Nataša Mataušić, Rajka Bućin: Reagiranje na naslovnu stranicu i tekst objavljen u “Hrvatskom tjedniku”, br. 946 od 11.11.2022.

Reagiranje na naslovnu stranicu i tekst objavljen u “Hrvatskom tjedniku”, br. 946 od 11.11.2022.

U organizaciji ”Udruge za promicanje istine o hrvatskoj povijesti” (predsjednik Andrija Hebrang, dopredsjednik Igor Vukić, tajnik Tihomir Dujmović) koju financira gospodin Marko Franović iz Australije, u Osijeku je u četvrtak 3. studenog 2022. održana u jednoj od dvorana Vikarijata Đakovačke nadbiskupije javna tribina o sudbini kozaračke djece u Drugom svjetskom ratu.  

Organizator tribine u ime ”Udruge” bio je gospodin Pero Šola iz Đakova. Na tribini su sudjelovali novinar i publicist Igor Vukić, prof. dr. Ilija Kuzman, dr. sc. Rajka Bućin, arhivska savjetnica u Hrvatskom državnom arhivu i ja, Nataša Mataušić, doktorica povijesnih znanosti, muzejska savjetnica i bivša dugogodišnja predsjednica Upravnog vijeća JUSP Jasenovac.

Iako su kolegicu  Bućin i mene kolege dobronamjerno odgovarale od sudjelovanja na tribini, ipak smo odlučile sudjelovati, kako bismo iznijele svoje mišljenje o ovoj još uvijek polemičnoj i traumatičnoj epizodi hrvatske povijesti. O stavovima Igora Vukića i Ilije Kuzmana bile smo upoznate, tim više što je nedavno objavljen i njihov zajednički znanstveni rad u časopisu ”Pilar” pod naslovom: Neke spoznaje o zbrinjavanju i zdravstvenoj skrbi djece s Kozare u prihvatilištima 1942. Unaprijed smo znale da ih nećemo moći razuvjeriti u njihovim stavovima, ali smo željele iznijeti i naše stavove, tim više što je cilj tribine trebala biti znanstvena rasprava, odnosno dijalog između onih koji imaju različita  mišljenja o toj temi.

Tema dijaloga okvirno je utvrđena, a kolegica Rajka Bućin prihvatila je prijedlog da govori o kartoteci ”kozaračke djece”. Kartoteka koju je načinila Diana Budisavljević oduzeta joj je u svibnju 1945. Vodila ju je čitavo vrijeme rata, s velikim trudom, ne samo 1942.  tijekom akcije spašavanje „kozaračke“ djece iz ustaških logora, već i kasnije, kad je prikupljala podatke sa svih lokacija na kojima su djeca bila smještena.

Dvorana Vikarijata u Osijeku bila je puna. Tribina koja je trajala dva sata završila je uz – Rajki Bućin i meni – neobična pitanja. No, bile smo zadovoljne jer smo pred svima prisutnima iznijele svoja mišljenja.

No, zadovoljstvo je bilo kratkog vijeka. Neugodno nas je iznenadila naslovna stranica ”Hrvatskog tjednika” od 11. studenoga 2022. koja sadrži neistinite, a za mene i uvredljive i diskreditirajuće zaključke. Ništa od onoga što na naslovnici piše nije točno i ne odgovara onome što sam rekla, a što se lako može vidjeti i na linkovima u prilogu ovog teksta. Već sama činjenica da sam na naslovnici tog opskurnog tjednika za mene je uvreda. 

Na naslovnici uz moju fotografiju piše:

”Veliko priznanje i obrat jasenovačke povjesničarke”

Ne znam o kojem se to velikom priznanju radi, a kamoli obratu? 

O svemu što sam dugogodišnjim istraživanjima temeljem izvorne arhivske građe zaključila, a na temu spašavanja kozaračke djece, odnosno djece žrtava ustaškog terora (jer tu se ne radi samo o kozaračkoj djeci) objavila sam u svojoj disertaciji i knjizi ”Diana Budisavljević – prešućena heroina”. Na tribini i pred TV kamerama nisam izjavila ništa što je suprotno onom o čemu sam do sada pisala. 

