Andrzej Chwalba – Poljska 1918: povratak izgubljene državnosti

 

Andrzej Chwalba

Jagelonsko sveučilište u Krakovu

 

 

Poljska 1918: povratak izgubljene državnosti

 

 

U razdoblju 1918-1921. u Europi je nastalo desetak država koje su tvorile novu političku arhitekturu kontinenta. Većina ih je u narednim godinama sačuvala svoju stečenu nezavisnost. Neke od njih, poput Poljske, vraćale su se državnoj povijesti prekinutoj krajem 18. stoljeća. Druge, primjerice Litva i Estonija te Slovačka u okviru Čehoslovačke i Slovenija u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pojavile su se na karti Europe po prvi put u povijesti. Nijedna od novih država nije bila u stanju preuzeti sva područja kojima je vladala prije svog nestanka.

 

 

Republika Poljska, koja se obnavljala od kraja listopada 1918. godine, svjesno se pozivala na nasljeđe i tradiciju svoje prethodnice: Poljsko-Litvanske Unije. Bila je to država koja je oblikovala, među ostalim, ideju saveza suverenih država. Suvremena Europska unija poziva se na baštinu unije Poljske i Litve. Unatoč različitim interesima između političke klase obiju država, stalno je pobjeđivao viši interes i uvjerenje da je unija koristan savez za obje strane. Cijenilo se  to što postoji određena sloboda političkoga djelovanja i zajednički parlament (sejm). Poljski parlament 21. stoljeća svjesno se poziva na svog prethodnika, noseći naziv Sejm. Za tom tradicijom posežu i Litavci, čiji se parlament zove Seimas, te Letonci – Saeima. Poljaci, Litavci, Letonci, a također i Ukrajinci i Bjelorusi s ponosom govore o Ustavu Poljsko-Litvanske Unije usvojenom 3. svibnja 1791. godine – prvom ustavu u Europi i drugom u svijetu. Poljski politički filozof i svećenik Hugo Kołłątaj u tekst Ustava unio je odredbu o političkoj odgovornosti izvršne vlasti (vlade) pred zakonodavnom vlasti (parlamentom), čiji članovi izabirani od glasača čine parlament koji predstavlja suverena. U 19. i 20. stoljeću u brojnim državama svijeta uvedeno je načelo Kołłątaja. Narodi i države nasljednici Poljsko-Litvanske Unije pozivaju se i na važnu tradiciju političke i vjerske tolerancije. Godine 1573. poljske političke elite u aktu konfederacije prihvatile su odredbu o vjerskoj toleranciji na području Republike. Taj dokument upisan je na listu svjetske baštine UNESCO-a. Njegovi autori posegnuli su za tradicijom poljske otvorenosti i tolerancije. Stanovništvo židovske vjeroispovijesti, proganjano na zapadu Europe i odatle protjerivano, u Poljsko-Litvanskoj Uniji pronašlo je svoju sigurnu luku.

 

 

Zahvaljujući brizi kralja i Sejma Židovi su stekli prava i slobode usporedive sa staleškim pravima. Imali su čak i vlastito zakonodavno tijelo. Otvorenost političkih elita Unije prema onima kojima je trebala pomoć dovela je do toga da su se u 16. stoljeću pojavili prognani menoniti iz Nizozemske te Škoti izbjegli pred vjerskim progonima. Među prognanima su bili i Grci, stanovnici Italije, Armenci, Karaimi, Rusi i njemački protestanti. Svi oni obogaćivali su zajedničku kulturu Unije i u zajedničku riznicu unosili svoje vrijednosti.

 

 

Unatoč reformatorskim naporima uloženima krajem 18. stoljeća Poljsko-Litvanska Unija je propala. U srazu s tri jaka  imperija odnosno susjednim državama – Rusijom, Austrijom i Pruskom – nije imala veće šanse. No za Poljake su sloboda i nezavisnost ostale neupitne vrijednosti. To dokazuju poljske urote za nezavisnost organizirane odmah nakon propasti države na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće te nacionalni ustanci: Kościuszkov ustanak 1794, Studenački ustanak 1830-1831. te Siječanjski ustanak 1863-1864. O tome je svjedočilo aktivno sudjelovanje u europskim ratovima za slobodu naroda i država, primjerice u austrijskom, pruskom, mađarskom, zapadnonjemačkom, francuskom i talijanskom Proljeću naroda, sukladno poljskom geslu koje su potom preuzeli drugi: „Za našu i vašu slobodu“. Tijekom romantičarskog Studenačkog ustanka poljski ustanički Sejm proglasio je pjesmu „Još Poljska ni propala“ (polj. „Jeszcze Polska nie zginęła”) nacionalnom himnom, a bijelu i crvenu narodnim bojama i simbolima, što se zadržalo do danas. Poljaci su bili uvjereni da im samo vlastita država jamči slobodan te, sukladno očekivanjima i tradiciji, duhovni i materijalni razvoj, napredak na području obrazovanja, znanosti i tehnologije te dostojno sudjelovanje u europskoj politici i kulturi. Zbog toga u poljskom nacionalnom panteonu mjesto zauzimaju osobe koje su oružjem ili perom u ruci radile na povratku Poljske na njezino nekadašnje mjesto u Europi – da bude slobodna među slobodnima i ravnopravna među ravnopravnima. Najveći među njima, poput vojskovođa Kościuszka i Poniatowskog te pjesnika Mickiewicza i Słowackog mjesto svoga posljednjeg počivališta pronašli su na Wawelu u Krakovu – u kraljevskoj nekropoli, jednaki kraljevima. Nakon smrti 1935. godine na Wawelu je pokopan i prvi maršal i obnovitelj Poljske 1918. godine Józef Piłsudski.

