Andrej Rodinis – Sublimacija ništavila. Osvrt na “Bibliografiju časopisa Glasnik arhivă i Arhivističkog udruženja BiH (1961-2020)”
Andrej Rodinis
SUBLIMACIJA NIŠTAVILA
Osvrt na “Bibliografiju časopisa Glasnik arhivă i Arhivističkog udruženja BiH (1961-2020)”
Arhivističko udruženje u Federaciji Bosne i Hercegovine objavilo je Bibliografiju časopisa “Glasnik arhivă i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine” (1961-2020). Autori Bibliografije su Amela Bedaković, mlađi arhivist i mr. sc. Sejdalija Gušić, arhivski savjetnik. Bibliografija je posvećena “koleginici Mileni Gašić koja je bila idejni pokretač ovog projekta”. Pokojnoj kolegici Gašić autori i u uvodnom tekstu izražavaju posebnu zahvalnost, a zahvaljuju i “uvaženim recenzentima”, prof. dr. Senadi Dizdar s Odsjeka za komparativnu književnost i informacijske nauke Filozofskog fakulteta u Sarajevu i dr. Eliju Tauberu iz Jevrejske zajednice Sarajevo, “koji su svojim iskustvom i znanjem, dragocjenim savjetima i sugestijama, dali nemjerljiv doprinos Bibliografiji” (str. 8).
Autori navode da su u ovoj Bibliografiji “sublimirali ono što je već ranije urađeno, a u objavljenim radovima Gaković Ljiljana: Pregled sadržaja “Glasnika” od broja I/1961 XVIII-XIX/1978-79. – 1980-1981, sv. 20, 21, str. 335-353, Srndović Suzana: Bibliografija radova objavljenih u “Glasniku arhiva i DAR BiH” (I/1961-XXV/1985). – 1985, sv. 25, str. 361-404, i Šapčanin Adnana: Bibliografija “Glasnika arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine”, objaveljeno u Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine. – ISSN 0436-046X. – Br. 33, 1994-1995, str. 191-252.”
Prema Klaićevom “Rječniku stranih riječi”, sublimirati znači “pretvoriti u nešto više, nedohvatno, uzvišeno, oplemeniti; uzdizati, kovati u zvijezde”. Sublimirati, dakle, ne znači uniziti, srozati, zbrljati, odnosno sačiniti djelo prepuno nedosljednosti i nedopustivih pogrešaka, a začinjeno nepotrepštinama, ispraznostima i plagiranjem. Već na samim koricama ove tiskovine primjećujemo nezapamćenu pogrešku, da umjesto Glasnika arhivâ i Arhivističkog udruženja BiH stoji Glasnika arhivă i Arhivističkog udruženja BiH – To što autori nisu u stanju u naslov staviti točan naziv časopisa kojim se bave izvanredna je najava za sadržaj koji nas u tim koricama očekuje…
To što je Arhivističko udruženje u Federaciji BiH izdavač bibliografije Glasnika arhivâ i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine ne treba predstavljati problem. Ipak, iznenađuje da je “Predgovor” Bibliografiji, na dobrih tridesetak redaka, posvećen baš tom, entitetskom udruženju. Već u prvoj rečenici, Bedaković i mr. sc. Gušić kažu da “Arhivističko udruženje u Federaciji Bosne i Hercegovine (AUFBiH) predstavlja kontinuitet u organizovanom djelovanju arhivske službe u Bosni i Hercegovini čije je djelovanje počelo 1954. osnivanjem Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine” (str. 7). Četiri stranice dalje, na početku “Uvodnih napomena” isti autori će kazati da je Društvo arhivskih radnika BiH osnovano 1954. godine; da je 1959. promijenilo naziv u Društvo arhivista BiH, a 1963. ponovno u Društvo arhivskih radnika BiH, koji naziv nosi do 2002. godine, da bi zatim kazali: “Na Osnivačkoj skupštini u Vogošći 2003. godine obnovljen je rad Društva i iz formalno pravnih razloga isto je preimenovano u ‘Arhivističko udruženje Bosne i Hercegovine’, koje je nastavilo kontinuitet Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine” (str. 11).
