Marino Badurina – Gerilski povjesničar i nacionalno blago: povodom knjige Richarda J. Evansa, “Eric Hobsbawm: A Life in History”, 2019.

 

Gerilski povjesničar i nacionalno blago: povodom knjige Richarda J. Evansa, Eric Hobsbawm: A Life in History (London 2019.)

 

„Jednom kada se uhvatite ljudskih biografija, shvaćanja da su politička uvjerenja određena logikom raspršavaju se kao baloni od sapunice“, rekao je jednom prilikom američki novinar Walter Lipmann. Upravo ta primjedba mogla bi se uzeti kao lajtmotiv prve sveobuhvatne biografije britanskog povjesničara Erica Hobsbawma. Autor Richard J. Evans, i sam povjesničarski doajen i Hobsbawmov dugogodišnji poznanik (premda ne i blizak prijatelj), rutinski je posao, koji Britanska akademija uvijek zadaje kako bi prigodnom spomenicom obilježila smrt svojih članova, odlučio dramatično proširiti što je rezultiralo ovakvom prvoklasnom biografijom dostojnom najslavnijih svjetskih političara, umjetnika, znanstvenika.

Engleski dečko, ružan kao lopov, ali mozak, brucoš koji sve zna, ljevičarski intelektualac u engleskoj vojsci, autsajder u Pokretu, opasan lik, pisac knjiga mekih korica, intelektualni guru, mudrac, nacionalno blago. Ovi nazivi poglavlja u knjizi kao da su i putokaz Hobsbawmovog životnog puta, ali danog u osobnijoj i intimnijoj perspektivi nego ikad dosad. Evans je očito odstupio od metode svog predmetnog junaka, tj. uvjerenja koje je on kroz svoj cijeli rad uglavnom želio sugerirati, da je njegov životni i profesionalni put uvjetovan, ako ne baš gvozdenim zakonima historije, ali svakako jasnim povijesnim okolnostima. Autor, s druge strane, naglasak stavlja na povjesničarevo osobno formativno iskustvo, teži prikazati njegov unutarnji život i motivaciju. Pritom, tvrdi, ne misli nadomjestiti Hobsbawmovu „impersonalnu autobiografiju“ Zanimljiva vremena, no možda mu i nije toliko za vjerovati, jer kroz svoj obim i pretenzije Life in History kao da zaista želi biti „hobsbawmskija“ od samog Hobsbawma.

Posebno se taj napor ogleda u dijelovima o djetinjstvu i ranijim formativnim iskustvima. Tako se, kao i kod mnogih slavnih i neslavnih muških biografija, na vratima života ne može preskočiti stožerna uloga majke. Za razliku od otuđenog oca, upravo će majka pored emocionalnog oslonca biti zaslužna i za Ericove prve intelektualne podražaje. „Ne smiješ nikada učiniti ništa što bi moglo sugerirati da se sramiš što si Židov“, majčine su riječi koju su mu se urezale i koje su više nego bilo što drugo definirale njegovu vezu sa vjerom svojih predaka, s kojom se inače nikada nije poistovjećivao niti ga je ona svjesno identitetski određivala. Hobsbawm je kao dječak rano ostao bez oba roditelja. Školski dani u Beču i Berlinu bili su obilježeni relativnim uspjesima i neuspjesima, adolescentskim kompleksima i sramom, dijelom i zbog obiteljskog siromaštva. Ostat će svojevrsni kuriozitet da je u Beču, u osmoljetki, iz povijesti bio redovito ocjenjivan samo sa „dobar“. No, da želi postati povjesničar odlučio je dosta kasno. U Londonu je 1934. mislio da želi biti pjesnik, iako mu se činilo da će u tome uvijek ostati na razini diletanta. Sljedeća opcija bili su mu poučavanje i marksizam, propagandni rad. Do povijesti je došao posredno, upravo putem marksizma, kroz veliko pitanje makrohistorijskog razvoja čovječanstva (str. 53).[i] Dijalektički materijalizam je upotrijebio već u školskim esejima kada je opisivao tranziciju iz rimske republike u carstvo, ne bez naklonosti pojedinih profesora, kojima je imponirala, ako ne domišljenost, ali svakako originalnost njegovih misli.

Još kao tinejdžer se, kako sam kaže, „utapao“ u marksizmu-lenjinizmu. Pored Komunističkog manifesta pročitao je prvi tom Kapitala, Kritiku političke ekonomije, Siromaštvo filozofije, Marx-Engels: izabrana korespondencija, Osamnaesti brumaire Louisa Bonaparta, Građanski rat u Francuskoj, Anti-Dühring, Lenjinov Materijalizam i empiriokriticizam, potom Imperijalizam, Engelsove Razvoj socijalizma od utopije do nauke, Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države itd. Sve to do svoje 17. godine. Što mu je ta literatura značila svjedoči jedna opservacija iz njegovog dnevnika, nakon što je pročitao 12 stranica Lenjina: „Zapanjujuće je kako me to razvedrava i razbistruje moj um. Nakon toga sam potpuno oraspoložen.“ Ne baš tipično osjećanje većine ljudi koji se probijaju kroz Lenjinovo teoretsko djelo, primjećuje Evans (str. 57).

Dragocjeni, možda i ključni, Evansov izvor za ovu knjigu upravo je Hobsbawmov osobni dnevnik. To je ujedno i jedini izvor koji otkriva njegov intimni svijet. Pisao ga je na njemačkom: „Priznajem, imam sumnje, nesigurnosti… intelektualac sam od glave od pete. Sa svim slabostima intelektualca – inhibicijama, kompleksima itd.“ (str. 67). Jaka strana knjige, uvjetovana i takvim izvorom, njena je mjestimična romanesknost, često i vrlo detaljna. Tako saznajemo, primjerice, što je mladi Eric osjećao na koncertu Dukea Ellingtona u Streathamu 1935., ili o čemu je pričao sa svojim rođakom Ronom u logorskom šatoru iste godine. No ta silna potreba za detaljnom rekonstrukcijom i očita želja da se dnevnik, kao neobjavljeni izvor, što više iscrpi, možda i nije uvijek svrsishodna. Tako imamo i pasaže poput ovoga: „Kada nije čitao odlazio je u šetnje jezerom Edgware, gdje je jednom prilikom ugledao veliku sovu, i Regent parkom, gdje se divio tulipanima; ljeti je plivao u jezeru premda mu je voda bila malo prehladna“ (str. 90). Takve slike svakako ne smetaju, ali izvan konteksta mogu djelovati i pomalo komično. Stoga zaključak koji čitatelj izvlači je kako bi najbolje bilo kada bi se ti Hobsbawmovi zapisi, a po mogućnosti i niz drugih neobjavljenih spisa koje je Evans ekstenzivno koristio, u perspektivi pripremili za posebno objavljivanje.

