Nedim Zahirović – Osmanlijski pljačkaši i crkvena zvona
Ante Škegro se u nekoliko radova bavio crkvenim zvonima koja su bila, a neka od njih su i danas ugrađena u satne mehanizme na sahat-kulama na području nekadašnjeg Bosanskog beglerbegluka. Škegro nema dvojbu o tomu kako je velika većina ovih zvona dospjela u Bosnu. On u uvodu svoga rada, koji je objavljen 2015. godine, piše: ,,Tijekom osvajačkih pohoda po kršćanskim zemljama Osmanlije su među ostalim pljačkali i crkvena zvona. Ako ih ne bi pretopili u topove ili streljivo, postavljali su ih na sahat-kule, s kojih su sate otkucavala po njihovu računanju vremena (alla Turca). Brojna su završila i na sahat-kulama Bosanskog ejaleta, s kojih je njih nekoliko skinuto tijekom uspostave austro-ugarske uprave u Bosni i Hercegovini. Neka su rekvirirana tijekom 1917. g. za vojne potrebe Austro-Ugarske Monarhije.”[1] I u radu objavljenom 2016. godine, u kojem se bavio crkvenim zvonom koje se nalazilo na sahat-kuli u Foči, Škegro je čvrsto ostao pri svom ranijem zaključku: ,,Sa svih prostora, koje su pregazila kopita njihovih konja, Osmanlije su ne samo odvodili roblje, nego i plijenili sve do čega su mogli doprijeti. Osobita meta njihovih osvajačko-pljačkaških pohoda bile su kršćanske institucije i bogomolje iz kojih su pljačkali sve što se moglo odnijeti, uključujući i zvona s njihovih zvonika. Bez obzira i na reljefe raspetoga Krista, Bogorodice, svetaca i natpisâ, koji su ih nerijetko ukrašavali, postavljali su ih na svoje sahat-kule ukoliko ih nisu pretopili u topove i streljivo.”[2]
Škegro je u radu iz 2015. godine pregled počeo opisom zvona koje se danas nalazi na sahat-kuli u Pruscu. Zvono je izliveno 1633. godine. Škegro ostavlja otvorenom mogućnost da je ono izliveno u nekoj od radionica u Dubrovniku. Po Škegri, ovo zvono je na sahat-kulu ,,dospjelo kao plijen neke osmanlijske provale na istočnojadranske prostore, vjerojatno tijekom Kandijskog rata (1645.-1669.)” (Škegro, 2015, str. 298). Zvono koje se nekad nalazilo na sahat-kuli u Donjem Vakufu danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Zvono je izradio majstor Georgius Angerer iz Graza 1720. godine. Po Škegri, ovo zvono stiglo je u Bosnu „kao plijen neke osmanlijske provale na prostore sjeverno od Save” (Škegro, 2015, str. 301). Za zvono koje se i danas nalazi na sahat-kuli u Gornjem Vakufu Škegro je naveo tvrdnju Ivana Frane Jukića, koji je 1845. godine pisao da je ovo zvono kupljeno „još davno-davno od Dubrovčana”, ali usprkos tomu iznosi pretpostavku da je na ovu sahat-kulu, koja je po predaji sagrađena početkom 18. stoljeća, dospjelo kao ,,plijen neke osmanlijske provale na dalmatinske prostore tijekom prve polovice 18. st.” (Škegro, 2015, str. 301). Zvono koje se nalazilo na sahat-kuli u Sanskome Mostu danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Njega je izlio mletački majstor Zuane Batista de Antonio del Tonis 1591. godine. Škegro tvrdi da ovo zvono „opljačkano je s neke crkve u Krbavi, ili Lici, ili u zadarskom zaleđu” (Škegro, 2015, str. 304). Sahat-kula u Foči je po Hamdiji Kreševljakoviću sagrađena nešto poslije 1758. godine. Škegro navodi za zvono koje se nalazilo na ovoj sahat-kuli da „nejasno je kada je i u kojim okolnostima dospjelo na ovu sahat-kulu s koje se oglašavalo do 90-ih godina 19. st., kada ga je Kotarski ured iz Foče otpremio u sarajevski Zemaljski muzej” (Škegro, 2016, str. 97-98). Zemaljski muzej u Sarajevu je zvono poklonio Muzeju Stara Hercegovina u Foči gdje se ono i danas nalazi. Zvono je izliveno u Zugu u središnjoj Švicarskoj, u ljevaonici koju je početkom 17. stoljeća osnovao Martin Kaiser. U slučaju