Dakle, već u prvoj rečenici “Predgovora” kao kontinuitet (od 1954.) servirano je Arhivističko udruženje u Federaciji BiH, da bi u prvim rečenicama “Uvodnih napomena” isti kontinuitet postalo Arhivističko udruženje BiH. Nevjerojatna zbrka koju Bedaković i mr. sc. Gušić ovdje stvaraju počiva na činjenici da na spomenutoj skupštini u Vogošći 2003. rad Društva arhivskih radnika BiH nije obnovljen; to je trebala biti osnivačka skupština Saveza društava arhivskih radnika BiH, koji nikada nije osnovan, dok je samo Arhivističko udruženje BiH osnovano koncem 2004. godine.
Začuđujuća zbrka unesena je i u identitet samog predmeta Bibliografije, tj. časopisa kojemu autori u naslovu pogrešno pišu naziv (arhivă). Bedaković i mr. sc. Gušić kažu da su “Društvo arhivskih radnika Bosne i Hercegovine i Državni Arhiv Bosne i Hercegovine bili inicijatori i izdavači stručnog arhivskog časopisa Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine. Prvi broj Glasnika izašao je 1961. godine. Pod ovim nazivom časopis je izlazio do 2003. godine, kada mijenja ime u Glasnik arhivâ i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine” (str. 12).
1961. godine, kada je časopis pokrenut, društvo je nosilo naziv Društvo arhivista BiH, pa se i časopis pojavio kao Glasnik arhivâ i Društva arhivista BiH i tako se zvao u prva tri broja. Kao Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika BiH nije izlazio do 2003. godine, jer je 36. broj Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika BiH izašao 2004. godine, da bi kao Glasnik arhivâ i Arhivističkog udruženja BiH izašao s dvobrojem 37-38 godine 2007. Autori koji su se prihvatili izrade bibliografije jednog časopisa doista nisu načisto ni s nazivima tog časopisa (S time u svezi, nije zgorega dodati da je u prijevodu “Predgovora” na engleski jezik mr. Adnan Tinjić riječ Glasnik preveo kao Gazette!).
Bedaković i mr. sc. Gušić nisu načisto ni sa samom koncepcijom i sadržajem tog časopisa. Oni pišu da je objavljeno “39 knjiga – 50 sveski/brojeva (štampano je 11 dvobroja)” (str. 12) i vjerojatno samo oni znaju što im dođe “sveska”. U samom sadržaju najavljuju pregled radova po “poglavljima”, zatim uz rubrike (kako i jest) uvode i nekakve “reference”, da bi se potom ponovno vratili nekakvim “poglavljima”: “Svakako, najznačajnije i najzatupljenije je bilo poglavlje Arhivistika i arhivska služba” (str. 13, a “najzatupljenije” istaknuo A. R.).
Da Bedaković i mr. sc. Gušić zapravo nemaju pojma o sadržaju časopisa čiju bibliografiju rade najbolji je dokaz njihov navod da “prvi objavljeni radovi u Glasniku imali su za cilj stručnu edukaciju malobrojnog arhivskog kadra zaposlenog u arhivima u Bosni i Hercegovini u tom vremenu” (str. 12).
Bedaković i mr. sc. Gušić također pišu: “Od 2003. godine, Redakcija Glasnika je stremila prilagoditi se savremenim tokovima, koji su pod snažnim uticajem informacijskih tehnologija, zahtijevali veći nivo standardizacije i normizacije stručnih i naučnih radova uz uvođenje UDK oznaka. Standardizirana forma objavljenih stručnih i naučnih radova podrazumijevala je prevod rezimea sažetaka na jedan od svjetskih jezika te isticanja apstrakta i ključnih riječi u radovima” (str. 16). Što je to rezime sažetka znaju valjda samo Bedaković i mr. sc. Gušić, ali UDK se u Glasniku javlja još od 25. broja iz 1985. godine. Kada smo već kod toga, treba navesti da Bedaković i mr. sc. Gušić pišu i ovo: “Od prvog do jubilarnog 49/50 broja Glasnika, pored stručnih i naučnih sadržajnih vrijednosti, vodilo se računa o tehničko-estetskom izgledu Glasnika. Višebojnu, arhivskom dokumentu prilagođenu koricu, svo vrijeme postojanja Glasnika krasio je prepoznatljiv dizajn utisnute vrijedne Dabišine povelje, koja se čuva u depoima Arhiva Bosne i Hercegovine” (str. 17). Njima nije bilo važno navesti kakva povelja i tko je uopće Dabiša, ali povelja je “utisnuta” na koricu upravo od 25. broja iz 1985. godine (pa nije krasila Glasnik “svo vrijeme”, odnosno prva dvadeset i četiri broja!).