”jasenovačka povjesničarka”

Stvarno ne znam što bi to trebalo značiti? Nikad nisam radila u JUSP Jasenovac, a doista sam objavila nekoliko knjiga o logoru Jasenovac. Možda je vrli urednik mislio na to? Da sam zato ”jasenovačka povjesničarka”? 

Nadalje: ”Dr. Nataša Matušić na tribini u Osijeku kontra Pupovca i SPC-a?”

O čemu se to radi,  zna samo urednik. Možda je mislio na molbu SPC Svetom Arhijerejskom Sinodu od 15. svibnja 2021. da se „Komisiji Svetoga Arhijerejskog Sabora za kononizaciju novih svetih“ dostavi prijedlog „da se uvrsti praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, koji bi ušli u Heortologion i Kalendar svetih“. Ako je tako, onda se mogu složiti s time, jer u Jastrebarskom prema svim mojim istraživanjima nije bio logor za djecu. Ali ne znam što gospodin Pupovac ima s time. Uostalom na tribini niti jednom rječju nisam spomenula ni SPC ni gospodina Pupovca, kojeg izuzetno cijenim. 

I sada slijedi ono što me je najviše povrijedilo jer je izvučeno iz konteksta te prilagođeno potrebama senzacionalizma, a ne odgovara onome o čemu sam govorila. Na naslovnoj stranici piše, kao da su to moje riječi: ”Nitko nije ubijao ni zlostavljao kozaračku djecu u Jastrebarskom i Sisku niti je bilo takve namjere. Ustaški ih je pokret spašavao.”

Da, rekla sam da Državni dječji dom u Jastrebarskom nije bio logor za djecu, a da se o djeci brinulo tridesetak  časnih sestra i mnogobrojni liječnici: dr. Branko Dragišić sa suprugom liječnicom Ninom, dr. Niktopolion (Nikša) Černozubov također sa suprugom Jelenom i kćerkom Tatjanom, dr. Karlo Weissmann, Tatjana Marinić sa svojim učenicama Škole za odgajateljice (njih petnaestak), te liječnik Branko Davila.

Rekla sam i  da su dom u Jastrebarskom vodile časne sestre, uglavnom Slovenke, koje su se, između ostaloga, koristile u ono vrijeme prilično uobičajenim odgojnim metodama koje su daleko od suvremenog poimanja pedagogije, među kojima je bila i šiba, da su potkraj rata, a naročito po njegovom završetku u vrijeme obračuna sa Crkvom časne sestre optuživane za mučenja, ubijanja i izgladnjivanje djece, ali da niti jedna nije bila pozvana na sud, saslušana ni osuđena, te da je jedna od njih čak otišla u partizane. To su povijesne činjenice i od njih ne odustajem. 

O Jastrebarskom i o Sisku nisam govorila na isti način, niti ću ikada govoriti. Ako u Sisku i nije bilo unaprijed smišljene namjere da se pristigla djeca zlostavljaju i ubijaju, loša ishrana, nedostatak liječničke skrbi i nehigijenski uvjeti života doveli su tamo do velike smrtnosti djece, najveće u odnosu na sva druga mjesta gdje su djeca bila smještena, što sam jasno rekla i za TV Slavonije i Baranje i za emisiju ”Mir i dobro”. 

I zadnja rečenica u crvenoj boji: ”Ustaški ih je pokret spašavao”. Prema naslovnici i u skladu s ostalim tekstom nameće se činjenica da sam ja to izgovorila?!  To je posve netočno i najviše me povrijedilo. Bilo bi to kao da sam pljunula sama sebi u lice. Možemo se zapitati od koga ih je ustaški pokret spašavao? Od ustaša? Koji su srpsku djecu strpali u logore, a onda ih iz njih “humano spašavali”? 

Tekst o tribini objavljen je na stranicama 8. i 9. „Hrvatskog tjednika“, a potpisan je inicijalima RI (redakcijski izvještaj). U osvrtu se neću referirati na ono o čemu su govorili Igor Vukić i Ilija Kuzman, već ono što smo govorile kolegica Rajka Bućin i ja, koje smo i došle kao tim. 

