Izložba „Ideal i stvarnost: Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti“
Galerija Klovićevi dvori u suradnji s Muzejom lijepih umjetnosti / Mađarskom nacionalnom galerijom iz Budimpešte predstavlja zajednički izložbeni projekt pod naslovom „Ideal i stvarnost: Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti“.
Izložba se održava u prigodi predsjedanja Mađarske Vijećem Europske unije, a traje od 23. listopada 2024. do 19. siječnja 2025. godine.
Reprezentativnim izborom od 80-ak remek-djela mađarskog slikarstva 19. stoljeća iz stalnog postava najznačajnijih muzejskih institucija Mađarske (Muzeja lijepih umjetnosti i Mađarske nacionalne galerije) izložba predstavlja zlatno doba mađarskog slikarstva u širokom stilskom i tematskom presjeku razdoblja kroz djela slavnih umjetnika: Mihályja Munkácsyja, Pála Szinyeija Mersea, Lászla Mednyánszkyja, Viktora Madarásza, Gyule Benczúra, Bertalana Székelyja, Károlya Lotza, Lászla Paála, Lajosa Deáka-Ébnera i Tivadara Zemplényija.
Mađarskim umjetnicima pridruženi su i hrvatski umjetnici druge polovice 19. stoljeća (Antun Aron, Joso Bužan, Ivan Tišov, Nikola Mašić, Bela Csikos Sesia, Vlaho Bukovac, Mato Celestin Medović, Emanuel Vidović, Menci Clement Crnčić, Dragan Melkus, Oton Iveković) koji su postavili temelje razvoja slikarskoga modernizma u Hrvatskoj.
Odabrani umjetnici u mađarskoj i hrvatskoj selekciji te njihova djela svjedoče o neponovljivom razdoblju kulturnog prosperiteta kada su Beč, Budimpešta pa i Zagreb postajali prave kulturne prijestolnice te kako su lokalni ukusi i teme oživjeli pod europskim utjecajima, stvarajući raznolikost tako karakterističnu za umjetnost Srednje Europe.
Posjetitelji će imati priliku upoznati se s monumentalnim remek-djelima iz najznačajnijih muzejsko-galerijskih institucija koja su u prigodi ove kulturne razmjene ekskluzivno napustila svoje mađarske prostore, a posebna nam je čast što se izložbom uključujemo u obilježavanje 180. obljetnice rođenja velikog mađarskog umjetnika svjetskoga glasa Mihályja Munkácsyja.
Autorice izložbe su Réka Krasznai iz Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti i dr. sc. Petra Vugrinec iz Galerije Klovićevi dvori, a kustosica izložbe Iva Sudec Andreis.
O IZLOŽBI
Izložba predstavlja sedam tematskih cjelina – povijest i romanticizam, mitologiju i arkadiju, Munkácsyja i tradiciju realizma, prizore ruralnog života, Szinyeija Mersea i uvod u modernu, veličanstvene krajolike i cjelinu manifest ljepote u okviru kojih će se otkriti sličnosti i posebnosti mađarskog i hrvatskog slikarstva te razvoja u vrijeme Dualizma, kada je umjetnost postajala središnjim područjem nacionalnog integriteta i srednjoeuropskog identiteta.
KONTEKST RAZDOBLJA
MAĐARSKA
Početkom stoljeća, Kraljevina Ugarska bila je dio Habsburške Monarhije. Reformistički pokret u Mađarskoj, koji je započeo u 1820-im godinama, potaknuo je razvoj nacionalne svijesti. Tijekom razdoblja reformi postavljeni su zahtjevi za niz važnih promjena, koje su zakonodavno potvrđene 1848. godine (Travanjski zakoni). Ostale značajne prekretnice uključuju 1823. godinu, kada je napisana mađarska nacionalna himna, i 1844. godinu, kada je mađarski usvojen kao službeni jezik.
Tijekom revolucije 1848. – 1849., mađarska borba za neovisnost od Austrije ugušena je od strane Habsburgovaca, uz podršku Rusije. Nakon toga je uslijedilo razdoblje apsolutističke vladavine, sve dok Nagodba iz 1867. nije Mađarskoj osigurala unutarnju autonomiju i ravnopravan status s Austrijom. Godinu dana kasnije, 1868., sklopljena je Hrvatsko-ugarska nagodba, kojom je mađarska politička elita priznala Hrvatsku kao političku naciju. Hrvatska i Slavonija dobile su punu autonomiju na području unutarnjih poslova, hrvatski je postao službeni jezik u unutarnjoj javnoj upravi, a u Zagrebu je osnovana neovisna hrvatska vlada na čelu s banom. Uređenjem odnosa među zemljama unutar carskog područja, razdoblje Austro-Ugarske Monarhije (1867. – 1918.) postalo je poznato kao „sretno doba mira“, tijekom kojeg je Mađarska ostvarila značajan napredak na raznim poljima.
HRVATSKA
U posebnom odnosu prema Beču i Budimpešti, Zagreb se u drugoj polovini 19. stoljeća, a to je vrijeme više-manje određeno dvjema nagodbama, Austro- ugarskom (1867.) i Hrvatsko-ugarskom (1868.), unatoč političkim prijeporima i nezadovoljstvima na širem političkom planu, razvija u administrativno središte privlačeći mnoge stanovnike koji se iz redova obrtništva i trgovine pretvaraju u gospodarsku elitu što će započeti proces industrijalizacije, koja će za posljedicu imati promjene na urbanističko-arhitektonskom, socijalno-ekonomskom, pa i kulturno-umjetničkom planu.
Za prepoznavanje Zagreba kao grada koji bezrezervno pripada fenomenu habsburške, tj. monarhijske, uljudbe i specifičnog duha vremena, Zeitgeista, a njegovih protagonista kao pripadnika istog naraštaja i srodnog Weltanschaunga, iznimno su značajne izložbe koje uspoređuju umjetničke pojave u istom razdoblju na različitim mjestima, poput Zagreba i Beča, Zagreba i Budimpešte, Zagreba i Praga i slične, pružajući točan uvid u komparativne istobitnosti dviju umjetničkih cjelina ili/i autohtone neponovljivosti svake ponaosob.
Stoga, nakon izložbe Ars et virtus. Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine koja je pružila presjek kontinuiranih spona dviju zemalja tijekom kulturno-umjetničke prošlosti, usporedbom tematsko-stilskih odrednica slikarstva Mađarske i Hrvatske uviđamo sličnosti i razlike percepcije istoga trenutka na različitim prostorima, dobivajući slikovit (u doslovnom smislu riječi) uvid u stilsko-tematske istoznačnosti dvaju umjetn(ičk)ih svjetova.
Opširnije: