Petar Markuš – prikaz knjige – Lara Douds, “Inside Lenin’s Government: Ideology, Power and Practice in the Early Soviet State”, 2018.
Lara Douds, Inside Lenin’s Government: Ideology, Power and Practice in the Early Soviet State, London: Bloomsbury Academic, 2018, 228 str.
Povjesničarka Lara Douds bavi se istraživanjem povijesti Sovjetskog Saveza, s naglaskom na izgradnji sovjetske države, razvijanju političke prakse i političke kulture. Njena prva monografija Inside Lenin’s Government: Power, Ideology and Practice in the Early Soviet State objavljena je 2018. godine. Bila je i jedna od urednica zbornika The fate of the Bolshevik Revolution: illiberal liberation, 1917-41 objavljenog u Londonu, također u izdanju Bloomsbury Academic, 2020. godine. Douds trenutno radi na projektu „Petitioning the Sovereign in Russia from Paul I to Putin“ (Podnošenje molbi ruskom vladaru od Pavla I. do Putina) u kojemu želi istražiti kako je praksa podnošenja peticija ruskim vladarima služila kao poveznica između ruskih vlasti i masa.
Knjiga se sastoji od uvoda, sedam poglavlja i zaključka. U uvodnom dijelu Introduction (str. 1-10) autorica navodi kako se pokazalo da su Sovjeti imali veći utjecaj i bolji politički položaj u Rusiji tijekom revolucije 1917. godine nego Privremena vlada koja je od ožujka do listopada 1917. bila reorganizirana čak četiri puta. Douds iznosi kritiku totalitarnih tumačenja Oktobarske revolucije koja tvrde da je odmah po dolasku boljševika na vlast započela totalitarna vladavina boljševičke partije koja je državni aparat podredila Partiji. Autorica smatra da to nije slučaj te kako je u prvim godinama poslije revolucije vlast koncentrirana u rukama državno-političkog aparata (to jest sovjeta), a ne unutar boljševičke partije. Ona u knjizi želi pokazati kako je tekao razvoj sovjetskog političkog sustava od Oktobarske revolucije 1917. pa do Lenjinove smrti 1924. godine i prikazati kako je prelazak u autoritarni politički sustav bio posljedica kompleksnih unutarnjih političkih okolnosti.
Prvo poglavlje ‘State and Revolution’ and the Idea of Soviet Democracy (str. 11-21) bavi se Lenjinovim spisom Država i revolucija. Douds smatra kako se upravo u toj knjizi nalazi osnova Lenjinove koncepcije izgradnje socijalističkog sustava i njegovih institucija. Ideje iz Lenjinovog spisa poput izbjegavanja podjele vlasti i birokratizacije, uvođenja delegatskog predstavništva, ukidanja granice između države i društva, nastojala su se primijeniti u prvim godinama sovjetske vlasti. Lenjinove ideje o ukidanju granica zakonodavne, izvršne, reprezentativne, administrativne i sudske vlasti nastojale su se realizirati u praksi. Rezon mišljenja je bio da u predstavničkim parlamentarnim sustavima podjela vlasti utječe na smanjenje demokratske kontrole nad državnim aparatom. Stoga, kako bi se osigurala kontrola i nadzor nad državom, navedeni tipovi vlasti trebali su biti sjedinjeni.
