu stvaranja paradigme koja bi onda definirala pravac razmišljanja u historiografiji na neko duže vrijeme. Autorica skreće pozornost na mogućnost da će se ta paradigma oblikovati u smislu interpretacije da budućnost pripada ustrojstvu svijeta temeljenog na vesternizaciji svih društava. Moguća opasnost koja proizlazi iz toga je da, ako se dosegne konsenzus da je zapadni model neminovna budućnost svih civilizacija, onda bi i najrelevantnija povijest trebala biti upravo zapadna ili ona koja je u svom razvoju počela naginjati u tom smjeru. Na taj način, ostale povijesti i ostala iskustva postaju drugorazredna, čime se kulturni kapital raznolikosti ljudskog iskustva drastično smanjuje. Zato je već sada vrijeme da se počne promišljati model o tome što definira globalizaciju i kako bismo ju trebali istraživati, te da se takav model napravi što inkluzivnijim.

Hunt svoja razmatranja bazira na analizi paradigmi koje su prethodile vremenu kada se počela pojavljivati globalistička teorija. Kreće s osvrtom na nacionalne narative u historiografiji iz posljednjih nekoliko stoljeća kojima je bio cilj stvaranje nacionalnih mitova i priča koje bi opravdale tadašnju političku situaciju ili koji bi poduprli aspiracije onih političkih krugova koji su imali za ideju širenje granica država kojima su vladali. Hunt zamjera onim povjesničarskim strujama koje su do te mjere zatvorene u istraživanju samo svojih nacija da sasvim gube iz vida veću sliku čovječanstva kao cjeline. Pošto je pisanje historiografija iz pera nacionalistički usmjerenih povjesničara vrlo često politički uvjetovano, za očekivati je da će zaključci dobiveni takvim putem biti u konfliktu sa zaključcima historiografija izvan dotične zemlje. Na takav način, buduća pokoljenja postaju robovi neutemeljenih odluka i hirova svojih prethodnika oko toga čega bi se skupina ljudi na nekakvom teritoriju trebala sjećati, pa i što osjećati. Naravno da takva vrst historiografije nije zainteresirana za relativiziranje pojma nacije već na nju gleda kao na neupitnu činjenicu, a takav pristup sigurno da otežava promišljanje o ljudskoj povijesti općenito u kojoj se nacije-države pojavljuju tek kao nedavna epizoda. Pisati o globalizaciji i svjetskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zasigurno postaje isuviše komplicirano kada je primarni predmet istraživanja tako usko i rigidno definiran.

Hunt zatim u svojoj knjizi razlaže razne historiografske pravce iz dvadesetog stoljeća koji su svaki na svoj način nastojali definirati što bi glavni predmet historiografskih istraživanja trebao biti, npr. marksizam ili škola Anala. Kao odgovor na sva ta različita usmjerenja, u drugoj polovici stoljeća razvijaju se kulturalne teorije koje u suštini ukazuju na to da su razni predmeti istraživanja povjesničarske struke (npr. rod, klasa i rasa) zapravo jako promjenjivi i ovise o konsenzusu na razini kulture u datom vremenu i prostoru. Kulturalnim teorijama je središte interesa, dakle, na kulturi i jeziku, s tim da se kroz takve teorije provlači nit iz koje se da nazrijeti da je individualac neautonoman objekt koji samo reagira na opća kretanja u kulturnoj sferi. No, na isti način kao što kulturalnim teorijama zamjera da fokus imaju samo na kulturi kao jedinom agentu promjene vrijednom istraživanja, Hunt ističe da bi pri uspostavi modela globalizacije (tj. onog historiografskog pravca koji polagano nasljeđuje kulturne teorije od 1990-ih) baziranog na vesternizaciji civilizacija naglasak opet bio samo na jednom faktoru, ovoga puta na ekonomiji, koju bi se u tom slučaju označilo kao primaran faktor izučavanja, zanemarujući ostale.

U svakom od tih pristupa, autorica uviđa propust izuzimanja iz analize pojedinca kao jednako ključnog aktera koji mijenja povijest kao što su to predmeti izučavanja raznih makroteorija. Koliko god da društvene činjenice i događaji od velikog socijalnog značaja imaju takoreći svoj život i odlučuju sudbine mnogih pojedinaca koji se tim događajima naprosto ne mogu oduprijeti, toliko su i te same društvene činjenice morale imati nekakve svoje polazišne točke gdje su u brojnim slučajevima upravo pojedinci bili ti koji su ih pokrenuli. Kako je Hunt stručnjakinja za razdoblje Francuske revolucije, navodi primjer kada su individue iz perioda prosvjetiteljstva oblikovali način razmišljanja i smjer povijesti koji je doveo do Revolucije, a koja je onda povratno utjecala na sudbine ogromnog broja individua. Upravo te interrelacije pojedinac – krupni događaji – pojedinac su razlog zašto autorica inzistira da bi se za bolje razumijevanje čak i makrodogađaja ili društvenih kretanja širokog obujma trebala određena pažnja posvetiti i pojedincima koji stoje iza njih. Tim putem, Hunt daje doprinos i dugogodišnjoj raspravi da li su velike ličnosti te koje uzrokuju velike promjene u društvu ili su doba velikih društvenih turbulencija ta koja uopće omogućuju pojavu utjecajnih ličnosti. Primjenjujući ovu logiku na fenomen globalizacije, autorica ističe da je Europa, koliko god da je utjecala na ostale svjetske civilizacije, od ostatka svijeta također i preuzela mnoštvo elemenata koji su imali presudnog značaja u kreiranju „europskog puta“. Stvaranjem dobro promišljene globalističke paradigme u historiografiji, iz centra izučavanja napokon bi se izbacio Zapad za kojeg se tradicionalno gledalo kao skoro pa jedinog pokretača svih važnih recentnih zbivanja na planeti. Također, to bi pomoglo i kod širenja fokusa iz nacionalnih povijesti u predmete izučavanja koji su veći od pukih nacija-država, i koji samim time imaju veću mogućnost da će pružiti sveobuhvatnije uvide u zajedničku ljudsku prošlost.

 

Igor Drvendžija