Filip Šimetin Šegvić – Što je novo u Judsonovoj (novoj) povijesti Habsburške Monarhije dugog 19. stoljeća?
Pieter M. Judson, The Habsburg Empire: A New History, Harvard University Press, 2016., 567 str.
Britanska i američka historiografija desetljećima proučavaju kako povijest Habsburške Monarhije, tako i njenu imperijalnu baštinu. Radili su to manje ili više informirani novinari, povjesničari, politički komentatori, publicisti iz najrazličitijih pobuda još od 19. stoljeća. Jedna od prvih takvih knjiga je ona konzervativnog političara Geoffreyja Dragea (1860.-1955.) naslovljena Austria-Hungary (1909.), izuzetno lucidnog političkog analitičara Srednje i Istočne Europe, oslanjajući se na povijest Monarhije i tadašnje suvremene prilike u zemlji. Poznatiji su, naravno, Henry Wickham Steed (1871.-1956.) i Robert William Seton-Watson (1879.-1951.) – dakako ne samo zbog svoje uloge i važnosti u sklopu stvaranja nove konstelacije Europe nakon Velikog rata(1) – odnosno ugledni britanski povjesničar A. J. P. Taylor (1906.-1990.), jedan od najvažnijih povjesničara svoje generacije.
Taylorova knjiga Habsburška monarhija 1809-1918., prevedena u izdanju Znanja 1990. (prvo izdanje izvornika bilo je još 1941. godine), do danas je najcjelovitiji politički pregled Dunavske Monarhije u 19. stoljeću dostupan na hrvatskom jeziku. To znalca može i začuditi, jer ne samo da je habsburška povijest uvelike i povijest Hrvatske, nego je upravo spomenuta Taylorova knjiga, napisana stilski britko i dovitljivo, nadovezujući se na povjesničarske klasike Gibbona, Macaulayja, Namiera,(2) karakteristično taylorovski oslonjena na oštrinu vlastitog suda, pa je ponekad u interpretativnom smislu odveć nedorečena ili čak pogrešna.(3) Stoga je to jedna od onih knjiga koje bi se trebale nadograđivati na bazičnije studije – od starijih se tu prvenstveno misli na klasičnu sintezu The Habsburg Empire, 1790–1918 (1968.) C. A. Macartneya (1895.-1975.). Konteksta radi, ovdje se ne spominju djela o Habsburškoj Monarhiji napisana na francuskom i talijanskom jeziku, odnosno brojne studije koje su u sklopu austrijske i njemačke historiografije načinjene u obliku serija, zbornika ili monografija.
Na istraživačke domete britanske historiografije, koji su se temeljili na političkoj povijesti Habsburške Monarhije (s ključnim težištem na odnosu vanjskopolitičkog položaja Carstva i unutarnjeg stanja), nadovezuje se ozbiljnije od 1960-ih i 1970-ih godina američka historiografija. Zahvaćeni valom promjena u svjetskoj historiografiji, mlađi su povjesničari poput Williama M. Johnstona i Carla E. Schorskea odlučili učiniti nekoliko koraka naprijed i obraditi različite kulturne, gospodarske, društvene i sl. aspekte Habsburške Monarhije. Paralelno i dalje međutim nije napuštana potreba za sintezama, čija je okosnica i nadalje politika, kao kod jednog od korifeja historiografije Monarhije, Roberta A. Kanna (1906.-1981.). Na takav je pristup pisanju sinteza, usmjeren na pokušaje reforme i spasa velikog Imperija, uvelike utjecao povjesničar Oszkár Jászi (1875.-1957.), koji je kao emigrant nakon dosta značajne uloge u političkom životu Austro-Ugarske i novonastale Mađarske, u Sjedinjenim Državama objavio ključnu studiju The Dissolution of the Habsburg Monarchy (1929.).(4)
Dok su još 1990-ih i početkom 2000-ih godina izlazila nova izdanja ili posve nove sinteze (npr. knjige Alana Skeda, J. W. Masona, Robina Okeyja itd.), taj se trend ipak potom na neko vrijeme zaustavlja. U austrijskoj se historiografiji u međuvremenu uvriježio običaj izdavanja većih edicija koje u pojedinačnim svescima obrađuju različite teme i podteme, okupljajući širi krug stručnjaka, jer je – iz pozicije starije historiografije – znanje o perifernim dijelovima Dunavske Monarhije postalo znatno kompleksnije. Tako je najpoznatija edicija svakako ona pokrenuta još 1973. godine, Die Habsburgermonarchie 1848-1918, s ukupno devet izdanih svezaka (od kojih su neki dvosveščani) i još dva u skorijoj pripremi, u sklopu koje su pisali i hrvatski povjesničari.