Kada je studirao u Cambridgeu, na King´s Collegeu, od mnogih profesora, koji su bili velikim dijelom tradicionalisti, Hobsbawm je najviše cijenio Michaela Postana. Jedinog koji je imao znanje o Marxu i marksizmu, mada, kako kaže, „nikada nisam upoznao čovjeka koji je toliko alergičan na riječ marksizam…“. No Postan je bio veliki zagovornik relevantnosti teorija i metoda društvenih znanosti za proučavanje prošlosti, što je značilo biti u sukobu s dominantnom historiografskom strujom u tadašnjoj Britaniji, a i kasnije. Postan mu je posredovao i ideje francuskih Anala. To će odrediti i njegov profesionalni razvoj (str. 128).

Iako će presudnu etapu svoje politizacije doživjeti u Berlinu početkom 30-ih godina, gledajući, sa punom sviješću o povijesnoj prijelomnosti, dolazak nacista na vlast, on će kao engleski državljanin ipak gotovo šezdeset godina provesti kao nominalni član Komunističke partije Velike Britanije. No, nikada se nije pomirio s time da bude samo britanski komunist, pripadnik male političke sekte. U Njemačkoj biti komunist je nešto značilo, imati drugove i živjeti pod psihozom logora i smrti: „Ovdje se komunist nema čega bojati i nema nikoga“ (str. 68). Ipak, nikada se nije sljubio ni s djelatnim političkim aktivizmom bilo koje vrste. Od rana je bio rastrgan između obiteljskih veza i obzira (redovito antikomunističkih) i partijskog aktivizma, i sam primjećujući da se uvijek odlučivao za ovo prvo, nazivajući sam sebe kukavicom i „buržoaskim boljševikom“. Ta iskustva također su bila značajna u formativnom smislu, da postane i ostane više posvećeni intelektualac nego militant (str. 71).

Ipak, Evans ovdje možda nije dovoljno vrjednovao i drugu stranu medalje, tj. činjenicu da kompromiserski intelektualac frustraciju svojeg vlastitog oklijevanja često kompenzira opravdavajući odlučnu, agresivnu akciju drugoga. Jedan od primjera mogao bi biti baš Hobsbawm koji je, unatoč intimnim razočaranjima i lomovima, ipak pronalazio riječi opravdanja za sporazum Molotov-Ribentrop 1939., za Sovjetsko-finski rat, za sovjetsku intervenciju u Mađarskoj 1956. itd.

Valja istaknuti da autor sve svoje psihologizacije ipak nije izveo ni iz čega. Sam Hobsbawm ga je do toga doveo: „Moje zanemarivanje izvanjskih stvari je samo psihološka reakcija na činjenicu da sam ružan“ (str. 76). Razvijajući svoj um on je pobjeđivao stid zbog fizičkog izgleda, kao što je i praveći vrlinu od svog siromaštva postao komunist. Doduše, u ovom slučaju autor to neće eksploatirati u toj mjeri da bi takvim intimnim zapisima pridavao gotovo konceptualnu vrijednost, zasigurno i sam svjestan da nisu svi ružni i siromašni postajali intelektualci i komunisti. No, usprkos tome, Hobsbawm je uvijek bio i ostao kritički nastrojen ne samo prema sebi već i svijetu oko sebe, pa i svom ideološkom mikrouniverzumu.

Tako po izbijanju Drugog svjetskog rata osobno neće vidjeti smisao u službenoj partijskoj liniji iz Moskve, po kojoj se radi samo o sukobu među kapitalističkim silama koji treba što prije završiti. Iz britanske perspektive, kao i perspektive njegovog političkog formiranja u Berlinu početkom 30-ih, pobjeda nad Hitlerom bila je naprosto previše samorazumljiv cilj (str. 200). Poslije rata, 1947. Foreign Office ga je poslao u Njemačku da radi na reedukaciji, zapravo denacifikaciji, njemačkih učitelja. Među učenicima će se naći i kasniji povjesničar Reinhard Koselleck. „Ja sam ga naučio demokraciji“, šalio se kasnije Hobsbawm. Postali su prijatelji (str. 260).

Tek nakon rata kreće i u svoju akademsku karijeru. Odabrat će ekonomsku povijest, premda tome nije prirodno inklinirao, tim više što se njegov put do povijesti, osim uz marksizam, zbivao i preko književnosti (do tada je već pročitao sve književne klasike do kojih je mogao doći). No zanimanje za odnos baze i nadgradnje u povijesti društva morao ga je odvesti u ekonomsku povijest koja je tada jedina otvarala prostor za proučavanje tog međuodnosa. Za temu doktorske disertacije uzeo je temu Fabijevaca, dokazujući da oni i nisu bili socijalisti već za efikasniji i sigurniji kapitalizam. Kasnije, jedan od članova komisije za obranu, koji je podržao njegovu tezu, ipak mu je prigovorio manjak povijesne imaginacije. Usprkos tome, bila je ocijenjena kao važan doprinos političkoj i dijelom intelektualnoj povijesti s početka stoljeća. Hobsbawm je konačno doktorirao 1951., no valja napomenuti kako tada još uvijek i nije bilo toliko uobičajeno da povjesničari stječu doktorate.[ii]

Bio je aktivan i u poznatoj Grupi povjesničara Komunističke partije u koju je uvijek težio uključiti i nekomuniste tražeći da se napusti praksa „pokazivanja iskaznice“ na početku svakog sastanka (str. 309). Uvijek je radio i na međunarodnom umrežavanju, no koje je često zapinjalo već na prvoj, bilateralnoj, anglo-francuskoj stepenici. Evans podsjeća kako su francuski komunistički povjesničari tada, krajem 40-ih i početkom 50-ih, bili suviše dogmatski staljinisti da bi suštinski dijalog sa njima bio moguć (str. 313). Hobsbawmov prvi odlazak u SSSR dogodit će se tek godinu dana nakon Staljinove smrti, 1954., na poziv Sovjetske akademije znanosti. S tog puta neće se vratiti s ispletenim narativom velikog razočaranja, tipičnom za mnoge zapadne intelektualce, vjerojatno stoga što su i iluzije već ranije bile prilično raspršene. Samo će s razočaranjem primijetiti da u Moskvi nema nikakvog alkohola osim votke i da je nemoguće poslušati bilo kakav jazz, kao i da organizacija nije predvidjela nikakvu interakciju sa svakodnevnim životom i običnim ljudima (str. 314). Kasnije, niti jedna njegova autorska knjiga nikada neće biti prevedena u SSSR-u.

Grupa povjesničara komunista pokrenut će i časopis Past and Present, ekvivalent francuskih Anala, s podnaslovom „časopis za znanstvenu povijest“. Utjecaj časopisa rast će s njegovom sve većom otvorenošću i marksistima i nemarksistima, posebno nakon 1956. kada većina članova uredništva i formalno napusti Partiju, sa zajedničkim nazivnikom – otporom prema tradicionalnoj historiografiji i usmjerenošću na socioekonomska kretanja nasuprot uskoj političkoj povijesti. Bit će to svojevrsni nastavak Popularnog fronta drugim sredstvima, u ovom slučaju znanstvenim, uz usmjerenost na povijest struktura, društvenih i kulturnih promjena, na povijest kao analizu i sintezu, te generalizaciju.[iii]

Poseban korpus izvora za ovu knjigu predstavljaju dokumenti britanske tajne službe MI5 koja je desetljećima nadzirala Hobsbawma. Evans toliki utrošak vremena i energije na u osnovi jednog bezopasnog intelektualca tumači kao potvrdu njihove posvemašnje nesposobnosti. Dok su pratili Hobsbawma, koji nikada nije krio da je komunist, s druge strane potpuno im je promicala čuvena špijunska Petorka iz Cambridgea, koja je, za razliku od Hobsbawma, bila dio britanskog establišmenta.[iv] No izvori iz MI5, koji su Evansa mjestimično morali i silno zabavljati, otkrivali su da Hobsbawm nije bio sumnjiv samo njima, nego i svojoj vlastitoj Partiji koja ga je smatrala nepraktičnim idealistom.

Hladnoratovski kontekst zasigurno je dijelom naštetio njegovoj akademskoj karijeri, naročito u periodu 1945-1954. No u tom vremenu dobio je stabilnu poziciju na sveučilištu Birkbeck, istraživačku stipendiju na Cambridge King˙s Collegu, doduše tek iz drugog pokušaja, svoju doktorsku disertaciju nije mogao odmah objaviti kao knjigu, a časopis koji je pokrenuo nije odmah stekao ugled i širu popularnost zbog pripadnosti članova uredništva Grupi povjesničara Komunističke partije itd. (str. 320). Ostaje pitanje jesu li sve to bile baš posebno izvanredne poteškoće na putu nečije akademske karijere, pa makar se radilo i o briljantnom pojedincu, no pojedincu čiji je rad od početka bio svjesno kontroverzan, a po ocjenama nekih njegovih starijih profesora i manjkav, čak neovisno o ideološkom kontekstu kojemu je pripadao? Hobsbawm ni sam nikada nije bio sklon pretjeranom dramatiziranju tih okolnosti, očito ih smatrajući sasvim umjerenom žrtvom za ideju u koju je vjerovao. Politička opredjeljenja pravit će mu male poteškoće i kasnije, npr. kada je 1967. trebao putovati u Indiju, ali mu organizacija British Council nije htjela platiti put, uz neslužbeno objašnjenje da se priča kako u inozemstvu zna biti vrlo nesmotren u odnosu prema ženama. Hobsbawm je to objašnjenje smatrao vrlo zabavnim, pa i laskavim, no shvatio je, vjerojatno ispravno, da je stvar čisto politička (str. 448).

Evans će na još ponekom primjeru inzistirati na ispreplitanju Hobsbawmovog privatnog i profesionalnog života. Tako će – kada Hobsbawm svojom prvom knjigom Primitive Rebels iz 1959. (ujedno i njegovom omiljenom) oživi interes stručne javnosti za anarhizam, milenarizam, bandite, ludizam i ostale oblike „primitivnog pobunjeništva“, nasuprot prvotnom zanimanju za organizirani radnički pokret – staviti to u kontekst njegovog tada jednako tako „anarhičnog“ privatnog života, nakon raspada prvog „drugarskog braka“ sa Mauriel Seaman (str. 383). No ta dihotomija možda i nije sasvim na mjestu. Dapače, Hobsbawm će isticati kako je utopizam (ili „imposibilizam“) zajednički i najprimitivnijim i najsofisticiranijim revolucionarima. Utopizam je društveni mehanizam bez kojeg bi svaki napor bio nemoguć. Svi revolucionari da bi djelovali moraju vjerovati da njihova akcija donosi presudnu promjenu, slobodu i prosperitet. To je pokretalo i jakobince 1789. i boljševike 1917.[v]

Kada mu se prvi brak bude raspadao, više će ga brinuti što ljubavnik njegove žene nije bio član Komunističke partije, nego sama prevara (str. 273). No, bila je to njegova velika osobna kriza, koju Evans razgolićuje do gotovo neukusnih detalja, a koja je Hobsbawma dovodila i do suicidalnosti (str. 275). Inherentna melankolija ljevice koju je Hobsbawm sažeo riječima kako je „socijalizam niz konstantnih poraza i dubokih razočaranja – i jednog dana pobjede“ (str. 115), kao da se samo nadovezivala na njegova intimna stanja. U knjigu je uključen i niz osobnih svjedočanstava. Primjerice ono Neala Achersona,[vi] kojemu je Hobsbawm bio mentor na Cambridgeu. Prema Achersonu, mentorstvo se svodilo na duge razgovore i rasprave na mnoge teme, mahom nevezane za predmet proučavanja: „Pili smo crno vino i razgovarali, samo toga se sjećam.“ Hobsbawm će kasnije reći da je Acherson „možda najbolji student kojeg je imao“ (str. 296-7).