Drugo poglavlje Sovnarkom as Cabinet, 1917-19 (str. 21-54) autorica započinje kratkim povijesnim pregledom političke situacije u Rusiji od 1905. do 1917. godine. Ključna institucija Sovjeta bio je Sveruski kongres sovjeta koji je svoje prvo zasjedanje imao u lipnju 1917. godine, a tada je izabran i Središnji izvršni komitet sovjeta koji je trebao rukovoditi sovjetima između zasjedanja kongresa. Na Prvom kongresu većinu su imali socijal-revolucionari, ali do listopada 1917. se stanje promijenilo te su većinu u sovjetima osvojili boljševici. Fokus autorica stavlja na Drugi sveruski kongres sovjeta koji se održao upravo u vrijeme Oktobarske revolucije 7. studenog (25. listopada po starom kalendaru) 1917. Na Drugom kongresu konstituirana su dva nova tijela političke vlasti sovjeta. Prvo tijelo je bilo Vijeće narodnih komesara (u ruskoj transkripciji Sovet Narodnykh Komissarov, skraćeno znano pod imenom Sovnarkom) koje je trebalo djelovati kao izvršno tijelo (vlada), a drugo je Sveruski središnji izvršni komitet (Vserossiiskii Tsentral’nyi Komitet, skraćeno VtsIK) kao zakonodavno tijelo koje se sastojalo od delegata političkih stranaka koje su sudjelovale u radu kongresa (većinom su predstavnici bili iz redova boljševika i lijevih socijal-revolucionara). Douds naglašava kako je vlast bila u rukama novostvorenih političkih tijela (koja su ujedno postala i tijela državne vlasti), a ne političkih stranaka.
Sovnarkom se sastojao od Lenjina kao voditelja i 11 sekretara (comissars) i vijeća od tri člana koja su bila zadužena za pitanja vojske i mornarice (ukupno 15 članova). Sovnarkom je trebao biti odgovoran VTsIK-u koji je trebao odobriti dekrete koje je donosio Sovnarkom. Od prosinca 1917. do ožujka 1918. vlast je bila koalicija boljševika i lijevih socijal-revolucionara (stranke koja je zastupala interese seljaka i siromašnih radničkih slojeva). Autorica obrazlaže kako je koalicija funkcionirala bolje nego je historiografija to predstavila. Boljševici su cijenili legitimnost i podupirali su koaliciju s lijevim SR-ima, osobito tijekom siječnja 1918. kada je raspuštena Ustavotvorna skupština. Ukupno je u Sovnarkom primljeno sedmero članova SR-a, dok je unutrašnji izvršni komitet činilo pet članova: Lenjin, Staljin, Trocki i dvoje lijevih SR-ovaca Proshyan i Karelin. Krajem prosinca osnovan je i Mali Sovnarkom (skraćeno MSNK) koji se bavio najviše financijskim pitanjima. Sastojao se od tri člana od kojih su dvojica bili boljševici (Shliapnikov i Menzhinskii) i jednog lijevog SR-ovca Trutovskog.
Sovnrakom kao koalicija boljševika i lijevih SR-a se ukupno sastao 53 puta od prosinca 1917. do ožujka 1918. godine. Autorica pokazuje kako su lijevi SR-ovci sudjelovali u raznim tijelima državne uprave i kako su zajedno s boljševicima radili na pitanjima izgradnje novog sovjetskog sustava. Koalicija se raspala u ožujku 1918. odlaskom SR-a iz Sovnarkoma zbog potpisivanja mira u Brest-Litovsku. Ubrzo nakon toga vlada je premještena iz Petrograda u Moskvu u travnju 1918. godine, a kako se Građanski rat razbuktavao osnivana su nova tijela koja su trebala djelovati s obzirom na novonastalu situaciju. U studenom 1918. osnovano je Obrambeno vijeće (The Defence Council) koje se trebalo baviti pitanjima organiziranja ekonomije tijekom Građanskog rata. Sastojalo se od Lenjina kao voditelja, Staljina kao predstavnika VTsIK-a i Trockog kao predsjedavatelja Revolucionarnog vojnog vijeća. Za razliku od Malog Sovnarkoma (MSNK) koji je trebao tražiti odobrenje od Sovnarkoma kako bi odluke postale valjane, odluke Obrambenog vijeća su odmah stupale na snage bez prethodnih konzultacija s drugim vijećima. Time su Sovnarkom, Mali Sovnarkom i Obrambeno vijeće tijekom 1918. postala ključna politička tijela u državi.