Ono što je međutim u američkoj (te u manjoj mjeri britanskoj) historiografiji uslijedilo jest gotovo nepregledan niz najrazličitijih mikrohistorijskih i makrohistorijskih studija (u odnosu na dva dijela Austro-Ugarske, na Habsburšku Monarhiju u cjelini, Srednju Europu kao i europsku ili globalnu situaciju). Proučavani su različiti aspekti kulture, društva, gospodarstva, urbanog razvoja, ruralne povijesti, političkih sustava, povijesti elita ili marginalnih skupina, nacionalnih odnosa, intelektualnog života, razvoja znanosti itd., provodeći uglavnom interdisciplinarna a nerijetko i komparatistički usmjerena istraživanja.(5) Treba pritom istaknuti da Austrian History Yearbook nije jedina ključna platforma objavljivanja takvih studija, iako je časopis i dalje vjerojatno najvažniji za angloameričko područje. Nametnuli su se i neki drugi istraživački centri, sveučilišta i serije publikacija koje su pod njihovim okriljem izdavane.(6)
Usporedno s takvim nizom istraživačkih radova pojavila se u angloameričkoj historiografiji ponovno potreba za novim sintetiziranjem povijesti Dunavske Monarhije. Tog se zadatka primio Pieter M. Judson (r. 1956.), pravi znalac habsburške povijesti, iza kojeg stoji nekoliko monografija na bliske teme,(7) dulje nastavničko iskustvo (Swarthmore College, Sveučilište u Firenci) kao i dugogodišnji urednički status u Austrian History Yearbook. Konačno je, nakon duljeg vremena pripreme i rada, 2016. godine objavljena sinteza The Habsburg Empire: A New History, a ubrzo potom i njemački prijevod naslovljen Habsburg: Geschichte eines Imperiums (München: C. H. Beck Verlag, 2017.). Judson je tom sintezom obuhvatio – u skladu s vlastitim afinitetima prema modernijim razdobljima kao i činjenici da je moderna povijest u logici izdavača često marketinški mnogo bolje isplativa (suprotno logici historiografije, koja u posljednjim desetljećima daje izuzetno vrijedne reinterpretacije ili produbljenja perioda ranog novog vijeka) – razdoblje dugog 19. stoljeća, počevši okvirno od dolaska Marije Terezije na vlast i vladavine njenog sina Josipa II., pa do posljednjeg vladara, cara i kralja Karla, s kojim je 1918. godine propala Habsburška Monarhija.
U fokus stavlja razvojni narativ, dakle nastoji prikazati kako se Imperij mijenjao i prilagođavao, kakva je bila struktura i tipologija te državne zajednice. Knjiga je sastavljena od osam zaokruženih poglavlja te uvoda i epiloga, a opremljena je dodatno kartama i slikovnim prilozima. Knjiga je u stilskom smislu napisana tečno, uz niz sitnih i novih primjera koji ne opterećuju narativ, već predstavljaju zanimljive i napete kratke ekskurse koji se nadopunjuju s općim. Što je novo što Judsonova „nova povijest“ Monarhije pruža čitatelju i stručnjaku? Odgovor na ovo pitanje je možda nešto kompleksniji negoli bi se moglo isprva pomisliti.
