Branimir Janković – Osvrt na V. kongres hrvatskih povjesničara

Peti kongres hrvatskih povjesničara – održan u Zadru od 5. do 8. listopada 2016. – podložan je, kao i dosadašnji kongresi, vrlo različitim ocjenama. Perspektive dakako ovise stižu li iznutra (od organizatora i izlagača) ili izvana (od promatrača i onih koji nisu sudjelovali). Afirmativnije ocjenjivanje može polaziti od dobre organizacije, velikog broja sudionika i sekcija, vrijednih pojedinačnih izlaganja i zanimljivih panela, kao i mladih povjesničara i povjesničarki koji dolaze, te važne komunikacije među kolegama koje za to inače nemaju prigode. Kritičkom vrednovanju moguće je pronalaziti argumente, na pojedinačnoj razini, kod određenih izlaganja koja nisu bila dovoljno kvalitetna. U to ulaze ona izlaganja koja su, između ostalog, samo iznosila tematiku bez dublje problematizacije. Na općoj razini, kritički komentari mogu se usmjeriti na manjak diskusija o važnim historiografskim pitanjima ili pretežni izostanak raznih vrsta promjena koje mnogi uvijek iznova očekuju u hrvatskoj historiografiji. To su međutim obilježja hrvatske historiografije u cjelini i nisu dakako vezana samo za kongres.  

            Osvrćući se na više aspekata i donoseći svoj osobni pogled na kongres, najprije bih rekao da je iz moje vizure kongres uspješno organizacijski funkcionirao, zahvaljujući mnogima koji su se znatno angažirali. Bilo bi najprikladnije kad bi kongres bio mjesto komunikacije domaćih i stranih povjesničara, stručnjaka drugih disciplina, studenata i nastavnika povijesti te izdavača. Nije to naravno jednostavno realizirati i uložen je trud da svi navedeni budu u određenoj mjeri zastupljeni – nastavnici povijesti seminarom za nastavnike, izdavači poklanjanjem knjiga sudionicima, iako su nedostajali štandovi s historiografskom produkcijom i drugim knjigama.  

            Na kongresu je prihvaćeno sudjelovanje oko 250 izlagača i izlagačica (nisu dakako svi došli), što je nešto više nego na prethodnom kongresu. Očito je međutim da je to opseg koji se – nakon povećanja broja profesionalnih povjesničara posebice u zadnjem desetljeću – uglavnom ustaljuje i da će se u približnim rasponima kretati i na sljedećem kongresu za četiri godine. S obzirom na oko 400 povjesničara koji participiraju u hrvatskoj historiografiji, jasno je da mnogi od njih, iz raznih razloga, nisu došli, kao što neki preferiraju skupove s dodatnim fokusom na određeno razdoblje, temu ili specijalizaciju, odnosno međunarodne skupove. Iako bi slika kongresa bila u nizu aspekata različitija da su i drugi sudjelovali, bitna obilježja ostala bi međutim većinom nepromijenjena. Budući da na njemu pretežno sudjeluje srednja i mlađa generacija povjesničara, kongres napose omogućuje širi pogled na mlađe povjesničare i zapažanje u kojoj mjeri unose nešto novo i drugačije.

            Premda kao i na dosadašnjim kongresima nije bilo obvezujuće izravno povezivati izlaganje sa središnjom temom kongresa, njezin izbor načelno je ipak bitan. Odabirom teme može se pokušati dati određeni ritam historiografiji, uputiti je na ono što joj nije dovoljno u fokusu a ima itekako razloga da to bude. Određivanje središnje teme u prilici je ići putem velikih povijesnih tema ili suvremene aktualnosti neke od tema ili onoga što bi trebalo biti važno za samu historiografiju u tom trenutku. I dok su naslovne teme prva tri kongresa (1999/2000: Hrvatski nacionalni i državni identitet i kontinuitet; 2004: Hrvatska i Europa – integracije u povijesti; 2008: Religija u društvenom i kulturnom kontekstu hrvatske povijesti) pripadale važnim temama hrvatske povijesti i/ili bile povezane s aktualnim procesima, to nije bio sasvim slučaj sa četvrtim kongresom (2012) i temom Sloboda. Iako je riječ o velikoj temi i okviru koji je nudio lako uklapanje mnogim izlagačima i svim povijesnim razdobljima, nije bilo dovoljno izravnije aktualnosti, odnosno proizlaženja iz glavnine preokupacija tadašnje hrvatske historiografije ili pak smjerova u koje bismo je željeli uputiti.

