Ivan Ćorić – prikaz knjige – Lucija Balikić, “Najbolje namjere. Britanski i francuski intelektualci i stvaranje Jugoslavije”, 2022.
Lucija Balikić, Najbolje namjere. Britanski i francuski intelektualci i stvaranje Jugoslavije, Srednja Europa, Zagreb 2022, 146 str.
Povijest jugoslavenstva i jugoslavenske države bila je plodno tlo za niz studija tijekom njezina postojanja, a još više nakon odlaska u ropotarnicu povijesti. Je li Jugoslavija trebala nastati, je li uopće trebala nestati, što je pošlo po krivu, je li moglo drugačije? To su bila neka od najvažnijih pitanja kojima su se vodila spomenuta istraživanja i rekapitulacije prošlosti tvorbe koja je 1918. po prvi put nakon mnogo stoljeća politički ujedinila prostor od Vardara do Triglava. Brojna od tih djela na njezinu povijest gledala su s nostalgijom, dok su druga problematiku Jugoslavije promatrala kroz prizmu nacionalnog pitanja čije rješenje nužno vodi k nestanku ove države.
Knjiga mlade povjesničarke Lucije Balikić Najbolje namjere. Britanski i francuski intelektualci i stvaranje Jugoslavije pravi odmak od ovakvih polaznih postavki i na vrlo trijezan način nam daje odgovor na pitanje kako je sve počelo. Ova knjiga inače predstavlja nastavak istraživačkog rada doktorandice na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti koja upravo radi na temi intelektualne historije jugoslavenske sokolske organizacije od 1906. do 1941. godine. Kao što naslov kaže, nastanak jugoslavenske države u ovoj knjizi postavljen je na europske noge budući da se autorica fokusirala na aktivne, dijelom znanstvene napore britanskih i francuskih intelektualaca i njihov ravnopravni dijalog sa svojim južnoslavenskim pandanima. U skladu sa spomenutim odmakom od perspektive nacionalnog pitanja, autorica odbacuje i pitanje ispravnosti ulaska Hrvatske u takvu državnu zajednicu. Njezin cilj u ovoj knjizi je dokazivanje da je integralno jugoslavenstvo kao dio političke modernosti tog vremena bilo najprihvaćenija ideja među zapadnim saveznicima, barem po pitanju budućnosti Austro-Ugarske.
Ravnopravan dijalog intelektualaca, prema autorici, značio je da je i zapadna i južnoslavenska inteligencija prihvaćala ideje i politički jezik onih drugih. Tako autorica u uvodnom dijelu knjige kaže kako su segmenti preuzetog političkog jezika utjecali na razvoj političke misli britanskih i francuskih kolonijalnih carstava. Postojali su i drugi važni čimbenici koji su utjecali na njihovo prihvaćanje ideje integralnog jugoslavenstva. Prijelaz stoljeća i razvoj političke misli u Europi bio je obilježen fin de siècleom i iznjedrio je integralističko shvaćanje nacije. Kriza liberalizma, koja je zapadnoeuropske zemlje pogodila u prvim desetljećima 20. stoljeća, utjecala je na tamošnje prihvaćanje supraetničkog nacionalizma u političkom diskursu, a Prvi svjetski rat definitivno je uvjerio liberalne intelektualce u ispravnost „znanstveno potkovane“ ideje integralnog jugoslavenstva. Stoga se autorica primarno fokusira na liberalno orijentirane, doduše nestranačke intelektualce u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj. Njihova lobistička djelatnost nije polučila većeg uspjeha kod vlada tih zemalja tijekom rata; one su ovakvo rješenje za Austro-Ugarsku prihvatile i počele financirati tek polovicom 1918. S obzirom na to da je u centru pažnje ovog djela politički jezik i prijenos ideja, autorica se u istraživanju koncentrirala na pronalaženje tropa i retoričkih strategija koje su oblikovale taj politički jezik.
