Marino Badurina – osvrt na knjigu – Darko Hudelist, “Rim, a ne Beograd”, Zagreb 2017.

 

Darko Hudelist, Rim, a ne Beograd. Promjena doba i mirna ofenziva Katoličke Crkve u Hrvatskoj u Titovoj SFR Jugoslaviji (1975.-1984.), Alfa, Zagreb 2017, 808 str.

 

Najnovija knjiga iz pera hrvatskog novinara Darka Hudelista Rim, a ne Beograd, objavljena sredinom 2017. godine, zasada kao da u stručnoj javnosti nije naišla na rezonancu koja bi odgovarala njenim pretenzijama i značaju istraživačke teme. Tim više što i podnaslov knjige „Promjena doba i mirna ofenziva Katoličke Crkve u Hrvatskoj u Titovoj SFR Jugoslaviji od 1975. do 1984.“, pored  bližeg određenja predmeta istraživanja sugerira i uvođenje elemenata nove periodizacije nacionalne povijesti u kontekstu Druge Jugoslavije. Hudelist stoga ne pretendira samo na pisanje jednog poglavlja iz povijesti Katoličke crkve, već tu povijest uzima i kao sinegdohu čitave hrvatske povijesti, od ranoga srednjega vijeka do suvremenosti.

 

Za takvo razumijevanje uloge Katoličke crkve u suvremenoj povijesti presudnim će se, smatra autor, pokazati razdoblje nakon sloma hrvatskog proljeća, kada Katolička crkva, budući da je sudjelovala samo na marginama ovog nacionalnog pokreta, ostaje jedina nositeljica borbe za nacionalna prava, ona koja je odigrala ulogu svojevrsnog mosta između trenutka nacionalnog poraza 1971-2., preko perioda „hrvatske šutnje“, pa do ostvarenja nove hrvatske države početkom 90-ih godina.

 

Knjiga i započinje pitanjem: zašto Crkva nije sudjelovala u masovnom pokretu 1971.? Hudelist će glavnu tezu, koju potom kroz tekst razrađuje, preuzeti od svog glavnog sugovornika, dugogodišnjeg glavnog urednika Glasa Koncila i jednog od ključnih ljudi Crkve u navedenom razdoblju, Živka Kustića. Kustić tako odgovara da Crkva nije vjerovala u uspjeh tog pokreta: „Tito je bio vrlo jak, znali smo da će pobijediti. Čim se Tito postavio protiv, bilo je jasno da je sve propalo.“ No već ovakav odgovor, koji autoru onda služi za gradnju mnogih tvrdnji, koje opet podupire istim onim sugovornicima od čijih je odgovora te tvrdnje i derivirao (ponajviše upravo kroz razgovore sa Kustićem), zapravo predstavlja tipični primjer naknadne pameti.

 

Na stranu što iz samog odgovora ostaje nejasno je li Crkva unaprijed znala da će se Tito na kraju naći nasuprot ciljeva pokreta, pa onda od početka nije htjela u tome sudjelovati ili je pak odustala tek onog trenutka kada je postalo jasno da je Tito protiv. No potonje bi onda obesmislilo samo početno pitanje jer bi značilo da je Crkva ipak sudjelovala u  pokretu do trenutka kada je jasno uvidjela da je Tito protiv, a pošto je taj trenutak više-manje značio i kraj pokreta, to bi pak značilo da je Crkva zapravo sudjelovala u svemu od početka (kada Tito još nije bio protiv) do kraja (kada je Tito bio protiv). No, postavlja se i pitanje, kada je to u okviru bilo koje sastavnice hrvatskog proljeća, od rukovodstva Saveza komunista Hrvatske preko Matice hrvatske do sveučilišta, ikada artikuliran i jedan jedini zahtjev koji bi se mogao protumačiti kao napad na lik, djelo i politički položaj Josipa Broza Tita? Upravo suprotno, Tito je bio netko na koga se, kao na arbitra, računalo u svim kombinacijama i razračunavanjima hrvatskog vodstva sa vodstvima ostalih republika, kao i sa saveznim vrhom (uključujući JNA).

 

Da se razlog crkvenog nesudjelovanja u hrvatskom proljeću ipak prvenstveno krije u nekim drugim razlozima Kustić je dao naslutiti kroz opasku kako su tadašnji hrvatski rukovoditelji, prvenstveno Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo, za njih bili „drugi svijet“: „[B]ili su ipak komunisti, na svoj način; nisu bili vjernici, nisam osjećao da pripadaju našoj zajednici.“ (str. 5) Stoga zaključak da se Crkva sedamdesetprvoj nije priključila iz pragmatičnih razloga može vrijediti eventualno za samu završnicu, tj. događaje vezane uz studentski štrajk u studenom i prosincu 1971., kada se, i po reakcijama hrvatskog vodstva, moglo vidjeti da studenti nemaju političku podršku ni u Hrvatskoj, a kamoli u ostatku Jugoslavije.

