Ivan Smiljanić – prikaz knjige – Stipe Kljaić, “Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.”, 2021.

Stipe Kljaić, Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989., Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb 2021, 380 str.

Tijekom vremena prijelomnih povijesnih događanja i dalekosežnih mijena često se ne primijeti ili barem postoji neka prešutna tendencija da se previdi i zanemari jedan dugotrajni proces otpora tim promjenama u nekoj političkoj zajednici, a koji je oslonjen na višestoljetne tradicionalne strukture i razborita načela provjerena iskustvenom praksom. Koliko god drastičnost i radikalnost neke revolucije trenutačno zaslijepila njene suvremenike, ne može se poreći da je na djelu uvijek istodobno i inherentna otpornost preddržavnih i preddruštvenih struktura (u obličju obitelji, vjerske zajednice i naroda), pa zato ne trebaju čuditi iznimni napori novouspostavljenih revolucionarnih vlasti da pokušaju nasilnim putem razvrgnuti te tradicionalne sveze i sklonosti među ljudima, ali ni njihova neuspješnost u suprotstavljanju takvim povijesnim procesima „dugoga trajanja“. Upravo su ti procesi ono što revolucionarne silnice, svejedno bile one liberalističke ili komunističke, proglašavaju suprotnima sebi, odnosno kontrarevolucijom kao političkim ili vojnim pothvatom utemeljenim u političkoj ideologiji (primjerice, ustanak plemstva u francuskoj pokrajini Vandeji 1793. godine) te filozofiji konzervativizma i njegovim ključnim intelektualnim subjektima kao nositeljima tih ideja. Ogleda se to, primjerice, u tome što su svi protukonzervativni politički pravci, kao povijesne pojave, u bitnom smislu određeni, aristotelovski rečeno, kategorijom vremena (u smislu usmjerenosti prema utopijskoj budućnosti), dok je realistički konzervativizam posvema obilježen kategorijom prostora, što će reći da prihvaća zadane danosti koje se ne daju stvoriti ex nihilo. U tome leži i korijen konzervativnoga uvjerenja da je narav čovjeka u suštini nepromjenjiva te da ju se ne može reformirati, popraviti ili preoblikovati izvanjskim zahvatima.

Stipe Kljaić (r. 1982.) u svojoj knjizi Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989., uz dodatak iznimno uspjeloga simboličnoga grafičkog rješenja za njene korice, donosi pregled povijesti ideje konzervativizma kroz prizmu dvanaestorice značajnih hrvatskih intelektualaca kao njenih idejnih nositelja. Kljaić, znanstveni suradnik Hrvatskoga instituta za povijest, ovime se hrvatskoj historiografskoj znanosti predstavio kao jedan od vodećih hrvatskih povjesničara ideja i intelektualne povijesti, dok o vrijednosti sâme knjige svjedoče i takva imena njenih recenzenata poput Tihomira Cipeka, Stjepana Ćosića, Maria Jareba i Josipa Vrandečića. Ovo je već druga Kljaićeva knjiga koja se bavi tim specifičnim historiografskim subdisciplinama, uz njegovu prošlu iznimnu studiju pod naslovom Nikada više Jugoslavija: intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje objavljenu 2017. godine. Povijest kontrarevolucije knjiga je obilježena programatskim filozofsko-povijesnim uvidom Milana Šufflaya da nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Tematizira upravo dvanaest takvih mislitelja i intelektualaca koji su djelovali u okviru hrvatske političke i filozofske misli od početka Francuske revolucije sve do Baršunaste revolucije, odnosno pada Berlinskoga zida i raspada SSSR-a, smatrajući da je upravo takav metodološki pristup redukcije povijesnih zbivanja na značajne duhovne veličine hrvatske povijesti najkorisniji i najprimjereniji tematici sâme knjige, koja za svoj ništa manje važan cilj ima i skidanje one damnatio memoriae s istaknutih imena hrvatske intelektualne povijesti, ali i s povijesne pojave konzervativizma kao takvoga.