Iako će si trajno nastaviti predbacivati nepotpunu posvećenost, intelektualizam, neaktivnost, odvojenost od masa i svakodnevnog partijskog rada, to ipak neće otupljivati njegovu kritičku oštricu. Tako 1948. nije povjerovao u obrat britanske komunističke partije koja je još godinu prije hvalila Jugoslaviju kao bliskog sovjetskog saveznika, a 1948. je napadala kao „oruđe kapitalizma“. Dapače, imao je simpatije kada su Neal Acherson i Geoffrey Lloyd 1953. otišli u Jugoslaviju da bi sudjelovali u gradnji bosanske pruge (str. 303).[vii] Bio je to tada pogled u jedan mladi i vitalni socijalizam koji je zasigurno morao imponirati, kako u odnosu na već okoštali sovjetski sustav tako i na nedosanjani zapadnoeuropski model socijalizma.

Nakon Hruščovljevog referata na 20. Kongresu KP Sovjetskog Saveza u veljači 1956., u Grupi povjesničara KP zdušno se zalagao za destaljinizaciju, čak ističući da se u pisanju povijesti britanske partije valja ugledati na sovjetsku partijsku historiografiju koja je detektirala greške i propuste iz prošlosti. Ipak, sovjetsku intervenciju u Mađarskoj 1956. okarakterizirat će kao „tragičnu nužnost“, premda je zagovarao da se sovjetske trupe povuku što prije. Za razliku od većine njegovih intelektualnih drugova, premda deziluzioniran, tada ostaje u Partiji, iako će u jednom razgovoru u partijskom središtu (izvor opet MI5) biti okarakteriziran kao „opasan tip“. Kasnije će mu biti sve teže odgovarati na pitanje zašto 1956. nije napustio Partiju jer je bio sve manje siguran koliko sadašnjost projicira u prošlost.[viii] Odgovor se uglavnom svodio na to da je prekinuti s Partijom bilo teže nekome tko je ideološki formiran 30-ih godina u kontinentalnoj Europi, odnosno tko je proživio Berlin 1932-33. Ako mu je za vjerovati da je u periodu 1956-57. shvatio da Partija dugoročno nema političke budućnosti, tada je svakako završio svoj put od militantnog člana do simpatizera i suputnika, „od efektivnog člana Britanske komunističke partije do nečega sličnog duhovnom članu Talijanske komunističke partije, koja se više uklapala u moje ideje komunizma“.[ix] No ipak i s takvom promjenom svijesti za tradiciju zapadnog marksizma Oktobarska revolucija je bila i ostala jedina referentna točka. Diskontinuitet, dakle, nikada nije mogao biti potpun.

Kasnije će se približiti eurokomunizmu. Tako će povjesničaru Donaldu Sasoonu, koji je 70-ih pisao doktorat i bio očaran eurokomunizmom, savjetovati da se nipošto ne učlanjuje u Partiju: „To je potpuni gubitak vremena. Svo vrijeme ćeš potrošiti na borbu protiv staljinizma. Njih je petero i petero je eurokomunista“ (str. 425-6). Hobsbawmov pak put do Italije i eurokomunizma odvijao se preko djela Antonija Gramscija. Bit će to rijetka povijesna ličnost (u Hobsbawmovim globalnim, makrohistorijskim i strukturnim obzorjima) koja će ga osobno fascinirati.[x] Ne samo zbog impresivnog djela koje je nastajalo u nemogućim uvjetima nego zasigurno i zbog tragične životne sudbine. Kroz njega će tražiti objašnjenje zašto se Oktobarska revolucija nije mogla ponoviti na Zapadu. Gramšijanski argumenti bit će pretežno politički, u opreci s Hobsbawmu po definiciji bliskim socioekonomskim objašnjenjima povijesne stvarnosti.[xi] Za Gramscija politika nije samo posljedica ekonomije. On je bio svjestan da se na Zapadu neće dogoditi revolucija, te se zalagao za svojevrsno „ razvučeno pozicijsko ratovanje“ do daljnjega, ali uz oprez da se na taj način može dogoditi tzv. „pasivna revolucija“ što bi značilo uljuljkivanje revolucionarnog pokreta u postojeće stanje. Hobsbawmu je bio blizak koncept hegemonije kao nadomjestak za revoluciju, ali i Gramscijeva koncepcija masovne partije (u Marxovom smislu partije kao organizirane klase) ili organska veza između partije i klase. To je ono u čemu je, naposljetku, i Treća internacionala (posebno sektašenjem u tzv. „trećem periodu“) podbacila. Nije uspjela, unatoč nekim iznimkama, uspostaviti tu vezu sa stvarnom, već više sa nekom zamišljenom, apstraktnom klasom.[xii] Gramsci je dakle važan za komunističke pokrete u sredinama gdje je Oktobarska revolucija, kako kaže Hobsbawm, „mogla biti uzor, ali ne i model“.[xiii]

Može se reći da se Hobsbawm u svom radu ozbiljno primakao baš takvom gramšijanskom idealu, jer je svojim djelom zadugo uspostavio svojevrsnu hegemoniju nad generalizacijama i tumačenjima moderne povijesti u zapadnoj historiografiji. To je nešto što će mu priznavati i ideološki neistomišljenici. Niall Ferguson će reći da je s Hobsbawmom dijelio osnovno uvjerenje da su upravo ekonomske promjene one koje su presudno oblikovale modernu eru: „Činjenica da je on stao uz radnike i seljake, a ja uz buržoaziju, nije bila prepreka našem prijateljstvu.“[xiv] Dobar dio onoga što se i danas u europskoj i svjetskoj historiografiji, bar onoj koja teži makro pristupu, pojavljuje kao novo i interpretativno svježe, uz pažljivija iščitavanja zapravo se može naći već kod Hobsbawma. Kasniji autori, čak i onda kada su s njim u implicitnoj ili eksplicitnoj polemici, ipak su dopisivali i raspjevavali neke od partitura čiji je tonalitet on odredio (Blom, Kershaw, Mazower, Eley[xv] itd.).

