Luka Pejić – prikaz knjige – Amila Kasumović, “Zatočene. Žene u zatvorskom sustavu Bosne i Hercegovine 1878-1914.”, 2021.
Amila Kasumović, Zatočene. Žene u zatvorskom sustavu Bosne i Hercegovine 1878-1914., Centar za historijska istraživanja, Sarajevo 2021, 165 str.
Afirmaciju sociohistorijskih istraživanja usmjerenih prema marginalnim društvenim skupinama krajem 20. stoljeća pratio je i sve veći broj radova koji su iz različitih perspektiva tematizirali razvoj kaznenih sustava i penoloških praksi, prije svega na području Europe tijekom „dugog“ 19. stoljeća. Posljedično, prihvaćena je pretpostavka kako je za potpunije razumijevanje položaja određenih marginalaca, poput devijantnih i subverzivnih pojedinaca, zločinaca i kažnjenika, nužno historijski razmotriti i institucionalna središta moći koja su uvjetovala egzistenciju potonjih. Drugim riječima, historija odozdo postala je neodvojiva od historije kompleksnih društveno-političkih sustava te institucija poput sudova i kaznionica koje predstavljaju njihov konstitutivni element. Samim time, zapadnoeuropsku i sjevernoameričku historiografiju prožele su rasprave o korelaciji između industrijskog razvoja i transformacije represivnih praksi, kao i o odnosima moći u kapitalističkim društvima kroz prizmu pojave modernih zatvora. Uz to, problematiziran je dobro poznati koncept procesa civilizacije njemačkog sociologa Norberta Eliasa iz kasnih 1930-ih, ali i teorijski modeli koje je sredinom 1970-ih u svojoj čuvenoj knjizi Nadzor i kazna postavio francuski filozof Michel Foucault. Bogata produkcija autora kao što su Leon Radzinowicz, J. R. S. Whiting, David D. Cooper, Bruce F. Adams, Dario Melossi, Massimo Pavarini, Abby M. Schrader, Douglas Hay, Michael Ignatieff, Pieter Spierenburg, Thomas Laqueur, Arlette Farge, V. A. C. Gatrell, Michelle Perrot, Lucia Zedner, David Garland, Mitchel Roth i Patricia O’Brien teme vezane uz kažnjavanje nepoželjnih oblika ponašanja te tretman prijestupnika svih profila približila je historiografskom mainstreamu.
Iako je u socijalističkoj Jugoslaviji institucionalizirano bavljenje određenim temama koje je moguće pozicionirati unutar historije odozdo, gore spomenuti fenomeni tada su najvećim dijelom ostali historiografski neobrađeni. U Hrvatskoj su se tek u posljednjih nekoliko godina, dakle u drugom desetljeću 21. stoljeća, počeli pojavljivati prvi stručni radovi i disertacije na temu razvoja zatvorskih sustava i sankcioniranja kriminaliteta kroz povijest. Imajući to na umu, nedavno objavljena knjiga Zatočene. Žene u zatvorskom sustavu Bosne i Hercegovine 1878-1914., koju potpisuje povjesničarka Amila Kasumović s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, ispunjava dio evidentne praznine. Naime, unatoč tome što je već iz naslova sasvim jasno da autorica u prvi plan postavlja bosanskohercegovački slučaj, relevantnost njezine studije nedvojbeno je regionalna budući da, među ostalim stvarima, ilustrira i situaciju u zagrebačkoj kaznionici za žene, dovodi u pitanje tzv. civilizacijsku misiju Austro-Ugarske na njezinim perifernim dijelovima itd. Posljedično, knjiga Zatočene posjeduje potencijal važne referentne točke za buduća komparativna istraživanja usmjerena prema metamorfozama kažnjavanja u jugoistočnoj Europi u 19. stoljeću.