Treba, prvo, reći da se unatoč uredničkoj politici, koja je vidljiva i u ovoj knjizi, a općenito u britanskoj i američkoj historiografiji zauzima za naše prilike izuzetno važnu komercijalnu notu koja se odražava na naslove, stil i konačnu formu teksta, Judsonova „nova povijest“ nije samo načelno „nova“ kao marketinški privlačan naslov, već se doista radi o rekonceptualizaciji koja sama po sebi čini ovu sintezu svrsishodnom. Rasprava o pisanju sinteza, koja se vodila u hrvatskoj historiografiji, manje u pisanom obliku, a više kroz žive rasprave još od vremena Jaroslava Šidaka, pritom postavljajući pitanja kako pisati sintezu 19. stoljeća, što spada u sintezu i kako obuhvatiti različite teritorije kao i druga pitanja, mogla bi Judsonovom knjigom zadobiti nov poticaj. I to ne samo kroz pitanje treba li hrvatskim povjesničarima više prijevoda sinteza o širem, habsburškom kontekstu i povrh toga treba li hrvatska historiografija odlučnije pisati sinteze hrvatske povijesti u širem habsburškom i komparativnom srednjoeuropskom kontekstu?
S time se nadovezuje i drugo, da Judson u velikom broju spomenutih suvremenih istraživanja habsburške povijesti pronalazi izuzetno kvalitetnu, na izvorima fundiranu i u teorijsko-metodološkom smislu suvremeno osmišljenu jezgru svoje knjige. Sintetizirajući ključne radove, njihove domete i zaključke koje donose, Judson postiže znatno bogatiji i složeniji mozaik koji treba čitatelje informirati i povrh svega dočarati im dojam kako je funkcionirala država od kraja 18. stoljeća pa do 1918. godine, tko ju je činio, do kuda je sezala, što je značila u centru, a što na svojim (brojnim) periferijama. Upravo uz pomoć različitih studija-slučaja Judson postiže izuzetnu širinu u analitičkom smislu. Slijedeći zasade većine modernih stručnih sinteza (naročito u njemačkoj historiografiji), koje se najočitije vide u pisanju „globalnih povijesti“, Judson čitatelju pruža panoramski pogled kroz Dunavsku Monarhiju 19. stoljeća, vodeći ga čas u Beč ili Budimpeštu čas u Krakow ili Bratislavu, čas u Trst ili Košice itd.
Povezujući tako, u metodološkom i tematskom smislu, suvremene historiografske analize u svoju sintezu, Judson ukazuje kroz različite primjere kako je državna birokracija, kao ključni faktor od razdoblja centralizacijskih nastojanja Marije Terezije do raspada Monarhije, pokušavala manje ili više uspješno rješavati brojne političke, nacionalne, kulturne i gospodarske probleme, kako je „administriranje“ perifernih dijelova Austro-Ugarske tijekom 19. stoljeća postajala sve kompleksnija zadaća i kako se državni aparat često uspješno prilagođavao novim izazovima, unatoč svim nedostacima. Tako na primjerima Galicije i Dalmacije Judson pokazuje kako je Imperij nastojao ulagati veće financijske iznose u oporavak kritično siromašnih ili zaostalih dijelova Monarhije, koji su osnovni problemi tih ulaganja (spora implementacija strukturnih reformi i težak razvoj infrastrukture) i kako se u odnosu na centralizacijska nastojanja Imperija 1820-ih i 1830-ih javljalo veliko iščekivanje i nada u moćni Imperij, koja se ipak nije opravdala.
Upravo kroz takve odnose Judson naglašava važnost habsburške multinacionalne države: Imperij je za njega utjelovljenje simboličke i stvarne moći, alternativna snaga koja je lokalne elite dovodila često u kušnju. Ipak, dok je primjer Galicije fundiran na dugoročnijim vlastitim istraživanjima i nizom članaka i knjiga posvećenih toj temi (Galicija u Habsburškoj Monarhiji predstavlja pravi historiografski istraživački trend, uz brojne knjige, kataloge, izložbe, skupove i sl.), literatura i dubina zaključivanja u slučaju Dalmacije znatno je suženija (temelji se uglavnom na istraživanjima Konrada Clewinga, Dominique Reill i dr.), što se može shvatiti prvenstveno kao poticaj da se dalje objavljuju istraživanja o „habsburškoj“ Dalmaciji i Jadranu kod nas i u inozemstvu.