U “Kratkom pregledu članova redakcija i glavnih i odgovornih urednika, te broja radova po poglavljima”, umjesto očekivanih tabličnih prikaza, koji su jednostavniji i upravo pregledniji, Bedaković i mr. sc. Gušić odlučili su pisati tekst. Tako možemo pročitati da je u jednom broju u jednoj rubrici “objavljeno l3 radova od 12 autora” (malo slovo l u funkciji brojke 1 jest relikt iz ere mehaničkih pisaćih strojeva!). Možemo pročitati i da “pod rubrikom ‘Razmjena publikacije’ objavljena su dva In memoriam”. Kada pročitamo da su u rubrici “Bibliografija” objavljeni “Propisi o radu banovina s posebnim osvrtom na Drinsku banovinu i izvještaj razmjene publikacija između Arhiva Bosne i Hercegovine i drugih ustanova u SFRJ i inostranstvu za period 1975/76. godine”, zaključiti možemo samo da je riječ o jednoj bibliografskoj jedinici. Isto možemo zaključiti i kada pročitamo da su objavljeni “Prilozi za bibliografiju naučnih i stručnih radova i novinskih natpisa Vojislava Bogićevića i izvještaj razmjene publikacija između Arhiva Bosne i Hercegovine i drugih ustanova u SFRJ i inostranstvu za 1980/81. godine; In memoriam dva”. U istom “Kratkom pregledu…” Bedaković i mr. sc. Gušić navode da su sadržaji na “bosanskom/srpskom/hrvatskom (u daljem tekstu BHS)”, te tu i tamo i na njemačkom jeziku. Nema ni riječi o tomu da je par priloga objavljeno i na slovenskom, engleskom i ruskom, a nešto građe na češkom i latinskom. Što se tiče jedino spomenutog njemačkog, u većini brojeva jedini sadržaj čine sažeci uz neke radove.
“Pregled izdanja Glasnika po godinama” trebao je biti pregled pojedinih brojeva, ali autori su se i ovdje odlučili za do sada nekorištenu riječ “sveska”. Uz “sveske” pak stoji “godina izdanja i štampe”, gdje nije jasno što im dođe izdanje, a što štampa.
I sve se ove muke prođu, a da se ni ne stigne do same bibliografije…
“Sve rubrike”, vele Bedaković i mr. sc. Gušić, “koje su su tokom 50 brojeva pojavljivale u časopisu Glasnik arhivâ i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine navođene su u bibliografiji, bez obzira na to što nisu u svim brojevima isto zastupljene. To je doprinjelo slijeđenju tematske strukture časopisa u bibliografiji, a bibliografski zapisi (referense) su navođene abecednim redom prepoznatljive sintakse” (str. 32).
Čudna li čuda da su u bibliografiji jednog časopisa navedene sve rubrike!!!
Neke od rubrika Glasnika kroz vrijeme su mijenjale naziv, pa je za shvatiti da imamo rubrike “Građa – Iz građe”; “Prikazi i ocjene – Prikazi”; “Društvene vijesti – Vijesti – Iz društva”, ali nemoguće je shvatiti i opravdati zašto su autori rubrike “Članci i rasprave” i “Iz drugih časopisa” spojili u jednu: “Članci i rasprave – Iz drugih časopisa”!
Što se tiče samih zapisa, Bedaković i mr. sc. Gušić upućuju da (u prepoznatljivoj sintaksi?) sadrže podatke o: “autoru/autorima; naslov, podnaslov, naziv časopisa, broj i godina izdanja; broj stranica, ISSN broj; i eventualno bibliografski značajne napomene”.