ovog zvona Škegro ne iznosi pretpostavku da je ono dospjelo u Bosnu kao plijen osmanskih[3] pljačkaša, nego navodi da „kad bi zvona mogla govoriti, ovo bi bez sumnje ispričalo zanimljivu priču o svome putešestvju od središnje Švicarske do osmanlijske kasabe Foče” (Škegro, 2016, str. 102). Zvono sa sahat-kule u Zvorniku je po J. Kujundžiću, na kojeg se Škegro poziva, „kasnogotičko” i „pretpostavlja se da je tijekom prve polovice 15 st. saliveno za franjevačku crkvu sv. Marije u Zvorniku, s koje je preneseno na franjevačku crkvu sv. Petra u Tuzli na kojoj je ostalo do 1690. g. S te je crkve premješteno na sahat-kulu u Zvorniku – mjestu koje je svoje ime i dobilo po zvoniku katoličke crkve” (Škegro, 2015, str. 305-306). Grom je oborio ovo zvono sa sahat-kule i ono je nakon toga dospjelo u franjevački samostan Kraljeva Sutjeska u Bosni. Škegro zaključuje da se tako ovo ,,zvono ponovno obrelo kod franjevaca, istih onih redovnika koji su ga i pribavili za jednu od svojih crkava prije osmanlijske okupacije” (Škegro, 2015, str. 306). Zvono, koje se nalazilo na sahat-kuli u Livnu od 1659. do 1879. godine, je ,,prema predaji” opljačkano s livanjske crkve sv. Luke, pa postavljeno na sahat-kulu. Skinuto je sa sahat-kule 1879. godine i od tada je pohranjeno u muzejskoj zbirci franjevačkog samostana na Gorici pokraj Livna (Škegro, 2015, str. 306-307). Škegro piše da je zvono koje je bilo na sahat-kuli u Jajcu, isto tako ,,prema predaji”, opljačkano ,,sa obližnjeg crkvenog zvonika sv. Luke” (Škegro, 2015, str. 307). Zvono je na sahat-kuli bilo do 1878. godine i od tada pa sve do početka posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) nalazilo se u franjevačkom samostanu u Jajcu. Od 1995. godine gubi mu se svaki trag. Zvono na sahat-kuli koja se nalazila pored Ferhadije džamije u Banjoj Luci izlio je majstor Bartol Padovan 1501. godine. Ne zna se kako je ono dospjelo na ovu sahat-kulu, ali za Škegru „nema dvojbe da je i to zvono opljačkano s neke crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj. Sa banjalučke sahat-kule skinuto je u vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon čega mu je daljnja sudbina nepoznata” (Škegro, 2015, str. 308). Pozivajući se na Saliha Hadžihuseinovića Muvekkita i Kreševljakovića, Škegro piše da je zvono na sahat-kuli u Počitelju izlio mletački majstor Antonio de Polis 1675. godine i da je donijeto s otoka Krete. Međutim, na kraju ipak navodi „kako su Osmanlije do zvonâ za saht-kule uglavnom dolazili pljačkom kršćanskih zemalja, nije neopravdano pretpostaviti da je i ovo zvono opljačkano s neke crkve na hrvatskim prostorima” (Škegro, 2015, str. 309).[4] O zvonu na sahat-kuli u Mostaru Škegro je napisao tek nekoliko rečenica, ali nije ništa naveo o njegovu mogućem podrijetlu niti o tomu kako je ono dospjelo u Mostar. Zvono je rekvirirano 1917. godine za potrebe austrougarske vojske (Škegro, 2015, str. 309-310). Škegro je dvije-tri rečenice napisao i o zvonima na sahat-kulama u Trebinju i Stocu. Oba zvona su 1917. godine rekvirirana za potrebe austrougarske vojske. Zvono za sahat-kulu u Trebinju nabavljeno je prema predaji ,,iz Mletaka za trista dukata” (Škegro, 2015, str. 310). O mogućem podrijetlu zvona koje je bilo na sahat-kuli u Stocu Škegro ništa ne navodi. Za zvono koje se nalazilo na sahat-kuli u Gračanici Škegro samo kaže da se ne zna ,,u kojim okolnostima i odakle prispjelo na sahat-kulu”, ali ipak navodi da ,,nije isključeno da ga je dopremio Ahmed-paša Budimlija dok je bježao iz oslobođenog Budima te se 1686. g. preselio u Gračanicu, u kojoj je dao podići džamiju, hamam, han i sahat-kulu” (Škegro, 2015, str. 311).