U analitičkom smislu Judson nastoji razine politika-kultura-društvo što je moguće više ispreplesti, kako bi primjerice učinke kulturnih praksi što jasnije mogao povezati s funkcijama imperijalnih državnih institucija i administrativnih politika. Sve to kako bi se postigao jasan dijagonalni presjek tema, problema i interpretacija unatoč činjenici da je knjiga izuzetno narativna i unutar klasičnog kronološkog okvira. U tom smislu treba istaknuti i da je doista velika šteta što autor i izdavač nisu priložili bibliografiju korištenih radova. Za pretpostaviti je da bi time ionako voluminozna knjiga postala još više opterećena stranicama, ali je, čini se, takvo opterećenje isto tako nužnost upravo iz razloga lakšeg i sustavnijeg pregleda spomenutih novih priloga na kojima se i Judsonova knjiga većinski temelji.
Jer, treće, Judsonovo djelo nije većinom temeljeno na arhivskim istraživanjima (iako su u knjizi integrirana neka njegova istraživanja arhivskog gradiva i naročito periodike), što u ovom slučaju ipak ne umanjuje važnost djela. Oslanjajući se na vlastiti rad kao i na suvremene studije pojedinih aspekata Monarhije uglavnom objavljivane na engleskom i njemačkom jeziku, Judson istovremeno i sažima ranija istraživanja, otvara nove problemske komplekse i postavlja vlastite zaključke, pa stoga njegova knjiga nipošto nije za čitatelja koji traži jednostavan uvod u povijest i problematiku Habsburške Monarhije. Primjerice kada se govori o austrijskoj politici u Galiciji potrebno je predznanje i dobro poznavanje novijih priloga Larryja Wolffa, Markian Prokopovych, Daniela L. Unowskog i drugih povjesničara koji su se detaljnije bavili tom temom.
Međutim, budući da je knjiga u stilskom smislu vrlo uspješno izvedena, da je vokabular jasan, a rečenice tečne, da su poglavlja logične zatvorene cjeline, ipak je i zainteresiranom čitatelju-laiku Judsonova sinteza više nego prihvatljiva. Osim toga su u knjizi i dalje prisutna „opća mjesta“ Habsburške Monarhije, od carice Marije Terezije i „radišnog“ Franje Josipa, princa Metternicha i „oca“ Radetzkog, do uvijek prisutnog literarnog interpretatora Imperija Josepha Rotha (ali i, možda manje očekivanog, Ive Andrića!).
No Judsonovo odmicanje od političke povijesti nije samo načelna tendencija. Kada se bavi politikom, proučava uglavnom odnos države i plemstva kao dvije dominantne strukture, ne opterećujući svoj narativ događajnicom ili nepotrebnim podacima. Štoviše, jedan od glavnih ciljeva mu je dočarati protočnost, dinamiku i ritam „svakodnevnog Imperija“ (everyday empire) na koji politika, ovisno o situaciji, utječe s većim ili manjim intenzitetom. Vješto povezujući suvremene historiografske tendencije u istraživanju povijesti svakodnevice s vlastitim shvaćanjem Habsburške Monarhije i pristupom sintezi, Pieter Judson teorijske postulate takve historiografije bez ikakvih poteškoća prenosi pomoću živopisnih primjera iz života „običnih ljudi“ Galicije, čeških zemalja itd. Tako i nacionalizam, koji, prema Judsonu, nije zahvatio niti sredinom, ali još važnije ni pred kraj 19. stoljeća, sve pore državnog organizma i svakodnevice.
Čitatelji dobivaju na taj način i pregršt informacija od jedne sintetizirane povijesti odozdo koja je uvijek kontrolirana narativom o državnom sustavu. Dakako, tako dosljedno proveden pristup sintezi ostavlja relativno malo prostora za analizu vanjske politike Monarhije, koja je doduše u historiografiji dobro obrađena.(8) No, mnogo važnije, izostaju i opsežnije komparacije s drugim europskim (i svjetskim) monarhijama. Da je Judson svoje shvaćanje države i imperija, uloge nacionalizma u njemu kao i ostale unutarnje probleme u većoj mjeri komparativno analizirao s drugim europskim zemljama na zapadu i istoku, možda bi se postigla i još cjelovitija slika posebnosti i zajedničkih elemenata europskih carstva.
