Komentar Latinke Perović na prikaz knjige „Jugoslavija iz istorijske perspektive“ Ive Banca

Nakon kritičkog osvrta Ive Banca na knjigu “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi” (Beograd 2017) i komentara Branimira Jankovića, novi komentar objavila je Latinka Perović.

 

 

 

Behar

 

Još jednom o Jugoslaviji

 

Piše: Ivo Banac

 

Latinka Perović i dr., ur. Jugoslavija u istorijskoj perspektivi. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2017.

 

Zbirka pred nama, za koju je odgovorno šesnaestero autora, petero urednika, troje recenzenata, jedna (rastresena) lektorica, jedno ministarstvo vanjskih poslova (BRD) i jedna civilna udruga, gotovo je savršena preslika same Jugoslavije: zasnovana na dvojbenim predajama, potaknuta stvarnim interesima i propalim nadama, loše projektirana, različito protumačena od sudionika, sklepana od uradaka raznovrsnih autora posve nejednakih u znanju, nastojanju i općem intelektualnom dometu, neuređena i pomalo zapuštena, ukratko nešto bez naročitih izgleda ‒ poput Jugoslavije. Pored svega, na Jugoslaviju bi se doista moglo gledati u „istorijskoj perspektivi“ da na putu nema razmjerno mnogo dokaza kako je ovdje ponajviše ipak riječ o perspektivi, od koje se mnogo očekuje.

 

Cijeli tekst dostupan je na poveznici:

 

https://behar.hr/jos-jednom-o-jugoslaviji/

 

 

—

 

Komentar Latinke Perović na prikaz knjige „Jugoslavija iz istorijske perspektive“ Ive Banca

 

Beograd, 23. oktobar 2018.

 

Nepovoljni utisci i mišljenja prof. Ive Banca o knjizi „Jugoslavija u istorisjkoj perspektivi“ nisu me toliko pogodili koliko su me iznenadili. Najviše zbog tona.

Banac je razumeo da smo pisali imajući u vidu neku novu Jugoslaviju. A mi smo polazili od toga da Jugoslavija pripada istoriji i pokušali da objasnimo s kakvim su perspektivama u nju ušli različiti narodi.

Banac kaže da nema argumenta da su današnje države gore od Jugoslavije. Nismo pravili upoređenja ali ni previđali da ljudi, naročito mladi, u njima ne vide perspektivu. U svima se govori o demografskoj drami.

Nismo radili ni pod čijim uticajem. Ministarstvo spoljnih poslova SRN je finansijski pomoglo projekat Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Njihov jedini motiv je bio da pomognu razgovor među istoričarima bivše Jugoslavije u atmosferi dubokog nepoverenja, pa i neprijateljstva.

Na ove Bančeve utiske, koji se meni čine netačnim, na neke njegove primedbe treba naravno obratiti pažnju. Pre svega na one koje se odnose na rad uredništva (aparat, rezimei, registri). Nedopustive materijalne greške. To što je jedna nevladina organizacija realizovala projekat, a ne profesionalna institucija, ne pravda uredništvo.

Zatim, neke teme su zaista, na štetu celovite slike izostale (položaj žene, iseljavanje i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji, emigracija). Posebno, Rezolucija IB-a 1948. godine. Kada je o tome počelo da se govori, nametnuo se golootočki narativ. Očigledno da nije bilo istraživanja. Ove godine obeležena je 70. godišnjica događaja uz samo jednu knjigu (u Sarajevu, knjiga Raifa Dizdarevića) i jednu tribinu u Novom Sadu (Univerzitet „dr Lazar Vrkatić“).

Nadala sam se da će ova tema, uz komunističko razdoblje Jugoslavije biti izučavana u pravcu kojeg je sam Banac sugerisao u svojoj studiji „Život i djelo Mike Tripala“ u knjizi Tripalo, Zagreb, 1996.

Stoji Bančeva primedba da se nije govorilo o jugoslovenskom nacionalizmu. U otporu njemu je, pored ostalog, ubrzana nacionalna integracija jugoslovenskih naroda. Ipak, najmanje smo govorili o nacionalizmu „šovinističke inteligencije“ u svim balkanskim zemljama. Ona je (to mogu sa sigurnošću da kažem) uobličila ideologiju neponavljanja zapadnoevropskog puta. To jest: razvoj bez liberalizma i kapitalizma. S tim u vezi i ideju složene države (autonomija, federacija, konfederacija). Ta je ideologija određivala odnose u Jugoslaviji, danas odnos prema Evropskoj Uniji, ali i odnose unutra država koje su nastale na ruševinama Jugoslavije.

Dugo poznajem Iva Banca, čitala sam njegove knjige, sarađivala sa njim i više puta razgovarala u Zagrebu, Dubrovniku, Beogradu. Ne smatram da ga je bilo šta obavezivalo na blagonaklon odnos prema knjizi „Jugoslavija u istorijskoj perspektivi“ (posle njegovih utisaka i mišljenja, čini mi se da bi naslov „Jugoslavija iz istorijske perspektive“ bio adekvatniji njenom sadržaju) ali me je neprijatno iznenadila neka njegova zlovolja i naročito ton: komentarisanje kolega „s visine“. Oni to, kako vidim iz njihovih reakcija, odbijaju. S razlogom koji ima pokriće u njihovom radu i profesionalnoj doslednosti.

 

Izvor: http://yuhistorija.com/serbian/aktuelnosti_reakcije_txt01.html

 

—

 

Komentar Branimira Jankovića na kritički osvrt Ive Banca

 

Zagreb, 29. rujna 2018.