Osmanlije su zaista tijekom svojih velikih vojnih pohoda protiv kršćanskih država pljačkom stjecali ratni plijen, a i pri manjim upadima u kršćanske zemlje pljačkali su sve do čega su mogli doći. Ako se u obzir uzme samo prostor koji Škegro naziva hrvatskim zemljama, može se kazati da kršćanske institucije, odnosno crkve i crkvena zvona, nisu bili ,,osobita meta” osmanskih vojnika, nego su to bili ljudi i stoka. Ljudi i stoka također su bili poželjne mete kršćanskih vojski i četa koje su upadale i pljačkale na području pod osmanskom vlašću. Radilo se o plijenu koji se mogao dobro unovčiti. Koliko su živi ljudi bili poželjan plijen, govori činjenica da je u osmansko-habsburškom pograničju postojao skup običajnih odredaba kojima je bio reguliran otkup iz zarobljeništva, od trenutka kada je netko pao u neprijateljske ruke preko utvrđivanja visine otkupa do samog izbavljenja iz ropstva.[5]
Škegro tvrdi da su Osmanlije crkvena zvona, ukoliko ih nisu postavljali na sahat-kule, pretapali u streljivo, odnosno koristili za izradu topova. Osmanski vojni zapovjednici u Bosni su u rijetkim prigodama pribjegavali lijevanju topova od skinutih crkvenih zvona. Tijekom Ciparskog rata Osmanlije su od zvona koje su skinuli sa zvonika ninske i drugih crkava pokušali izliti topove, ali oni nisu bili osobite kvalitete, pa nisu ni upotrijebljeni.[6] Osmanlije su pridavali dužnu pažnju opremanju vojske odnosno tvrđava svime što je bilo potrebno, pa i topovima i topovskim kuglama. U europskom dijelu Osmanskoga Carstva postojalo je više rudnika u kojima se vršila eksploatacija metala potrebnih za lijevanje topova i izradu topovskih kugli. Na osmanskom serhatu odnosno u Beogradu, Smederevu i Budimu postojale su ljevaonice topova.[7] Osmanlije su također u Banjoj Luci izgradili ljevaonicu topova i topovskih kugli. Da bi osigurali uspješan početak izrade topovskih kugli, Osmanlije su u Bosnu doveli Juruke koji su bili specijalizirani u tome poslu.[8]
Pljačka crkava i skidanje crkvenih zvona bili su uobičajena pojava u ratovima između europskih kršćanskih država. Hermann Sussann bilježi da su švedske i francuske trupe, pljačkajući Kinzingen i njegovu okolicu tijekom Tridesetogodišnjeg rata (1618.‒1648.), skidali zvona s crkvenih zvonika.[9] U Forstu (Lausitz) hrvatski su vojnici 1633. godine temeljito opljačkali sve crkve.[10] U Krumbachu, u Nirnburškoj Švicarskoj, hrvatski su vojnici 1634. godine skinuli zvona s crkvenog zvonika.[11]
Na području Dubrovačke Republike crkve su pljačkali kako muslimani tako i pravoslavni Vlasi koji su bili podanici Osmanskoga Carstva. Treba kazati da su ovi pljačkaši gajili dobru suradnju s dubrovačkim pljačkašima koji su nasrtali na osmanske podanike.[12] U Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji crkve su pljačkane i zvona s njihovih zvonika skidana, a da osmanski pljačkaši nisu imali ništa s time. Pišući o crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Čepu pokraj Dužice, koja se prvi puta spominje 1677. godine, Janko Barlè navodi da se zbog kradljivaca nije smjelo ostaviti zvona na zvoniku.[13] Tijekom svojih pohoda na otok Krk senjski se uskoci nisu ustezali pljačkati crkve i samostane.[14]