Treće poglavlje The Sovnarkom Administration Department and Reception: The ‘Anti- Bureaucratic’ Apparatus (str. 55-81) odnosi se na uređenje i poslove kojima se bavio administrativni aparat Sovnarkoma. Administrativni aparat Sovnarkoma je bio potpuno novoosnovani administrativni sustav koji se sastojao samo od novih članova, to jest u njemu nisu bili pripadnici starog činovničkog aparata iz vremena carske Rusije koji su nastavili raditi i za vrijeme sovjetske vlasti u nekim sektorima državnog aparata. Broj zaposlenih u aparatu je od 58 zaposlenika u siječnju 1918. porastao na 98 do prosinca 1918. i nakon toga se kretao oko 93 zaposlenika. S vremenom struktura administrativnog aparata se širila. Tako u svibnju 1919. se središnji dio administrativnog aparata sastojao od tajništva (koje se bavilo vođenjem zapisnika sjednica Sovnarkoma, pripremanjem tekstova, vođenjem brige da se sve službe obavijeste o odlukama koje je donosio Sovnarkom i provjeravanjem da li se te odluke provode u praksi), kancelarije (odjela zaduženog za primanje i slanje pisama, telegrama, slanje potrebnih dokumenata nadležnim službama te sažimanje informacija od ostalih službi koje su zatim prosljeđivanje Sovnarkomu), računovodstva (unutar kojeg se nalazio financijski sektor zadužen za isplatu plaća i troškove održavanja administrativnog aparata), komunikacijskog biroa (telefoni i telegrafi koji su bili povezani s ostalim mrežama diljem Rusije), kantine, odjela za medije (koji je pružao potrebne informacije stranim i domaći medijima), informacijskog biroa i recepcije Sovnarkoma (odjela zaduženog za primanje stranaka koje su htjele razgovarati s članovima Sovnarkoma o različitim problemima – najčešće su traženi razgovori sa samim Lenjinom kao predsjednikom Sovnarkoma). Uz to uređeni su i odjeli koji su služili zaposlenicima poput telegrafskog biroa, bolničkog odjela, farmaceutskog odjela, garaže itd.
Četvrto poglavlje Sverdlov, the Soviets and the Secretariat (str. 83-96) se bavi radom boljševika Jakova Mihajloviča Sverdlova kojega su neki povjesničari (npr. Charles Duval) opisivali kao osobu koja je odgovorna da se državni aparat pretvorio u instrument boljševičke partije i koji je proveo centralizaciju boljševičke partije. Sverdlov je istovremeno bio predsjednik VTsIK-a i partijski sekretar boljševičke partije, pa su od tuda proizašle teze da je Sverdlov podvrgnuo državni aparat Partiji. Međutim, kako pokazuje Lara Douds, iz arhivskog materijala je vidljivo da je Sverdlov većinu pažnje posvećivao vođenju VTsIK-a i uređenju državne uprave dok je poslove u Partiji stavio na čekanje. Također, partijski Sekretarijat je za vrijeme Sverdlova stagnirao i kretao se oko 30-ak osoba, da bi nakon njegove smrti od 1919. do 1921. narastao na 602 osobe, što ukazuje da se centralizacija i administrativnog aparata Partije dogodila nakon njegove smrti. Sverdlov je i na Osmom partijskom kongresu u ožujku 1918. rekao kako je on svoje vrijeme posvetio izgradnji sovjetske uprave, dok je partijske poslove ostavio po strani. U debatama koje su vođene u VTsIK-u čak su i menjševici, u svojim sjećanjima, imali pozitivne riječi za Sverdlova, opisavši da su imali potpunu slobodu u izražavanju svojih stavova, uključujući i kritiku odluka vlade te je Sverdlov opisan kao osoba koja je stvarala radnu atmosferu i koja je poticala slobodno i kreativno mišljenje.