 

Ključne, dakle, razloge zbog kojih je Crkva u tim danima političkih previranja ostala na distanci valja prije tražiti u činjenici da je taj pokret ipak stasao u okviru Saveza komunista Hrvatske, te su i njegovi glavni protagonisti bili čelnici i članovi SKH ili pak oni iz redova intelektualaca koji su iz te organizacije „svježe“ isključeni (poput Franje Tuđmana) ili  isključivani u hodu (poput Šime Đodana i Marka Veselice), ali koji deklarativno nisu nagovještavali nikakav ideološki diskontinuitet, dapače smatrali su da marksistička ideologija još uvijek pruža dovoljno prostora za rješavanje nacionalnog pitanja. Bili su to, dakle, razlozi povijesne, kao i moralno-ideološke prirode koji Crkvi nisu dozvoljavali da nacional-komunistima prizna prvenstvo u rješavanju nacionalnog pitanja, slično kao što i međuratna komunistička partija, i pored nekih suštinskih programskih podudarnosti (federalizam, republikanizam), nikada nije prišla Radićevom i Mačekovom pokretu, već je nastojala artikulirati svoj vlastiti pristup nacionalnom pitanju, štoviše, monopolizirati to pitanje.

 

Ti razlozi prilično su dobro detektirani već u zaključcima republičke Vjerske komisije iz prosinca 1972., koje i autor navodi u knjizi. Ondje se navode četiri razloga crkvenog nesudjelovanja u događajima ’71: 1. Crkva je bila zauzeta unutarcrkvenim problemima; 2. Rezerviranost Crkve jer su na čelu bili ljudi izvan njihovih redova; 3. Normalizirani odnosi između Crkve i države; 4. Učinkovitost državne i društvene politike koja je spriječila širenje nacionalizma u okviru Crkve (str. 18-19).

 

Hudelist će ovome pridodati još ukupno dvanaest razloga, ali pored toga što je praktički samo razgranao neke od zaključaka vjerske komisije, u ostalom dijelu ne nabraja razloge crkvenog nesudjelovanja već zapravo ubacuje a posteriori shvaćene uzroke sloma hrvatskog proljeća, od svijesti o neminovnosti poraza, nepovoljnih unutarnjih političkih okolnosti, nepovoljnih međunarodnih okolnosti, običaja da se „Crkva ne opredjeljuje srcem nego razumom“ itd. Ipak, Hudelist upravo najveću težinu pridaje razlogu kako je Crkva tu 1971. provela na distanci jer se nije htjela „potrošiti“ već se čuvala za nadolazeće vrijeme kada će razviti svoju široku aktivnost (str. 18-39).

 

Ostaje nejasno kako taj razlog odskače od svih drugih navedenih razloga, no sigurno je da i on u sebi sadrži elemente naknadnosti. Naime, točno je da su strukture Katoličke crkve nakon 1971. ostale sačuvane, tj. nisu bile obuhvaćene kaznenim progonima koji su uslijedili početkom 1972., no ponovno nema nikakvih dokaza da je to posljedica dalekosežnih predviđanja i nekakvog minuciozno razrađenog plana unutar Crkve. Sve je to, u konačnici, učitavanje kasnijih događaja u prošlost, što predstavlja osnovno kršenje povijesne metodologije. Uostalom, kada su krenuli sudski procesi protiv „proljećara“, Crkva se, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem, angažirala oko pomoći uhićenima. Autor to karakterizira kao svojevrsnu crkvenu „protuofenzivu“.

 

No ako se Crkva 1971. – zbog svih navedenih razloga i prepoznatog odnosa snaga – odlučila čuvati, nejasno je što se u tom odnosu snaga (i pratećim rizicima) moglo promijeniti u kratkom periodu od 1971. na 1972. godinu, pa da bi ona sada odjednom mogla stupiti u akciju. Za Hudelista je to stoga predstavljalo prije svega osobnu inicijativu Franje Kuharića koji se time ponudio kao žrtva, ali koju komunističke vlasti nisu htjele tako naivno prihvatiti te riskirati stvaranje nekog novog Stepinca (str. 47). No time se opet otvara kontradikcija u onome što autor želi dokazati. Čitatelj se sada mora zapitati je li crkvena neangažiranost bila samo posljedica svjesne odluke i plana ljudi unutar Crkve ili pak i perfidnosti komunističkih vlasti koje nisu ni htjele ulaziti u konfrontaciju sa Crkvom, naročito ne sa visokim crkvenim velikodostojnicima? Je li se, dakle, Crkva čuvala sama ili je ujedno bila sačuvana i od strane svojih ideoloških neprijatelja? Da bi održao ovu prvu tezu, Hudelist tu „protuofenzivu“ tumači kao Kuharićevu neposrednu, emotivnu reakciju, a ne dio dubljeg i sustavnijeg plana i promišljanja (str. 52).