Preko Italije i talijanske štampe počeo je komentirati i aktualna politička zbivanja u Britaniji, što je inače rijetko činio. Krajem 70-ih i kroz 80-e, u vrijeme vladavine Margaret Thatcher, javno će se angažirati i u raspravama o novom smjeru Laburističke stranke, ponajviše na stranicama Marxism Today. Ondje je počeo zagovarati političku platformu na tragu novoljevičarske agende po kojoj radnička klasa više nije dovoljna, već je potrebno praviti savezništva s drugim grupacijama u društvu. Eho Popularnog fronta bio je više nego očit, s dodatkom da ono što su do jučer bili radnici i radnička klasa danas su intelektualci, obrazovane klase, dakle bez njih je nemoguće ostvariti politički utjecaj. Odbijanje i prezir intelektualaca bila je i ostala, smatrao je, trajna manjkavost britanske komunističke partije.

S druge strane, nije smanjivao produktivnost na historiografskom polju. Iako je u svom radu načelno izbjegavao klasičnu političku narativnu povijest, preko svoje tetralogije (Doba revolucije 1789-1848, Doba kapitala 1848-1875, Doba imperija 1875-1914 i kasnije Doba ekstrema 1914-1991), težeći modernu povijest učiniti koherentnom, zapravo je upao u najbolji dio tradicije engleske narativne historiografije. No istovremeno je tu tradiciju i nadogradio, težio je totalnoj historiji, uvijek je pokazivao što znači pisati s tezom (npr. „dvojna revolucija“ u Doba revolucije) umjesto samo generalne preglednosti. Upućivani su mu i razni prigovori, npr. da je u Doba imperija, kao i u drugim radovima, zanemario popularnu (modernističku) kulturu, životni standard radničke klase, da je odlutao u pretjerane generalizacije itd. No Hobsbawm je i po tim pitanjima oduvijek bio enfant terrible. Dok je još prije rata, kao student, uređivao studentski Socialist Club Bulletin, vrlo rano se požalio na njegovu nezanimljivost, budući da donosi samo obavijesti, a ništa o literarnim pitanjima, umjetnosti, seksu, nema humora itd. (str. 138) Zbog svoje svojeglavosti bio je jedan od onih intelektualaca komunista što su se, prije ili kasnije, suočavali s uvijek istim prigovorom ili optužbom – da od Partije prave debatni klub (str. 139).

Međutim, u ozbiljnim historiografskim prijeporima i strujanjima, pogotovo iza 1968. bio je prilično podozriv prema ulozi žena, seksa[xvi] i popularne kulture u sociekonomskim makrohistorijskim promjenama. Otpor prema ženama u povijesti dijelom je proistjecao iz činjenice da one nisu bile radnice. To će biti jedan od razloga za kvalifikaciju da Hobsbawm piše „viktorijansku povijest za dječake“. Dok je volio jazz, rock ‘n’ roll mu je bio potpuno neinteresantan, pa i nerazumljiv. Beatlese je smatrao „prolaznom atrakcijom“, a Boba Dylana „mediokritetom“. Ti estetski sudovi više su, primjećuje Evans, podsjećali na staljinistički odnos prema umjetnosti, nego neki njegovi raniji stavovi (str. 383). U tom smislu bio je tradicionalist, što je imalo odraza i na njegov rad. Kasnije će jednom prilikom izjaviti da se povjesničari slobodno mogu baviti „poviješću plakanja ili poviješću masturbiranja“, što su sigurno zanimljive teme, ali plodonosne više s pozicije kompariranja i kontrastiranja nego u objašnjenju i razumijevanju pretvorbe jednog stanja u drugo, koje je u osnovi svakog historiografskog interesa.[xvii] Perry Anderson u osvrtu na sva tri dijela trilogije Doba primjećuje procjep između klasične marksističke teorije te empirijskih i deskriptivnih elemenata. Evans to upravo podcrtava kao trajno obilježje, razapetost između komunističke, tj. u širem smislu marksističke posvećenosti i poštovanja činjenica, izvora i historiografskih dosega svojih kolega. Zaključuje da, premda ponekad ovo prvo uzima danak, ipak u čitavom njegovom radu prevladava ovo drugo (str. 543).

Ako je znao i zanemarivati pojedine pojave i fenomene, poput npr. uloge nacionalizma u događajima 1848., kasnije im se zato trajno vraćao, kao da samokritički nastoji produbiti vlastito razumijevanje. Pritom su ga intrigirali i nacionalizmi „velikih“ kao i nacionalizmi „malih“, među kojima nije pravio neku načelnu razliku. Tim temama će se posebno vraćati početkom 90-ih kada će raspad komunističkog bloka na najdirektniji način reaktualizirati „nacionalna pitanja“ (Nations and Nationalism Since 1780, 1990). Kada je svojim predavanjem otvarao akademsku godinu 1993/1994. na Centralnoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, pred studentima uglavnom iz bivših komunističkih zemalja, a u blizini tada još uvijek odvijajućih tegobnih balkanskih događaja, čija je žrtva bila, kao i uvijek, kritička historiografija, Hobsbawm je između ostalog rekao: „Pošteno govoreći, ekstreme emigrantskog makedonskog nacionalizma valjalo bi odbaciti iz istog razloga kao što bi to trebalo uraditi sa svim publikacijama u Hrvatskoj koje nekako pokušavaju da Zvonimira Velikog pretvore u pretka predsednika Tuđmana. Međutim, teško je odupirati se izumiteljima nacionalne udžbeničke istorije, mada na Zagrebačkom univerzitetu postoje istoričari, koje s ponosom smatram prijateljima i koji imaju hrabrosti da to rade [istaknuo M.B.].“[xviii]

Ostat će to do danas možda i jedino konkretno (ujedno i afirmativno) spominjanje povijesnog odsjeka zagrebačkog sveučilišta od strane jednog povjesničara takvog domašaja čije su knjige u svijetu prodane u milijunima primjeraka. Zasluge za to zasigurno ima Rene Lovrenčić. Povjesničar koji se u nas prvi oduševio za Hobsbawma i njegovo djelo, dijeleći slično gledanje na povijest. O tome je detaljnije pisao u dvama predgovorima kojima je popratio domaća izdanja Doba revolucije: Evropa 1789-1848 (Zagreb 1987) i Doba kapitala: 1848-1875 (Zagreb 1989). Lovrenčić je Hobsbawma i osobno poznavao, pa čak i intervjuirao (Rene Lovrenčić i Eric J. Hobsbawm, „O mogućnostima marksističke historiografije“, Kulturni radnik, br. 6, 1982).[xix] Uz Lovrenčića, Hobsbawm je svakako bio važan autor i za Mirjanu Gross koja je također tražila vanjske uzore uslijed napora za preobrazbama domaće historiografije.[xx]