U osmansko-habsburškom pograničju usprkos neprijateljstvu i sukobima održavane su privatne, poslovne, pa i krijumčarske veze. Vinko Perger, trgovac iz Varaždina, prodao je Osmanlijama 1609. godine neko kamenje. Je li se zaista radilo o kamenju ili o nekoj drugoj robi, ne zna se. U svakom slučaju, Perger je ovu trgovinu držao u tajnosti, a ovakve njegove poslove s Osmanlijama podržavao je i lokalni paša.[15] Preko granice nije krijumčarena samo roba nego i ljudi. Osman-aga iz Temišvara, koji je od 1688. do 1700. godine bio u kršćanskom zarobljeništvu, iscrpno je u svome autobiografskom djelu opisao kako je uz pomoć krijumčara prešao osmansko-habsburšku granicu i dospio do Beograda.[16] Iz Osman-aginog kazivanja može se zaključiti da su u to doba u Bačkoj bili aktivni krijumčari ljudima koji su lijepo zarađivali od toga posla. Iz navoda svećenika i etnografa Josipa Lovretića može se saznati da su krijumčari iz Bosne preko Save u Slavoniju dovozili turske šamije (pokrivalo za glavu) i da je nošenje šamija bio raširen običaj u Slavoniji ,,pa je od starine svaka žena morala imati tursku šamiju.”[17]
Opljačkati crkvu, odnosno ukrasti crkveno zvono, nije predstavljalo samo krađu nego i skrnavljenje svetog objekta, pa se može pretpostaviti da pljačkašima nije bilo jednostavno prodati opljačkana crkvena zvona na kršćanskom području. Za kradljivce i pljačkaše u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji idealno bi bilo ako bi zvona mogla biti prokrijumčarena i prodana u Bosni, dakle na području pod osmanskom kontrolom. Za zvono koje se danas nalazi u Muzeju Stara Hercegovina u Foči nije bez osnova pretpostaviti da su ga hrvatski vojnici, koji su sudjelovali u Tridesetogodišnjem ratu, skinuli sa zvonika neke crkve u Bavarskoj, donijeli ga u Hrvatsku ili Slavoniju, a da je ono poslije završilo u Bosni. Možda su uskoci zvono koje se nalazilo na sahat-kuli u Sanskome Mostu skinuli sa zvonika neke crkve u Dalmaciji, prodali ga krijumčarima, koji su ga zatim ponovno prodali u Bosni. A zvono na sahat-kuli u Donjem Vakufu možda je prvo ukradeno u Slavoniji, a zatim krijumčarskim putevima stiglo u Bosnu.
Ugledajući se na Škegrin pristup, mogao bi se napisati rad o podrijetlu crkvenih zvona na osmanskim sahat-kulama u Bosni u kojem se sve zasluge za njihovo pribavljanje mogu pripisati kršćanskim pljačkašima, kradljivcima i krijumčarima. Osmanlije bi bili potpuno nedužni, ali se onda s pravom treba zapitati gdje se izgubila objektivnost koja se treba imati na umu kada se pišu znanstveni radovi. Kopita osmanlijskih konja zaista su djelomice pregazila Europu i nesumnjivo je da su se oni ponekad sa svojih pohoda vraćali s plijenom u kojem su mogla biti i crkvena zvona. Međutim, kada kopita osmanlijskih konja iz prošlih stoljeća u cijelosti pregaze znanstvenu objektivnost u 21. stoljeću, mogu se očekivati radovi kao što su ovi Škegrini o crkvenim zvonima. A oni ne služe boljem poznavanju povijesnih prilika u osmanskoj Bosni i hrvatskim zemljama nego nečemu sasvim drugomu.
