Kako nas vide drugi – filozof Paul Ricoeur o povjesničaru koji donosi razumijevanje, bez osuđivanja i smišljanja isprika
“Nakon desetljeća razmišljanja o pamćenju, povijesti i zaboravu, filozof Paul Ricoeur je ne tako davno ustvrdio: “Presuda i kazna su stvar suca; borba protiv zaborava i za istinito sjećanje je stvar građanina; povjesničaru preostaje razumijevanje, bez osuđivanja i bez smišljanja isprika”.
(…)
S druge strane, radi se o tendencijama globalizirane kulture sjećanja, za koju samokritično suočavanje s Auschwitzom kao “civilizacijskim lomom” (Dan Diner) i negativnim povijesnim znakom univerzalnog značenja predstavlja “proces koji je nemoguće okončati i koji ne zastarijeva”. To vrijedi i posebno će i dalje vrijediti u Njemačkoj jer, kako je to rekao hamburški politolog Peter Reichel, Auschwitz “dobiva i zadržava svoj identitet kao njemačko mjesto pamćenja kroz temeljno i dvostruko pitanje: zašto se Hitlera nije moglo spriječiti i zašto se nasilni zločin dogodio upravo u Njemačkoj?”.
Iz te napetosti između refleksivne obrade, rada na sjećanju i etičko-političke odgovornosti nastaje stvarni izazov za svakoga, povjesničara, građanina, čovjeka.”
Etienne François, “Velike pripovijesti i brana sjećanja. Sjećanje na Drugi svjetski rat između nacionalizacije i univerzalizacije”, u: Kultura pamćenja i historija, prir. Maja Brkljačić, Sandra Prlenda, Zagreb 2006, str. 235.