U petom poglavlju Collegiality in the Early Soviet Government (str. 97-124) autorica se bavi revolucionarnim oblikom kolegijalne vlade unutar ministarstava (komesarijata). U suštini, bivša ministarstva su preuređena tako da su se sastojala od kolegijalnog tijela koje je bilo zaduženo za donošenje odluka o resoru za koje su bili zaduženi. U tim kolegijalnim tijelima nisu bili samo predstavnici stranaka, već su bili pozivani i stručnjaci koji nisu bili članovi političkih stranaka, što je omogućilo sovjetima da u redove državne uprave primaju i stručnjake koji su bili potrebni. Pokazalo se da je kolegijalno upravljanje „ministarstvima“ funkcioniralo u onim resorima koji nisu imali „hitne“ (urgent) probleme koje je trebalo rješavati, a to su bili resor za socijalna pitanja, obrazovanje, nacionalnosti i rada. U sektorima transporta i vojnog komesarijata je kolegijalni princip donošenja odluka veoma brzo propao. Do kraja 1920-ih kolegijalni princip rada u ministarstvima je napušten u korist centralizacije i uspostave hijerarhijskog načina odlučivanja i rada. Do proljeća 1918. uspostavljeno je 17 komesarijata (ministarstava) s njihovim kolegijalnim tijelima. Broj članova kolegijalnih tijela varirao je od komesarijata do komesarijata pa je u nekima broj članova bio četiri (npr. Komesarijat za pomorska pitanja), a u drugima osam članova (npr. Komesarijat za pošte i telegrafe). Na čelu komesarijata bio je narodni komesar.
Douds prikazuje slučaj u Komesarijatu rada iz kolovoza/rujna 1918. koji pokazuje koji su bili problemi s kolegijalnim sustavom. Veoma skraćeno, narodni komesar (predsjedavajući) nije imao moć donošenja odluke nego je ovisio o drugim članovima kolegija. Drugim riječima, ako nije postignuta odluka većinskim glasanjem, odluka se nije mogla donijeti nego je odgađana za naredna zasjedanja. Spor je nastao oko davanja otkaza osobama koje su imale članove obitelji u državnom aparatu kako bi se spriječio nepotizam. Narodni komesar Shliapnikov se protivio toj odluci te je od 29. kolovoza do 5 rujna 1918. Komesarijat rada bio u blokadi i nije mogao donositi odluke. Kako je rat odmicao, a ekonomska situacija se pogoršavala, Lenjin je zastupao mišljenje da treba napustiti kolegijalni sustav u komesarijatima kako bi se ubrzalo donošenje odluka. Na Devetom partijskom kongresu u travnju 1920. kolegijalni sustav rada u komesarijatima je napušten. Glavna kritika je bila da u kolegijalnim tijelima nije bilo jasne podjele linije odgovornosti, odnosno tko donosi glavnu riječ, u kojim situacijama i na koji način je to regulirano.
Šesto poglavlje, The Decline of Sovnarkom and Rise of the Politburo, 1919–23 (str. 125-147) problematizira pitanje slabljenja moći Sovnarkoma u korist Politbiroa boljševičke partije. Sumirano, glavni argument koji Douds zastupa jest da je Građanski rat u Rusiji zahtijevao da se formira tijelo koje će donositi brze i odgovorne odluke bez njihovih propitkivanja. Od sredine 1919. može se pratiti kako se Politbiro javlja kao drugi centar moći nasuprot Sovnarkomu. Simptomatično je da se završetkom Građanskog rata Politbiro nije odrekao svoje moći u korist Sovnarkoma, nego ju je proširio i na državna tijela. Proučavajući sjednice Politbiroa i državnih tijela Sovnarkoma i Obrambenog vijeća (koje je kasnije preimenovano u Vijeće rada i obrane – skraćeno STO) sugerira da se Politbiro mogao lakše prilagoditi izvanrednim uvjetima rada negoli državni organi. Postojao je striktan način rada u Sovnarkomu i STO-u. Tako npr. u ovim navedenim tijelima je svaki govornik mogao govoriti najviše deset minuta u predstavljanju određenog problema, a govornici nisu mogli govoriti više od dva puta o pojedinom slučaju. Svaki član je mogao predložiti da se prijeđe na drugu temu razgovora, ako se većina članova s time složila. Komentari o pojedinoj točki su mogli trajati najviše jednu minutu. Diskusije u Politbirou su bile fleksibilnije te manje formalne negoli u navedenim tijelima. Problem se je javljao i s bujanjem komisija. Naime, u Sovnarkomu i STO-u su mogle biti osnivane komisije o pojedinim pitanjima. Problem je što je broj komisija naglo počeo bujati, te je u ožujku 1922. Lenjin rekao kako je broj aktivnih komisija bio više od 120, od kojih je samo 16 bilo ustvari potrebno. Ovako veliki broj komisija je usporavao rad Sovnarkoma i STO-a.
