Filip Šimunjak – prikaz knjige – Klára Hegyi, “The Ottoman Military Organization in Hungary: Fortresses, Fortress Garrisons and Finances”, 2018.
Klára Hegyi, The Ottoman Military Organization in Hungary: Fortresses, Fortress Garrisons and Finances, Klaus Schwarz Verlag, Berlin 2018, 614 str.
Knjiga The Ottoman Military Organization in Hungary mađarske osmanistice i povjesničarke Kláre Hegyi prvi je sustavni i na arhivskoj građi temeljen znanstveni pregled osmanske strane habsburško-osmanskog graničnog prostora. Knjiga je podijeljena na dvije velike cjeline – prvu čini povijesna studija podijeljena u šest tematskih cjelina (ne računajući uvod), a drugu opširna baza podataka koja sistematizira niz osmanskih izvora. Riječ je o engleskoj verziji mađarskog djela A török hódoltság várai és várkatonasága iz 2007. godine. Iako je studija identična u obje verzije, baza osmanskih izvora nažalost je značajno skraćena – u mađarskoj verziji ona broji ukupno 1215 stranica,[1] dok u engleskoj svega 244. Međutim, autorica se potrudila da se zadrže svi bitni podatci u obliku konciznih tablica koje sumiraju inače opširne podatke mađarske verzije.
Prije samog prikaza knjige moramo, nažalost, istaknuti kako se djelo ne bavi prostorom savsko-dravskog međuriječja, iako je ono u većini slučajeva – kako navodi i autorica – bilo sastavni dio Budimskog (i drugih ugarskih) pašaluka u promatranom razdoblju.[2] Naime, nažalost sve što je preživjelo jest jedan popis iz 1541. godine za nekoliko utvrda iz Međuriječja, a za kasnija razdoblja pronađeni su tek fragmenti podataka (str. 19). Stoga je istraživanje ograničeno na prostor sjeverno od Drave, no izgleda da su – barem prema navodima autorice – Osmanlije, neovisno o današnjem nedostatku izvora, pri provođenju vojnih popisa Budimskog i Temišvarskog pašaluka zastajali na Dravi (str. 239). U priloženoj bazi podataka nema spomena navedenih slavonskih izvora – u nekoliko dostupnih radova Kláre Hegyi slične tematike nisam uspio pronaći te podatke pa su vjerojatno ostali neobjavljeni, iako bi – čak i takvi „sitni“ – bili vrijedan prilog za hrvatsku historiografiju.
Prvo poglavlje knjige bavi se Izvorima – kakve su sve liste (defteri) postojale, koje su nam sačuvane, kako su se vodile i što nam mogu, tj. ne mogu, reći o prošlosti. Uočljiv je trend propadanja osmanske administracije prema kraju 16. stoljeća te većina sačuvanih izvora dolazi iz perioda između 1540-ih i 1570-ih godina. Krajem stoljeća, a naročito u 17. stoljeću, liste postaju rijetko vođene i to s puno manje detalja – iz tog razloga analiza u knjizi primarno se vrti oko sredine 16. stoljeća, odnosno vremena najkvalitetnijih izvora. Pomalo neočekivano, oni su većinom sačuvani u Beču zahvaljujući Luigiju Ferdinandu Marsigliju koji je iz oslobođenog i gorućeg Budima 1686. godine spasio nebrojene ugarske manuskripte i osmanske izvore koji su potom, kao ratni plijen, uglavnom završili u Beču i nekim drugim europskim metropolama. U popisima se javljaju mnoga imena koja nose značenja koja se mogu različito interpretirati – primjerice Divine ili Branik – a ovom knjigom daje se prilog njihovom tumačenju. Prilikom analiza važno je voditi računa da je broj vojnika koji su zapisani u službi uvijek za par posto niži od stvarnog broja (str. 57) te da u njih ne ulaze vojnici koji su plaću dobivali od timara – sličnu situaciju možemo vidjeti i u habsburškim krajiškim popisima 16. stoljeća.
Uspostava sustava utvrda i elementi obrane naslov je drugoga poglavlja koje se bavi zadaćama, uspostavom i strukturom osmanskoga graničnog sustava. Osmansko granično područje primarno se oslanjalo na utvrde zauzete između 1521. i 1566. godine, dok se nove utvrde grade dosta rijetko, a uglavnom je riječ o drvenim uporištima (palanka). Uspostavu prve koherentnije linije utvrda vidimo već nakon pohoda 1543. godine, no tada još uvijek svaka utvrda manje-više djeluje samostalno i bez pomoći spahija jer se proces uspostave ugarskoga timarskog sustava tek odvija. Nakon ključnih osvajanja 1551/1552. godine može se vidjeti formiranje sustava obrane, tj. koherentnog teritorija opasanog manje-više konstantnim nizom utvrda, kojim se može upravljati i braniti ga kao cjelina, a čije utvrde ne štite samo sebe, nego i jedna drugu (str. 84). Donoseći sustavno i kronološki u dva potpoglavlja pregled razvoja obrambenog pojasa Budimskog i Temišvarskog pašaluka, autorica se posebno osvrće na pojas utvrda oko Budima koji je kao prsten okruživao centar, te sličan sustav oko Temišvara. Kao tri glavna cilja gradnji novih, odnosno pojačavanja starih, utvrda apostrofira se: 1. okružiti granice osmanske Ugarske s nekoliko linija utvrda; 2. osigurati centre pašaluka, posebno Budim i Temišvar; 3. osigurati sigurnost rijeka i prometnih puteva – u čemu se vidi sličnost s habsburškim sustavom. Pitanjem rijeka bave se potpoglavlja Obrana vodotoka i cesta te Riječne flote i njihovi zapovjednici, a kao poseban dio rasprave treba istaknuti pitanje riječne flote Drave i Mure. Naime, iako Mura nikada nije bila dio osmanskog teritorija, njen smjer toka, koji je dolazio iz Štajerske, smatran je strateški važnim te se zasebna flota rijeke spominje već 1568. godine. Određene promjene u osmanskom obrambenom sustavu vidljive su nakon Dugoga turskog rata kada se, temeljem iskustva koje je pokazalo da je nemoguće potpuno spriječiti neprijateljske provale, djelomično napušta ideja potpune zatvorenosti sustava prema neprijatelju. Daljnje promjene vidljive su u postepenom povećanju broja Portinih trupa u Ugarskoj – tako se, primjerice, 1630-ih u Budimu i Pešti među 4000 vojnika nalazi čak 1943 janjičara. Također, tako velik broj vojnika na jednom mjestu dio je trenda vidljivog još od 1600-ih u kojem broj osmanskih utvrda pomalo pada, a obrana se koncentrira na velika mjesta – posebice na Budim i Peštu. Za razliku od habsburškog sustava, s osmanske strane nema tragova službene podjele na obrambene okruge, tj. kapetanije, ali Hegyi konstatira kako se već nakon 1568. godine jasno vidi da dolazi do formiranja određenih zona obrane koje se, ovisno o tome koliko se smatraju rizičnima, bolje opremaju i fortificiraju. Te, kako ih naziva, great defensive zones guarding borders uspoređuje s kapetanijama habsburške strane. Popisi jasno otkrivaju da je broj vojnika stacioniranih u Ugarskoj bio velik – iz 1617/1618. sačuvana je lista koja otkriva da je cijeli prostor osmanske Europe imao 31.934 garnizonskih trupa, od toga u Ugarskoj 17.404, a u Bosni 10.302. Čak i kada se oduzme vojnike Temišvarskog pašaluka (3679), orijentiranog prema Transilvaniji, ostaje jasno da je većina jedinica bila orijentirana prema habsburškim posjedima. Hegyi takvu praksu objašnjava Portinom percepcijom Habsburgovaca kao glavnih neprijatelja te nikad napuštenom ambicijom daljnjih osvajanja europskih posjeda (str. 109).