Prvo o podnaslovima:

”Dr. Mataušić nasuprot Pupovcu, SPC i partizanskim udrugama: ‘Teška je izmišljotina da je djeci uštrcavan otrov. Hrvatske žene iz Siska predvođene predsjednicom Ženske loze ustaškog pokreta Julijom Šepić šivale su dječju odjeću i pelene za male pravoslavce pristigle u Sisak…’”

Što sam točno rekla? Više sam puta naglasila da  – govoreći o Sisku – ne govorim o prihvatilištu već o logoru, što sam i elaborirala u svom izlaganju. Da, rekla sam da djeci nije uštrcavan otrov i da je to doista izmišljotina (ali nisam izgovorila frazu „mali pravoslavci“). Da, rekla sam da su hrvatske žene iz Siska  predvođene Julijom Šepić (bez onog “predsjednica Ženske loze ustaškog pokreta”) šivale benkice i pelene, ali da je toga uvijek nedostajalo…  Rekla sam da je postojala nedovoljna briga da se djeci pruži adekvatna skrb. Ono što sam još rekla, a piscu teksta nije odgovaralo, naravno da nije spomenuo. 

Podnaslov: Mataušić: Laž je da su redovnice zlostavljale djecu

Da, rekla sam da u Dječjem domu u Jastrebarskom redovnice nisu zlostavljale djecu. Istovremeno naglasila sam da je časna sestra, voditeljica samostana u Sisku, gdje su bila smještena najmanja i bolesna djeca tražila od Kamila Breslera da tu djecu izmjesti iz prostorija samostana, jer moraju u tim prostorijama organizirati školu za djecu iz Siska. Bila su to prva djeca prebačena u Zagreb.

Podnaslov: Vukić: Sustav NDH spašavao je djecu, uloga D. Budisavljević bila je sporedna.

O naporima na izradi kartoteke djece govorila je Rajka Bućin. Iz njenog je izlaganja jasno da uloga Diane Budisavljević nje bila sporedna, kao uostalom ni utjecaj predstavnika njemačkih vlasti na donošenje odluke o preuzimanju djece.

Diana Budisavljević započela je u ljeto 1942. voditi kartoteku djece temeljem svih podataka koji su joj bili dostupni, i to ne samo „kozaračke djece“ (kozaračka ofenziva trajala je od sredine lipnja do sredine srpnja 1942.). Započela ju je evidentiranjem djece iz transporta s radnicima s područja Banovine, transporta koji je bio upućen na rad u Njemačku, prošao je kroz Zagreb 8. lipnja, a 14. lipnja 1942. vraćen je u Zagreb iz Maribora, zbog bolesti djece, žena i muškaraca.

O tome transportu bila je upoznata preko liječnika Branka Kesića iz Gline, koji joj je krajem svibnja javio o masovnom odvođenju srpskog stanovništva, (kako ih je nazvao – “prelaznika”), ali nije znao kuda ih vode. Kasnije se utvrdilo da su odvedeni u logor Stara Gradiška. Diana Budisavljević je 9-10. srpnja po prvi puta i sama boravila u tome logoru, sa sestrama Hrvatskog crvenog križa, te je potom svjedočila o lošem stanju ondje zatečene djece, koja su, uz njezinu pomoć i pomoć sestara, dovedena u Zagreb (ta su djeca  bila iz Dubice, ali i iz Petrinje i Cetingrada).

U dnevniku koji je Hrvatski državni arhiv objavio 2003. svjedočila je o kontaktima s osobama koje su se uključile u akciju spašavanja i zbrinjavanja djece, od kojih su neki bili iz resora socijale, poput Kamila Breslera i Ljudevita Šafarića, ali napominje i da je stupila u kontakt i dobila pomoć Stjepana Dumića, direktora Karitasa, te je na više mjesta navela i da je kontaktirala s osobama iz njemačkog upravnog i vojnog aparata. Među njima je preko liječnika Branka Dragišića 27. lipnja 1942. upoznala i zamjenika zapovjednika zagrebačke Feldkomandature, bojnika Wilhelma Knehea. Knehe je nakon rata prošao kroz postupak denacifikacije, upravo uz Dragišićevo svjedočenje.