Pojavu modernoga oblika konzervativizma možemo slijediti od djela Josepha de Maistrea Razmišljanja o Francuskoj iz 1796. godine, François-Renéa de Chateaubrianda, Louisa de Bolanda, Alexisa de Tocquevillea ili pak Edmunda Burkea s njegovom knjigom Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj iz 1790. godine, dok je to u Hrvatskoj slučaj s djelovanjem bračkoga franjevca Andrije Dorotića. Za hrvatski će oblik konzervativizma biti karakteristično pozivanje na povijesni i državno-pravni kontinuitet simbola hrvatske državnosti (ban i Hrvatski sabor) te na pripadnost hrvatske političke nacije u okrilje zapadnokršćanske europske civilizacije (antemurale Christianitatis). Osobito će to doći do izražaja u 20. stoljeću suprotstavljanjem konzervativno-nacionalističkih hrvatskih idejnih i političkih snaga postojanju obiju Jugoslavija kao tvorbi gotovo izravno proizišlih iz Francuske i Ruske revolucije. Ne treba zaboraviti da su u ideologiji marksizma upravo Hrvati označeni kao „reakcionarni narod“ zbog velike uloge bana Josipa Jelačića u gušenju Mađarske revolucije 1848. godine te koji, stoga, nema budućnosti u nadolazećim revolucionarnim gibanjima u Europi i svijetu. Upravo odatle i načelna nezainteresiranost većega dijela hrvatske historiografije sklone progresivističkom shvaćanju povijesti da se upusti u sustavno i detaljno proučavanje konzervativnih silnica i snaga u hrvatskoj povijesti, poglavito onoj modernoj i suvremenoj. Te su snage bile fragmentirane u arhivskoj građi vrlo problematičnoj za skupljanje, pa samim time i za njihovu primjerenu historiografsku analizu koju je poduzeo autor:

„Kako se nalazila razasuta po raznovrsnim povijesnim izvorima i prisutna kod brojnih autora i ustanova u nepreglednim povijesnim tekstovima i raščlambama, moja je težnja bila sakupljanje tih razbacanih fragmenata u jednu suvislu cjelinu, kako bi se ponudila jedna pregledna sinteza te rijetko istraživane i dosad nedovoljno vrednovane baštine.“ (str. 25)

Tijekom dvaju stoljeća pojave onoga modernoga, od Francuske revolucije 1789. godine, konzervativizam je podrazumijevao mnoge stvari, no u suprotstavljanju revolucionarnim idejama ponajprije pretpostavljanje ideje poretka i stabilnosti ideji slobode. Naime, s obzirom na to da je riječ o ideji, a ideje su kao takve uvijek životne i stoga dinamične, tako je i konzervativizam isprava označen kao reakcija protiv nastupajućih savezničkih ideologija nacionalizma, liberalizma i demokratizma, ukratko kao politička filozofija, kako to sažima Josip Vrandečić, „društvene evolucije, smisla i zdravog razuma“, koja će ljude smatrati jednakima u njihovim bogomdanim pravima, ali beskrajno različitima po njihovim prirodnim sposobnostima. Kasnije će konzervativizam svoga prirodnoga saveznika pronaći u nacionalizmu, ponajprije u zajedničkom stavu o nepromjenjivosti bîti ljudske naravi, ostajući u opoziciji spram individualističkoga liberalizma i etatističkoga socijalizma/komunizma, iako je teško konzervativizam uopće definirati tek kao jednu od ideologija jer često nema izgrađen koherentan sistem misli, nego se više radi o svjetonazoru koji se nesvjesno živi, a misaono izgrađuje tek kad se osjeti ugroženim od promjena koje zagovaraju neke revolucionarne ideologije. Upravo zato, primjerice, Karl Mannheim razlikuje tradicionalni i moderni konzervativizam koji ne nastoji tek očuvati prošli status quo, nego i djelovati kao preporoditeljska snaga u opreznom stvaranju novih vrijednosti (primjerice, konzervativna revolucija u Njemačkoj). Priznajući da je pojam konzervativnoga iznimno kompleksan i višeznačan, Kljaić ipak shvaća bît konzervativizma koju sažeto opisuje:

„Na primjer, ako sebe revolucionarstvo promiče kao ideologiju futura i nade, racionalizma i revolucije, onda je konzervativnost dijametralno suprotna filozofija života što vidno naginje k historicizmu, iskazujući veliko divljenje i poštovanje prema prošlosti. Konzervativni duh resi oprezna sumnjičavost prema svemu novom što nije dokazano i provjereno kroz iskustvo, u što se ubrajaju sve novotarije koje neminovno donosi svako povijesno vrijeme. Konzervativni instinkt nema beskrajno povjerenje u svemoćnu snagu ljudskog razuma i ne da se zanositi njegovim ʽvelikim idejamaʼ. Dapače, takve mu ideje izgledaju zavodljivo privlačne koje po društvo mogu biti potencijalno pogubne, zato je konzervativac zainteresiran za aktualno, a ne za idealno stanje o kojem je vođenje rasprave besplodno sanjarenje.“ (str. 13)