 

 

Tijekom cijelog 19. stoljeća s različitim intenzitetom na djelu je bilo poljsko pitanje, tj. problem ujedinjenja i obnove nezavisne Poljske i određivanja njezinih granica. Zahvaljujući napoleonskom razdoblju u okviru francuske Europe nastalo je Varšavsko vojvodstvo, a nakon njegove propasti do 1832. postojalo je samostalno, ustavno i liberalno Poljsko kraljevstvo u personalnoj uniji s dinastijom Romanovih. Do 1846. godine opstao je autonoman slobodan grad Krakov. Iako nacionalni ustanci nisu završili uspjehom, ipak su trajno unosili živost u europsku povijest i održavali poljsko pitanje. Dokle god je trajao savez triju djelitelja: Pruske/Njemačke, Austrije i Rusije, povratak nezavisnosti bio je nemoguć. Ipak, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Europi su se oblikovala dva vojna bloka: Centralne sile i države Antante. U prvom bloku bili su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska, a u drugom Rusija. Po prvi put u više od 100 godina putovi djelitelja definitivno su se razišli. Oživjele su poljske nade. Međutim, u trenutku izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine nijedna od država djeliteljica nije željela tretirati poljsko pitanje kao međunarodno. Slično tome, ruski koalicijski partneri Francuska i Velika Britanija, iako su iskazivali simpatije za nastojanja Poljaka, službeno su ostali suglasni s Rusijom. Ipak, 1916. godine politička situacija u Europi i svijetu počela se mijenjati u korist poljskih interesa. Kao prvo, Njemačko Carstvo i njezin saveznik osvojili su velika područja na istoku na štetu poražene Rusije, područja koja su naseljavali različiti narodi. Berlin je na istoku odlučio stvoriti sistem formalno nezavisnih država, no u stvarnosti politički i gospodarski zavisnih od Njemačke i vođenih od njemačkih monarha, a koje su trebale sačinjavati Njemačku uniju u Europi. Uz to, Berlin je želio oslabiti Austro-Ugarsku, sebi podrediti u ratu poraženu Rumunjsku te stvoriti državu Flamanaca kao zapadni rubni pojas njemačke Europe. U ideji osnivanja poljske države Nijemce su dodatno ojačavale Poljske legije, odnosno dobrovoljne formacije koje su se od početka rata borile uz Centralne sile. Njihov neformalni vođa bio je Józef Piłsudski. Nijemci i Austrijanci 1916. godine Poljske su legije proglasili najboljim vojnim postrojbama na istočnom bojištu. Prvi dokument međunarodnog značaja kojim je započelo ponovno rođenje Poljske bio je Akt 5. studenoga 1916. godine koji su potpisala oba cara: Vilim II. i Franjo Josip I. Akt je najavljivao osnivanje Poljskog Kraljevstva s prijestolnicom u Varšavi. Tijekom narednih mjeseci, uz okupacijske, nastale su poljske državne vlasti: vlada i tročlano namjesništvo. Odmah nakon Akta 5. studenoga njemački general gubernator u Poljskom Kraljevstvu pozvao je poljske dragovoljce da stupe pod barjak poljske vojske stvarane pod njemačkim zapovjedništvom. Odaziv je bio iznimno loš. Godina 1917. donijela je sljedeće izvrsne vijesti u skladu s poljskim nadama. Prvo su nove vlasti u Rusiji, nastale nakon tamošnje revolucije, objavile da se slažu s nastankom Poljske, ali da ona po mogućnosti bude u slobodnom savezu s novom Rusijom, a u travnju su u rat na strani saveznika ušle Sjedinjene Američke Države. U slavnom obraćanju Kongresu SAD-a u siječnju 1918. godine američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson u 13. točki kao jedan od ciljeva rata istaknuo je nastanak nezavisne Poljske sa slobodnim pristupom [Baltičkom] moru. Značajan utjecaj na sadržaj 13. točke imao je poljski umjetnik, svjetski poznati pijanist i skladatelj Ignacy Jan Paderewski, prijatelj američkog predsjednika. Slijedeći Amerikance i europski su saveznici priznali pravo Poljacima na stvaranje vlastite države. U Francuskoj je osnovana saveznička poljska vojska pod zapovjedništvom bivšeg časnika Poljskih legija generala Józefa Hallera, koja je politički bila podređena Poljskom nacionalnom odboru (KNP). Taj odbor sa sjedištem u Parizu vodio je Roman Dmowski i bio je priznat kao službeni predstavnik Poljske. KNP je imao pravo izdavati poljske putovnice i na budući račun Poljske uzimati kredite.

 

 

Godine 1918. budućnost Poljske bila je osigurana. Ponovni nastanak države bio je siguran, kao i poraz Centralnih sila. Bez odgovora ostalo je još pitanje: koja će poljska politička grupacija u obnovljenoj Poljskoj preuzeti vlast te pod vodstvom kojeg od vodećih političara – Piłsudskog ili Dmowskog. Propast Austro-Ugarske i poraz Njemačke ujesen 1918. godine omogućili su Poljacima razoružanje vojski obiju država. Razoružani su se mirno vratili svojim domovima. U nadmetanju dvojice vodećih političara za preuzimanje vlasti pobijedio je Piłsudski, nekoć davno austrijski saveznik, a od srpnja 1917. godine njemački zatvorenik zatočen u utvrdi u Magdeburgu. U Varšavu se vratio 10. studenoga 1918. godine. Dočekan je kao izbavitelj, mesija te je imenovan za privremenog načelnika države. Zajedno s vladom i Poljacima stvorio je Republiku Poljsku, republikansku, otvorenu, tolerantnu i demokratsku. Stanovnicima države zajamčene su značajne građanske slobode, a ženama ista politička prava koja su imali muškarci.

 

 

Međutim, otvoreno i istovremeno jako bolno pitanje bilo je određivanje poljskih granica, jer su, osim Poljaka, nasljednici Poljsko-Litvanske Unije bili Litavci, Letonci, Ukrajinci i Bjelorusi. Svi oni stvarali su vlastite nacionalne države i to često na spornim područjima. Događalo se da su pretenzije na posjedovanje istih područja iskazivale dvije, pa čak i tri države. Na područjima s miješanom etničkom i vjerskom strukturom teško je bilo pravedno odrediti granice. U takvoj situaciji sukobi i ratovi među nasljednicima Poljsko-Litvanske Unije za stjecanje što je moguće većih područja, koja je ona nekada obuhvaćala, bili su neizbježni. Napetosti su se zadržale i između kršćanskog stanovništva (među ostalim Poljaka) i brojnih Židova, koji su očekivali da će im buduća država osigurati kulturno-nacionalnu autonomiju. Poratno siromaštvo, glad, razaranja i epidemije utjecali su na međuljudske i međuetničke odnose.

 

 

Naposljetku su poljske granice oblikovane u razdoblju 1918-1923., zahvaljujući i poljskom pobjedničkom ratu s boljševičkom Rusijom 1920. godine. Obnovljena Poljska nije mogla biti nacionalno unificirana, kao ni susjedne države, jer su stoljećima na području Republike živjeli – jedni pokraj drugih – stanovnici koji su koristili različite jezike i pripadali drugačijim etničkim kulturama. Sve države nove Europe bile su višenacionalne i multikonfesionalne. U Poljskoj su brojne bile manjine, od kojih su ukrajinska i židovska bile najveće. Istovremeno, u susjednim državama živjelo je više od 2 milijuna Poljaka. Naslijeđe Prvog svjetskog rata kao i ratova u godinama 1918-1921. utjecat će na teške odnose Poljske sa susjedima te na odnose između Poljaka i nacionalnih manjina. Teški materijalni uvjeti milijuna stanovnika Poljske, kao posljedice ratova i ranijih podjela države, zasigurno nisu olakšavali zajednički suživot.

 

 

Napori Poljaka za povratak nezavisne države, koji su trajali više od stoljeća, završili su prema tradiciji američkih (holivudskih) filmova – sretnim krajem. Ali taj film o poljskoj borbi snimao se u Srednjoj Europi. Među redateljima i istovremeno stvarateljima poljske državnosti nalaze se u Poljskoj i u svijetu tako poznate i poštovane ličnosti kao: Tadeusz Kościuszko, knez Józef Poniatowski, knez Adam Jerzy Czartoryski, general Józef Bem, Romuald Traugutt, Józef Piłsudski i Ignacy Jan Paderewski. Bez njihove mudrosti i hrabrosti, bez njihove vizije snovi Poljaka o vlastitoj ujedinjenoj državi sastavljenoj od triju područja podijeljene Poljske, nikada se ne bi ostvarili.

 

 

Prijevod: Slaven Kale

Lektura i korektura: Ivan Kovač