U bibliografiji jednog časopisa možda i nije toliko važno uz svaki zapis navoditi i naziv tog časopisa (bar, eto, nije “arhivă“). Svakom brucošu valjda je jasno da se u bibliografskim zapisima ne donosi “broj stranica”. Ono što pak najviše čudi jest što se donosi ISSN časopisa, ali i to selektivno, bez vidljiva smisla. A “eventualno bibliografski značajne napomene” kao da su ovisile o trenutnom raspoloženju autora. Uglavnom se radi o napomeni da je rad izlaganje s nekog stručnog skupa, ali je i to krajnje nedosljedno. Negdje je bilo značajno napomenuti da je rad na slovenskom jeziku, kao što je to učinjeno uz zapis br. 52, iako je već rad pod br. 51 na slovenskom ali takvu napomenu nema. A negdje je značajno napomenuti da rad ima i popis korištene literature…
Izrada bibliografije jest mukotrpan posao, koji zahtijeva izuzetnu preciznost i koncentraciju nad svakim znakom. Bedaković i mr. sc. Gušić nečemu takovome nisu dorasli, pa već pri prvom prelistavanju njihove Bibliografije frapira količina neshvatljivih pogrešaka.
“Uvodnu riječ prilikom pokretanja časopisa ‘Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine'” (pogreške istaknuo A. R.) Bedaković i mr. sc. Gušić strpali su u rubriku “Prikazi” (br. 1031). “Faksimil pisma podrške Arhiva Hrvatske”, koje je koncem 1992. godine kolegama u Sarajevu uputio tadašnji ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva Josip Kolanović, objavljen je pod “ANONIM”, tj. kao da mu nije poznat autor (br. 1125). U rubrici “Članci i rasprave” pod br. 523 stoji članak Kemala Bašića “Doc. dr. Nejdet Gok, Forma berata u osmanskoj diplomatici i drugi izrazi koji se upotrebljavaju u značenju berata”, a stvar je u tomu da je Bašić preveo tekst Nedjeta Goka “Forma berata u osmanskoj diplomatici i drugi izrazi koji se upotrebljavaju u značenju berata” (Prevoditelj postao autor, a autor dio naslova vlastitog teksta!).
Uopće, od samog “Predgovora” pa do “Registra autora” Bedaković i mr. sc. Gušić iritantno griješe i nedopustivo mijenjaju identitete osobama: Branislav Begović je i “Branislava”; Risto Besarović i “Beserović”; Ivan Beuc “Benc”; Vojislav Bogićević i “Bogičević”; Adnan Busuladžić “Bususladžić”; Edin Čelebić i “Edo”; Željka Dmitrus i “Dmitris”; Iljas Hadžibegović “Ilijas”; Suvada Hasanović i “Suada”; Ferdo Hauptmann i “Hauptman”; Bertrand Joly “Jaly”; Alen Kalajdžija “Alan”; Zvonimir Kulundžić “Kolundžić”; Jovan Malešić i “Mališić”; Marijan Maticka “Mirjan”; Časlav Mićanović “Mičanović”; L. A. Nikiforov “Nikitorov”; Avdo Sućeska “Sučeska”.
A kada je riječ o naslovima radova, nemar Bedakovićeve i mr. sc. Gušića ne može se promatrati prvenstveno kao pravopisni, nego ponajprije kao problem njihova snalaženja i osjećaja za arhivske fondove i zbirke. U njihovoj Bibliografiji leže: “Rad arhivskog savjeta NRBiH u 1960. godini”; “Rad zemaljske komisije za ratnu štetu”; “Rad narodnog vijeća SHS Bosne i Hercegovine u novembru i decembru 1918. godine”; “Fond kraljevske banske uprave Drinske banovine”; “Vodič za fond komisije za kinematografiju pri Vladi NRBiH 1947-1950.”; “Zemaljska komisija za BiH za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača”; “Zapisnik ureda za izbjeglice Velike župe Vrhbosna u Sarajevu od 1. ožujka 1942. godine”; “Instrukcija zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu iz 1909. za izlučivanje bezvrijednog materijala iz registratura”; “Organizacija Građevinskog odijeljenja zemaljske vlade BiH 1878-1918. godine”; “Godišnjak društva istoričara BiH”; “Vodić istorijskog arhiva Rijeka”; “Vodić Regionalnog istorijskog arhiva Tuzla”; “Vodić Istorijskog arhiva Smederevska palanka”; “Arhivski pregled organa Društva arhivskih radnika i zajednice Arhiva SR Srbije”. Ako Bedaković i mr. sc. Gušić u svojim uvodnim tekstovima vole pisati “historijografija” ili “razmijena publikacija”, oni u bibliografijama ne smiju mijenjati Orijentalnu zbirku u “Orjentalnu”, a rječnike u “riječnike”!