Kljaić čitatelja suvereno vodi kroz intelektualne biografije dvanaest hrvatskih konzervativnih intelektualaca, a to suhođenje čitatelja i autora započinje pregledom konzervativnih misli suvremenika revolucionarnih zbivanja u Francuskoj Andrije Dorotića (1761.-1837.). Taj „začetnik hrvatske Vandeje“ utjelovljenje je postavke da se kontrarevolucije rađaju ujedno s revolucijama s kojima odmah potom stupaju u dijalektički povijesni odnos suprotstavljanja. Naime, Dorotić je, kao poprilično učen filozof i teolog koji je ostvario zavidnu profesorsku karijeru na sveučilištima Papinske Države, mogao zamijetiti klice revolucionarnih gibanja u idejnom pokretu racionalističkoga prosvjetiteljstva, što mu kao provincijalu Dalmatinske franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja usmjerenom na odgoj i obrazovanje mladih sjemeništaraca nikako nije moglo promaknuti. Francuskim revolucionarnim idejama o političkom trojstvenom principu slobode, jednakosti i bratstva, u kojima je ionako gledao „prevratništvo božanskoga poretka“, suprotstavljao se ne samo svojim filozofskim i teološkim učenjima (poglavito pišući protiv metafizičkih učenja Renéa Descartesa) nego i praktičnim političkim radom uslijed otpora francuskoj vladavini nad Dalmacijom od 1806. do 1813. godine. Već je od propasti Mletačke Republike 1797. godine, gdje je tada i boravio kao profesor filozofije i teologije, u sklopu hrvatske nacionalne ideje čvrsto zastupao koncepciju političkoga ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom pod žezlom habsburške dinastije, na osnovi priznavanja starih pravica i privilegija Kraljevine Dalmacije u zajedništvu s Trojednom Kraljevinom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a nasuprot profrancuskoga republičkoga ustroja u Veneciji ili izravnoga francuskog revolucionarnog vrhovništva preko političkoga koncepta Ilirskih pokrajina. Na zahtjev da tekst Nauk za Dalmatinski narod prevede s francuskoga jezika na hrvatski kratko je poručio:

„Nauk smrdljiv nije meni duša dopustila da u ilirski istomačim jezik, niti da privoljim da razasut bude po mojoj Domovini na iskrnutje prave vire katoličanske; zato povratio sam isti rukopis i prido u ruke Dandolove s razlozim moga nemogućstva.“ (str. 48)

Generalni providur Vincenzo Dandolo osudio ga je zbog protufrancuskoga djelovanja na smrt, pa preko Bosne i Slavonije dolazi do Zagreba gdje kasnije postaje čak i ravnateljem tajne državne policije, a smatraju ga i za spiritus movens protufrancuskih pučkih ustanaka 1809. i 1813. godine u Dalmaciji. Tako je idejni konzervativizam u Dorotiću doživio povijesnu sintezu s političkim djelovanjem u konkretnoj povijesnoj zbilji. 

Sljedeći konzervativni političar i intelektualac čiju misao Kljaić analizira jest Mihovil Pavlinović (1831.-1887.), svećenik, društveni reformator i prvak Narodne stranke u Dalmaciji s kojom je uspio slomiti moć dalmatinskoga autonomaštva pod austrijskim patronatom u političkim borbama od 1861. do 1882. godine. Njegova se konzervativna misao, u suradnji s liberalnim narodnjaštvom predvođenim Mihom Klaićem i Natkom Nodilom, sastoji prvenstveno u pozivanju na sintezu dvaju temeljnih načela njegove misli – katoličku vjeru i hrvatsku nacionalnu ideju koja ima preporoditi i prožeti dalmatinski narod i ujediniti ga s ostalim Hrvatima iz Banske Hrvatske. Novu nacionalnu ideju hrvatstva pokušavao je s izmiriti sa starim načelima dinastičkoga legitimizma i katoličanstva. Iako je u načelu bio konzervativni političar (pozivanje na hrvatsko povijesno pravo i odbacivanje jednostrane primjene prirodnoga prava nacija, legitimizam prema habsburškoj dinastiji, antietatizam i anticentralizam, osuda racionalizma i naturalizma, načelo evolucije protiv načela revolucije, ideja da su brak i obitelj temelj nacije itd.), to ga nije sprječavalo da bude pobornik liberalne struje katolicizma u 19. stoljeću, po uzoru na političku i vjersku praksu svojevrsnoga supostojanja katolicizma i liberalnoga građanskoga društva u Belgiji i Francuskoj. Otuda i Pavlinovićeva bliskost s đakovačkim biskupom Josipom Jurajem Strossmayerom po pitanju liberalnoga katolicizma nasuprot struji proaustrijskoga konzervativnoga katolicizma koju je predvodio zagrebački nadbiskup Juraj Haulik. Temeljna Pavlinovićeva misao izražena je u njegovoj programatskoj lozinki „Sve za Boga i Trojednu Hrvatsku“.