Sačuvan je i dokument koji svjedoči o susretu Wilhema Knehea s Eugenom Kvaternikom, čelnom osobom Ustaške nadzorne službe, u drugoj polovici srpnja 1942., iz kojega se vidi kad je i kako je donesena odluka da će djeca biti preuzeta i zbrinuta po različitim organizacijama, Crvenom križu i sl., kao što se uostalom iz drugih izvora iz srpnja 1942. vidi da se s njemačke strane tražilo da se Ustaška nadzorna služba (tj. Ustaška obrana kao dio UNS-e nadležan za logore) isključi iz tih aktivnosti. 

Kolegica Bućin je komentirala i sadržaj kartoteke, čije je vođenje oko 15. kolovoza 1942. započeto u Ministarstvu udružbe zalaganjem Kamila Breslera. Bresler je Diani Budisavljević tada dostavio transportne liste za transporte u popisivanju kojih nije sama sudjelovala. Ona je zauzvrat njemu slala podatke na (neotisnutim) listićima (za svako dijete), koji su ondje prepisivani na službene kartice Ministarstva. Tako su podaci prikupljani na dva mjesta, a Kamilo Bresler, moguće i zabrinut za sudbinu kartoteke u Ministarstvu, dostavljao je i kasnije Diani Budisavljević sve što je njemu bilo dostupno.

Kad  je Bresler u travnju 1943. uklonjen s mjesta načelnika odsjeka u tadašnjem Glavnom ravnateljstvu za udružbu i društvovnu skrb, Diana je prionula sastavljanju kopija svoje kartoteke, koje je napravila u dva primjerka te je jedan pohranila kod nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca. To također govori o „povjerenju“ sudionika ove akcije u vlasti NDH. Jedan  primjerak prijepisa  kartoteke (napravljen je u obliku triju bilježnica) ostao je sačuvan u njezinoj ostavštini, a kopija se danas nalazi u HDA.

U trenutku oduzimanja izvorne kartoteke Diane Budisavljević u svibnju 1945., ona se sastojala od 25 ladica s oko 12.000 kartotečnih kartona s podatcima o djeci preuzetoj iz logora, ne samo o onima koju su preživjeli, već i o onima koji su umrli od posljedica boravka u logorima, po dolasku u Zagreb, Jastrebarsko i Sisak. Danas je ta kartoteka nedostupna, tj. izgubio joj se trag. 

Kartoteka Ministarstva udružbe koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, preuzeta je 1987. iz tadašnjega Republičkog komiteta za zdravstvenu i socijalnu zaštitu SRH. Na njoj su radile druge ruke, no koristeći i podatke koje je dostavljala Diana. U fondu Diane Budisavljević čuva se tek 400-tinjak kopija izvornih Dianinih kartica, u kojima se nalaze podatci o djeci koja su u Zagreb prispjela s izgubljenim identitetom te onih čiji su roditelji poslani na rad u Njemačku, a više nisu znali gdje im se djeca nalaze. U toj kartoteci ima podataka o djeci s kojom su se majke rastale upravo u Staroj Gradiški, no o njima nema traga niti u jednoj od spomenutih kartoteka, tj. u prijepisu Dianine kartoteke i kartoteci u Ministarstva udružbe. Njih se danas može naći na popisima mrtvih (kao što je popis žrtava rata nastao 1964.), tako da je i taj dio njezinog angažmana dragocjen.

Uostalom, Odredba o kolonizaciji djece  donesena je tek 23. kolovoza 1942., a prva djeca iz ustaških logora dolaze u Zagreb 11. srpnja 1942. Isto tako, upravo je Dianin prijedlog bio da sve poslove kolonizacije preuzme Karitas nadbiskupije zagrebačke. 

Logori u NDH bili su u nadležnosti Ustaške nadzorne službe i njenog nadzornog povjerenika Eugena Dide Kvaternika. Jedino je on mogao dati dozvolu za preuzimanje djece iz logora. O tome je zasigurno morao obavijestiti šefa države Antu Pavelića. Inicijativa za preuzimanje djece iz ustaških logora, neosporno je bila Diane Budisavljević (ubrzo je dobila potporu i predstavnika njemačkih tijela, od kojih je Wilhelm Knehe posebno istaknut). Svakako, možemo se zapitati – a zašto djeca već prije njezinih napora za dobivanjem dozvole nisu preuzeta iz logora i smještena u prihvatilišta, kolonizirana i udomljena u obitelji, ako je takav plan postojao? A znamo da su se djeca ondje nalazila već od svibnja 1942.