 

Važno je naravno što je Ivo Banac – specijalist za povijest Jugoslavije i povjesničar širokog znanja, kritičkih sudova i precizno elaboriranih teza – kritički komentirao određene teze i tvrdnje u pojedinim člancima te uredničko priređivanje i šire značenje zbornika Jugoslavija u istorijskoj perspektivi. Komentirao bih tom prigodom uglavnom nekoliko općih napomena koje bitno određuju čitav Bančev osvrt.

 

Banac uvodno smatra da se ideologija nacionalizma nedovoljno slojevito prikazuje u knjizi i da ga se drži glavnim ideološkim neprijateljem (iako su npr. “nacionalizam i liberalizam u modernosti funkcionirali gotovo kao blizanci” itd.). No jasno je da se u slučaju povijesti Jugoslavije govori o suvremenom nacionalizmu koji se kod nas odavno odvojio od liberalizma te koji iza sebe ima iskustvo ekstremnog nacionalizma i međusobno sukobljenih etničkih nacionalizama tijekom Drugog svjetskog rata i ratova 1990-ih godina. I da općenito prema ideologiji nacionalizma pretežno izostaje kritički odmak u historiografiji, javnosti, politici. Banac kritički navodi i da “nacionalizam” funkcionira kao riječ čije imenovanje znači odmah i presuđivanje, ali slično već dugo funkcionira i riječ “Jugoslavija”, ništa manje nažalost ni kod Banca u cijelom njegovom osvrtu.

 

O tome posebno svjedoči Bančev zvučni zaključak “da sam Jugoslaven, bolje bih Jugoslaviju znao braniti”. Tu smo dakako ne samo na terenu označavanja koje je kritizirao kod upotrebe pojma nacionalizam nego nažalost i etiketiranja, što ga je primjerice portal Direktno.hr preuzeo zatim kao izravno diskreditiranje u vidu naslova „Banac o knjizi srpskog HHO-a u kojoj je i Goldsteinov tekst: Da sam Jugoslaven, bolje bih Jugoslaviju znao braniti“.

 

Tako intonirani kritički komentari ne odlikuju mnoge rasprave o povijesti Jugoslavije u kojima je Banac prethodno sudjelovao (npr. „Latinka Perović, Ivo Banac, Dubravko Lovrenović: O raspadu Jugoslavije“) te ih iz toga razloga više preporučujem zainteresiranim čitateljima. Nije problem u međuvremenu promijenjenim stavovima i pozicijama nego u intoniranju rasprave u kojoj argumentiranje nekih kritičkih sudova postaje manje važno ili jednostavno ne uzima u obzir sve što je relevantno.

 

Osim na spomenutom primjeru ocjene nacionalizma, slično vrijedi i za sljedeći Bančev kritički sud: „Njemu je poželjno osporiti teleološke argumente „nacionalnih historiografija“ kako se jugoslavenska zajednica morala raspasti. To je već teže, jer se Jugoslavija (koliko znamo) doista raspala.“ Napomenu da nacionalne historiografije teleološki tumače da se Jugoslavija morala raspasti Banac lakonski odbija, sugerirajući čitateljima katkad implicitno katkad eksplicitno da je riječ o apologiji Jugoslavije, jugonostalgiji ili nekoj drugoj imaginarnoj jugoslavenskoj poziciji (što je inače provodna nit Bančeva osvrta), a ne uobičajeni historiografski naputak. Izricali su ga primjerice Hannes Grandits i Holm Sundhaussen u članku „Jugoslavija šezdesetih godina: protiv teleološkog pristupa u istraživanju“.

 

Ironiziranje i izrugivanje, prisutno kroz čitav osvrt, usmjerava se na više mjesta i na namjeru, izrečenu u uvodu zbornika, za pružanjem „prvenstveno mladim generacijama dovoljno informacija i analiza da naprave uvid u širi kontekst od onog koji im se nudi“, potpuno prelazeći preko toga da je riječ o tome da se o povijesti Jugoslavije iznesu informacije i konteksti, analize i tumačenja koji ne dolaze samo iz mononacionalne perspektive.

 

Osim toga, Banac iznosi kritike pojedinih rečenica, tvrdnji i teza najčešće neovisno od cjeline određenog članka, stoga ni za one članke za koje izrijekom kaže da su „relativno uspješni“ ili ulaze „među bolja ostvarenja“, odnosno „nisu nezanimljivi“, uglavnom ne navodi zbog čega su takvi. Postavlja se međutim pitanje da li bi takvo navođenje onda nužno utjecalo i na modificiranje negativne ocjene zbornika.

 

Ne želim nikako reći da ne stoje određene Bančeve kritike. Osobno mislim da je primjerice načelno točna kritička napomena da je režim „svaki put kad je zemlja bila na rubu sistemske preobrazbe stisnuo kočnicu, primijenio represiju i potvrdio logiku jednopartijske diktature“. Ili pak da su članci u zborniku tehnički mogli biti ujednačeniji.

 

No uz uvijek dobrodošlu stručnu kritiku ovdje je ipak više riječ o tome da se zbornik i autore u njemu unaprijed označi kao projugoslavenske, što je u znatnom dijelu javnosti ključni argument za daljnje etiketiranje i diskreditiranje. Stoga za zainteresirane stručne čitatelje – koji žele razviti vlastito cjelovitije kritičko vrednovanje zbornika i članaka u njemu – Bančev osvrt nikako ne bi trebao biti zadnja riječ u tome.

 

Izvor: http://historiografija.hr/?p=11461