Četvrto i posljednje, pri analizi Judsonove sinteze je na početku spomenuti kontekst izuzetno važan. Kao što se i Taylorova knjiga o Monarhiji nadovezivala na ranije radove Lewisa B. Namiera, Wickham Steeda, Seton-Watsona i drugih, tako i Judsonova studija „komunicira“ s prethodnim djelima. U nekim dijelovima se knjiga The Habsburg Empire: A New History nadovezuje na još uvijek važeće teze koje su postavili Robert A. Kann i drugi. No uvelike se i razilazi s ranijim interpretacijama povijesti Monarhije, naročito pri prikazivanju različitih (suprotstavljenih) raspoloženja u društvu i u odnosima među nacionalnostima. Doduše, treba istaknuti i uputiti da je, u odnosu na stariju historiografiju, radikalniju reinterpretaciju Habsburške Monarhije ponudio već Taylorov učenik Alan Sked u knjizi The Decline and Fall of the Habsburg Empire 1815-1918 (1989.), upozoravajući naročito u odnosu na gospodarski položaj i vanjskopolitičku ulogu Monarhije (inače dva aspekta kojih se Judson mnogo rjeđe dotiče) da je Austro-Ugarska slučaj Imperija koji je doživio raspad bez propadanja.
No i u odnosu na Skedovu sintezu Judson ide nekoliko koraka dalje, ne zaustavljajući se na blagom ponovnom sagledavanju političkih učinaka. Judson zaključke povjesničara koji su se, potaknuti i velikim obljetnicama, odlučili propitati uvjete izbijanja Velikog rata i nanovo proučiti tijek sukoba (npr. M. Cornwalla) pomno prati te se ne libi dati jasan odgovor: Prvi svjetski rat bio je presudan za propast i raspad Habsburške Monarhije. Nekompetencija vojske, slaba organizacija i velike pogreške koje su se očitovale kako na frontu tako i u samom državnom sustavu koji je dozvolio militarizaciju kojom su dokinuta ranija liberalizacijska i demokratizacijska nastojanja, kao i nacionalistički populizmi koji su potom uvelike potpomogli dokidanje tih dometa ostvarenih u 19. stoljeću, u kontekstu dugotrajnog rata nedvojbeno su za Judsona jasni razlozi konačne propasti države. U posljednjim pokušajima cara Karla, još 1918. godine, vidi ponovno nastojanje uspostavljanja „pravne države“.
Judson nije međutim samo odlučan u pitanju odgovora na raspad Monarhije. Upravo „pravna država“ – Rechtsstaat – predstavlja ključan element u njegovom istraživanju razvoja Dunavske Monarhije, od 1770-ih godina i eksperimentalnih nastojanja Marije Terezije, a potom i Josipa II. te Leopolda II., da se stvori centralizirana efikasna habsburška država kojom je, postupno, osiguravana pravednost, legalnost i nepristranost građanima, a ne više tek podanicima. To je osnova pomoću koje se postiže koherentan narativ izvan sfere događajne povijesti. Prije svega, Judson se odlučio ponuditi cjelovitu novu interpretaciju povijesti jednog Imperija na širokom području politike, kulture i društva. Njegova perspektiva odlučno odbija prihvatiti shvaćanje Monarhije kao beskrajnog sustava koji sam sebe uvijek iznova otkriva, a da je pritom osuđen na propast, koji svoj neminovni raspad bezuspješno odgađa i pod vladavinom Franje Josipa od druge polovice 19. stoljeća samo niže propuštene prilike reforme i spasa.
Judson ne pristaje ni na, iz njegovog gledišta, odveć suženu sliku nacionalnih konflikta, već inzistira na terminu „sukobljeni nacionalizmi“, želeći naglasiti kako se ne radi o konfliktu cjelokupnih populacija, već politički izazvanim sukobima. Prema njemu su nacionalističke ideologije u odnosu na Imperij bile uglavnom u položaju svojevrsne simbioze, jer su u političkom smislu međusobno ovisili te, unatoč tome što su shvaćene kao prijetnja koheziji multinacionalne države, ipak nisu bile „egzistencijalna“ opasnost, dakle nisu Monarhiju dovodile u pitanje. Uzletom nacionalizma početkom 20. stoljeća ubrzavaju se na taj način i strukturalne promjene Habsburške Monarhije. Judson fenomen nacionalizma nastoji tretirati kao kompleksnu, višeznačnu pojavu koja se uglavnom odnosila na elite koje su u Habsburškoj Monarhiji 19. stoljeća kroz transformaciju države sve više odguravane od središta moći (i države), dok veliki dio populacije u svakodnevnom smislu još u predvečerje Prvog svjetskog rata nije bio zahvaćen tom ideologijom, već je iskazivao naprotiv i različite oblike (imperijalnog) patriotizma.