Pavlinovićev blizak politički suradnik i duhovni istomišljenik bio je hrvatski političar i pravnik Kosto Vojnović (1832.-1903.), predstavnik Boke kotorske u Dalmatinskom saboru u Zadru od 1861. do 1871. godine i vodeća ličnost Narodne stranke u Dalmaciji. Kasnije će, uz presudnu pomoć Strossmayera, dospjeti na poziciju sveučilišne profesure u Zagrebu, pa i obnašati dekansku i rektorsku dužnost. U politici se Vojnović usmjerio prema zastupanju kršćanskih moralnih načela nasuprot liberalnim zahtijevanjima reformi u društvenom i političkom životu (građanski model braka i sekularizacija školstva), što može kao „filozofski chaos“ samo razgrađivati Res Publica Christiana sazdanu na instituciji sakramentalnoga braka i kršćanskom odgoju građana. Upravo stoga u katastrofi revolucionarne i liberalne Francuske u bitci kod Sedana 1870. godine promatra antipod na kršćanskom moralu sagrađenoj uzoritoj Dubrovačkoj Republici. Da je bio dosljedni pobornik takvih ideja, svjedoči i njegovo savezništvo s Pavlinovićem prilikom odbijanja Klaićeva stranačkoga programa 1873. godine u kojem je pitanje religije protumačeno kao privatna stvar pojedinca, a i kasniji intelektualni i politički napori u razvijanju apologije kršćanske vjere i razvijanju katoličkoga laičkoga pokreta na temeljima emancipacije katoličkih Iraca pod vodstvom odvjetnika Daniela OʼConnella i njime inspiriranih predvodnika konzervativizma poput Johna R. R. Tolkiena, Christophera Dawsona i kardinala Johna Henryja Newmana:

„Osnivajući se na iskustvu stoljeća, koja nam kažu kakove su plodove kršćanska pedagogika za devetnaest stoljeća, donijela u čitavoj civiliziranoj Europi, a napose domovini našoj, možemo tvrditi, da svaka odgoja, koja bi u Hrvatskoj apstrahirala od kršćanskih ideala, koja bi i negativnim načinom mukom mimoišla čimbenike kršćanskoga uzgajanja, koja bi mislila da učitelji mogu bez Boga i Krista Gospoda, hrvatskoj mladeži budi u pučkim, budi u srednjim školama udariti temelj odgoja, osujetila bi najglavniju zadaću sveučilišta, dapače bi dorezala žile stablu hrvatske kulture, te bi ubila u povodu za Boga i za domovinu mladence naše.“ (str. 92)

Svakako jedno od najimpozantnijih imena u Kljaićevoj knjizi pripada đakovačko-srijemskom biskupu Josipu Juraju Strossmayeru (1815.-1905.), tomu, kako ga je nazvao papa Lav XIII., Magnus Croata et Slavus te poborniku kulturnoga kroatocentričnoga jugoslavizma. Strossmayera je, pomalo paradoksalno, upravo Filip Lukas u svojoj knjizi Strossmayer i hrvatstvo branio od iskrivljavanja nauka ponekih ideologa koji su Strossmayera prikazivali kao osnivatelja političkoga integralnoga jugoslavenstva utemeljeno na sekulariziranoj liberalnoj ideologiji. Strossmayer je, prije svega pod svojim znamenitim geslom „Sve za vjeru i domovinu“, jedan od podupiratelja hrvatskoga kulturnoga i gospodarskoga procvata. Ujedno je i jedan od najzaslužnijih ljudi za započinjanje procesa nacionalne integracije hrvatskoga naroda, u čemu je vidio i svojevrsnu mogućnost za širenje katoličanstva prema pravoslavnom i muslimanskom stanovništvu na slavenskom Jugu, kao i za njihovo okupljanje oko Hrvatske i Zagreba kao kulturnoga i, s obzirom na Strossmayerovo zagovaranje osnutka Akademije 1867. godine i Sveučilišta 1874. godine kao „hrama posvećenoga istini“, obrazovnoga središta svih Slavena u Monarhiji. Te su institucije po njegovoj zamisli nosile svrhu borbe protiv racionalističkoga i pozitivističkoga svjetonazora, kojemu u temelju stoje materijalizam i u konačnici ateizam, ali i borbu protiv utjecaja slobodnoga zidarstva na odgoj i obrazovanje mladih umova. Kao branitelj utjecaja religije na sav čovjekov život, u Habsburškoj je Monarhiji vidio idealiziranoga branitelja katoličanstva pred protestantizmom i islamom, pa se upravo zato, u svrhu njezina spašavanja, zalagao za unutarnju federalizaciju i hrvatsku državnu autonomiju u tom političkom okviru, unutar kojega mu je apsolutni utjecaj države na društvo i religiju bio potpuno neprihvatljiv, u čemu je ionako vidio tek svojevrsnu zabludu i herezu modernih vremena.