S vremenom se Politbiro počeo sve više baviti državnim pitanjima. Dok se 1919. Politbiro bavio većinom partijskim pitanjima, već 1921. i 1922. uočava se kako su partijske teme bile u opadanju, a počele su dominirati teme o ekonomskim pitanjima, Novoj ekonomskoj politici (NEP-u), porezima, opskrbi hrane itd. Tijekom Građanskog rata Politbiro se bavio i značajnim dijelom vojnim pitanjima te Douds smatra kako je rat uzrokovao da neko tijelo preuzme na sebe odgovornost donošenja brzih odluka bez previše diskusija. U tome ona vidi uzrok jačanja Politbiroa kao tijela koje je bilo fleksibilno, neopterećeno usuglašavanjem s drugim državnim službama i koje je moglo donositi brze odluke. Neki od boljševika prepoznali su opasnost jačanja Politbiroa nauštrb državnih tijela te su do 1921. neki od njih jasno izrazili svoje stavove. Najglasniji je bio Valerijan Osinski Obolensky koji je kritizirao stapanje Partije i države. On je predlagao da se ide s ponovnim odvajanjem vlasti kako bi se spriječila daljnja centralizacija i moguća zloupotreba moći na jednom mjestu. Osinski je smatrao kako bi Sovnarkomu trebalo oduzeti zakonodavnu funkciju i vratiti u okrilje VTsIK-a, a Sovnarkom bi trebao biti samo izvršno tijelo VTsIK-a. Kritizirao je i rad Sovnarkoma rekavši da je postepeno opadalo sudjelovanje članova Sovnarkoma te su oni slali samo svoje zamjenike koji nisu bili odgovorne osobe za donošenje odluka. Međutim, kritike i prijedlozi Osinskog nisu prihvaćeni. Konačni obračun o debati odnosa partije-države bio je Dvanaesti partijski kongres održan u travnju 1923. u kojemu su ponovljeni prijedlozi Osinskog ostali usamljeni. Prije kongresa je Trocki uputio pismo članovima Politbiroa i Centralnog komiteta u kojemu je naglasio probleme stapanja Partije i države te jačanja uloge Politbiroa spram tijela državne vlasti i predložio da se Politbiro samo bavi pitanjem pridržavanja zadane partijske linije, ali ne i preuzimanja na sebe uloge nošenja političke vlasti. Pismo Trockoga je odbijeno i on na kongresu nije izrazio svoje mišljenje.