Poglavlje Garnizonske trupe najprije donosi pregled strukture osmanskih utvrdnih jedinica. Moramo napomenuti da je ovaj kratki pregled na 40-ak stranica tek zagrebao površinu složenosti i česte kontradiktornosti osmanskih termina. Naime, nije bila rijetkost da se u različitim izvorima koriste različiti termini za iste jedinice, a neke od njih – primjerice martolozi – javljaju se i s različitim zadaćama na različitim prostorima. Ključne problematizirane grupe su: mustahfizi (müstahfize), topnici (topçu, topi), konjanici (faris, ulufeciyan-i süvari, beşli te posebna kategorija gönüllü), azapi (rüesa ve azeban), martolozi (martolos), janjičari (yeniçeri; autorica se posebno bavi pitanjem pojave lokalnih janjičara koje ne šalje i ne regrutira Porta) te razne pomoćne jedinice (izrađivači bombi, glazbenici, oružari, kovači…). Uvid u osmanske vojne izvore pokazuje isto što i habsburški izvještaji onoga vremena – generalno gledano, arsenal vatrenog oružja duž granice s habsburškim domenama bio je slab i trebao je pojačanje, kao što je to demonstrirao Dugi turski rat.[3] Posebno treba pohvaliti sistematizirane tablične priloge koji na jednostavan način sumiraju brojke pojedinih rodova koje su detaljnije objašnjene u tekstu. Već od sredine 16. stoljeća na ugarskom prostoru javljaju se utvrdni vojnici koji umjesto plaće dobivaju kolektive timare, a njihov će broj prema kraju stoljeća rasti. Kasnije će se, od prvih desetljeća 17. stoljeća, granični prostor dodatno nastaviti dekonstruirati u odnosu na ostatak carstva uvođenjem ocaklik sustava kojim je vojnicima umjesto plaće dano pravo na prikupljanje određenih državnih poreza. Kao i kod svih istraživanja graničnih sustava nužno se postavlja i pitanje broja osmanskih vojnika u Ugarskoj. Imajući na umu ranije navedene limitacije izvora moguće je odrediti ukupan broj vojnika u Budimskom pašaluku za četiri razdoblja – oko 1545., oko 1570., oko 1590. te oko 1630 godine. Za Temišvar, nažalost, nema dovoljno kvalitetnih podataka za ovakve rekonstrukcije. Vidljiv je porast broja vojnika od oko 13.000 vojnika, preko 15.000 i 20.000 do konačno 20.000/21.000 – pri tome treba naglasiti da je riječ isključivo o plaćenim utvrdnim trupama (u to ne ulaze vojnici koji se plaćaju kolektivnim timarima) i janjičarima. Uzevši u obzir sve navedene specifičnosti osmanske vojne organizacije, Hegyi zaključuje kako habsburški špijunski izvještaji, primarno oni nastali 1577. godine za potrebe Bečkog savjetovanja koji govore o 35.043 vojnika u Budimskom pašaluku, vjerojatno nisu bili daleko od istine. S jedne strane sigurno je bilo preuveličavanja brojki habsburških vojnih dužnosnika kako bi se potaknule reforme Krajine, no s druge strane mora se voditi računa da u popise ne ulaze „timarski“ vojnici, vojnici „na čekanju“, spahije i njihovi pratitelji (cebeli) itd., usred čega se otprilike dvostruko veći broj vojnika „na terenu“ ne čini toliko nevjerojatnim.
Četvrto poglavlje bavi se pitanjem prihoda i općenito financija ugarskih pašaluka te životnim standardom vojnika. Ne ulazeći previše u detaljne analize koje ova knjiga prezentira, a koje su popraćene odličnim tabličnim prikazima, dovoljno je reći kako Budimski pašaluk nije bio sposoban samostalno financirati troškove obrane granice – u čemu se ponovno vide paralele u odnosu na habsburški granični prostor. Primjerice, 1600. godine Budimski vilajet uspijevao je pokriti svega 21.3% troškova (tj. samo oko dva i pol od gotovo 12 milijuna akči), dok je preostalih 78.7% dolazilo iz centra države. Čak i u godinama nakon završetka Dugoga rata, primjerice 1631., pašaluk je pokrivao samo 27.6% troškova, dok je ostatak dolazio od prihoda balkanskih područja koje je Porta – shvativši da je jednostavnije sredstva slati izravno u Budim, umjesto u centar pa natrag – dala pašaluku. Ukupno gledano, vidljivo je da zapadni pašaluci (Budim, Kaniža, Ujvar), za razliku od istočnih (Temišvar, Varad, Eger) čak ni u godinama mira ne uspijevaju pokriti niti polovinu svojih troškova. Hegyi navodi nekoliko objašnjenja za ovaj fenomen od kojih je ključna činjenica da je riječ o graničnom prostoru permanentnog sukoba dvaju najvećih europskih rivala, no posebno se intrigantnim čini autoričina interpretacija – za koju i sama kaže da nema čvrstih dokaza, ali joj se čini izvjesno – da je naseljavanje Slavena i Rumunja, populacija poznatih po održavanju sustava sela i bavljenju stočarstvom, na prostor istočnih pašaluka imalo važnu ulogu. S jedne strane dolazak tih populacija povećava porezne prihode pašaluka, a s druge oni često održavaju bliske veze, pa tako i one trgovačke, sa svojim matičnim prostorima. Po pitanju životnih standarda vojnika uočljiv je trend da su plaće na sjevernim područjima graničja bile veće nego na južnim. Popisi 16. stoljeća ujedno otkrivaju mnoštvo privatnih informacija o vojnicima – njihov bračni status, rodbinske veze te stupanj islamizacije.
