Zrinka Blažević – Suspenzija nevjerice: historijska znanost pred izazovima metamodernizma
Početak trećeg desetljeća dvadeset i prvog stoljeća obilježen pandemijom COVID-a 19 i početkom rata u Ukrajini doveo je do usijanja svijest o sveopćoj političkoj, društvenoj, ekološkoj i ekonomskoj krizi koja je zahvatila čovječanstvo. Neki su teoretičari to stanje alarmantno dijagnosticirali kao metakrizu koja je se sastoji od niza ulančanih i kauzalno povezanih kriznih poremećaja pervazivnog opsega i globalnoga dosega. Opći osjećaj nesigurnosti, pa čak i svojevrsnu humanu identitetsku krizu potencirao je i eksplozivni razvoj umjetne inteligencije (AI), posebno jezičnih modela strojnoga učenja Chat GPT, za koji se distopijski predviđa da će uskoro zadobiti i tipično ljudske kognitivne sposobnosti: opću inteligenciju i samosvijest.
Paralelno s time unutar disciplinarnoga polja društvenih i humanističkih znanosti počelo se akumulirati sve intenzivnije nezadovoljstvo i kritički otpor prema paradigmama koje su generirali mnogobrojni epistemički „obrati“ (turns) nastali kao izvedenice lingvističkog i kulturnog mega-obrata s kraja 1960-ih godina. Prema mišljenju najgorljivijih kritičara, njihov je najveći krimen nedovoljno refleksivan odnos spram epistemološkog naslijeđa modernizma i postmodernizma te posvemašnja nemogućnost da se adekvatno uhvate u koštac s brojnim izazovima suvremenih metakriza. Naime, u slavodobitnoj kritičkoj gesti demontaže postmodernističkih premisa, većina ih tih obrata ili nesvjesno reproducira ili se pak nekritički vraća modernističkim teorijskim zasadama preodijevajući ih u novo post-postmodernističko ruho. Osim toga, upozorava se da se modernizam pokazao posve nesposobnim realizirati proklamirane ciljeve kao što su ovladavanje prirodom, osiguranje znanstvene nadmoći, univerzalne slobode i linearnog napretka, dok je postmodernizam zbog radikalnog skepticizma prema velikim pripovijestima na koncu skončao u posvemašnjem intelektualnom torporu.
U skladu s time, tijekom posljednjih je nekoliko godina i unutar kulturnoga i unutar znanstvenoga polja postupno prevladalo mišljenje da je kucnuo čas za inauguraciju nove episteme koja će naslijediti onu postmodernističku jer je ova potonja, kuhnovskim rječnikom rečeno, akumulirala previše anomalija da bi bila funkcionalna u novim socio-političkim i ekonomskim uvjetima. Štoviše, sve su glasniji zahtjevi za artikulacijom nove „velike pripovijesti“ koja će, integrirajući ono najbolje od modernizma i postmodernizma u paradoksalnoj autoreferencijalnoj sintezi, moći oblikovati „model stvaranja znanja i smisla za 21. stoljeće.“
Kao najizgledniji kandidat za novu veliku pripovijest neprijeporno se ističe metamodernizam. On se samouvjereno deklarira kao „faza kulturne evolucije, postapokaliptička filozofija društveno-humanističkih znanosti, apstraktni metamem i društveno-kulturni emancipacijski pokret“. Premda je taj koncept još 1975. godine inaugurirao književni teoretičar Masud Zavarzadeh kao oznaku za „narativne intervencije u pravcu metafikcije, ironije, crnog humora i pastiša“, metamodernizam su tek 2010. godine u kulturnu teoriju i filozofiju znanosti službeno uvela dvojica mladih nizozemskih teoretičara, Timotheus Vermeulen i Robin van den Akker u programskome članku „Notes on Metamodernism.“ Implicitno se referirajući na glasovitu sintagmu R. Williamsa, metamodernizam su definirali kao emergentnu „strukturu osjećaja“ koja se „epistemološki smješta u okvire modernizma i postmodernizma, ontološki između njih, a povijesno onkraj te dvije episteme.“ Otada je metamodernizam uvelike teorijski evoluirao zadobivajući obrise koherentnog filozofskog sustava. Zanimljivo je da su, osim Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, danas najvažniji centri popularizacije metamodernizma Švedska i Danska zbog čega se on znakovito naziva „nordijskom ideologijom“.
U ontološkom pogledu metamodernizam polazi od Platonova i Voegelinova koncepta metakse (metaxis), u kojemu prefiks „meta“ označava nezaustavljivo oscilatorno kretanje između polova „i-ni“ odnosno između „modernog entuzijazma i postmoderne ironije, nade i melankolije, naivnosti i spoznaje, empatije i apatije, jedinstva i pluralnosti, totaliteta i fragmentacije, jasnoće i dvojbenosti, odnosno moderne čežnje za smislom i postmoderne sumnje u smislenost traženja smisla.“ Upravo se u toj holističkoj simultanosti oscilacije između različitih diskursa ostvaruje prvi transverzalni princip metamodernizma.