Na istom budimpeštanskom predavanju Hobsbawm je pažnju privukao osvrnuvši se na neizbježnu temu, o kojoj će uskoro (morati) šire progovoriti: „Ne moram da vam pričam o ekonomskim nedostacima i greškama tog sistema koje su na kraju dovele do sloma, a još manje o neizdrživim, sve neizdržljivijim političkim sistemima nametnutim Srednjoj i Istočnoj Europi. I još manje moram da vas podsećam na neverovatne patnje koje je naneo narodima bivšeg SSSR-a, naročito tokom gvozdenog doba Josifa Staljina. Pa ipak, moram da kažem, iako mnogi od vas neće pozdraviti to što tako govorim, da je do izvesne tačke on funkcionisao bolje od bilo čega još od raspada monarhija 1918. Za obične građane zaostalijih zemalja u regionu – recimo za Slovačku i najveći deo Balkanskog poluostrva – to je verovatno bio najbolji period u njihovoj istoriji.“[xxi] Takav njegov antitetički ples između umjerene afirmacije i negacije komunističkog nasljeđa obilježit će zadnja desetljeća njegove javne djelatnosti, što će mu priskrbiti mnoge napade i kritike s lijeva i zdesna, ali s obzirom da se, upravo zbog toga, slikovito rečeno u njegovoj torbi moglo naći za svakoga ponešto, postajat će sve prihvatljiviji i tzv. establišmentskim krugovima. Time će razočarati one, posebno nakon zadnje ekonomske krize 2008., koji su od starog, 90-godišnjeg marksističkog lava gotovo očekivali formulu za novu, predstojeću revoluciju. No, ako je Hobsbawm već generaciju 1968. smatrao nedovoljno ozbiljnom, teško da je pozitivnije ocjenjivao ovu koja je nastupala sada, četrdeset godina kasnije.

Kada je te 1994. u novoj knjizi Doba ekstrema predstavio svoju priču o „kratkom dvadesetom stoljeću“ (koncept što ga je preuzeo od svog kolege, mađarskog povjesničara Ivana Berenda), reakcije neće izostati. Primjerice New Left Review donijet će osvrt od preko četrdeset stranica. Jedan švedski sociolog prigovorit će mu da je podcijenio demokratski potencijal nacionalizma (npr. u međuratnoj Španjolskoj ili u ratnoj Norveškoj itd.), u starom setu prigovora ostao je – europocentrizam, dok su mu neki drugi zamjerali (pre)mračni pogled na budućnost: „I on i dvadeseto stoljeće stare, i to mu se ne sviđa“ (str. 572). Uostalom, i njegova zadnja rečenica uvodnog poglavlja glasila je: „Ovaj stari vek nije se dobro završio.“[xxii] Perry Anderson će prepoznati očite diskontinuitete. Tako je, za razliku od prethodne tri knjige, iz Doba ekstrema iščezla „buržoazija“, koje uopće nema u indeksu, za razliku od „šaha“, „droge“ i „nogometa“ (str. 572). Pohvale će tada doći možda i s neočekivanih strana. Niall Ferguson je žalio što desnica nije bila u stanju proizvesti nešto takvo: „Gdje je naša povijest 20. stoljeća? Gdje je naš Hobsbawm?“ Na takve komplimente Hobsbawm je uzvraćao: „Ferguson je desničar, ali nije glup, nažalost“ (str. 575).

No glavne Hobsbawmove teze (što se od njega ponajprije i očekivalo), kojima je nastojao dati smisao dvadesetom stoljeću, bile su kako je „[j]edino (…) privremeni i bizarni savez liberalnog kapitalizma i komunizma (…) spasao demokratiju, jer je pobeda na Hitlerovom Nemačkom u suštini dobijena, i jedino je mogla da bude dobijena, Crvenom armijom.“[xxiii] Za njega će upravo taj savez biti ključna kopča povijesti 20. stoljeća. Bio je, dakle sklon razmišljati kako komunizam nije spasio sebe, ali jest, na neki način, stoljeće. On doduše i ne upotrebljava termin „komunizam“ već govori o „neliberalnom režimu“, ili naprosto o „režimu uvedenom Oktobarskom revolucijom“, a najvećom tekovinom tog režima smatra pobjedu nad Hitlerom: „Jedna od ironija ovog čudnog veka je u tome da je najtrajniji rezultat Oktobarske revolucije, čiji je cilj bio globalno svrgavanje kapitalizma, bio taj da je spasla svog protivnika – i u ratu i u miru – a to znači, tako što mu je pružila podsticaj u vidu straha, da se reformiše posle Drugog svetskog rata, i tako što ga je uspostavljanjem popularnosti ekonomskog pitanja, opremila nekim od postupaka za njegovu reformu.“[xxiv] Ruska revolucija je spasitelj liberalnog kapitalizma jer mu je pomogla da pobijedi Hitlera i potakla ga (opet onim „korisnim strahom“) da se sam reformira.[xxv] Na stranu što nije uzeo u obzir i mogućnost drukčijeg objašnjenja, tj. da je kriza kapitalizma potakla širenje socijalizma, ali da je i odbojnost nacifašizma učinila komunizam privlačnijim, tj. manjim zlom 30-ih godina, dakle u takvoj ironičnoj maniri koliko je komunizam spasio kapitalizam, toliko je i nacifašizam spasio komunizam. Povijest je u tom smislu neprestana igra svjetla i sjene. Naposljetku, kolaps sovjetskog socijalizma „od Istre do Vladivostoka“ vezao je s „posljedicama koje se još ne mogu potpuno izračunati, ali koje su uglavnom negativne“, jer su označile kraj svjetskoj ravnoteži i stabilnosti koja je trajala četiri desetljeća, rezultirale neizvjesnošću, građanskim ratovima i kaosom. U sklopu toga povijesnom ironijom smatrao je i bujanje „prevaziđenih i nerealnih“ mini suverenih nacionalnih država.[xxvi] Od početne nade u svjetsku revoluciju pa do Hruščova govorilo se samo o ekonomskoj superiornosti socijalizma nad kapitalizmom, a od Brežnjeva čak ni o tome. Hobsbawm zaključuje: „Sasvim je moguće da ta konačna erozija vjerovanja u univerzalnu misiju ovog sistema objašnjava zašto se na kraju taj sistem raspao bez otpora.“[xxvii] Dakle, ovdje će dozvoliti i ovaj „moralni“ argument, a ne samo ekonomsko-materijalni.