Iako obujmom najkraće, sadržajem je sigurno najzanimljivije poglavlje Podrijetlo i religija vojnika koje se ponovno bavi isključivo Budimskim pašalukom budući da za ostale nema izvora. Na temelju nekoliko popisa iz sredine 16. stoljeća vidljivo je da velika većina (prosječno oko 90%) osmanskih vojnika ima korijene s balkanskih područja. Ovdje ipak trebamo skrenuti pažnju na jedan propust koji Hegyi čini. Naime, autorica prostor Međuriječja (prostor između Drave i Save) ubraja pod srpsku populaciju navodeći kako je riječ o srpskom jezičnom teritoriju, čime očito upada u zamku prenošenja modernih koncepata u prošlost – najtočnije bi bilo govoriti o slavenskim populacijama s prostora Međuriječja, Srbije, Bosne itd. No, na sreću, u detaljnijim analizama mjesta podrijetla autorica uglavnom uvijek iz ukupnoj broja Srba izdvaja kao posebnu kategoriju broj onih između Save i Drave, što predstavlja vrijedan resurs za proučavanje slavonske povijesti i migracija. Natrag na izvore – oni nam osim samih prostora doseobe vojnika u prekodravske utvrde (a glavni su bili Bosna, Hercegovina, Međuriječje i Srbija, dok, zanimljivo, Mađara gotovo da nema) mogu poslužiti i kao izvor za proučavanje stupnja islamizacije. Tako je vidljivo da je postotak muslimana među populacijom koja dolazi s prostora Bosne i Hercegovine značajno veći nego kod došljaka s ostalih područja naseljenih južnim Slavenima. Primjerice, na jednom popisu 1558. godine s prostora Srbije i Međuriječja bilo je 47.4% rođenih muslimana, 17.6% novih muslimana te 36.9% kršćana; istovremeno s prostora Bosne bilo je 75.5% rođenih muslimana, 21.1% novih muslimana te svega 3.4% kršćana (slična je situacija i u Hercegovini gdje je još manje kršćana, samo 1.9%). Popisi također otkrivaju niz obiteljskih ili osobnih priča – moguće je rekonstruirati koliko se braće skupa konvertiralo na islam, spominju se slučajevi poput onog Jovana Nikole koji je tražio premještaj u drugu jedinicu kako bi mogao služiti na granici sa sinom ili pak nesretne priče zarobljenih kršćana koji se izbavljaju iz zarobljeništva prelaskom na islam i ulaskom u osmansku službu (azade/azadli u izvorima). Za kraj autorica ističe kako se kod konvertiranih pravoslavaca nikada (osim u tri od više od 2000 slučajeva) ne navodi i etničko podrijetlo vojnika, dok se za zapadne kršćane navodi, što pripisuje nedostatku terminologije koja sve kršćane naziva kafir – zbog čega se uz zapadne kršćane navodi da su, primjerice, Hrvati – te višestoljetnom iskustvu konverzije pravoslavaca. Dok takva praksa za prostor Bugarske, Srbije i Grčke ne predstavlja problem, otvara se pitanje zašto se u izvorima za ljude s prostora Bosne nikada ne navodi etničko niti religijsko podrijetlo? Hegyi tek ističe kako ovaj podatak otvara zanimljivu, ali moramo dodati veoma spekulativnu, mogućnost da možda među stanovnicima Bosne nema puno rimokatolika ili pak da postoji neki drugi specifikum, možemo pretpostaviti vezan uz tzv. Crkvu bosansku, koji dovodi do ovakve prakse – svakako je riječ o podatku koji zahtijeva daljnja istraživanja te stoga ovdje na njega skrećemo pažnju (str. 260-263).