Ostatak knjige, koja inače nije pretjerano opsežna, podijeljen je na četiri dijela odnosno niz potpoglavlja. U prvom poglavlju, naslovljenom Politička zbivanja na unutarnjem planu u Velikoj Britaniji i Francuskoj, autorica daje uvid u intelektualna kretanja u Europi na prijelazu stoljeća. Osjećaj zamora, ustajalosti društva i klizanja u dekadenciju iznjedrio je, pored spomenute krize liberalizma i nastanka ideoloških pravaca poput integralnog nacionalizma, cijelu paletu modernističkih pravaca u umjetnosti. Bilo je to vrijeme ulaska znanosti u ideologiju; u integralnom jugoslavenstvu i drugim ideologijama javlja se geografski determinizam, u mnogim slučajevima i socijalni darvinizam. Mladi ljudi se sve više radikaliziraju i to prelazi u organizirane političke pokrete. U Austro-Ugarskoj tako nastaju organizacije poput Mlade Bosne ili mladohrvatskog pokreta. Rezultat tih trendova bili su atentati na visoke političke dužnosnike. Jugoslavenska nacionalna omladina dva puta je izvršila neuspješan atentat na hrvatskog bana Slavka Cuvaja 1912. godine. Mnogo tragičniji epilog imao je atentat pripadnika Mlade Bosne na prestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu dvije godine kasnije.
Još jedna od pojavnosti koje su obilježile to vrijeme bili su „izdajnički“ procesi. Montirani sudski procesi poput Friedjungovog i Veleizdajničkog procesa u Austro-Ugarskoj bili su odgovor na radikalizaciju koja se događala. U Francuskoj je najpoznatiji takav proces pod nazivom Dreyfussova afera imao podlogu u antisemitizmu, još jednoj pojavi koja je u fin de siècleu dobila nov zamah. Antisemitizam je bio dobrim dijelom produkt diskursa o rasnim teorijama koje su razvijane u cijeloj Europi. Imperijalne mesijanističke ideje u Njemačkoj i Britaniji zagovarale su inferiornost slavenske i romanske rase, francuski intelektualci smatrali su da su slavenska i teutonska rasa suprotstavljene. Razvoju takvih rasnih teorija doprinijelo je i pridavanje pažnje kraniometriji. U takvom okruženju došlo je i do promjena u shvaćanju različitih političkih pojmova u političkom jeziku zapadnih intelektualaca. U Francuskoj, primjerice, dolazi do prodora utjecaja njemačkog kulturnog nacionalizma na poimanje nacije. U Britaniji socijalisti utječu na promjene u shvaćanju nacije i carstva. Liberalni intelektualac Wickham Steed je u tom okviru promatrao južnoslavensku borbu za ujedinjenje protiv „židovskog germanstva“. Kriza liberalizma u Zapadnoj Europi i preuzimanje integralističkog političkog jezika utjecalo je i na tamošnje stavove prema budućnosti Austro-Ugarske. Zapadni intelektualci se sve više okreću prema „potlačenim“ narodima i između ostalog zagovaraju nastanak južnoslavenske države, o čijem ustroju još nisu htjeli raspravljati.
Razvoj odnosa između nevladinih intelektualnih organizacija i državnih tijela autorica problematizira u poglavlju pod nazivom Državni aparat i odnos prema jugoslavenskom pitanju. Relacije unutar trokuta čije vrhove su činili intelektualci-lobisti, znanstvene institucije i državna tijela, zatim neslaganja i pronalaženje zajedničkog jezika oblikovali su odnos zapadnoeuropskih zemalja prema jugoslavenskom pitanju. Taj međuodnos najčešće se nalazio u kontradikciji, iako nije uvijek bilo tako. Cjelokupna komunikacija Jugoslavenskog odbora s vladama Britanije i Francuske provlačila se kroz „filtar“ stručnjaka koji su lobirali za južnoslavensko ujedinjenje. Pitanje je koliki bi bio uspjeh južnoslavenskih političara i intelektualaca bez te pomoći. Britanski i francuski stručnjaci pokušavali su uklopiti te ciljeve u službene ciljeve politike svojih vlada pa je tako koncem rata južnoslavensko pitanje bilo proučavano u okviru britanske propagande protiv Drang nach Osten.