Tema ovogodišnjeg kongresa Krize, sukobi i solidarnost u povijesnoj perspektivi direktno je u trenutku osmišljavanja i upućivanja poziva korespondirala s aktualnom socioekonomskom krizom u Hrvatskoj i šire. U njezinom izboru može se vidjeti dobrodošlo osvrtanje struke na svijet oko sebe, posebno ako parafraziramo poznati uvid kako se svijet iznimno mijenja, a historiografija malo. Izvan vidokruga hrvatske historiografije ne bi trebali ostajati problemi poput suvremenih kriza, sukoba, ratova i migracija te drugih pojava i procesa s globalnim utjecajima, među kojima je zasigurno prethodna ekonomska kriza i njezine socijalne posljedice i društvene transformacije. Osim recentne aktualnosti, opravdanje za temu moglo je biti i historiografsko u vidu upućivanja na socijalnu povijest koja u hrvatskoj historiografiji ima solidnu tradiciju, budući da je od 1970-ih i 1980-ih godina posebno poticana, između ostalog, i kao povijest društva.

            Gotovo najveći dio izlagačica i izlagača (možda najviše od svih dosadašnjih kongresa) nastojao se uklopiti u središnju temu, barem okvirno u jednu od podtema – krize, sukobi, solidarnost, dok je dio njih predstavljao dotadašnja ili nova istraživanja. Ono što je vidljivo iz izlaganja koja sam slušao, odnosno prema sažecima, jest da se povjesničari pretežnim dijelom nisu osvrtali na definiranje pojmova poput krize ili solidarnosti. (Među sažecima iznimka je onaj Filipa Šimetina Šegvića.) Često su ih koristili u razgovornom značenju ili pak imenujući kadšto solidarnošću ono što su bili tek različiti vidovi pomoći i dr., a krizom ono što su bile određene teškoće itd. I inače povjesničari uglavnom ne definiraju pojmove koje koriste podrazumijevajući njihovo značenje (npr. ideologije, totalitarizma, genocida…). Osjetila se stoga potreba za kakvim uvodnim tekstom koji bi razmatrao različita definiranja i upotrebe pojma krize, ustvrdio na koje ga sve povijesne pojave i razdoblja možemo primijeniti i upozorio na potencijalne razlike između predmodernih nasuprot modernih i suvremenih kriza, što istovjetno vrijedi i za termin solidarnosti. (Primjerice, Anđelko Vlašić je u sažetku uputio na razmatranja o ne/opravdanosti nazivanja „krizom“ određenih razdoblja osmanske povijesti.) Gledajući retrospektivno, središnju temu sljedećeg kongresa bilo bi poželjno elaborirati u tom smislu, iznoseći značenja kao i otvorena pitanja već u samom pozivu na kongres. Time bi i izlaganja bila još profiliranija prilikom uklapanja u središnju temu.

            Uvijek je dakako pitanje prema kojim odrednicama izabrati novu temu. Usporedbe radi, kongresi njemačkih povjesničara koji se od 1970-ih godina održavaju u dvogodišnjem ritmu, zadnjih godina imali su za središnje teme pitanja vjere (2016), dobitnike i gubitnike (2014), resurse i konflikte (2012), prelaženje granica (2010) i dr. Kongresi hrvatskih povjesničara su u nešto drugačijoj poziciji s obzirom na četverogodišnji ritam, no mislim da bi se trebali oslanjati na društvenu aktualnost, ali i recentne naglaske suvremene historiografije, odnosno razvojne potrebe hrvatske historiografije. I dok je teško precizno predvidjeti kakvi će oblici društvene aktualnosti biti na dnevnom redu narednih godina, vjerujem primjerice da je nakon dva i pol desetljeća od raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske sazrilo vrijeme za uravnoteženu raspravu o regijama hrvatske povijesti (što je velika i kontinuirana tema hrvatske povijesti) – u rasponu od Jugoistočne do Srednje Europe, šireći se dalje u koncentričnim krugovima Jadranom, Mediteranom i Europom, koje dakako sijeku globalni utjecaji.