Posljednje poglavlje studije bavi se pitanjem Balkanskih populacija i privilegirane raje u vojnoj službi u južnim dijelovima Ugarske. Riječ je o sloju koji je funkcionirao na isti način kao što je bio slučaj s pravnim statusom Vlaha na habsburškoj strani – obični ljudi, uglavnom seljaci, koji imaju zadaću služiti na granici, a zauzvrat imaju određene privilegije i oslobođenja od poreza. Nećemo previše ulaziti u njihovo objašnjavanje, već samo ukazujemo da je riječ o pregledu koji je tek zagrebao površinu problematike, posebno s obzirom na to da je riječ o kategorijama koje se preklapaju daleko više nego kategorije redovnih utvrdnih vojnika. Tako se na prostoru Budimskog pašaluka javljaju kategorije voynuk, martolos te eflek (tj. Vlasi). Pitanje Vlaha posebno je problematično s obzirom da je riječ o pojmu koji se ugrubo može sumirati u tri kategorije: 1. izvorno značenje koje se odnosi na etničku grupu, romanizirane skupine koje se bave stočarstvom i žive raštrkane po cijelom Balkanu; 2. značenje koje djelomično proizlazi iz karakteristike prvog značenja, a odnosi se na transhumantno-pastoralne grupacije Balkanskog poluotoka; 3. značenje koje se odnosi na pravni status Vlaha kao skupine s posebnim pravima/regulacijama, a koji zauzvrat imaju razne obveze (ne samo vojne) prema državi. Hegyi analizirajući nekoliko primjera (ponajviše pokušaj uspostave müsellem sustava u Baranji) zaključuje kako uspostava takvih organizacija nije uspijevala među mađarskom populacijom te da je uspjeh takvih sustava među balkanskim populacijama, uz potrebu naseljavanja napuštenih sela, bio jedan od razloga valova migracija s balkanskog prostora u južne krajeve srednjovjekovnoga Ugarskog Kraljevstva.
Drugi dio knjige, tj. sedmo poglavlje, sadrži ranije spomenutu bazu podataka. Izvori su posloženi u tablice prema pašalucima po redu njihova osnivanja (Budim, Temišvar, Papa, Eger, Kaniža, Varad i Ujvar), nadalje prema nahijama te konačno prema utvrdama. Na početku svakog pašaluka nalazi se kratki pregled njegove prošlosti i organizacije. Od izvora za hrvatski povijesni prostor posebno su vrijedni oni za utvrde na graničnom području neposredno uz Dravu – primjerice za prostor oko Sigeta, dok za sam Siget podatke imamo već od 1569. godine, tj. svega tri godine nakon njegova pada.
Budući da je knjiga prepuna osmanskih termina iz izvora ponekad je teško snaći se tekstu i pratiti terminologiju – srećom, knjiga je popraćena kvalitetno sastavljenim glosarom koji je od velike pomoći tijekom čitanja. Iako je knjiga s unutarnje strane korica opremljena detaljnim kartografskim prikazom Ugarske na koji su ucrtane sve spomenute utvrde, ipak nedostaje jedna karta koja bi na isti način prikaza i teritorijalni opseg nahija i pašaluka kako bi se mogao dobiti bolji osjećaj za teritorijalnu organizaciju graničnog prostora. Napokon, knjiga sadrži detaljan popis korištenih izvora i literature koji će svakom čitatelju pomoći prilikom detektiranja ključnih studija za daljnje istraživanje problematike.