Razilaženja po pitanju stava prema budućnosti Austro-Ugarske u Britaniji su bila najsnažnija u početnim stadijima Prvog svjetskog rata. Memorandumi intelektualaca poput Roberta Williama Seton-Watsona i Arthura Evansa, koji su dovodili u pitanje opstanak „Dunavske Monarhije“, naišli su na nerazumijevanje službenog Londona. Tek su s vremenom organizirana paralelna propagandna tijela poput Crewe Housea, koji je zagovarao rastakanje Austro-Ugarske kroz rješavanje nacionalnog pitanja. Istovremeno, britanski Foreign Office stvarao je vlastite propagandne organizacije, čiji su članovi pripadali lobijima poput New Europe Societyja. Ta tijela bila su umrežena sa sličnim organizacijama u Francuskoj i SAD-u. Stručnjaci koji su djelovali u tim propagandnim organizacijama prihvatili su integralno jugoslavenstvo primarno zbog mimoilaženja u shvaćanju kategorija poput nacionalnosti, ali i zbog razilaženja u stavovima Jugoslavenskog odbora, Narodnog vijeća SHS i srpske vlade. Integralno jugoslavenstvo bilo je prihvaćeno kao politička modernost u suprotnosti sa dotrajalim konceptom Austro-Ugarske Monarhije. Ono je predstavljalo i kompromis s britanskom imperijalnom politikom, koja je bila sklonija rješenju na osnovi tajnog Londonskog ugovora. Potreba za stvaranjem jake države na Balkanu, koja bi spriječila njemačko širenje prema Bliskom istoku, nije išla na ruku eventualnoj federalizaciji te buduće države. Za tu mogućnost je ostavljeno mjesta, ali prvenstveno jer se britanskom establishmentu nije sviđala „nazadnost“ politike Nikole Pašića.
Ipak, bez napora organizacija koje su uključivale znanstvenike i ostale intelektualce politika zapadnoeuropskih vlada teško bi se senzibilizirala za pitanje Južnih Slavena u Monarhiji. O ovoj problematici autorica piše u poglavlju Liberalna intelektualna društva i ključni pojedinci. Spomenuto društvo New Europe Society i razne publikacije zagovarale su zauzimanje stava prema potlačenim narodima u Europi, međutim prvo društvo koje je promicalo pitanje Srbije i Južnih Slavena bio je Serbian Relief Fund. Rješenje ovog pitanja zagovarale su i znanstvene ustanove poput School of Slavonic Studies, za čije je postojanje između ostalih zaslužan Tomaš Masaryk, ili Royal Geographic Society, koje je utjecalo na shvaćanje ove problematike u diplomatskim krugovima. U Francuskoj su takve institucije postojale još od ranije, dijelom zahvaljujući vezama J. J. Strossmayera i Louisa Legera, pa su tijekom rata tamo bile brojčano zastupljenije nego u Britaniji. Diskurs o potrebi za stvaranjem južnoslavenske države u Francuskoj se tijekom rata temeljio na jeziku i rasi. Jugoslavenski odbor je također promicao svoje ciljeve tamo, primarno kroz list Bulletin Yougoslave.
Različiti profili članova Jugoslavenskog odbora su doprinijeli prihvaćanju integralnog jugoslavenstva među zapadnim intelektualcima. Frano Supilo, koji je svojevremeno od zagovornika pravaštva postao odani pristaša integralnog jugoslavenstva, bio je zaslužan za to što su Seton-Watson i Leger, umjesto u okvirima Austro-Ugarske, rješenje potražili u novoj južnoslavenskoj državi. Kroz navedene ali i druge publikacije i institucije inteligencija je zagovarala promjenu praksi u međunarodnim odnosima, s tim da su imperijalni interesi i dalje ostali prioritet. Tako su ideolozi Commonwealtha, Alfred Zimmern i Frederick Whyte, promičući vlastitu civilizacijsku misiju zagovarali suprotstavljanje njemačkom širenju kroz stvaranje Jugoslavije. Prvi svjetski rat je definitivno dotukao argumentaciju one struje britanskih i francuskih intelektualaca koja je zagovarala opstanak Austro-Ugarske. U Britaniji je to većinom bila ljevica, koja je smatrala da su u toj državi Austrijanci i Mađari „progresivan“ element, a osim toga pouzdali su se i u savezništvo s Mađarima i njihov antinjemački sentiment. U Francuskoj je dio inteligencije podržavao postojanje Austro-Ugarske još od šezdesetih godina prethodnog stoljeća, kada se ona ispostavila kao protuteža Pruskoj.