Kako bi ironijski impostiranom metateorijskom gestom ilustrirali paradoksalnu epistemološku prirodu metamodernizma koju vezuju uz Kantov negativni idealizam odnosno „kao-da mišljenje“, njegovi su „očevi utemeljitelji“ Timotheus Vermeulen i Robin van den Akker posegnuli za metaforom magarca koji trči za mrkvom na štapu. Metamodernizam se prema njihovu mišljenju realizira upravo u takvoj dvostrukoj sprezi – samovoljnoj nezaustavljivoj potjeri za ciljem koji ostaje trajno nedostupnim odnosno gorljivoj potrazi za istinom koja nikada neće biti pronađena. Osim toga, metamodernizam kritički odbacuje supstancijalnu ontologiju i subjektno-objektnu metafiziku modernizma umjesto toga proklamirajući procesnu ontologiju te kulturno-povijesno odnosno kontekstualnu uvjetovanost procesa proizvodnje smisla. Pritom se dopušta mogućnost postojanja paralelnih „lokalnih“ istina koje njihovi zatočnici ne drže univerzalno istinitima nego subjektivno istinitim izvorištima smisla i značenja nužnih za vlastitu orijentaciju u „svijetu života.“ Hanzi Freinacht, virtualni guru metamodernizma, metamodernističku potragu za istinom tako opisuje kao ludičku i uvijek tek provizornu sintezu procesa dekonstrukcijske rekonstrukcije. Još jedan korak dalje u razradi metamodernističke epistemologije otišao je američki filozof Jason Ananda Josephson Storm. On je s osloncem na dubinsku ekologiju norveškog filozofa Arnea Næssa osmislio tzv. zetetičku epistemologiju (Zeteticism). Ona oscilira između abdukcije i predikacije kreirajući tako samoograničavajuće, provizorno, pragmatičko i situacijsko znanje koje ne isključuje sumnju i alternativna objašnjenja. Osim toga, zetetičko znanje ne stavlja u središte samosvjesnog spoznajućeg subjekta nego se stvara u relacijskom odnosu pojedinca prema fizičkom svijetu i „mislećoj zajednici.“
Kao ekvivalent epistemološkom pluralizmu, temeljni metodološki princip metamodernizma je polilog. On podrazumijeva uključivanje beskonačnog mnoštva komplementarnih, a ne suprotstavljenih glasova i mišljenja koja tvore antiuniverzalistički univerzalizam odnosno vrst sintetskog znanja koje je sposobno povezati teorijsku apstrakciju, mentalni svijet pojedinaca i društveni život. U kritičkom otklonu od nasljeđa lingvističkog obrata, u okviru metodološkog instrumentarija metamodernizma afirmira se i tzv. hilosemiotika (hylosemiotics). Riječ je o panspecističkoj materijalnoj semiotici koja, iznova uspostavljajući u postmodernizmu raskinutu vezu između znaka i referenta odnosno između jezika i svijeta, hermeneutički ispituje ne samo ljudske znakovne sustave, nego komunikaciju svih osjetilnih (humanih i ahumanih) bića. Time se otvora nov i nužan prostor za transdisciplinarnu suradnju prirodnih i društveno-humanističkih znanosti u cilju kreiranja „emancipacijske, nerelativističke i kozmopolitske ekologija znanja.“
Za razliku od dominacije epistemologije u modernizmu i ontologije u postmodernizmu, metamodernizam najveći naglasak stavlja na aksiologiju i etička pitanja, ključna za realizaciju njegova epistemičkog poslanja – kreiranja korisnog i praktičnog znanja koje će doprinijeti rješavanju aktualnih i akutnih metakriza. U kopernikanskom zaokretu spram radikalnog individualizma kojemu su naginjale prethodne dvije episteme, metamodernizam eksplicitno teži „reintegraciji fragmentiranog sepstva, rekonfiguraciji novih značenja i potrazi za uravnoteženom i ispunjenom egzistencijom.“ Skup vrijednosti na kojima metamodernizam temelji svoj praktično orijentirani program osmišljavanja modela aktivne kolaboracije svih ljudskih bića i njihova povezivanja s prirodom su suosjećanje, empatija, altruistička ljubav, opraštanje, poštivanje različitosti, kreativnost i inventivnost. To je, prema metamodernističkom manifestu Lukea Turnera, vrst „pragmatičkog romantizma nesputanog ideološkim uporištima koji opstoji u nepostojanome stanju između i onkraj ironije i istine, naivnosti i znanja, relativizma i istine, optimizma i sumnje u potrazi za mnoštvenošću raznorodnih i eluzivnih horizonata.“ Uvjet mogućnosti metamodernističke aksiologije je pak konstantno pregovaranje između rizomatskih i hijerarhijskih društvenih odnosa i vrijednosti čija je temeljna svrha postizanje eudajmonije (grč. eὐδαıμονία – sreća, blaženstvo) odnosno ispunjenog, kreposnog i smislenog života i općeg blagostanja. To u praktičnom pogledu znači da je nužno prevladati disciplinarne podjele i fragmentaciju znanja te kreirati integrativnu, interdisciplinarno i transdisciplinarno impostiranu znanstvenu platformu koja će omogućiti ne samo efikasnije rješavanje epistemoloških problema nego, što je još i važnije, postati temeljem novog humanističkog projekta usmjerenog ka boljem razumijevanju i usavršavanju čovječanstva i svijeta.