Opća ocjena bila je da se radi o Hobsbawmovoj najpopularnijoj, a ujedno najmanje marksističkoj knjizi. Vrlo brzo je prevedena na mnoge strane jezike. Od Hobsbawmu bliskih zemalja problem se pojavio samo u Francuskoj, gdje, opet iz ideoloških razloga i zadjevica svojstvenih francuskoj intelektualnoj sceni, knjiga godinama nije mogla biti prevedena, da bi naposljetku bila izdana u Belgiji. Jedan od „novih“ prigovora bio je da zanemaruje holokaust, s argumentom da je u cijeloj knjizi Auschwitz spomenuo samo jednom. No u njegovoj globalnoj viziji Židovi su bili samo dio žrtava u ratu koji je odnio više od 20 milijuna života (str. 584). Iz onoga što je pisao možemo zaključiti da na holokaust zasigurno nije gledao kao na produkt, štoviše logičnu posljedicu, modernosti (koliko god bio svjestan njenih protuslovlja) kao što to nalazimo primjerice kod Zygmunta Baumana (Modernost i holokaust, 1989.) i nekih drugih.

Time je Hobsbawm nastavio otvarati nove kontroverze oko svog djela. Iako je tijekom 90-ih godina, i nakon službenog umirovljenja, i dalje predavao, sada ponajviše u SAD-u (New School), do kraja desetljeća umorio se i od tamošnje akademske atmosfere, posebno naglašene političke hiperkorektnosti i ortodoksnog feminizma. Opet je naišao na nasljeđe 1968. koje je tradicionalnu ljevicu zamijenilo novim društvenim pokretima (feminizam, zeleni, dugina koalicija itd.) koji su bili „suprotni marksizmu“ jer su nudili „radikalizaciju, bezumnu, libertarijansku, često temeljito individualističku (tj. antisocijalnu)“. Za njega dakle, radikalizam 1968. nije predstavljao temelj za progresivnu politiku (str. 598). Zbirkom eseja On History (1997) još jednom je demonstrirao svoj nedogmatski marksizam, zbog čega je Jürgen Kocka zaključio kako je Hobsbawm previše fasciniran kulturnom poviješću da bi podlegao krutom ekonomskom determinizmu. No, u On the Edge of the New Century (1999), razgovorima koje je vodio s Antonijom Politom, marksizam u svojoj metodologiji proglasit će naprosto stavom da je povijest proces promjenjivih struktura i da ništa ne može biti zauvijek zadano. Noel Malcom će prigovoriti besadržajnost takvog stava, pitajući se gdje je nestala konkretizacija, tj. „klasna borba“ i ekonomski determinizam. Po njemu, ovo izdanje je poručilo da su na kraju povijesni aktanti promjena ipak prvenstveno ideološki, a ne materijalni (str. 610). No Hobsbawm ne propušta priliku da ipak poentira i protiv kapitalizma. Odbacuje termin „postindustrijsko društvo“ jer dobra koja su proizvođena nekad proizvode se i danas, samo u većim količinama, a s manjim radnim udjelom čovjeka. Uopće potreba za čovjekom se smanjuje: „To je zato što, uvjetno govoreći, oni više koštaju nego što proizvode. Ljudska bića nisu stvorena za kapitalizam.“[xxviii]

U svojoj autobiografiji Zanimljiva vremena (2002) priznat će da je njegova komunistička vjera bila „plemenska stvar“, dakle stvar vjernosti i odanosti više nego bilo što drugo. No dok je govorio da gubitnici pišu najbolju povijest i da „ nema ničega što može da izoštri istoričarev duh kao što to može poraz“,[xxix] Tony Judt je smatrao da „Hobsbawm odbija suočiti se sa zlom i nazvati ga pravim imenom“ (str. 618). I Gerd Koenen je to smatrao ne izoštrenjem, već, upravo suprotno, zamućenjem na njegovoj optici.[xxx] No mimo komunističke vjere, za Hobsbawma je marksizam ostao historiografski poticajan i plodotvoran, naročito u gledanju na povijest kao na nastavak biološke evolucije homo sapiensa drugim sredstvima. Njegova Past and Present koncepcija svojevrsnog historiografskog Popularnog fronta i koalicije progresa koja je morala biti ideološki neisključiva imala je osnovnu potku borbe protiv antiuniverzalizma u historiografiji, tj. protiv povijesti kao svojevrsne mikrokozmografije. Tome je ostao vjeran do kraja, a poruka je to iza koje bi se i danas svrstale legije humanističkih antipostmodernista.

Na kraju, svoj najveći doprinos vidio je u dometu koji su njegove knjige imale na nestručnu javnost. Sebe je volio opisivati kao „gerilskog povjesničara“ koji je izazivao zanimanje svježinom i originalnošću svojih ideja i pristupa.[xxxi] Pritom se, priznat će, ponajviše oslanjao na intuiciju, tj. plasiranje pravih tema u pravo vrijeme (socijalno pobunjeništvo, izmišljanje tradicije, nacionalizmi itd.) (str. 659). Naravno, nisu samo to razlozi zašto je Hobsbawm bio i ostao tako intrigantan. Osim što je bio dijete 20. stoljeća, koje je guralo ka opasnostima i ekstremima prepuštajući pojedincu da se opire u granicama mogućnosti, kod njega se javio jedinstveni spoj proučenog i doživljenog, dojmljiv splet velikih strasti, snažnih uvjerenja i hladnoga ratia, intenzivnog unutarnjeg i vanjskog doživljajnog svijeta, talenta, marljivosti i dinamičnog životnoga puta. No, suština je zapravo u uvijek privlačnoj kombinaciji autsajderstva i insajderstva, za što je potrebna svojevrsna predodređenost uma i karaktera, uz neizostavne prostorno-vremenske (upravo povijesne) okolnosti, ali i doza jednostavne slučajnosti (sretne ili nesretne).