Na tek otvorenom Kraljevskom hrvatskom sveučilištu Franje Josipa I., ponajprije zahvaljujući Strossmayerovim financijskim i intelektualnim naporima, prvim doktorom filozofije 1880. godine disertacijom pod naslovom Etika i poviest postao je Đuro Arnold (1853.-1941.). Filozofijski je branitelj vrjednota konzervativizma, pristalica klasičnoga i protumodernističkoga poimanja filozofije kao metafizike (nasuprot filozofijskim učenjima Friedricha Nietzschea i Augustea Comtea te znanstvenim zagovornicima biologizma i naturalizma poput Ernsta Haeckela) i apologet kršćanstva pred modernim monističkim filozofijama scijentizma, romantizma te pozitivizma i pesimizma. Ta su moderna shvaćanja uvjetovala povijesni proces posvemašnje tehnizacije i scijentifikacije zapadnoeuropskih društava uronjenih u ideologem neprestanoga znanstvenoga progresa i širenja liberalističkoga poimanja slobode. Od takvih razornih utjecaja nije ostala pošteđena ni pedagogija koja bez kršćanstva, prema Arnoldu, ne može na modernističkim temeljima nikada izgraditi „potpunoga čovjeka“. Glede njegovih protivljenja modernističkim zahtjevima naprednjačke omladine za načelom kozmopolitizma, ponajprije u književnosti – što će rezultirati nimalo laskavim postupkom Miroslava Krleže kada je Vladimiru Filipoviću zabranio pisanje enciklopedijske natuknice o Đuri Arnoldu kao prvom zagovorniku pisanja enciklopedije na hrvatskom – odlučno staje na stranu obrane tradicionalizma:

„Zakučasti problemi, uzajmljeni prirodnim i sociološkim znanostima, brutalna anatomija moralnih lješina, bezdušna psihologija perverznih individua i ciničko izrugivanje vjerskih svetinja, učiniše od njih neku vrstu statistike za ljudsku zvjerad. Kopirajući u kratko, ropski tudjinu, lijepa je knjiga izgubila svoj kompas.“ (str. 128)

Filozofijski iznimno relevantnu kritiku modernističkih stremljenja sa stajališta neoskolastike ponudio je Virovitičanin Stjepan Zimmermann (1884.-1963.), koji će 1946. godine zbog kritike marksističke ideologije i njegova zalaganja za samostalnu hrvatsku državu, u kojoj je vidio rezultat povijesnoga kontinuiteta hrvatske državnosti, biti prisilno umirovljen sa sveučilišne katedre, a zabranjena mu je i izdavačka djelatnost. Svojom obranom tradicionalizma na polju psihologije sukobio se s Ramirom Bujasom, a na području filozofije s Albertom Bazalom. Upravo se u tomu ogledao sukob konzervativizma utemeljenoga na katoličanstvu s modernističkim liberalizmom kao prevladavajućom ideologijom obrazovane hrvatske elite toga doba, ali i sa sve izraženijom marksističkom ideologijom, pa i s nacionalsocijalizmom kao pokušajem obnove starogermanske mitologije, fašizmom i nacionalizmom. Prema Zimmermannu, sve su to tek izrazi duhovne krize koja rezultira krizom kulture i dovodi do gigantskih globalnih sukoba potpomognutih neizmjernom moći tehnike. Koncept hrvatske državnosti, uz sveprisutni odmak od ustaškoga režima u njoj, bio mu je nužan kao kulturni okvir za slobodan i pravičan razvoj hrvatske nacije, dok se glede njezina unutarnjega uređenja opredijelio za „treći put“ kršćanskoga korporativizma:

„U poviestnom se smislu europska sfera pokriva s kršćanstvom, pa je tako hrvatski narod dobio naziv antemurale christianitatis. Već na tom je putu hrvatski narod stekao pravo i na svoj vlastiti život, a to je pravo ostvarivo samo u nezavisnoj državi. Da bude predziđe kršćanstva, hrvatski je narod kroz stoljeća izdržao u krvavim borbama i taj isti narod je i danas na braniku svoje slobode. Ta su stoljeća životne borbe već sama po sebi stvorila uvjet prava na dalji obstanak hrvatske države.“ (str. 145)