On štoviše nastoji ukazati i kako se poimanje nacije kroz 19. stoljeće mijenjalo, bez jednoznačnog smisla, ovisno o geografskim, povijesnim, jezičnim i drugim kriterijima te, što je još važnije, kako formiranje nacionalnih identiteta, nacionalnih skupina i sukobi koji su iz toga proizišli nisu prirodni razvoj unutar multinacionalnog Carstva, već politički izazvani problemi u društvu. Tako je Judson u suglasju s dijelom novije historiografije koji nastoji ukazati na određenu „nasumičnost“ i „slučajnost“ u stvaranju nacija, ovisno o političkim, povijesnim, ali i društvenim prilikama u određenom razdoblju. On odbija tezu da su nacije u povijesnom smislu nužni izražaj etničkih skupina, smatrajući da takvo stajalište potječe od aktivista 19. stoljeća. Nacionalizam je za njega jednako tako proizvod imperijalnih struktura kao i regionalnih tradicija.
Ipak, preostaje zapitati se je li takvo shvaćanje nacionalizma sasvim primjenjivo na Monarhiju u njenom totalitetu? Shvaćanje da je nacionalizam prvenstveno zahvatio elite nakon opće krize liberalizma pa su vodeći slojevi jednostavno prestajali biti odvažni, hrabri i odlučni u provođenju „pravne države“, u velikoj mjeri predstavlja nužno kompleksno postavljeno preispitivanje odnosa politike, kulture i društva u Cislajtaniji (austrijski dio Monarhije), kojom se Judson primarno bavi. No kada je riječ o Translajtaniji, Judsonov sintetički panoramski pregled dostiže u određenoj mjeri i svoju granicu u analitičkom smislu. Iako su zaključci poput onog da je nakon Nagodbe podjela među političkim strankama bila isključivo oko nacionalističkih pitanja, a ne društvenih, ili kako je politiku u Ugarskoj zahvatila „opsesija ustavom“ (što je svakako zanimljivo promatrati i u odnosu na hrvatski politički mentalitet i političku kulturu od 1860-ih godina nadalje), ostaje otvoreno pitanje može li se njegovo shvaćanje nacionalizma – koje nije teorijski razrađeno, već je neraskidivo integrirano s njegovom novom interpretacijom uloge državne administracije Habsburške Monarhije – jednako dosljedno primijeniti i na ugarsku, odnosno hrvatsku povijest.
Uloga elita, kojima u odnosu na nacionalizam u Cislajtaniji Judson daje ključnu ulogu, ipak je bitno izmijenjena u kontekstu Ugarske, a naročito hrvatskih zemalja itd. U tom smislu bi se ponovno aktualizirala pitanja u široj raspravi o naciji, nacionalizmu i nacionalnom pitanju (u odnosu na društvene slojeve) kojih su se još od 1980-ih godina doticali u radovima Mirjana Gross, Nikša Stančić, Petar Korunić, Ivo Banac i mnogi drugi. Postavlja se otvoreno pitanje kako, s obzirom na suvremenu američku historiografiju i konkretno Judsonovo djelo, možemo preispitati shvaćanje nacije i nacionalizma na području Hrvatske, a naročito u sklopu Habsburške Monarhije.