Ova biografija potvrda je da je i nakon smrti ostao možda najpoznatiji svjetski povjesničar. Gotovo u svakom trenutku negdje u svijetu tiskaju se novi primjerci njegovih starih djela, a od razasutog, pa i neobjavljenog, materijala još uvijek nastaju i neka nova (Viva la revolucion: Hobsbawm on Latin America, 2016.). Stoga, premda su povjesničari, kada je u pitanju dugoročni opstanak relevantnosti njihovih djela, svakako u lošijoj poziciji od svojih kolega književnika, zasada se ne čini da će, unatoč svim osporavanjima, Hobsbawmovo djelo u cjelini uskoro postati na bilo koji način demode ili deplasirano. Erica Hobsbawma, koji je svoju priču znao ispričati, boginja Klio naposljetku će možda zaista „kazniti“ na originalan način pa ga, nasuprot svim njegovim uvjerenjima kako na svijetu „samo mijena stalna jest“ (P. Preradović), učiniti ne samo modernim već i trajnim i istinskim klasikom.

 

Marino Badurina

 

_____________________________________________________________

 

[i] Sve stranice navedene u zagradama odnose se na Evansovu knjigu. Reference na ostala djela donijete su posebno.

[ii] Usporedbe radi, prvi doktorat iz povijesti nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj obranjen je 1946. (Nada Klaić), drugi 1947. (Vaso Bogdanov), a sljedeći tek 1952. (Branimir Gabričević). Usp. Damir Agičić, „Doktorati iz povijesti u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata (1946-2008): Prilog istraživanju historije historijske znanosti“, u: Spomenica Josipa Adamčeka (ur. Drago Roksandić, Damir Agičić), Zagreb 2009., 519-537.

[iii] Eric Hobsbawm, Interesting Times: A Twentieth Century Life, London 2003., 285.

[iv] Petorku su činili Donald Maclean, Guy Burgess, Kim Philby, Anthony Blunt i John Cairncross. Oni su, još kao studenti zadojivši se marksizmom i komunizmom, prije, tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata (od 30-ih pa vjerojatno do 50-ih), bili sovjetski špijuni. Smatraju se možda najuspješnijom hladnoratovskom sovjetskom špijunskom akvizicijom na Zapadu.

[v] Eric Hobsbawm, Primitive Rebels: Studies in Archaic Forms of Social Movement in the 19th and 20th Centuries, Manchester 1971., 60-61.

[vi] Neala Achersona je naša stručna i šira javnost imala prilike bolje upoznati preko njegove iznimno popularne knjige Crno more (Zagreb 2016.), koju je 2018. i promovirao u Zagrebu, Rijeci i Malom Lošinju.

[vii] Vjerojatno se misli na dionicu pruge Doboj–Tuzla koja je puštena u promet 27. kolovoza 1953.

[viii] Hobsbawm, Interesting Times, 217.

[ix] Isto, 202., 211., 216.

[x] O tome svjedoči i naslov prigodnog izdanja Caro Nino: Eric J. Hobsbawm interroga Antonio Gramsci, Cagliari, 2015.

[xi] Eric Hobsbawm, How to Change the World: Tales of Marx and Marxism, London 2011., 320.

[xii] Isto, 326-329.

[xiii] Isto, 336.

[xiv] Niall Ferguson, „Eric Hobsbawm – a historian´s historian“, London, The Guardian, 1.X.2012., https://www.theguardian.com/commentisfree/2012/oct/01/eric-hobsbawm-historian, 5.VI.2019.

[xv] Rijetki će, doduše, kao Geoff Eley skromno zaključiti da mu se sve što je napisao čini „samo kao jedna duža fusnota ispod njegova [Hobsbawmova op. M.B.] rada“, cit. Forging Democracy: The History of the Left in Europe, 1850-2000 [Predgovor], Oxford i New York 2002, xiv.

[xvi] To će i izravno reći: „Nema intrinzične veze između seksualne permisivnosti i socijalne organizacije, dapače, dužan sam primijetiti, s malo žaljenja, da postoji uporna veza između revolucije i puritanizma. (…) Robespierri uvijek pobjeđuju Dantone.“ Eric Hobsbawm, Revolutionaries: Contemporary Essays, London 1994., 218.

[xvii]Danny Millum, „Interview with Professor Eric Hobsbawm“, 17.VII.2008, na: https://www.history.ac.uk/makinghistory/resources/interviews/Hobsbawm_Eric.html, 7.VI.2019.

[xviii] Erik Hobsbaum, O istoriji, Beograd 2003., 18.

[xix] Usp. Mira Kolar-Dimitrijević, „Moja sjećanja na dr. Renea Lovrenčića“, u: Spomenica Renea Lovrenčića (ur. Damir Agičić, Drago Roksandić, Tvrtko Jakovina), Zagreb 2016., 31.; Drago Roksandić, „Ulomci iz sjećanja na profesora Renea Lovrenčića“, isto, 55.; Branimir Janković, „Rene Lovrenčić kao socijalistički angažiran povjesničar opće povijesti“, isto, 403.

[xx] U ostavštini Mirjane Gross u Arhivu Filozofskog fakulteta u Zagrebu postoji i trag korespondencije Gross-Hobsbawm. Gross je i pisala o Hobsbawmu, usp. „Povjesničar i komunist u opasnom dvadesetom stoljeću“, Časopis za suvremenu povijest, 3 (2004), 1039-1059.

[xxi] Hobsbaum, O istoriji, 15.

[xxii] Erik Hobsbaum, Doba ekstrema: Istorija Kratkog dvadesetog veka, Beograd 2002., 20.

[xxiii] Isto, 13.

[xxiv] Isto, 13-14.

[xxv] Isto, 68.

[xxvi] Isto 15-16.

[xxvii] Isto, 60.

[xxviii] Eric Hobsbawm, On the Edge of the New Century, New York 1999., 87.

[xxix] Hobsbaum, O istoriji, 256.

[xxx] Gerd Koenen, Was war der Kommunismus, Göttingen 2010., 6.

[xxxi] „(…) najradije bih se opisao kao neku vrst gerilskog povjesničara, koji toliko ne maršira prema cilju uz artiljerijsku paljbu arhivske građe, koliko iz grmlja postrance s kalašnjikovim punim ideja.“  Eric J. Hobsbawm, „Historiografija: poticaj za ljude, a ne samo fusnote“ [Predavanje Erica J. Hobsbawma održano 22. siječnja 2008. godine u Gradskoj vijećnici grada Beča], Historijski zbornik, 1 (2012), 292-295.