Nadalje u tekstu piše: ”Budući da su se sudionici tribine složili kako u prihvatilištima nije bilo ubijanja djece, a ona prije dolaska nisu ni ulazila u logor Jasenovac (a tek je jedan dio kraće vrijeme boravio u Staroj Gradiški), Vukić je pitao Natašu Mataušić otkud onda na popisu JUSP Jasenovac imena 20 000 djece? Imena i mnoge umrle u Zagrebu i Sisku također se nalaze na jasenovačkom popisu?! Dr. Mataušić od 1998. do 2002. bila je predsjednica Upravnog vijeća JUSP-a, ali jasnog odgovora nije bilo, tek poziv da se JUSP-u upute dopisi kad se zapaze pogrješke na popisu ”pa će to oni ispraviti.”

Ne znam otkuda autoru teksta proizvoljna konstatacija iz prve rečenice. Da, rekla sam da nije bilo namjernog ubijanja i zlostavljanja djece, ali da je nedostatak adekvatne skrbi, liječnika, lijekova, hrane i odjeće uz neprikladne uvjete smještaja doveo do velike smrtnosti djece u logoru u Sisku. Da je liječnik i upravitelj ”prihvatilišta” Antun Najžar odlučio prebaciti bolesnu i zaraženu djecu iz ”Staklane” u Pučku školu Sisak Novi, u kojoj do dolaska bolesne djece nije bilo niti jednog smrtnog slučaja, a nakon toga broj smrtnih slučajeva rastao je iz dana u dan.

O tome da ”djeca prije dolaska nisu ni ulazila u logor Jasenovac, a da je tek jedan dio kraće boravio u Staroj Gradiški” kolegica Rajka Bućin i ja nismo govorile. No Rajka Bućin opisala je temeljem ”Dnevnika Diane Budisavljević” katastrofalnu situaciju u kojoj su se nalazila djeca u logoru Stara Gradiška, čiji su roditelji početkom srpnja odvedeni na prisilni rad u Njemačku.

Nadalje, na konstataciju Igora Vukića da se ”na popisu Jasenovca (mislio je na popis JUSP-a Jasenovac) i dan danas vodi da je u Jasenovcu i Staroj Gradiški ubijeno 20.000 djece što je blasfemija, absurd i laž” odgovorila je Rajka Bućin, a ne ja, riječima da je jedan dio te djece umro od posljedica boravka u logoru. 

Na pitanje jednog od sudionika tribine, člana Državnog povjereništva za iskapanje grobišta, (a ne Igora Vukića kako piše u tekstu), otkuda ona brojka od 83.000 žrtava na tom popisu, a da prema njegovim saznanjima broj žrtava logora Jasenovac iznosi maksimalno od 26 do 29.000 žrtava odgovorila sam, da parafraziram: da su na Poimeničnom popisu žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška radili kustosi JUSP Jasenovac, Đorđe Mihovilović i Jelka Smreka polazeći od popisa iz 1964. Sve podatke o stradalnicima logora provjeravali su kroz svu dostupnu literaturu, pa čak i popise umrlih na spomenicima. Kazala sam i da  nitko nije nepogrešiv, te da i na web stranici, gdje je popis objavljen, stoji zamolba korisnicima za ispravak eventualno netočnih navoda i njihovu dopunu. I da,  ispravak još jednog netočnog navoda: bila sam predsjednica Upravnog vijeća JUSP Jasenovac od 1997. do odlaska u mirovinu 2021. godine.

Prije početka tribine snimili su izjave svih  sudionika za emisiju ”Mir i dobro”, a nakon tribine mene su zamolili za izjavu za TV Slavonije i Baranje. Ono što sam rekla dostupno je na ova dva linka:


Nataša Mataušić, Rajka Bućin



Odgovori