Premda se, zbog poslovične sklonosti tradicionalizmu i epistemološke inertnosti ne može očekivati da će historijska znanost prednjačiti u prihvaćanju teorijsko-metodoloških načela nove episteme, pitanje kako bi metamodernizam mogao utjecati na njezinu epistemološku transformaciju moglo bi se postaviti barem hipotetski. Naime, historijska znanost bi se mogla prilično dobro epistemički smjestiti u metamodernistički okvir holističke simultanosti oscilacije između triju temporalnih domena, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Pritom bi joj mogla ići na ruku i procesna socijalna ontologija koja odbacuje arbitrarnost i kontingenciju, inzistirajući na važnosti poznavanja povijesno kondicioniranih uzroka i ishoda za što je, prema riječima J. A. J Storma, nužno „ponovno otkrivanje historijske discipline.“
Osim toga, budući bi razvoj historijske znanosti uvelike moglo olakšati prihvaćanje zetetičke epistemologije jer ona proces logičkog zaključivanja temelji na abdukciji koja jamči tzv. emergentnu sigurnost u traženju najboljeg objašnjenja za postavljenu hipotezu. To je, prema tvrdnji J. A. J Storma, posebice korisno za detektiranje mnogostruke uzročnosti u okviru historijskih objašnjenja. Nadalje, interdisciplinarno i transdisciplinarno otvaranje historijske znanosti, koje je još uvijek u najvećoj mjeri samo deklarativno, mogla bi značajno olakšati hilosemiotika kao korisna alternativa klasičnoj historiografskoj hermeneutici koja i dalje predstavlja dominantnu metodu razotkrivanja značenja (tekstualnih) izvora. Time bi se historijskoj znanosti uvelike olakšalo metodološko nesnalaženje u istraživanjima materijalne kulture i materijalnih artefakata koji su danas sve popularniji u okviru transnacionalne i globalne historije.
Konačno, proklamirana metamodernistička agenda stvaranja inkluzivnog, društveno relevantnog i utilitarnog znanja u kojemu će ravnopravno participirati i profesionalni znanstvenici i šira društvena zajednica otvara prostor za daljnji razvoj javne povijesti. Upravo stoga bi javna povijest, imanentno orijentirana na multimedijsku diseminaciju i kreativna uprizorenja povijesnoga znanja kao temelja individualne i kolektivne eudajmonije i ekološke reintegracije čovječanstva i prirode, mogla postati glavnim generatorom razvoja historijske znanosti u cjelini.
Sve navedeno bi, međutim, moglo trajno ostati u kategoriji pia desideria ako historijska znanost ne preispita neke od svojih osnovnih epistemoloških postulata, poput međuodnosa povijesnih činjenica i historijske interpretacije, svrhe i funkcije historijskog objašnjenja ili pak epistemološke definicije povijesnih aktera. No ukoliko historijska znanost odstupi od svoje uvriježene disciplinarne politike „splendid isolation“ i konačno poklekne pred nužnošću uklapanja u novu metamodernističku „veliku pripovijest“, izgledno je da joj je u okviru holističke metamodernističke velike pripovijesti zajamčena svijetla budućnost. Naime, metamodernizam jedino uz pomoć historijske znanosti može polučiti svoju proklamiranu povijesnu misiju: „preporod ljudskog uma i duha u reintegraciji ranijih oblika kulture i civilizacije – brak povijesnoga na rubu budućnosti.“
Zrinka Blažević
Literatura za daljnje čitanje
Andersen, L. (2019). Metamodernity: Meaning and Hope in a Complex World, Kopenhagen: Nordic Bildung.
Cauvin, T. (2018). The Rise of Public History. An International Perspective, Historica Critica, no. 68, pp. 3-26.
Freinacht H. (2017). The Listening Society. A Metamodern Guide to Politics. Denmark: Metamoderna.
Freinacht H. (2019). Nordic Ideology. A Metamodern Guide to Politics, Denmark: Metamoderna.
Pipere, A. –Mārtinsone, K. (2022). Metamodernism and Social Sciences: Scoping the Future, Social Sciences, vol. 11, no. 457, pp. 1-20.
Rowson, J.- Pascal, L. (2021). Dispatches from a Time Between Worlds: Crisis and Emergence in Metamodernity, London: Perspectiva Press.
Josephson Storm, J. A. (2021). Metamodernism. The Future of Theory, Chicago: University of Chicago Press.
Vermeulen, T. – van den Akker R. (2010). Notes on Metamodernism, Journal of Aesthetics & Culture, vol. 2, no. 1, pp. 56-77.
Internetski izvori
https://metamoderna.org/metamodernism/
https://whatismetamodern.com/metamodernism-catalog/