Naglasci pak suvremene europske i svjetske historiografije dominantno su već neko vrijeme na komparativnoj, transnacionalnoj i globalnoj povijesti. Oni se mogu formulirati u vidu središnje teme kojom bi se poticalo bitno intenzivnije kompariranje hrvatske povijesti (na kongresu je uglavnom tek L. Steindorff prijavio neposredno komparativno izlaganje o Dubrovniku i Lübecku, a G. Lukács o A. Stepincu i J. Mindszentyju) ili povezivanje hrvatske s regionalnom i međunarodnom poviješću, odnosno njezino uključivanje u globalnu povijest (usp. U. Brunnbauer, Globalizing Southeastern Europe. Emigrants, America, and the State since the Late Nineteenth Century, 2016; M-J. Calic, Südosteuropa. Weltgeschichte einer Region, 2016). Pod transnacionalnošću se podrazumijeva nadilaženje dominantnog nacionalnog okvira, što bi na primjeru hrvatske historiografije značilo nastojanje da se u njezino razumljivo primarno bavljenje hrvatskom poviješću dodatno uključuju povijesne pojave i procesi koji prelaze nacionalne granice i zajednički su bitno širem prostornom rasponu. Neovisno o tome koja će tema biti odabrana, za kongres bi bilo načelno najprikladnije povezati aktualnost teme s onim za čime je razvojna potreba u lokalnoj historiografiji i/ili što će potencijalno izvući njezine jače strane, imajući itekako u vidu europsku i svjetsku historiografiju. Središnja tema – bez obzira u kojoj mjeri je u tom trenutku bliska većini domaćih povjesničara i povjesničarki – bila bi time određeni poticaj hrvatskoj historiografiji za dodatne iskorake kako s obzirom na teme tako i na pristupe.

            Prelazeći od glavne teme prema sekcijama, dobro je što su na kongresu osim dosadašnjih sekcija po razdobljima (od stare do suvremene povijesti) i poddisciplinama (od gospodarske povijesti i povijesti okoliša, demografske i socijalne povijesti do povijesti žena i dr.) uvođene nove tematske sekcije (npr. Krize i institucije, Prakse oblikovanja socijalističkoga čovjeka itd.). Zasigurno je potrebno za sljedeći kongres dodatno poticati upravo unaprijed pripremljene tematske sekcije, budući da imaju mahom izoštreniji fokus koji omogućuje produbljeniju diskusiju od labavo okupljenih izlaganja na osnovu vremenskih i sadržajnih poveznica.

            Kod plenarnih izlaganja dobro je što je primjerice Mladen Ančić održao izlaganje koje, prema vlastitim riječima, nije bilo prigodno već je iznio zaoštrenije teze koje potiču različite refleksije i reakcije. To potvrđuje da bi se plenarna izlaganja trebala usmjeriti na velika pitanja. Jedno od njih zasigurno je vezanost hrvatske historiografije uz paradigmu nacionalne povijesti, o čemu je – između ostalog – govorio Ančić. Ilustrativno je bilo i plenarno predavanje Ludwiga Steindorffa s obzirom da je ponudio pogled izvana na hrvatsku povijest i historiografiju, govoreći o obilježjima njemačke historiografije koja se bavi hrvatskom poviješću. (Podsjećam i na Steindorffova „Razmišljanja o 3. kongresu hrvatskih povjesničara, Supetar, 1.-4. listopada 2008. godine“, Ekonomska i ekohistorija, god. V, 2009, str. 262-263.) Svakako bi i na sljedećem kongresu trebalo pozvati nekog stranog povjesničara da održi programatsko plenarno predavanje o hrvatskoj historiografiji i proučavanju hrvatske povijesti ili pak središnjoj temi, odnosno teorijsko-metodološkim pristupima.