Pristup Pietera Judsona, osim što je u potpunosti autentičan i proizlazi iz dubokog promišljanja Habsburške Monarhije prvenstveno kao cjeline, nadovezuje se i na suvremene tendencije historiografije u proučavanju nacionalizma. Već se neko vrijeme nastoji dalje razraditi, ponegdje i nadići paradigme i sheme koje su postavili Ernest Gellner, Benedict Anderson i Eric Hobsbawm, proučavajući npr. odnos centra i periferije u odnosu na nacionalizme velikih europskih monarhija, zatim tzv. „imperijalni nacionalizam“ kao reakciju na narodne pokrete, pitanje legitimiteta, svrsishodnosti i samobitnosti imperija itd.(9)
Zbog svega toga je Judsonova The Habsburg Empire uvelike ustvari protutaylorovska interpretacija. Upornom i lucidnom argumentacijom odbija prihvatiti etape 19. stoljeća kao propuštene prilike u kojima je Monarhiju trebalo „popraviti“, ne želi pristati na negativnu sliku vladarskih praksa niti prozvati Monarhiju „tamnicom naroda“ jer njegovo težište ne predstavljaju suprotstavljeni narodi, već građani Imperija. Svojim dosljednim, iako ne uvijek uvjerljivim promatranjem cjeline (Imperija) i njegovog stanja odozdo (svakodnevna razina), odupire se prikazati Habsburšku Monarhiju kao despotsko Carstvo pod trajnim utjecajem Metternicha i apsolutističke države Franje I., brutalnu silu koja je uvelike uz vanjsku pomoć skršila revolucije 1848. godine, kao neuhodani eksperiment koji je na vanjskopolitičkom polju tražio učvršćenje da bi završio u perpetuiranju statusa quo koji je nudila Austro-ugarska nagodba iz 1867. ili kao, u gospodarskom smislu, neuravnoteženi anakroni državni organizam, kako će većinom (pre)naglašavati A. J. P. Taylor.
Njegov je pristup drugačiji, u sklopu čega se nalazi istovremeno i snaga i slabost knjige: Judson vrlo precizno nastoji izdvojiti određene predrasude prema državi, ključnim osobama ili bitnim događanjima kao što su 1848. ili 1867. godina, pažljivo izdvajajući argumentaciju i stav koji je nastao u 19. stoljeću i koji su (uglavnom) povjesničari baštinili, prenijeli i unijeli u vlastitu interpretaciju i stav. No pritom Judson ponekad odlazi i predaleko, želeći stvoriti protutežu i upadajući u idejne zasade i predrasude današnjeg vremena, pokazujući još jednom kako povjesničar doista može tek težiti tome da je nepristran.
Judson u Habsburškoj Monarhiji ne vidi samo raspadajući multikulturalni eksperiment-relikt, već državu koja je uspostavljala pozitivne tekovine kao što su razvoj komunalne samouprave, razvoj pravnog sustava, integraciju nižih slojeva, odnosno radništva putem izbornog prava (u Cislajtaniji) i utvrđivanje radnih prava itd., te na taj način pružala na svakodnevnom planu sigurnost širem krugu građana. Iz takvog rakursa, događanja nakon 1918. godine doista djeluju nasilno, kaotično, a u odnosu na ranija iskustva i nazadno; Judson ističe kako su novonastale države često replicirale stare načine funkcioniranja, prizivale svojevrsnu „imperijalnu logiku“ koja je funkcionirala unutar Dunavske Monarhije – otvarajući na taj način blago i pitanje kontinuiteta koji su „nadživjeli“ prekretnicu, 1918. godinu, ali i odnosa prema imperijalnoj baštini u 20. stoljeću.
Tako je Judsonova knjiga u neprestanoj „komunikaciji“ s ranijim ostvarenjima britanske i američke historiografije, propitujući te zaključke, nudeći ponekad revizionistički ili radikalno izmijenjeni pogled, dotičući se dobrim dijelom i do sada u tom smislu nedovoljno obrađenog teritorija. Hrabra strukturalistička analiza koju Judson u svojoj sintezi nudi doista ostvaruje iskorak i opravdava drugi dio naslova „nova povijest“. Ona predstavlja pravi izazov za historiografiju, koja će u teorijskom smislu trebati razraditi ili kritizirati predloženu interpretaciju odnosa države i nacionalizma u Dunavskoj Monarhiji, dok će u odnosu na Judsonov narativ daljnje studije-slučaja, zbornici i monografije nedvojbeno davati različite priloge, djeliće novog mozaika koji se, barem se čini, u slučaju Monarhije može širiti u nedogled.