 

Crkva je u nadolazećim godinama i desetljećima tek trebala odigrati svoju glavnu ulogu. Crkveni projekt „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ – zamišljen u nekoliko faza od 1975. do 1984. – trebao je biti ona prava protuofenziva, mirni, ali odlučni odgovor Katoličke crkve na „hrvatsku šutnju“ i svojevrsna priprema za hrvatsku neovisnost. Taj projekt bio je samo nastavak projekta planiranog još prije Drugoga svjetskoga rata dok se na čelu Crkve u Hrvata nalazio Alojzije Stepinac, no tada su ratni događaji osujetili taj plan. Sada međutim, u idealno vrijeme, kada su u Jugoslaviji, Europi i svijetu nastupale dramatične promjene, Crkva je ovim svojim projektom nastavljala tradiciju i kontinuitet borbe za hrvatsku državnost, ali i hvatala priključak na suvremena zbivanja.

 

No upravo proizvoljno shvaćanje pitanja kontinuiteta i diskontinuiteta je ono što pojedine teze i interpretativne zahvate u knjizi čini najproblematičnijima. Za Hudelista tako ono što su u 19. stoljeću započeli pravaši, kroz naglašavanje hrvatskog državnog prava, Crkva – jer nije imao tko drugi – samo je nastavila u 20. stoljeću, kroz isticanje kontinuiteta trinaest stoljeća hrvatske povijesti i pripadnosti kršćanstvu. To su, dakle, bili vidovi borbe za hrvatsku samostalnost i samobitnost (str. 72-74). No ovakvo tumačenje u suštini predstavlja pravocrtni povijesni redukcionizam. Kao da istovremeno sa pravašima hrvatsko državno pravo, kao i višestoljetnu kršćansku komponentu, nisu naglašavali primjerice i J. J. Strossmayer i Franjo Rački. Kao da nije i pravaški pokret prolazio kroz svoje faze, heterogene mijene, od ekskluzivnog hrvatstva do jugoslavenstva, od klerikalizma do antiklerikalizma, od frankofilije do rusofilije itd.

 

Uistinu, za nekoga tko se napajao knjigama i studijama Mirjane Gross, a Hudelist upravo njoj i posvećuje ovu knjigu, demonstrirao je prilično površno poznavanje dotične problematike. No takvo pojednostavljivanje nužni je potporanj glavnoj tezi knjige, pregnantno sažetoj u naslovu te dodatno pojašnjenoj: „Mi Hrvati pripadamo Zapadu, a ne Istoku; naš je centar ili naš pravi glavni grad Rim (Vatikan), a ne Beograd – takvu je snažnu, rječitu i mobilizirajuću poruku mogla u Jugoslaviji izreći samo Katolička crkva. To je bila jedina formula koja se, u tim novostvorenim političkim (i geopolitičkim) okolnostima, mogla pokazati uistinu moćnom i pobjedonosnom i koja je mogla dovesti do onoga najvažnijeg cilja – stvaranja samostalne hrvatske države (što je definitivno ostvareno 1990.).“ (str. 77).

 

Hudelist tako hrvatsku povijest metaforički shvaća kao svojevrsnu rijeku ponornicu koja izvire u ranom srednjem vijeku, s prvim dodirima Hrvata i Svete Stolice (u 7. stoljeću), teče kroz vjekove, a zatim „kobne“ 1918., nastankom jugoslavenske države, ponire u dubine podzemlja, da bi na svjetlo dana ponovno izašla tek 1990. sa stvaranjem neovisne Hrvatske, i to ponajviše zaslugom Katoličke crkve (str. 103). Očigledni je to primjer fatalističkog, mehaničkog, čak samovoljnog pristupa povijesnim događajima, želje da se indukcijom pošto-poto potvrde vlastite teze.

 

Ipak, naposljetku, najveći i najopsežniji dio knjige koji slijedi sadrži autorov vidni napor da detaljno rekonstruira čitav projekt „Trinaest stoljeća kršćanstva“, sa svim njegovim fazama, ciljevima i peripetijama, pri čemu je istražio mnoge izvore, dokumente, između ostalog i one Službe državne sigurnosti, razgovarao s brojnim sudionicima i svjedocima zbivanja itd. Stoga to zasigurno predstavlja velik i hvalevrijedan doprinos na polju crkvene povijesti, ali takve crkvene povijesti koja, u ovom slučaju, čini samo jedan dio (ma koliko važan) društveno-političke, tj. nacionalne povijesti, a ne one koja u sebi sublimira svu nacionalnu povijest. Zato bi profesionalni povjesničari iz ove knjige trebali izvući makar jednu pouku, o tome kako se – u objašnjavanju dugotrajnih i složenih povijesnih procesa – valja čuvati prenaglašavanja uloge našeg vlastitog predmeta proučavanja, bilo da se radi o pokretima, organizacijama, institucijama ili pak o pojedincima. Takvo prenaglašavanje, po onoj maksimi „pola istine-cijela laž“, lako može zavesti i autora i čitatelje, oteti se kontroli pa završiti u manipulaciji, štoviše, u priličnom izvrtanju povijesne stvarnosti.

 

 

Marino Badurina