U sedmom poglavlju The Politics of Illness: Lenin and the Deputies, 1921–4 (str. 149-168) Douds ide u daljnje objašnjenje da je ugled Sovnarkoma opao zato što Lenjin nije izabrao osobu koja bi imala moć i ugled da okupi oko sebe ljude te da su odgovorni članovi Sovnarkoma postepeno prestali dolaziti na sjednice i slali su delegate koji nisu imali ovlasti da donose odluke. Lenjin je od 1922. bio već teško bolestan te je sve manje počeo voditi sjednice Sovnarkoma. Na mjesto predsjedavajućeg Sovnarkoma i STO postavio je prvo A. T. Rybkova u svibnju 1921, A. D. Tsiurupu u prosincu 1921. te L. B. Kamenjeva u rujnu 1922. godine. Krajem 1922. Lenjin je pokušao nagovoriti Trockog da preuzme ulogu predsjedavajućeg, ali je on to dobio. Iako su Rybkov i Tsiurupa bili sposobni, obojica su bili bolesni te su također jedno duže vremensko razdoblje bili odsutni i nisu mogli predsjedavati sjednicama i čitati potrebne sjedničke materijale i donositi odluke. Lav Kamenjev je pak „uskakao“ tijekom 1921. i dijelom 1922. kada je prethodni dvojac bio odsutan, te je tek od rujna 1922. postavljen na poziciju predsjedavajućeg. Čak je i Lenjin vidio da postoje problemi u državnoj upravi i odnosu spram Politbiroa i pokušavao je pronaći način kako državnu upravu činiti efikasnijom. Lenjin je 1922. dovršio svoj rad o funkcijama namjesnika i predsjedavatelja u kojemu je osnovna misao da se namjesnici u državnoj upravi trebaju većinom baviti pitanjima ekonomije, a ostala pitanja ostaviti po strani, kako bi se upravu oslobodilo tereta. Jedan od prijedloga je bio da jedna osoba predsjedava STO-om, a dvije nad Sovnarkomom, te da trebaju podijeliti nadležnost nad Narodnim komesarijatima (ministarstvima) između sebe. Lenjin od ožujka 1923. kada je imao drugi moždani udar više nije sudjelovao u politici, a umro je u siječnju 1924. godine.
U zaključku, Conclusion (str. 169-174) Douds konstatira kako je Sovnarkom bio glavno političko tijelo izvršne vlasti Sovjeta, ali se tijekom vremena – čemu glavni uzrok vidi u Građanskom ratu – moć prebacuje s njega na Politbiro. Sovnarkom je s vremenom gubio ugled i nedolaskom ključnih ljudi na sastanke koji su imali ovlasti donošenja odluka. Douds smatra da je sustav kolegijalnosti koji je bio implementiran u sovjetski politički sustav u prvim godinama jednim dijelom odgovoran za opadanje Sovnarkoma. Umjesto da voditelji komesarijata idu na sastanke, oni su slali svoje zamjenike (jer komesar/ministar je bio jedan od članova kolegija komesarijata koji nije imao izvršne ovlasti). Drugi razlog zašto je Sovnarkom izgubio na legitimitetu jest da se, u trenutku kada se sustav sovjeta u pojedinim dijelovima zemlje raspao tijekom razornog Građanskog rata, izgubio legitimitet koji je dobiven od članova sovjeta. Bez suglasnosti koji je predstavnicima Sovnarkoma dan od strane predstavnika sovjeta, članovi Sovnarkoma su postale samo osobe koje su bile birane iz redova Partije i time su gubile autoritet. VTsIK i Kongres sovjeta su usprkos svojim problemima dali legitimitet Sovnarkomu, ali je Građanski rat uništio i taj stup na kojem je stajao politički sustav sovjeta. Također je potreba za postojanjem tijela koje je moglo brzo donijeti odluke u ratnim uvjetima dovela do jačanja Politbiroa naspram Sovnarkoma. Problem Douds vidi i u postavkama tumačenja marksizma, to jest prevelika pažnja je posvećena ekonomskim problemima dok je pitanje političkog uređenja sustava ostavljeno po strani jer se smatralo da će država ionako s vremenom „odumrijeti“.
Ova knjiga pruža kritički osvrt na prve godine uspostave sovjetske vlasti i nastoji dati objašnjenje zašto je sustav iz revolucionarne demokracije sovjeta postepeno skrenuo u autoritarni sustav koji je dovršen za vrijeme Staljina. Knjigu bih stoga preporučio svima koji su zainteresirani za proučavanje razvoja političkih institucija kao i one koje zanima povijest Oktobarske revolucije i Sovjetskog Saveza.
Petar Markuš