Nedim Zahirović
[1] Ante Škegro, Katolička zvona s osmanlijskih sahat-kula u Bosanskom ejaletu. Boga slaviti, puk sazivati, mrtve oplakivati. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 108 (2015), str. 295-313, ovdje str. 296. Dalje u tekstu: (Škegro, 2015).
[2] Ante Škegro, ,,Boga slaviti, puk sazivati, mrtve oplakivati”. Katoličko zvono sa sahat-kule u Foči u sjeveroistočnoj Hercegovini, Hercegovina 2 (2016), str. 95-108, ovdje str. 96. Dalje u tekstu: (Škegro, 2016).
[3] U tekstu “osmanski” i “osmanlijski” rabim kao sinonime.
[4] ,,Saht-kule” stoji u izvornom tekstu.
[5] O tomu v. Géza Pálffy, Ransom Slavery along the Hungarian Frontier in the Sixteenth and Seventeenth Centuries. U: Géza Dávid, Pál Fodor (ur.), Ransom Slavery along the Ottoman Borders: (Early Fifteenth – Early Eighteenth Centuries), Leiden etc., 2007, str. 35-84, posebice str. 65.
[6] Elma Korić, Životni put prvog beglerbega Bosne. Ferhad-paša Sokolović (1530‒1590), Sarajevo, 2015, str. 72.
[7] Gábor Ágoston, Guns for the Sultan: Military Power and the Weapons Industry in the Ottoman Empire, Cambridge etc., 2005, str. 174-182.
[8] Vjeran Kursar, Being an Ottoman Vlach: On Vlach Identity(ies), Role and Status in the Western Parts of the Ottoman Balkans (15th-18th Centuries), OTAM (Ankara Üniversitesi Osmanlı Tarihi Araştırma ve Uygulama Merkezi Dergisi) 34 (2013), str. 119-121; Korić, Životni put, str. 106-109. O rudnicima u Bosni u osmansko doba također v. Adem Handžić, Rudnici u Bosni u drugoj polovini XV stoljeća, Prilozi za orijentalnu filologiju 26 (1978), str. 7-42.
[9] Hermann Sussann, Kenzingen im dreissigjährigen Krieg, Kenzingen, 1886, str. 22, 91.
[10] Rudolf Lehmann, Geschichte der Markgraftums Niederlausitz: der Schicksalsweg einer ostdeutschen Landschaft und ihrer Menschen, Dresden, 1937, str. 197.
[11] Johann Wolfgang Woerlein, Die Honbirg, oder die Geschichte der Nürnberger Schweiz, Nürnberg, 1838, str. 190.
[12] Vesna Miović-Perić, Na razmeđu. Osmansko-dubrovačka granica (1667.-1806.), Dubrovnik, 1997, str. 139-143.
[13] Janko Barlè, Kapela sv. Ivana Krstitelja u Dužici, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 12 (1912), str. 13.
[14] Mihovil Bolonić, Uskoci i otok Krk, Senjski zbornik 8 (1981), str. 345-350.
[15] Hrvoje Petrić, O trgovini u staroj Koprivnici, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin 20 (2009), str. 47-48. Vjerojatno se ovdje radi o kanjiškom paši.
[16] Richard F. Kreutel, Der Gefangene der Giauren: die abendteuerlichen Schicksale des Dolmetschers ‘Osman Aga aus Temeschwar, von ihm selbst erzählt, Graz etc., 1962, str. 156.
[17] Citirano prema Marta Andrić, Turcizmi u seoskom govoru Slavonije, Migracijske i etničke teme 19 (2003), str. 20.