Dominikanac Dominik Barač (1912.-1945.) vlastitim je životom platio konzervativno svjetonazorsko usmjerenje i uvjerenost u ispravnost filozofije tomizma, zadobivenu ponajprije sociologijskim uvidima u bît boljševizma kao moderne političke religije u kojoj je kao krajnji cilj postulirano odumiranje države kao oruđa vladajuće klase za izrabljivanjem i kontroliranjem podređenoga proletarijata, što je i izrazio u svojoj doktorskoj disertaciji obranjenoj 1942. godine na Sveučilištu Angelicum u Rimu. 1944. godine napisao je i knjigu pod naslovom Socialna filozofija boljševizma u kojoj je boljševizam tumačio kao izdanak zapadne građanske misli, ali još i više specifičnoga mesijanizma svojstvenoga ruskomu narodu (Moskva kao „treći Rim“), za što mu kao inspirativni uzori služe djela Aleksandra Hercena i Nikolaja Berdjajeva koji su složni u svojim etnopsihološkim tvrdnjama da kolektivna svijest ruskoga naroda nema osjećaja za mjeru, granicu ili zlatnu sredinu, što je bilo pogodno tlo za razvijanje revolucionarnih teorija.

Novinar i pravnik Milivoj Magdić (1900. -1948.) bio je obraćenik na konzervativizam s revolucionarnoga političkoga usmjerenja marksizma, odnosno s progresivistički usmjerenoga jugoslavenskoga nacionalizma „Kamova pokoljenja“, inspiriranoga liberalnim idejama Tomáša Masaryka. Postao je veliki zagovornik hrvatstva i katolicizma oslobođenoga jugoslavenskih natruha, što će u konačnici biti i ključni razlog njegove smrtne presude. U svojoj će knjizi Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj iz 1940. godine trajno raskrstiti s marksističkom ideologijom kolektivizma, a zagovarat će i odmak od liberalizma kao individualizma prema autohtonom „hrvatskom putu“ u političko-ekonomskom smislu izgradnje organske cjeline svih slojeva na temelju katoličanstva kao čimbenika duhovne integracije zapadne civilizacije okrenutoga nadnaravnom političkom poretku i objektivno važećem moralnom zakonu, dok će istovremeno donijeti kritiku svih tada vladajućih totalitarnih ideologija – ništa drugo doli povijesnih izdanaka liberalizma – nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma zagovaranjem pojma naroda kao duhovne zajednice i povijesne kategorije „dugoga trajanja“.

U dvostoljetnoj povijesti hrvatske konzervativne misli važnu etapu predstavlja brački dominikanac Hijacint Bošković (1900.-1947.), pobornik tradicionalnoga usmjerenja tomističke filozofije. Pozivajući se na enciklike pape Pija XI. Non abbiamo bisogno iz 1931. godine i Mit brennender Sorge iz 1937. godine, dao je značajan obol kritici povijesnih fenomena fašizma i nacionalsocijalizma koje je poistovjećivao s radikalnim izrazima modernoga liberalizma, tek u prijetvornom obličju nekakve kontrarevolucije ili konzervativizma, čime će se Bošković zapravo dobar dio svoga iznimno plodonosnoga spisateljskoga života i baviti (poglavito u svojoj knjizi Filozofski izvori nacionalsocijalizma i fašizma iz 1939. godine). Sasvim iste poglede na te povijesne fenomene dijelio je s Boškovićem i Friedrich A. Hayek u svojoj knjizi Put u ropstvo. Upravo stoga ne trebaju čuditi i do danas relevantni njegovi filozofijski i znanstveni uvidi u korijene tih modernih političkih pokreta, koje pronalazi već u radikalnom diskontinuitetu renesansnih filozofa i protestantskih revolucionara s tada dominantnom srednjovjekovnom kršćanskom baštinom teocentrizma i u njihovom posljedičnom skretanju prema homocentrizmu kao raskrižju prema dvama krajnostima ekstremnoga racionalizma i voluntarističkoga iracionalizma, u politici izraženome u diktatorskim poredcima modernih političkih religija na temeljima hegelijanističke statolatrije koja neminovno, prema Boškoviću, mora skončati u totalitarizmu.