Posljednje poglavlje pod nazivom Rješavanje pitanja Južnih Slavena ili kako su francuski i britanski intelektualci rušili Austro-Ugarsku daje nam uvid u to kako su britanski i francuski intelektualci promatrali jugoslavensku prošlost, sadašnjost i budućnost, dakako iz perspektive posljednjih desetljeća 19. i početka 20. stoljeća. Kao što je rečeno, politički diskurs o jugoslavenskom pitanju s vremenom je umrežen s liberalno-imperijalnim političkim jezikom zapadnoeuropskih intelektualaca. U sklopu traženja znanstvenog rješenja jugoslavensko pitanje je historizirano i predstavljalo je, uz ponešto slično austrijsko pitanje, tipičan primjer liberalne ideje civilizacijske misije u 19. stoljeću. Autorica kaže kako je za razumijevanje kategorija jugoslavenske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti važno shvatiti na koji način su Južni Slaveni kolektivno konceptualizirani i kako je to utjecalo na britanske i francuske kontekste. Seton-Watson je Južne Slavene smatrao rasom, u koju ne spadaju „tatarski“ Bugari. Neki drugi znanstveni koncepti poput humane geografije ili „metanastazičkih“ kretanja stanovništva preuzeti su, primjerice, od Jovana Cvijića. Pojmovi u političkom jeziku mijenjali su značenje tijekom vremena. Termin Yugoslav postao je od političkog pojma unutar trijalističke ideje sredstvom srpske diplomacije. Tek se zahvaljujući Jugoslavenskom odboru ovaj termin suprotstavlja „srpskom“ rješenju. Ipak, na kraju je koncept političkog jedinstva prevladao nauštrb etničke kompleksnosti. Seton-Watson u tome predstavlja paradigmatski primjer shvaćanja integralnog jugoslavenstva kao „progresivne“ nacionalne ideje nasuprot „nazadnosti“ plemenskih kategorija Srba, Hrvata ili Slovenaca. Njegove ideje utjecale su na koncept čehoslovakizma, a za Čehe je tvrdio da su avangarda slavenstva.
Louis Leger je dijelio slične ideje te je smatrao da su čehoslovačka i južnoslavenska država pod utjecajem Francuske i Rusije brana širenju Njemačke i Mađarske. Drugi intelektualci, poput Arthura Chervina, tu su ideju nadogradili prijedlogom da se dvije nove države spoje koridorom, Marche Slave, koji bi išao kroz Burgenland. Ideja koja je povezivala poprilično suprotna gledišta poput jugoslavenstva i pravaštva bila je sažeta u medijatorskoj ulozi Južnih Slavena između civilizacija i carstava. Slika predziđa kršćanstva, Vojne granice prema Osmanlijama, preuzeta je od strane zapadnih intelektualaca koji su izrazili potrebu za imperijalnom zaštitom takvog slučaja u Jugoistočnoj Europi. Sadašnjost jugoslavenskog pitanja je stoga posjedovala ogromnu stratešku važnost za zapadnoeuropsku inteligenciju. „Srbija brani Indiju i Egipat“, rekao je A. H. E. Taylor, koji je također smatrao da Južni Slaveni imaju važnu poziciju u obrani od njemačkog prodora na istok. Pritom, britanski imperijalni interesi ostaju rezervirani samo za privatnu korespondenciju; javnost je morala prvenstveno imati sliku o „potlačenosti“ Južnih Slavena i njihovoj herojskoj borbi za opstojnost. Britanska i francuska inteligencija smatrala je da je Jugoslavija nužan ishod rata, „pobjeda demokracije nad njemačkim militarizmom“ koja je nosila u sebi mogućnost proširenja.
Knjiga ove mlade povjesničarke donosi toliko potrebnu europsku perspektivu nastanka države koja je obilježila gotovo sedam desetljeća hrvatske i regionalne povijesti. Autorica izražava nadu da će ona biti uvod u slična istraživanja intelektualne povijesti nastanka Čehoslovačke, moderne poljske države ili podjele Bliskog istoka. Ova knjiga ulijeva optimizam u to da će se istraživanje povijesti Jugoslavije maknuti iz tračnica nacionalnog pitanja i postaviti temelje nekim novim narativima. Unatoč tome, ne smijemo zaboraviti kako je završio takav projekt i upravo stoga možemo ustvrditi da je i put do pakla popločan Najboljim namjerama.
Ivan Ćorić