            To otvara pitanje sudjelovanja povjesničara iz inozemstva na kongresu. Na ovogodišnjem kongresu bilo ih je više nego dosad, ali se oko njihovih dolazaka bez sumnje treba još više angažirati. Moguće je izravno pozivati strane povjesničare koji se bave hrvatskom poviješću da se pojedinačno prijave ili organiziraju sekciju. Osim toga, hrvatsku historiografiju čini sada već niz povjesničara i povjesničarki koji su studirali i boravili u inozemstvu i/ili intenzivno prate suvremenu historiografiju. Stoga je primjetno da izlaganja napose mlađih povjesničara koji su boravili ili borave na inozemnim institucijama više polažu na konceptualizaciju rada. To se – prema onome što sam uspio poslušati – vidjelo u izlaganjima primjerice Lovre Kralja (CEU) o ustaškoj politici etničkog čišćenja i Vedrana Duančića (EUI) o razvoju prirodnih znanosti u poslijeratnoj Jugoslaviji, a zasigurno je zamjetno i kod drugih, ovdje nenavedenih. Konceptualna pitanja zanimljiva povjesničarima iznosio je naprimjer i etnolog i kulturni antropolog Andrea Matošević izlažući o antropološkom pristupu moralnoj ekonomiji udarništva. Teorijske koncepte apostrofirao je i Branimir Brgles u sažetku o ranonovovjekovnoj povijesti. Podsjećam isto tako na spomenuti sažetak Filipa Šimetina Šegvića u kojem je polazio od konceptualizacije pojma krize kod R. Kosellecka i drugih autora.

Nije dakako konceptualizacija jedini kriterij vrednovanja povjesničarevog rada, koji se u svom zanatskom dijelu sastoji i od relevantnosti teme, kvalitete istraživanja i tumačenja izvora, odnosno šire interpretacije i pripadajućih teza. Ne treba međutim zanemariti ni važnost spomenute konceptualizacije, kao i teorijsko-metodološkog pristupa u cjelini. Meni osobno kod izlaganja mlađih povjesničara bio je zanimljiv naprimjer kulturni pristup smrti Monice Priante i anarhizmu Luke Pejića. Interesantnim mi se čini i mikrohistorijski pristup i otvaranje problematike demografske povijesti Saveza komunista kako ih je postavio Tomislav Branđolica. Izdvojio bih i izravno pozivanje na komparativnu i transnacionalnu perspektivu u sažetku Mile Orlić. Pored toga, neka izlaganja mlađih povjesničara privlačila su postavljanjem velikih pitanja (primjerice, prema sažetku, pitanje socijalne kohezije u Dubrovačkoj Republici Lovre Kunčevića).   

Bilo je i mnogo drugih zanimljivih tema i izlaganja autora različitih struka i generacija koja ne mogu sve isticati, niti sam ih uspio pratiti, fokusirajući se pritom ponajviše na modernu i suvremenu povijest. Osim toga, jasno je da brojna izlaganja donose nova vrijedna istraživanja, da razni povjesničari i povjesničarke rade pomake u dosadašnjim proučavanjima određenih povijesnih tema i razdoblja, da dio njih doprinosi kvalitetnom prakticiranju pojedinih poddisciplina u matičnoj historiografiji, što sve jedna osoba ne može potpunije ocijeniti. Treba međutim imati u vidu riječi L. Steindorffa iz spomenutog prikaza Trećeg kongresa hrvatskih povjesničara: „Najvažnija je svrha takvog kongresa da se može doznati kakvi su aktualni trendovi, tko trenutačno na čemu radi i s kim imamo zajedničke stručne interese.“ U tom smislu sam pretežno naveo tek jedan dio mlađih povjesničara za koje mogu prepoznati da dijele određeni interes za konceptualizaciju povijesnih istraživanja.