Prema Bedaković i mr. sc. Gušiću, Bartol Zmajić je u Glasniku objavio rad “Legalizacija grbova nekih naših obitelji na temelju Ohrunčevićevog grbovnika” (br. 502); Hamdija Kapidžić “Bilinski i Štaubajsova preduzeća u Zapadnoj Bosni” (br. 575); Dubravko Lovrenović “Istočni Jadran u odnosima između Hrvoja Vučkčića i Sandelja Hranića na prelazu iz XIV u XV stoljeće” (br. 603); Hamid Dizdar “Popis hanova, karanita i prosijaka u Sarajevu 1878. i 1879. godine” (br. 668); Luka Đaković “Bilješke uz ‘Dnevnik iz svjetskog rata’ Ištvana Brniana od 1. januara 1917, 1. januara 1919. godine” (br. 669); Fuad Ohranović “Lični arhivski fond: ‘Don Ivo Prodani‘ u Historijskom arhivu Sarajevo” (br. 743); Marko Šunjić “Trojanski izvještaji o turskom osvajanju Bosne (1463.)” (br. 777); a Gordana Sedić objavila je inventar za fond “Veliki Župan vrhbosne oblasti (1922.1929.); 1923.-1929.” (br. 1290; sva isticanja A. R.).
Edita Radosavljević je u Glasniku prikazala tri broja časopisa Der Archivar, Mitteilungsblatt für deutsches Archivwesen. Bedaković i mr. sc. Gušić uspjeli su sva tri navesti pogrešno, a različito:
-pod br. 1026 to je Mitteilungsblat fur dentsches Archivwesen Heransgeben vom Nordhein-wesrfalischen Hauptstaatsarchiv;
-pod br. 1027 to je Mitteilungsblat fur dentsches Archivwesen Iteransgeben vom Nordrehein-Westfälischen Hauptstaatsarchiv;
-pod br. 1028 to je Mitteilungsblat fur dentsches Archivwesen herausgegeben vom Nordhein-westfalischen Hauptstaatsarchiv.
Radosavljević je također, prema Bibliografiji Bedaković i mr. sc. Gušića, prikazala i “Mitteilungsblatt fur dentsches Archivwesen Hwransgegeben vom Hauptstaatsarchiv Dusseldorf 28. Jahegang 1975.” (br. 1021); Emira Hadžimuratović prikazala je “Zeizschrift fur theorie und praxis des achivwesens herausgegeben von der taatlichen Archivverwaltung der dentschen demokratischen republik” (br. 871), a Kasim Isović prikazao je “Scrihium-Zeitschrift des Verbandes österreichscher Archivare. Heft 1. Wein, 1969.” (br. 893); “Mitteilungen des õsterreichischen saatsarchivs” (br. 901), te jedne “Mitterlungen” (br. 897).
Autor ovoga osvrta ne posjeduje nikakvo znanje francuskoga jezika, ali ostaje uvjeren da Vasvija Kolaković nije napisala prikaz: “Le maroc – Apercn historque. (Royamne du Maroc, Ministere, de L’Information). 1968. str. 124” (br. 960).
Uočene pogreške i šlamperaj su, kako rekoh, samo na prvo listanje Bibliografije časopisa “Glasnik arhivă i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine” (1961-2020), bez podrobnijeg uvida i konzultiranja literature. I to je više nego previše. Istina, mnoge od tih pogrešaka mogu se pronaći i u bibliografiji Glasnika koju je 1995. priredila Adnana Šapčanin (Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika BiH, god. 33/1994-1995, Sarajevo 1995., 191-252), ali to je još strašnije, jer govori da su Bedaković i mr. sc. Gušić tu, skoro trideset godina staru bibliografiju preuzeli kao pouzdan materijal na kojemu će dograditi svoju, bez bilo kakvih provjera!