Konzervativizam, utemeljen na katoličkom socijalnom nauku, u misli franjevca Bonifacija Perovića (1900.-1979.), jednoga od najvećih imena Hrvatskoga katoličkog pokreta u prvoj polovici 20. stoljeća, ponajbolje se ogleda u njegovom intelektualnom i znanstvenom zanimanju za socijalnu filozofiju i sociologiju, što je i potvrdio obranom doktorske disertacije u Parizu 1932. godine pod naslovom Radnička sredina i njezin ustroj. Prepoznavao je i shodno tomu upozoravao na opasnost od komunističkoga revolucionarnoga preuzimanja vlasti i nasilnoga postupka brisanja kolektivnoga povijesnoga sjećanja čitavoga jednoga naroda kako bi se stvorio „novi čovjek“, pritom ne zaboravljajući napomenuti da je stvaranje „novoga čovjeka“ u činu preobraćenja zapravo i temeljna nakana kršćanskoga učenja. Uvjeren je da „revolucija može uništiti jedne parasite, ali zato ona stvara druge još gore“, odnosno da konzervativna načela logike identiteta moraju neizbježno trijumfirati nad revolucionarnom dijalektikom suprotnosti. Vlastiti je konzervativizam ponajprije gradio na personalističkoj filozofiji nadahnutoj mislima Emmanuela Mouniera, Nikolaja Berdjajeva i Jacquesa Maritaina, pa je tako kritizirao i kapitalizam i komunizam u pozadini kojih je uvijek nazirao materijalističku filozofiju koja čovjeka pokušava svesti na bivstvovanje u sferi onoga što se naziva homo oeconomicus. U njegovim idejama o jedinstvu Europe na duhovnim temeljima kršćanstva te prepoznavanju potrebe za nužnom suradnjom i složnošću svih europskih država, Kljaić prepoznaje istost s idejama Roberta Schumana, Alcidea De Gasperija i Konrada Adenauera koji će odigrati ključnu ulogu u oblikovanju začetaka političko-ekonomskoga savezništva europskih država.

Važnu postaju na putu hrvatske konzervativne misli nedvojbeno sačinjava jedan od najeminentnijih hrvatskih političkih emigranata Bogdan Radica (1904.-1993.). U svom se bogatom i plodotvornom životu doticao mnogobrojnih misaonih tema, no u hrvatskoj intelektualnoj povijesti svakako je najupečatljivija epizoda njegova radikalnoga obračuna s Miroslavom Krležom i krležijanstvom kao smjerom u angažiranoj hrvatskoj književnosti tijekom njezina utjecaja na čitavu jednu generaciju hrvatskih studenata, što je Radica smatrao ključnom negativnom domenom čitava Krležina opusa, ali i njegovim bitnim određenjem. Taj se intelektualni sukob reflektira kroz prizmu sukoba konzervativne predanosti klasičnoj i kršćanskoj baštini jednoga povjesničara s revolucionarno intoniranim književnim stvaralaštvom angažiranoga marksističkoga umjetnika. Iako je Krleža, prema Radici, najvažniji lik dvadesetostoljetne hrvatske književnosti, optužuje ga za davanje legitimiteta Jugoslaviji i komunizmu, tim ključnim ideološkim oponentima Radičina konzervativnoga razumijevanja svijeta i pozicije čovjeka u njemu. Iako je Radica cijenio Krležinu ulogu u intelektualnom životu Hrvatske, prvenstveno zbog njegova djelovanja preko JAZU-a i časopisa Forum, nakon kraha Hrvatskoga proljeća 1971. godine Krležu promatra kao oportunističkoga apologeta komunizma i ključnoga kulturnoga ideologa titoističkoga režima, odnosno ukratko kao „kurtizana na dvoru Tita na Brionima“. Da je Radica bio dosljedni konzervativni mislitelj, dokazao je i svojim protivljenjem metodologiji nove generacije hrvatskih političkih emigranata koja se Jugoslaviji i komunizmu suprotstavljala revolucionarnim sredstvima nasilja, dok preporod hrvatske nacionalne države, smatrao je Radica, može niknuti tek iz temelja liberalne, demokratske i kršćanske tradicije.

Zaključno mjesto, no možda i ključno, u plejadi konzervativnih protagonista Kljaićeve knjige pripada prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu (1922.-1999.), čiji su život i djelovanje neodvojivo povezani sa sudbinom stvaranja i razaranja komunističke Jugoslavije. Drukčije rečeno, ponovni dolazak hrvatskoga naroda na duhovnu i političku pozornicu svjetsko-povijesnih naroda reflektira se gotovo istodobno u njegovoj emancipaciji od ideologija marksizma-lenjinizma i jugoslavenstva, čijim je povijesnim porazom zapravo završeno revolucionarno razdoblje hrvatske povijesti u 20. stoljeću. Paradoksalno je upravo to što mu je lenjinistički taktički ustupak nacionalnom pitanju u svrhu postizanja uspjeha komunističke revolucije na strateškom planu omogućio, upravo dalekosežnim uvidima u bît hrvatskoga nacionalnoga pitanja, i trajni rastanak s temeljnim zasadama marksističke ideologije, ali i s idejama federalističkoga jugoslavenstva. U tome Tuđman dijeli sudbinu mnogih hrvatskih konzervativnih mislitelja, pa i brojnih već spomenutih u ovoj knjizi, no njegov monumentalan politički i državnički trijumf u vidu stvaranja suverene hrvatske nacionalne države svrstava ga ujedno i u red najvažnijih pobornika ideja konzervativizma, ponajprije zahvaljujući dubokim povijesnim uvidima zadobivenima na temelju historiografskih istraživanja. Koliko god njegov konzervativizam bio eklektične naravi, s primjesama ranijih nagnuća marksističke provenijencije, Tuđman je postao uvjeren kako nacija i religija nisu nikakvi prijelazni oblici prema socijalističkom raju besklasnoga društva, nego upravo najvažnije duhovne tvorbe ljudske povijesti. To će se u hrvatskoj političkoj praksi ogledati kao politička misao tuđmanizma koji će sačinjavati načela hrvatskoga povijesnoga i državnoga prava starčevićanskoga pravaštva, sveobuhvatnoga radićevskoga pučkoga domoljublja i pozitivnih dosega socijalnih politika hrvatske lijeve misli. Upravo ta dijakronijska sinteza temeljnih zasada višestoljetne hrvatske političke ideologije i njegov filozofijski historicizam omogućavali su Hrvatskoj demokratskoj zajednici bitak nacionalnoga pokreta, a ne tek jedne od građanskih stranaka. Ta sinteza teorije i prakse pokazala se najvažnijim Tuđmanovim oruđem za nastanak hrvatske nacionalne države i njenu obranu u Domovinskom ratu. Ne treba stoga čuditi da je Tuđman ispravno prepoznao kako je povijest, kao najvažniji temelj svakoga oblika konzervativizma, inherentno neprijateljski nastrojena spram svih revolucionarnih ideologija:

„Zašto se nove ideologije toliko upinju da izbrišu povijesno, što će reći i ljudsko pamćenje, i zašto im to nikada do kraja nije pošlo za rukom – u odgovoru na to pitanje leži i odgovor o opstojnosti nekih ljudskih vrijednosti i iluzornosti napora da se svijet učini po nečijem receptu.“ (str. 294)

Knjiga Stipe Kljaića Povijest kontrarevolucije: hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989. važan je prilog proučavanju hrvatske intelektualne povijesti, povijesti ideja i biografija hrvatskih značajeva, kao i koristan doprinos proučavanju ideja političke filozofije konzervativizma na hrvatskom povijesnom tlu. Kljaić je to uspio opredijelivši se metodologijski za prikazivanje života ideja kroz život dvanaestorice njihovih nositelja, koji su u različitim društveno-povijesnim kontekstima i vremenima dijelili zajedničko opredjeljenje za načela razboritoga evolucionizma spram iracionalno–revolucionarnoga voluntarizma, oslanjanje na antropološku tradiciju oblikovanu kršćansko-klasičnoantičkim svjetonazorom i spoznajom o ograničenosti čovječje naravi, promišljanje o narodnoj zajednici kao organskoj cjelini spram klasne diferencijacije koju naglašavaju revolucionarne ideologije i uviđanje potrebe za njegovanjem naslijeđene povijesne kulturne baštine. Konzervativizam je živa svijest u širokim hrvatskim narodnim slojevima, no u hrvatskoj intelektualnoj eliti sve donedavno nije na primjeren način valoriziran, pa čak ni ozbiljno ili sustavno analiziran, vjerojatno i zato što je elita kao takva uvijek naklonjenija utopijskim vizijama humanističke budućnosti, doli pokušajima reformskih nastojanja za nenasilnim promjenama unutar postojećega sustava, počesto olako prelazeći preko stoljeća dubokih povijesnih slojeva neke zajednice. Imajući to u vidu, tim značajniji postaje Kljaićev intelektualni napor približavanja života konzervativnih ideja širokim slojevima zainteresirane javnosti, ali i historiografskoj zajednici. Nadamo se da je to dobro pripravljanje puta za buduće znanstvene projekte i monografije u vidu sintetskih cjelina kojima će u žarištu znanstvenoga proučavanja biti hrvatska intelektualna povijest, nezaobilazan dio mozaika sveukupne hrvatske povijesti u njenom europskom i svjetskom obzorju.

Ivan Smiljanić


Odgovori