            Što se tiče okruglih stolova i predavanja, okrugli stol „Kad počinje hrvatska povijest?“ dobro je zamišljen i vrijedno je što se razgovaralo o toj velikoj temi. (Nisam ga nažalost uspio pratiti zbog preklapanja sa sekcijom u kojoj sam izlagao.) Isto tako, dobra je ideja organiziranje predavanja Mirjane Matijević Sokol „Krstionica – Višeslav – Nin“ – u kontekstu oštrih polemika o Višeslavovoj krstionici – čime bi kongres mogao biti forum na kojem bi se govorilo o temama koje izazivaju stručne i javne prijepore. No upravo zbog znatnih prijepora i bitno podijeljenih mišljenja, prikladnije je u takvim slučajevima sučeliti dvoje ili više govornika, pridodajući im eventualno i nekog završnog komentatora.

            Bio je organiziran i okrugli stol o hrvatskoj historiografiji (s naglaskom na recentni period 2010-2015), što je jedna od tema koja bi trebala biti uvijek zastupljena na kongresu. Iako se bavim historiografijom, nisam ovoga puta bio u prilici osobno se više angažirati – k tome je i bolje da se autori s vremena na vrijeme izmjenjuju – no želio bih barem iznijeti neke komentare. Naslovna tema krize pružala je mogućnost direktnog usmjeravanja na istovjetno pitanje eventualne krize (hrvatske) historiografije. Prije nekoliko desetljeća relativno se često govorilo i raspravljalo o krizi historije, odnosno krizi njezine društvene uloge. Zaoštreno formulirano pitanje krize historiografije zasigurno potiče različit raspon reakcija i nosi u sebi potencijal kakve polemične diskusije. Međutim i pregled historiografije u zadnjih pet godina također je vrijedna i korisna zamisao. Nije nažalost nakon uvodnih izlaganja uslijedilo razvijanje diskusije s obzirom da se učionica pokazala premalom za veliki interes povjesničara. Šteta je što smo zbog toga ostali bez pogleda drugih povjesničara na recentne dosege historiografijâ o pojedinim povijesnim razdobljima i priželjkivane razvojne smjerove.

Izdvojit ću u ovoj prigodi tek određena teorijska i metodološka pitanja koja su se provlačila u izlaganjima o hrvatskoj historiografiji o 19. i 20. stoljeću. Navedeno je naime u izlaganju Nikoline i Filipa Šimetina Šegvića o historiografiji o prvoj polovici 19. stoljeća kako u posljednjih pet godina, usprkos pomacima, i dalje ipak dominiraju djela o političkoj povijesti nasuprot kulturne povijesti i drugih novijih metodoloških pristupa. Tim povodom Stjepan Matković je u izlaganju o historiografiji o drugoj polovici 19. stoljeća izrazio mišljenje da postoje mnoge praznine i u samoj političkoj povijesti te da nije najvažnije prelaziti na druga područja koja su trenutno u metodološkom trendu kako ne bismo ostali bez osnove za cjelovito poznavanje 19. stoljeća.

Složio bih se da je prilikom iznošenja pregleda historiografije adekvatnije izbjeći podjelu koja bi u određenoj mjeri implicirala vrijednosnu diobu između političke povijesti s jedne strane i primjerice kulturne, socijalne i ekonomske s druge strane. Osim što svaka poddisciplina nema unaprijed osiguranu kvalitetu izvedbe u konkretnim djelima, oblikovanje problemskih pitanja koja produbljuju razumijevanje i otvaraju nove perspektive nije privilegij samo drugih poddisciplina nego i političke povijesti. K tome, politička povijest nalazi se naprimjer u kulturnoj i suprotno (kao što svjedoči, između ostalog, sintagma politička kultura i niz drugih na sličnom tragu), zbog čega ih je teško striktno odijeliti. No pojavu i razvoj drugih poddisciplina ne treba gledati kao na nešto što ide na uštrb političke povijesti ili znači njezino zapostavljanje. Isto tako, traženje novih teorijsko-metodoloških pristupa nije svedivo samo na pitanje historiografskih trendova, kako se to nerijetko može čuti.

S tim u vezi ne treba gubiti iz vida da je svaki pristup u jednom trenutku bio novi i u određenom historiografskom „trendu“, što je neizbježna dinamika historiografije. Novi pristupi su se pojavljivali i važni su jer su otvarali ona područja koja su bila prethodno zanemarivana, o kojima se uopće nije govorilo, a postalo je jasno da su jednako bitna i štoviše nužna za cjelovitiju sliku povijesne zbilje. To je svojevremeno bio slučaj ne samo s političkom nego i sa socijalnom i kulturnom, ekonomskom i demografskom povijesti, kao i poviješću žena, poviješću svakodnevice, povijesti okoliša i dr. Danas je to primjerice povijest emocija ili već spomenuta komparativna, transnacionalna i globalna povijest. Dakako, uz neminovna isprepletanja između poddisciplina.

Naravno da pojedini teorijsko-metodološki pristupi i koncepti dolazeći u prvi plan suvremene historiografije bivaju kvalitativno nejednako nasljedovani i postaju – kako će mnogi reći – trend. Međutim, to je znak da se o njima ujedno i intenzivno raspravlja i da se oni neprestano usavršavaju. Bez obzira na različit raspon potencijalnih kritika novih pristupa (čega ionako ništa u historiografiji nije oslobođeno), smatram da je nužno da se nove generacije povjesničara bore za nove pristupe. Bilo bi stoga poželjno na kongresu hrvatskih povjesničara imati jednom i okrugli stol mladih povjesničara o tome kako oni vide stanje i perspektive matične historiografije te što namjeravaju unijeti u nju.

Iz toga razloga treba prema mome mišljenju nadići pojmove koji impliciraju suviše naglašene podjele kao što su uobičajeno one između političke povijesti i drugih područja, odnosno tradicionalne i nove historiografije (ili one za koju se drži da je u trendu) već radije razmatrati problematiku koja se nalazi iza tih imenovanja. Zbog toga mislim i da Vekarićeva napomena na koju se u izlaganju o historiografiji o prvoj polovici 20. stoljeća pozvala Marica Karakaš Obradov [„Napokon, povijesna je znanost suočena (i uvijek će tako biti) s natprosječnim udjelom “rudarske” komponente, neophodne za interpretativni iskorak. U tom se kontekstu “trendovska” povijest pokazuje kao loš izbor jer minorizira one metode koje su neophodne da bi se došlo do interpretativnog iskoraka. Neuravnotežen odnos “rudarskog” i “interpretativnog” dugoročno uništava temeljna povijesna istraživanja, pogoduje atraktivnoj površnosti u povijesnoj znanosti i stvaranju znanstvenoga parazitizma.“, Nenad Vekarić, „In u povijesnoj znanosti“, 2011] nije na načelnoj razini adekvatna jer generalizacijski dijeli aspekte historiografije koji su neizbježno međuovisni i nisu sami po sebi vrijednosno određeni.

Osim toga, napomena se u slučaju hrvatske historiografije može i obrnuto postaviti ukazujući da je nemalom broju povjesničara mnogo lakše samo prepričati izvore i nanizati podatke nego ih kompleksnije problemski uobličiti. Na pamet mi pada i Montaigneova misao iz 16. stoljeća da je teže „tumačenje tumačenja nego tumačenje stvari“. Usprkos navedenom, pogrešno bi bilo posve premještati argumente na suprotnu stranu budući da je očito kako je potreban iznimno velik trud i znanje za upotrebu povijesnih izvora o starijim razdobljima. No nije ništa manje zahtjevno provoditi složenu konceptualizaciju i interpretaciju koja će izvorima dati pripadajuća značenja i nove perspektive. Historiografija se neminovno sastoji kako od teme i istraživačkih pitanja, izvora i interpretacije tako i od konceptualizacije, metodologije, teorije i epistemologije, što je sve u nužno uzajamnom odnosu. Nije stoga načelno odgovarajuće promatrati je u odnosima ili – ili.

            Pitanje interpretacija i teorijsko-metodoloških pristupa bilo je zastupljeno i u plenarnom predavanju Mladena Ančića u kojem je otvorio niz važnih i poticajnih tema. U predavanju naslovljenom „Od organizirane hipokrizije do pluralizma pogleda i interpretacija. Bilans tranzicije hrvatske akademske historiografije“ istaknuo je – između niza ostalog – da je hrvatska akademska historiografija u „totalitarnom komunističkom ili samoupravnom socijalističkom uređenju“ odoljela pritisku primjene vulgarnog marksizma držeći se paradigme nacionalne povijesti (koja sada, prema njegovim riječima, ograničava njezin daljnji razvoj). Naveo je da se organizirana hipokrizija odnosila na to da su svi tada znali da službena verzija povijesti ne odgovara stvarnom stanju, premda se – za razliku od toga – kontinuirano govorilo o razvoju jugoslavenske historiografije i važnoj ulozi Saveza komunista Jugoslavije u tome.

No bez obzira na interpretativna ograničenja, društveno-političke pritiske i odlike javnog diskursa, zaista se prema mome mišljenju može govoriti i o razvoju primjerice tadašnje hrvatske historiografije s obzirom da je usprkos svemu ostvarila i mnoge institucionalne, produkcijske, istraživačke i teorijsko-metodološke pomake. To posebno dolazi do izražaja imamo li u vidu da se u historiografiji ne odvija samo simbolička borba za interpretacije nego i za pristupe. U hrvatskoj historiografiji u komunističkoj/socijalističkoj Jugoslaviji dio povjesničara borio se tako za već spomenutu socijalnu povijest u vidu povijesti društva, što je bio bitan metodološki iskorak. Uz interpretacijski aspekt, o potrebi novih pristupa s obzirom na aktualno stanje hrvatske historiografije govorio je i Ančić, kritički propitujući važno pitanje dominacije paradigme nacionalne povijesti.

Problematika pristupa i interpretacija neizbježno se uvijek nalazi na dnevnom redu historiografije. Tako i danas, iako – što je najvažnije – nema više potencijalnih sankcija za interpretacije koje su tumačene neprikladnima (zbog čega nikako nije moguće povlačiti određene vrijednosne paralele o znanstvenoj slobodi između sadašnjeg i komunističkog/socijalističkog razdoblja), ne znači da pitanje pluralizma interpretacija nije i dalje otvoreno. To se dobrim dijelom vidi na povijesti 20. stoljeća, a ponajviše na problematici Domovinskog rata gdje dominantna društveno-politička očekivanja i javni diskurs pozivanjem na čuvanje istine o Domovinskom ratu – čemu se nerijetko pridružuju i povjesničari – nipošto ne potiču spomenuti pluralizam pogleda i interpretacija.

Stoga je dobro da je Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata – jedan od povjesničara koji ne zagovara pluralizam interpretacija i na kojeg bi se mogle primijeniti opravdane Ančićeve riječi kako se iza poziva na objektivnost često krije nastojanje da se vlastita partikularna perspektiva proglasi univerzalnom – na otvaranju kongresa rekao, pored ostalog, da ne treba uljepšavati hrvatsku povijest. No usprkos važnosti pitanja interpretacija, i ovdje zaključno napominjem da je uz izvore i činjenice riječ o jednom od aspekata historiografije koju cjelovito čine i koncepti, i teorije, i metode. Pritom historiografiju o Domovinskom ratu – nakon dosadašnjeg prevladavajućeg fokusa na izvore, činjenice i interpretacije – tek čeka ništa manje važno pokretanje opsežnijih diskusija o teorijsko-metodološkim pristupima proučavanju tog prijelomnog razdoblja hrvatske povijesti. U tome vidim još jedan od potencijalnih zadataka koje bi mogao inicirati Kongres hrvatskih povjesničara kao središnji forum hrvatske historiografije.

 

Branimir Janković