Možemo zaključiti da je knjiga The Ottoman Military Organization in Hungary vrijedan doprinos proučavanju osmanske strane krajiškog prostora. Djelo je primarno temeljeno na demografskim istraživanjima arhivske građe što se osjeti i u njegovom sadržaju – naime, knjiga se bavi fenomenima mnogo širim od isključivo onih vojnih te putem raznih popisa zahvaća i pitanje islamizacije, migracije, mentaliteta ljudi, ali i državnih financija te uspona/propadanja osmanskog sustava. Riječ je o knjizi koja je pisana stilom „stare historiografske škole“ te je stoga mjestimice teška za čitati, što je dodatno pojačano demografskim karakterom istraživanja. Kao što smo već istaknuli, ovo djelo ima određenih mana, a sigurno ga se ne treba vidjeti kao ultimativnu sintezu znanja (što se posebice vidi na pregledu rodova vojske i društvenih slojeva koji svaki sam za sebe zaslužuje monografiju), već poticaj za daljnja istraživanja. Knjiga svakako zavrjeđuje da ju u ruke uzme svatko od običnog entuzijasta preko studenta do osmanista, jer čak i ako ne pruža mnogo informacija za hrvatski povijesni prostor ipak govori o načinu funkcioniranja osmanske granice „preko rijeke“ u neposrednom susjedstvu te je za očekivati da su slični trendovi vidljivi i na našem prostoru. Možemo se samo nadati da će u budućnosti „iskrsnuti“ izvori slične kvalitete i za prostor Slavonije i Hrvatske te da će se i naša historiografija, trenutno limitirana njihovim nedostatkom, obogatiti jednom sličnom studijom.[4]
Filip Šimunjak
[1] Svezak II i III koji sadrže navedene podatke dostupni su za besplatno preuzimanje na stranicama Mađarske akademije znanosti: https://tti.btk.mta.hu/kiadvanyok/kiadvanytar/hegyi-klara-a-torok-hodoltsag-varai-es-varkatonasaga-ii-kotet.html.
[2] Iznimku čini kratko razdoblje između 1580. i 1600. godine kada je Požeški sandžak bio dio Bosanskog pašaluka, te Pakrački/Cernički sandžak nakon 1580 godine.
[3] Pismo Lale Mehmed-paše, vrhovnog zapovjednika osmanske vojske u Ugarskoj 1603. godine, upućeno velikom veziru možda najbolje dočarava ovu sliku: Budući da je većina neprijatelja pješadija i puškari, dok je većina islamskih vojnika konjica s malo pješadije, i budući da je vrlo malo stručnjaka za vatreno oružje, za vrijeme bitaka i opsada utvrda moramo se suočavati s nizom teških izazova (str. 129).
[4] Za početak bilo bi neizmjerno vrijedno locirati, obraditi i objaviti fragmente izvora koje Hegyi spominje. Osim toga ovim putem skrećemo pažnju na nekoliko poznatih izvora koji su vrijedan prilog istraživanju osmanske strane Vojne krajine. Jedan osmanski popis iz 1586. godine objavio je Adem Handžić 1962. godine (Adem Handžić, „Prilog istoriji starih gradova u Bosanskoj i Slavonskoj krajini pred kraj XVI vijeka“, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, 13, 1962, str. 321-339). Sačuvana su nam i dva habsburška špijunska izvještaja iz 1577. godine. Za Hrvatsku krajinu izvor je obradila i objavila Nataša Štefanec (Nataša Štefanec, „Osmanski zapovjednici i struktura osmanske i habsburške vojske na hrvatskom dijelu krajišta (prema špijunskim izvještajima iz 1570-ih)”, u Ascendere historiam. Zbornik u čast Milana Kruheka, ur. Marija Karbić et al., Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2014, str. 209-227), a za Slavonsku krajinu Radoslav Lopašić (Radoslav Lopašić, ur., Spomenici hrvatske Krajine, sv. 1, Od godine 1479 do 1610, Academia scientarum et artium Slavorum meridionalium, Zagreb 1884, str. 44-45, no, Lopašić je napravio nekoliko pogrešaka pri prepisivanju i izostavio neka mjesta – ispravljena verzija dostupna je online na: https://vojnakrajina.ffzg.unizg.hr/osmanski-krajiski-popisi/).