A kada je već riječ o preuzimanju…
Nigdje u Bibliografiji Amele Bedaković i mr. sc. Sejdalije Gušića ne spominje se tekst Slavice Klarić “25 godina – 25 brojeva Glasnika arhivâ i DAR BiH” (Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika BiH, XXV, Sarajevo 1985., str. 3-6). A taj je tekst u ovoj “sublimaciji” skoro u cijelosti poplagiran (na str. 13-18). Čitateljima je dovoljno, usred 2022. godine, u Bibliografiji Bedaković i mr. sc. Gušića pročitati da se u jednoj rubrici objavljuju “i izvještaji sa republičkih i saveznih stručnih konferencija” (str. 15), pa da im bude jasno da je riječ o besramnom otimanju nečijeg starog teksta, koje nisu primijetili ni “uvaženi recenzenti”.
Još pred više od dvije godine na ovome portalu upozorio sam da je Sejdalija Gušić u arhivističkoj zajednici Bosne i Hercegovine “kralj plagiranja”,[1] koji je plagijatom uspio čak i magistrirati povijesne znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. I ovu Bibliografiju otvorio sam najprije se pitajući od koga li je ovaj put prepisivao. No, kao što sam i očekivao, čak ni uz opskurno plagiranje on opet nije uspio napraviti pristojno djelo. Taj arhivski savjetnik, kao aktualni glavni urednik Glasnika arhivâ i Arhivističkog udruženja BiH nije sposoban čak niti zahvaliti svojim suradnicima a da ne pljačka tuđe tekstove:
| Slavica Klarić, 1985., str. 6 | Bedaković i Gušić, Bibliografija, str. 17-18 |
| U nemogućnosti da nabrojimo sve članove redakcija i saradnike pomenućemo ovom prilikom nekoliko istaknutih naučnika-istoričara i kulturnih radnika koji su kao članovi prve redakcije i saradnici udarili temelje ovom stručnom časopisu, odredili njegovu koncepciju i stvorili mu ugled. To su dr. Hamdija Kapidžić, profesor Anto Babić, dr Ferdo Hauptman, Slavko Mićanović, Risto Besarović, Kasim Isović i drugi. Međutim, ovaj put u povodu jubileja treba zahvaliti i odati priznanje svima: Društvu arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, redakcijama i glavnim i odgovornim urednicima, svim saradnicima i ustanovama van arhivske djelatnosti koje su materijalno obezbjeđivale kontinuitet izlaženja i svima drugima koji su na bilo koji način učestvovali u kreiranju dvadeset i pet brojeva časopisa proteklih, nadamo se i plodnih, dvedeset i pet godina njegovog postojanja. | U nemogućnosti da nabrojimo u ovom dijelu knjige sve članove redakcije i saradnike pomenućemo ovom prilikom nekoliko istaknutih naučnika-historičara i kulturnih radnika koji su kao članovi prve redakcije i saradnici udarili temelje ovom stručnom časopisu, odredili njegovu koncepciju i stvorili mu ugled. To su dr. Hamdija Kapidžić, profesor Anto Babić, dr Ferdo Hauptman, Slavko Mićanović, Risto Beserović, Kasim Isović i drugi. Međutim, ovaj put u povodu značajnog jubileja treba zahvaliti i odati priznanje svima: Društvu arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, redakcijama i glavnim i odgovornim urednicima, svim saradnicima i ustanovama van arhivske djelatnosti koje su materijalno obezbjeđivale kontinuitet izlaženja i svima drugima koji su na bilo koji način učestvovali u kreiranju pedeset brojeva časopisa proteklih, možemo reći i plodnih, šezdeset godina njegovog postojanja. |
[1] Usp. Andrej Rodinis: “Visoka plagijatorska škola? (Povodom teksta Nedima Zahirovića “Profesor povijesti na Sveučilištu u Tuzli u plagiranju tuđih znanstvenih radova)”; www.historiografija.hr/?p=19945, 28. ožujka 2020.
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr