Ivan Bačmaga – “Odnosi Turske i Hrvatske” – prikaz tematskog broja “Hrvatske revije”

 

Odnosi Turske i Hrvatske

 

Tematski broj Hrvatske revije (br. 2, 2015, 104 str.)

 

 

Ukoliko prolistamo petnaestak najrecentnijih brojeva Hrvatske revije, opazit ćemo da su stranice ovoga tromjesečnika Matice hrvatske u znatnoj mjeri ispunjene člancima koji na informativan i zanimljiv način obrađuju različite historiografske teme i fenomene. U broju koji ovom prigodom prikazujemo na svoje su mogli doći čitatelji zainteresirani za povijest ranonovovjekovne Hrvatske – riječ je o svesku u cijelosti posvećenu tursko-hrvatskim odnosima, “jednoj od onih golemih i sveobuhvatnih tema koje su odlučujuće utjecale na hrvatsku povijest, hrvatski prostor, hrvatske mentalitete, riječju, na toliko toga što nas određuje” (Uvodna riječ glavne urednice Mirjane Polić Bobić, str. 1). Revija se ovim brojem priključila obilježavanju 300. obljetnice Sinjske bitke, pri čem je za istaknuti da publikacija nije fokusirana isključivo na spomenuti događaj, već je koncipirana tematski šire i šarolikije, a sadržava 14 priloga, čiji su autori, većinom povjesničari ali i drugi stručnjaci društveno-humanističke provenijencije, pokrili različite aspekte osmanske vlasti nad hrvatskim krajevima.

 

Broj otvara, na neki način i zaokružuje, članak povjesničara i osmanista Nenada Moačanina Croato-Turcica: pregled povijesne interakcije (4–13), u kojem su sažeto obrađeni ključni fenomeni vezani uz razdoblje osmanske vladavine nad hrvatskim ozemljem, a dotaknuto je i stanje u Bosni nakon oslobođenja Hrvatske od Osmanlija potkraj 17. st. Hrvati su s Osmanlijama prve dodire ostvarili krajem 14. st., otkada počinje rasti njihov pritisak na Hrvatsku i Bosnu. Intenzitet osmanskih provala u našim je krajevima dosegnuo vrhunac u 15. st., ostao iznimno visok u 16, da bi u 17. došlo do uspostave ravnoteže i stabilizacije granice, pri čem su konflikti postupno lokalizirani, a Osmanlije prisiljeni zauzeti defenzivan stav. Događaje u Hrvatskoj i Bosni Moačanin objašnjava i njihovim uklapanjem u širi geopolitički kontekst – osmanski, habsburški i (zapadno)europski – pritom obrađujući neke ključne momente osmanske ekonomske, financijske i porezne politike, opisujući ustroj vlasti, društveno raslojavanje i međureligijske odnose, analizirajući demografske posljedice osmanske vlasti u Hrvatskoj. Dotaknuo se i turkofobnih te turkofilnih stavova u Hrvata, korelirajući ih s odnosom prema habsburškom vladaru (npr. sklonost suradnji s bečkim dvorom u vezi je s ideologemom antemurale christianitatis i negativnom predodžbom Osmanlija). Na koncu je apostrofirao da je osmanska vlast ostavila neizbrisiv trag na modernom hrvatskom etničkom, kulturnom i nacionalnom identitetu te oblikovala današnje hrvatske granice, spomenuvši i da su u vrlo kratkom vremenu srušene stoljećima građene predrasude o Turcima.

 

Nakon uvodnoga članka slijede dva priloga o Sinjskoj bitci i uspješnoj obrani grada od Osmanlija. Povjesničarka Lovorka Čoralić (Sinjska bitka 1715. godine u svjetlu mletačkih arhivskih vrela, 14–17) sažimlje i prezentira sadržaj gradiva pohranjenoga u Državnome arhivu u Mlecima, konkretno, sadržaj izvješćâ koja je uoči i nakon Sinjske bitke mletačkom Senatu upućivao generalni providur Dalmacije i Albanije Angelo Emo, opisujući u tim izvješćima vojne prilike na sinjskom području te naglašavajući stratešku važnost Sinja. Uz Emova, važan su izvor i pisma sinjskoga providura Zorzija Balbija, pohranjena u istom arhivskom fondu, koji autorica ističe kao “jedan od najvažnijih za proučavanje vojno-političke situacije na širem dalmatinskom bojištu”. Uz Sinjsku je bitku vezan i tekst Tristota obljetnica Sinjske alke (18–25), kojem je uvodničar Stipe Botica, kroatist, kulturolog i urednik Leksikona Sinjske alke. Nakon kratke uvodne riječi preneseno je osam odabranih natuknica iz spomenutoga Leksikona, a sve su “tematski vezane za temeljnu namjenu [ovoga] broja [Hrvatske revije]”.

 

Temama vezanima uz Dalmaciju i dalmatinsko zaleđe posvećeni su i radovi povjesničarâ Josipa Vrandečića (Kružićev Klis – uskočki Siget na Jadranu, 26–28) i Radoslava Zaradića (Pred 300. obljetnicu od odlaska Osmanlija – imotska ranosrednjovjekovna tvrđava Topana, 29–34). Vrandečić ističe stratešku važnost kliške utvrde u dalmatinskom, hrvatskom i europskom okviru, opisujući kako su se politički odnosi u trokutu Carigrad–Venecija–Beč prelamali na Klisu, a pritom se prvenstveno fokusirajući na zbivanja u razdoblju 1522–37, tj. pada Klisa u osmanske ruke. Također, naglašava ulogu Petra Kružića i uskokâ u obrani utvrde. Zaradić pak analizira geostrateški položaj Imotskoga u kontekstu mletačko-osmanskih sukoba u dalmatinskom zaleđu, grada koji je u vrijeme osmanske vlasti bio upravno središte teritorija koji se protezao između Cetine i Neretve te Livanjskoga polja i jadranske obale. Kao okosnice teksta izdvajaju se: razmatranje upravno-administrativnoga, vojnoga i trgovačkoga značaja osmanskoga Imotskoga, opis karakteristika imotske tvrđave Topane te prikaz tijeka i posljedica bitke iz 1717. koja je rezultirala oslobođenjem grada od Osmanlija.

 

Spektar šarolikih fenomena vezanih uz osmansku vlast u Slavoniji obrađuje Zdenko Samaržija (Slavonski fragmenti, 35–41). Nakon što je ocrtao sustav osmanske vlasti u Slavoniji opisavši teritorijalno-administrativni ustroj te uloge pojedinih dužnosnika u okviru vojne i civilne uprave, posebnu je pozornost posvetio osmanskoj “ideologiji vode”, koreliravši je s medicinom i higijenom, te istaknuvši da je osmanska vlast Slavoniji donijela najveći progres upravo u području javnoga zdravstva. Dotaknuo se i osmanske politike demografskoga osnaživanja Slavonije, potom života kršćanskoga, napose katoličkoga stanovništva (“građani drugoga reda” koji su proživjeli “stoljeće i pol neslobode, ugnjetavanja i ponižavanja”), djelovanja franjevaca te migracija Šokaca i Bunjevaca u Slavoniju nakon njezina oslobođenja. Autor zaključuje da su u Slavoniji Osmanlije potaknuli urbanizaciju i razvoj prometne infrastrukture, što je pak rezultiralo izvjesnim gospodarskim i kulturnim napretkom. Zahvaljujući osmanskoj vlasti u istočnu su Hrvatsku stigle nove biljne i životinjske vrste te dotad nepoznati prehrambeni proizvodi, a osmanska je prisutnost znatno utjecala i na oblikovanje slavonskoga jezičnoga identiteta, i danas prošarana razmjerno brojnim orijentalizmima.

 

Tekst Vesne Miović (Dubrovačka Republika – ogledalo zbivanja u Osmanskom Carstvu 18. stoljeća, 42–45) dotiče dvije komponente dubrovačko-osmanskih odnosa, usredotočujući se na djelovanje namjesnikâ Bosanskoga ejaleta u tom okviru. Prvi dio članka opisuje nastojanje Republike da Porti plaća što manji harač, pri čem su Dubrovčani takva nastojanja opravdavali tobožnjim ekonomskim teškoćama. S obzirom da se odluka Porte o tim dubrovačkim inicijativama temeljila na izvješću bosanskoga namjesnika o gospodarskim (ne)prilikama u Republici, dubrovačke su vlasti na različite načine podmićivale namjesnike da u Carigrad šalju izvješća koja bi išla u prilog smanjenju harača, dakle u korist Republike i na štetu Osmanskoga Carstva. Miović ističe da Dubrovčani zapravo nikada nisu imali realnih financijskih problema zbog kojih ne bi mogli u potpunosti namiriti obaveze prema Porti. Drugi dio članka govori o organiziranom kriminalu i pljačkama na područjima uz dubrovačko-osmansku granicu (Konavle, Hercegovina), odnosno o nemoći bosanskih namjesnika i dubrovačkih vlasti da takve aktivnosti suzbiju.

 

Prilog Vjerana Kursara obrađuje temu iz religijske povijesti, a prikazuje ključne točke djelovanja franjevačkoga reda na očuvanju katoličanstva u krajevima pod osmanskom vlašću, napose u Bosni (Franjevci i katoličanstvo u Osmanskoj Bosni i Turskoj Hrvatskoj u predmoderno doba (15–18. stoljeće), 46–55). Naime, franjevci su nakon osmanskoga osvajanja Bosne 1463. priznali novu vlast, a zauzvrat im je sultan Mehmed II. Osvajač zajamčio sigurnost života i vlasništva te vjerske slobode. Kroz čitavo vrijeme osmanske vladavine u Hrvatskoj i Bosni bili su jedini predstavnici Katoličke crkve koji su imali pravno reguliran položaj, usto su uživali i status svojevrsnih svjetovnih autoriteta među katoličkim življem, a njihova se provincija Bosna Srebrena teritorijalno širila na sjever paralelno s osmanskim osvajanjima. Kursar se bavi i posljedicama ishoda Bečkoga rata (1683–99) po franjevce i bosanske katolike, migracijama katoličkoga stanovništva, različitim sudbinama pojedinih crkava, te franjevačkom kulturnom, književnom, prosvjetnom i liječničkom djelatnošću. U zaključku podcrtava vješto snalaženje franjevaca u okviru osmanskoga pravnoga sustava, iznimno restriktivnoga prema nemuslimanima, a istodobno razmjerno tolerantnoga s obzirom na odnose prema manjinama u predmoderno doba.

 

Slijede još dva rada s temama iz dubrovačke povijesti. Hispanistica Mirjana Polić Bobić, glavna urednica Hrvatske revije, opisuje funkcioniranje ranonovovjekovnoga obavještajnoga sustava kroz prizmu delikatnoga geostrateškoga položaja Dubrovačke Republike u 16. st. (Dubrovnik, uho dvaju sukobljenih svjetova, 56–63). Takav je položaj prisiljavao dubrovačke vlasti na aktivnu diplomatsku djelatnost i konstantno prilagođavanje mijenama u odnosima između španjolskoga i osmanskoga imperija, tada najjačih sila na Sredozemlju, a sve u svrhu čuvanja vlastitoga identiteta i ekonomske dobrobiti, temeljene na trgovini. U fokusu članka tajne su dubrovačke dojave španjolskom dvoru o Osmanlijama – autorica prikazuje što je sve zanimalo Španjolce (osmanski vojni planovi, diplomatski kontakti, društveni i ekonomski fenomeni i problemi, migracije, međureligijski odnosi, raspoloženje i opremljenost osmanske vojske, podrijetlo visokih vojnih i političkih dužnosnika itd.), a dotiče se i profila ljudi uključenih u doušničke aktivnosti te djelovanja dubrovačkoga plemića Marina Zamanje kao španjolskoga obavještajca.

 

Biografski tekst Vinicija Lupisa Jaketa Palmotić Dionorić, dubrovački plemić, književnik i diplomat željezna srca (64–73) prikazuje djelatnost naslovnoga junaka, kojega autor cijeni jednim od najvažnijih diplomata u hrvatsko-osmanskim relacijama, zaslužna za popuštanje napetosti u odnosima između Dubrovnika i Porte. Lupis naglašava da je čitava Hrvatska od 15. st., našavši se na udaru Osmanlija, bila izložena procesu biološkoga i sociokulturnoga genocida, a u složenim geopolitičkim okolnostima jedino je Dubrovačka Republika uspjela osigurati nastavak društvenoga i kulturnoga razvoja, uvelike zahvaljujući umješnosti pojedinaca koji su djelovali u njezinu diplomatskom aparatu. Središnja su tema članka Palmotićeve diplomatske misije u Carigradu i Rimu, a dotaknuta su neka od konkretnih pitanja i problema na kojima je radio. Lupisovu je tekstu priložen Ulomak diplomatskog izvješća Jakete Palmotića iz 1668. (74–77, preveo Ante Šoljić), koje donosi zanimljive informacije o sultanu Mehmedu IV. te trima poslanicima u Carigradu, francuskom, engleskom i đenovskom.

 

Posljednja četvrtina broja izdvojena je u tematski blok Osmanlije u hrvatskoj umjetnosti, s prilozima iz povijesti književnosti, književne imagologije te povijesti umjetnosti/arhitekture. Premda ne obrađuju “usko” historiografske teme, nedvojbeno je da četiri završna članka valja doživjeti kao bitne komadiće mozaika hrvatsko-turskih odnosa, što dakle podrazumijeva i njihovu historiografsku relevantnost.

 

Berislav Majhut analizira Predodžbe muslimana u hrvatskom povijesnom romanu za djecu i mladež (78–85) te propitkuje homogenost i monolitnost koncepta jugoistočne Europe kao mentalitetne platforme za izgradnju fobične stereotipne slike o muslimanima, mahom Turcima, kao okrutnim i tiranskim Drugima. Majhutova analiza obuhvaća osam hrvatskih romana za mlade, objavljenih u razdoblju 1844–1937: Štitonoša Ljudevita Vukotinovića, Maca Vjenceslava Novaka, Bog svojih ne ostavlja Ivana Devčića, Sreća u nesreći Ivana Klarića, U službi kalifa i Hadžibova kob Velimira Deželića, Jaša Dalmatin Ivane Brlić-Mažuranić te Adem-beg Zdenke Smrekar. Komparacija predodžbi muslimana u tim tekstovima pokazuje širok raspon pristupa temi – jednu krajnost predstavlja prikaz Turaka kao nedvosmislenoga kolektivnoga zla, dok se s druge strane s bosanskim muslimanima simpatizira kao s hrvatskom braćom, tj. islamiziranim Hrvatima; javljaju se likovi tolerantnih, prosvijetljenih i dobrodušnih muslimana; kategorija etičkoga postavlja se iznad kategorija etničkoga i(li) vjerskoga. Autor dokazuje da je slika muslimana u hrvatskim romanima za djecu i mladež evoluirala, da se s vremenom širio spektar pristupa temi, što je postupno dovodilo do razumijevanja i uvažavanja islamske kulture.

 

Dubravka Brezak-Stamać (Poslanice u stihu – svjedočanstvo dramatičnoga opstanka, 86–92) bavi se epistolarnom književnošću, odnosno poslanicama kojima su hrvatski humanistički i renesansni pisci (Ivan Česmički, Marko Marulić, Jeronim Bartučević, Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Ljudevit Paskalić) svoje adresate, prijatelje i poznanike ali i europske uglednike, obavještavali o osmanskim osvajanjima i pustošenjima hrvatskih krajeva. Autori poslanica istupaju s nacionalnih i kršćanskih pozicija zbog čega su one obilježene naglašenim protuturskim tonom. Tekstove valja shvatiti kao svjedočanstva o sudaru civilizacija na istočnojadranskoj obali, dakle o zbivanjima koja su ostavila duboke tragove u hrvatskoj povijesti, a to ujedno znači da ih, osim kroatistima i povjesničarima književnosti, kao iznimno zanimljivu i korisnu građu valja preporučiti povjesničarima ranoga novoga vijeka.

 

Tema iz korpusa starije hrvatske književnosti obrađena je i u članku Milovana Tatarina (Dva sultana: Osman i Mustafa, 93–95), koji kroz nekoliko književnih tekstova iz prve polovice 17. stoljeća približava svrgavanje i ubojstvo sultana Osmana II. te postavljanje na prijestolje njegova maloumna strica Mustafe I. Dubrovački su poklisari harača iz Carigrada poslali izvještaj o predmetnim događajima iz 1622, a Osmanova je sudbina inspirirala hrvatske književnike – Ivan Gundulić napisao je ep Osman, kanonsko djelo naše književnosti, a Šibenčanin Ivan Tomko Mrnavić povijesnu dramu Osmanšćica. No Tatarin najviše pozornosti posvećuje manje poznatu spjevu Pripovijes od Osmana (oko 1630), o kojemu se u nas vrlo malo pisalo i čiji se oštećeni rukopis sa 160 sačuvanih stihova nalazi u dubrovačkoj Znanstvenoj knjižnici. Važan dio članka jest i komparacija slika Osmana i Mustafe u spomenutu spjevu, Gundulićevu Osmanu te turskom spjevu Uzrok vojevanja na Poljsku i povod Osmanove pogibije, koji je oko 1622. napisao Aga-dede.