U ranijim je radovima Amile Kasumović postalo sasvim jasno da ova sarajevska povjesničarka izvrsno razumije mogućnosti i ograničenja historije odozdo, prepoznaje njezine nijanse i vješto ih problematizira. Primjera radi, u tekstu „Povijest marginalnih i neuspješnih: zašto nam je potrebna?“ (Amir Duranović, ur., Na margini povijesti, Udruženje za modernu historiju, 2018.) podsjetila nas je kako su preostali izvori za istraživanje ovih fenomena najvećim dijelom produkti centara moći zbog čega se povjesničari više-manje upuštaju u analizu načina na koji se tzv. upravni diskurs odnosio prema marginalnim skupinama. „Marginalci različitih profila i životnih priča uglavnom nisu ostavljali direktne tragove o svojim aktivnostima, razmišljanjima i strahovima”, piše Amila Kasumović. Imajući to na umu, autorica se upustila u izradu knjige Zatočene čiji je cilj sažela na sljedeći način: „Sa zakašnjenjem od jednog stoljeća, željela sam posvetiti jedno istraživanje nepismenim i neobrazovanim, ubogim i nesretnim ženama koje su živjele u društvu nespremnom da ukloni uzroke njihovog kriminalnog ponašanja, ali koje je bilo i više nego spremno da ih nadzire i kazni.“ (str. 36).
Kroz nešto više od 130 stranica podijeljenih na 5 poglavlja autorica jezgrovito razrađuje pitanje tretmana zatvorenica za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, nastojeći doprinijeti boljem razumijevanju odnosa monarhijskih centara moći prema bosanskohercegovačkoj periferiji, svojevrsnoj „koloniji u susjedstvu“. Razradi ovih pitanja prethodi sažeti historijski pregled pojave zatvora kao dominantnog oblika kazne te osvrt na pojedine teorijsko-metodološke koncepte neizostavne za ovaj tip istraživanja. Na tom tragu, autorica uvažava Foucaultove doprinose, dodajući kako su joj oni uvelike poslužili kao inspiracija za knjigu. Međutim, u pogledu Foucaulta zauzima i kritičku distancu tvrdeći da je globalna recepcija njegovog djela jednim dijelom rezultirala i pretvaranjem istraživanja „o zatvorima i kažnjenicima/ama u narativ o moći, instituciji i kontroli, dok su potpuno zanemareni glasovi ljudi nad kojima je nadziranje i kažnjavanje provođeno“ (str. 28).
Jedna od specifičnosti knjige krije se i u nastojanju autorice da čitatelje upozna s poteškoćama po pitanju rada s dostupnom arhivskom građom. Upozoravajući na fragmentarnost izvora, nesređenost arhivskih fondova (str. 32), reduciran, „suhoparan i sterilan“ jezik austrougarske administracije (str. 124), autorica čitatelje, u maniri talijanskih mikrohistoričara, čini svjesnima uloge povjesničara u složenom procesu historijske rekonstrukcije. Kako i sama priznaje, zahtjevni zadatak prenošenja glasova zatvorenica tek je djelomično ostvaren budući da joj nisu bili dostupni važni sudski zapisnici iz kojih je moguće saznati nešto više o okolnostima koje su dovele do počinjenja određenog zločina. Osim toga, kao mahom neobrazovane i nepismene žene iz ruralnih krajeva, zatvorenice iza sebe nisu ostavljale ego-dokumente (memoarsku građu, pisma i sl.). Ipak, s obzirom na mogućnost sređivanja pojedinih fondova kroz dogledno vrijeme te pojavu komplementarnih istraživanja ove vrste u regiji, pojedini aspekti teme koju obrađuje knjiga Amile Kasumović, poput onog o socijalnoj pozadini i motivima bosanskohercegovačkih kažnjenica, pa možda i kriminološkog diskursa austrougarskih intelektualaca, svakako mogu biti prošireni.