Zbog svega toga, bit će zanimljivo vidjeti i najavljeni hrvatski prijevod knjige The Habsburg Empire: A New History te njenu kritičku recepciju u odnosu na novija istraživanja 19. stoljeća koja u našoj historiografiji u posljednjih desetak godina itekako pružaju zanimljivu podlogu za proširenje rasprave na razinu koju Judson promatra – Imperij. Nedvojbeno će, kao i promocija engleske verzije knjige koja je održana u ožujku 2017. godine u Zagrebu na Filozofskom fakultetu na kojoj su, između ostalih, prisustvovali sam autor i Mark Cornwall kao gosti, poslužiti kao poticaj daljnjoj sustavnoj analizi problema hrvatske povijesti u sklopu Habsburške Monarhije te posthabsburškog odnosa prema toj baštini. Za nadati se da će ukazati i na potrebu sustavnog prevođenja bitnih sinteza i općih studija Habsburške Monarhije kao dodatne nužne analitičke razine.
Filip Šimetin Šegvić
(1) O tome vidi: Mirjana Gross, „Robert William Seton Watson“, Historijski zbornik 1-4 (1953.), 568-569; Ljubo Boban (et. al.), R. W. Seton Watson i Jugoslaveni: korespondencija 1906-1941 (Zagreb-London: Sveučilište u Zagrebu, Centar za povijesne znanosti, Institut za hrvatsku povijest; The British Academy, 1976.); Stjepan Matković, „Ivo Pilar i Robert W. Seton Watson (Dva pogleda na južnoslavensko pitanje)“, Pilar 1/I (2006.), 21-45; Zoran Grijak – Stjepan Ćosić, Figure politike. Lujo Vojnović i Robert William Seton-Watson (Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2012.).
(2) Chris Wrigley, A. J. P. Taylor: Radical Historian of Europe (London-New York: I.B. Tauris, 2006.), 195-196.
(3) Usp. npr. Iskra Iveljić, „A. J. P. Taylor, Habsburška Monarhija 1809.–1918., Znanje, Zagreb 1990”, Historijski zbornik 43 (1990.), 405-408; Tihomir Cipek, „A.J.P. Taylor. Habsburška monarhija 1809-1918.“, Politička misao 27/4 (1990.), 220-221.
(4) Vidi također interesantnu analizu međuratnog diskursa o Monarhiji kod: Adam Kożuchowski, The Afterlife of Austria-Hungary: The Image of the Habsburg Monarchy in Interwar Europe (Pittsburgh: University of Pittsburgh Press, 2013.).
(5) Radi se primjerice o radovima Laurencea Colea, Daniela Unowskog, Tare Zahre, Nancy M. Wingfield, Alice Freifeld, Garyja Cohena, Maureen Healy, Alison Frank, Stevena Bellera, Davida S. Lufta, Johna Boyera, Davida F. Gooda, Johna Komlosa, Franza A. J. Szaba, Johna Deaka, Roberta Nemesa, Deborah Coen i mnogih drugih. Na to se svakako nadovezuju istraživanja austrijskih ili njemačkih povjesničara, npr. Geralda Stourzha, Emila Brixa, Hannelore Burger, Helmuta Rumplera, Wolfganga Maderthanera, Lutza Musnera, Tamare Scheer, kao i radovi drugih povjesničara uglavnom objavljeni na engleskom jeziku.
(6) Ovdje treba istaknuti Sveučilište Indiana koje je važno zbog proučavanja hrvatske povijesti. Od centara koji se bave habsburškom ili austrijskom poviješću ističu se Center for Austrian Studies pri Sveučilištu u Minnesoti koji je izdavač voluminozne edicije zbornika „Austrian and Habsburg Studies“ i Center Austria oko Günter Josefa Bischofa u New Orleansu s težištem na noviju povijest Austrije (i edicija „Contemporary Austrian Studies“).
(7) Na engleskom jeziku su tako objavljene Judsonove knjige Exclusive Revolutionaries: Liberal Politics, Social Experience, and National Identity in the Austrian Empire 1848-1914 (Ann Arbor: The University of Michigan Press, 1996.) i Guardians of the Nation: Activists on the Language Frontiers of Imperial Austria (Cambridge-London: Harvard University Press, 2006.).
(8) Prije svega vidi: F. R. Bridge, From Sadowa to Sarajevo: The Foreign Policy of Austria-Hungary, 1866-1914 (London – Boston: Routledge & Kegan Paul, 1972.).
(9) Vidi pritom naročito: Stefan Berger – Alexei Miller (ur.), Nationalizing Empires (Budapest: Central European University Press 2015.).