 

Broj zatvara Zlatko Karač (Mjesta islamske molitve, 96–104) tekstom o islamskim vjerskim objektima u Hrvatskoj. Naglašava da razdoblje osmanske vladavine predstavlja najslabije istražen dio povijesti naše arhitekture, čemu razlog pronalazi u vrlo malenu broju očuvanih islamskih spomenika. Naime, nakon oslobođenja hrvatskih krajeva od Osmanlija islamski su vjerski objekti mahom bili sustavno razarani, a tek manji dio ih je adaptiran i prenamijenjen. U vrijeme osmanske vlasti na hrvatskom je ozemlju postojalo više od 200 džamija, a do danas su ostale sačuvane tek tri iz 16. st., koje su preuređene u katoličke crkve (Svih svetih u Đakovu, Sv. Ante u Drnišu i Sv. Vida u kliškoj tvrđavi). Osim džamija, autor navodi i neke druge očuvane i neočuvane primjere islamske sakralne arhitekture, kao što su musale (veći molitveni prostori na otvorenom), grobna turbeta i derviške tekije, koje su funkcionirale kao središta islamskoga misticizma i hodočasnička odredišta. Najreprezentativnijim očuvanim djelima osmanske arhitekture u nas Karač označava đakovačku džamiju (danas katolička crkva Svih svetih) te Maškovića-han u Vrani.

 

Prikazani broj Hrvatske revije zahvaća razmjerno širok spektar raznorodnih tema vezanih uz povijest “turske Hrvatske”, a obrađuje fenomene političke, diplomatske, vojne, vjerske, gospodarske, trgovačke, zdravstvene, društvene, kulturne… naravi, pa time i objašnjava najrazličitije reperkusije osmanske vlasti nad hrvatskim ozemljem. Ukoliko se teme sagleda s geografskoga aspekta, opaža se da je težište na povijesti južnohrvatskih prostora (Dubrovačka Republika, Sinj, Klis, Imotski), s tim što tekstovi Zdenka Samaržije i Vjerana Kursara donekle uspijevaju održati ravnotežu na tom planu. U izvedbenom smislu odudaraju članci Vesne Miović i Vinicija Lupisa, pisani u formi znanstvenih radova, pri čem se Lupisov odlikuje i specifičnim stilom, živim izrazom netipičnim za znanstvenu historiografiju (npr. Bilo je to vrijeme kada su karte s ljudskim vrlinama i manama padale na stol.), što doživljavam kao svojevrsno osvježenje, nipošto kao nedostatak.

 

Broj možemo preporučiti svima zainteresiranima za predmetno povijesno razdoblje, pa tako i (profesionalnim) povjesničarima ranoga novoga vijeka, napose onima osmanističkih afiniteta. Naime, u pojedinim su člancima prezentirana saznanja o nekim manje poznatim i slabije istraženim, a vrlo korisnim i informativnim mjestima i izvorima za povijest hrvatsko-turskih odnosa, npr. književnim tekstovima i materijalnoj baštini. Za istaknuti je i da određeni dijelovi časopisa mogu osnovnoškolskim i srednjoškolskim nastavnicima poslužiti kao zanimljivi nastavni materijali. U konačnici, preostaje pohvaliti uredništvo zbog odabira teme broja, kao i pohvaliti izvedbe angažiranih suradnika koji su tematski raznovrsnim prilozima ovom prigodom uspješno kreirali iznimno zanimljiv popularno-publicistički časopis za povijest. Nadamo se da će historiografske teme i nadalje gostovati na stranicama Hrvatske revije, te da će pritom i dalje biti stručno i kvalitetno obrađivane.

 

 

Ivan Bačmaga