Analizom dinamičnog odnosa između centra i periferije Austro-Ugarske Monarhije autorica ilustrira ograničene dosege proklamiranog modernizacijskog pothvata koji gotovo da i nije imao u vidu zatvorenice. Neujednačen pristup austrougarske uprave po pitanju tretmana ženskih i muških zatvorenika manifestirao se i u činjenici da za žene u Bosni i Hercegovini za vrijeme Monarhije nije izgrađena posebna kaznionica (s druge strane, centralna kaznionica za muškarce otvorena je u Zenici 1888. godine). Iz navedenog su razloga osuđenice transferirane u postojeće ženske kaznionice izvan Bosne i Hercegovine (Zagreb, Vigaun, Maria Nosztra) ili su dugogodišnje kazne služile u infrastrukturno neadekvatnim okružnim i kotarskim zatvorima u kojima su bile uskraćene za obrazovne i radne programe. Kočenje financijski izdašnog projekta izgradnje ženske kaznionice pravdano je argumentom da žene ionako čine znatno manje kriminalnih radnji od muškaraca te da predstavljaju manjinu u zatvorskoj populaciji. Lako čitljivim stilom pisanja autorica nas upoznaje sa svakodnevicom zatvorenica koje su bile primorane snalaziti se u izrazito patrijarhalnom društvu, pri čemu ono nije bilo spremno na preveliku prisutnost i aktivnu ulogu žena u javnom prostoru. Shodno tome, jasno je da je takva društvena konstelacija putem zatvorskog sustava kao neke od ključnih vrijednosti nastojala nametnuti poslušnost i marljivost. U kotarskim i okružnim bosanskohercegovačkim zatvorima žene su još krajem 1890-ih boravile s vlastitom djecom, prehrana je bila toliko loša da su naočigled fizički propadale, šivale su čarape, prale rublje, radile su u povrtnjaku ili u polju. Produktivan zanatski rad nije bio osiguran za njih (što, primjerice, nije bio slučaj sa zatvorenicima u Zenici), a tek od 1906. godine Zemaljska je vlada počela sustavno razmišljati o pitanju obrazovanja ženske zatvoreničke populacije. Kako ističe Amila Kasumović, prevladavalo je mišljenje da je ženama ionako mjesto u kući te da im edukacija, po izlasku iz zatvora, ne bi bila od koristi (str. 95). Hrvatske čitatelje možda će pritom najviše zanimati navodi o zagrebačkoj kaznionici koja je na prijelazu stoljeća muku mučila s prenapučenošću, lošim higijenskim uvjetima i obolijevanjima od tuberkuloze. Naime, upravo je zbog problema preopterećenosti zatvora i nepovoljnih sanitetskih uvjeta u ljeto 1903. godine prekinuta praksa izručivanja bosanskohercegovačkih osuđenica na odsluživanje zatvorskih kazni dužih od godinu dana u zagrebačkoj kaznionici na Savskoj cesti.
Da se rodni aspekti historije kažnjavanja u 19. stoljeću počinju afirmirati kao novo istraživačko područje potvrđuje činjenica kako se gotovo u isto vrijeme kada je objavljena nova knjiga Amile Kasumović pojavila i studija irske povjesničarke Elaine Farrell, Women, Crime and Punishment in Ireland. Life in the Nineteenth-Century Convict Prison (Cambridge University Press, 2020.). Dok je historija žena etablirana na ovim prostorima (iako je Mirjana Gross 1993. u članku „Nevidljive žene“ izjavila da to polje u domaćoj historiografiji nema perspektivu), autori i autorice usredotočeni na teme iz hrvatske povijesti poglavlje vezano uz kriminalitet, kriminološki diskurs i različite modalitete modernog kažnjavanja tek trebaju podrobnije razmotriti. Kako je i sama Amila Kasumović uočila, regionalna je historiografija tijekom 2000-ih donekle počela hvatati korak s trendovima zaokupljenima s marginalnim skupinama, no šačica provedenih istraživanja uglavnom je ostala fokusirana na pojedine zatvore namijenjene muškim osuđenicima. Ženski kriminalitet, tretman zatvorenica i njihove životne priče tek trebaju pronaći mjesto u regionalnoj i hrvatskoj historiografskoj matrici. U tom smislu knjiga Zatočene svakako može poslužiti kao izvrstan predložak za istraživanja koja će iz specifične perspektive sagledati modernizacijske procese na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, ali i onovremene klasne i rodne odnose.
Luka Pejić