Petar Markuš – prikaz knjige – Goran Musić, “Making and Breaking the Yugoslav Working Class: The Story of Two Self-Managed Factories”, 2021.
Goran Musić, Making and Breaking the Yugoslav Working Class: The Story of Two Self-Managed Factories, CEU Press, Budimpešta 2021, 288 str.
Goran Musić je povjesničar društvene povijesti i povijesti rada (labour history) s fokusom na područje Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe. Radio je na Sveučilištu u Grazu, Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti i Sveučilištu u Beču gdje je istraživao i predavao o teorijskim i metodološkim aspektima globalne povijesti rada, revolucijama u 20. stoljeću, globalnim odnosima u Hladnom ratu i društvenim transformacijama u postsocijalističkim zemljama. Njegova knjiga Making and Breaking the Yugoslav Working Class: The Story of Two Self-Managed Factories objavljena je 2021. godine u sklopu edicije Work and Labor: Transdisciplinary Studies for the 21st Century koju izdaje Central European University Press.
Knjiga se sastoji od devet poglavlja (uvoda, sedam poglavlja razradbe i zaključka) te dvije tablice koje prikazuju broj štrajkova u Jugoslaviji i Beogradu tijekom 1980-ih. Monografija je opremljena sa 28 fotografija koje su većinom karikature iz tvorničkih novina Skozi TAM-a (novine Tvornica automobila Maribor) i IMR-a (Industrija motora Rakovica). Karikature u tvorničkim novinama na ironičan način problematiziraju samoupravljanje u tvornicama i odnose među zaposlenicima. Sukob koji se može iščitati iz novinskih stripova, a koji Musić detaljnije objašnjava u knjizi, jest onaj između „plavih“ i „bijelih“ ovratnika, to jest radnika u pogonskim jedinicama i birokracije koja koordinira organizaciju rada u poduzećima.
Tvorničke novine su glavni povijesni izvor koji je autor koristio za pisanje knjige (str. 14). Novinski izvori koji su najčešće bili korišteni su IMR: List Radne organizacije Industrije motora Rakovica, Skozi TAM: Glasilo Delovne skupnosti Tovarne avtomobilov i motorjev Maribor, Skozi TAM: Izdanje na Srpsko-hrvatskom jeziku. Uz novine, korištena je građa u arhivima u Beogradu i Mariboru, kao i intervjui sa pojedinim osobama koje su radile u tvornicama u Mariboru i Rakovici.
Glavna tema knjige je povijest samoupravljanja i radništva u dvjema jugoslavenskim tvornicama u razdoblju od 1945. do 1991. godine. Obrađene tvornice pripadaju branši automobilske industrije, a to su Industrija motora Rakovica (IMR) iz Srbije i Tovarna avtomobilov Mariboro (TAM) iz Slovenije (str. 9-11). Teorijski koncept na kojem je bazirana knjiga kombinacija je teorije globalnog rada Marcela van den Lindena i koncepta klase britanskog povjesničara Edwarda P. Thompsona. Marcel van den Linden i grupa okupljena oko Međunarodnog instituta za društvenu povijest u Amsterdamu zastupa koncept globalnog rada kojim nastoje obnoviti interes za proučavanje povijesti rada i nadići metodološki nacionalizam i tradicionalno usmjerenje prema povijesti samo „muških radnika“. Napomenuli smo da je Musić od E. P. Thompsona preuzeo koncept radničke klase koji ne prikazuje klasu kao strukturu ili unaprijed zadanu kategoriju već kao „nešto što se ustvari dogodilo u ljudskim odnosima“ (str. 10). Ovakva definicija je podosta apstraktna, no njome Musić želi reći da klasa nije unaprijed zadana kategorija koja se može empirijski provjeriti već je to skup odnosa koji se uspostavljaju između ljudi ovisno o uvjetima u kojima se nalaze. Promjena okolnosti u kojima se ljudi nalaze znači i promjenu odnosa, veza koje su povezivale neku društvenu grupu. Fluktuacijska definicija klase omogućava Musiću da objasni promjene koje su se događale u jugoslavenskoj radničkoj klasi u okolnostima samoupravljanja tijekom socijalističkog razdoblja.
Prvo nam je u knjizi pružen kratak pregled nastanka navedenih tvornica te njihova povijest do 1968. godine (i to sve u prvome poglavlju). Tvornica Industrije motora Rakovica (IMR) nastala je 1927. godine i radila za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Komunistička partija Jugoslavije uspjela je osnovati nekoliko partijskih ćelija unutar tvornice, a oko 300 radnika pridružilo se partizanskom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Tvornica automobila Maribor (TAM) osnovana je 1941. godine od strane njemačke vojske za potrebe izgradnje aviona. Nakon završetka rata obje tvornice su nastavile sa radom, a do 1950. došlo je do promjene proizvodnje. TAM se je preusmjerio na proizvodnju kamiona, a IMR prema proizvodnji motora i poljoprivrednih vozila (većinom traktora). Nakon Kidričevih reformi i postepenog napuštanja planske privrede tijekom 1950-ih došlo je i do promjena u tvornicama. Glavna promjena dogodila se u organizacijskoj strukturi. Samoupravljanje koje je trebalo pružiti radnicima mogućnost sudjelovanja u upravljanju poduzećima (radnici su se mogli okupiti u radnička vijeća svojih poduzeća i raspravljati o problemima na radnome mjestu) stvorilo je uvjete u kojima su direktori tvornica postali ključan faktor u organizacijskoj i političkoj strukturi neke tvornice. Shodno tome, radnici su znali kome uputiti pritužbe u slučaju da nisu bili zadovoljni stanjem u poduzeću ili uputiti hvalospjeve ako su bili zadovoljni trenutnom situacijom. Primjer toga je direktor tvornice TAM-a Stojan Perhavec koji je 1953. došao na mjesto direktora i među radnicima je ostao zapamćen kao stroga ali pravedna osoba (str. 31).
Situacija u IMR-u tijekom 1950-ih i 1960-ih bila je dosta problematična. Za razliku od TAM-a koji je svoje poslovanje bazirao na novim tehnologijama, blizini granice s Austrijom i jeftinijoj nabavi materijala iz inozemstva, IMR se morao nositi sa problemom konkurencije, i to doslovno u svome dvorištu. Samo nekoliko kilometara od IMR-a 1954. godine osnovana je nova tvornica traktora IMT (Industrija mašina i traktora) koja je uzela dio proizvodnje i tržišta IMR-u. Kako bi se riješio problem, predloženo je spajanje tvornica u jedno poduzeće, ali su 1965. radnici IMR-a na referendumu taj prijedlog odbili. Tržišne reforme iz 1965. dodatno su oslabile ekonomsku moć IMR-a koji se do 1968. našao u krizi.
Važan trenutak u jugoslavenskom samoupravljanju predstavlja razdoblje 1970-ih koje uključuje pripremu i donošenje Zakona o udruženom radu 1976. godine. Ukratko, poduzeća su postala Radne organizacije koje su se sastojale od Osnovnih organizacija udruženog rada (OOUR-a) koje su bile definirane kao najmanje jedinice poduzeća koje su mogle financijski poslovati na tržištu. Radne organizacije mogle su se udruživati u Složene organizacije udruženog rada (SOUR). Važno je napomenuti da navedena reforma nije napuštala ideju ekonomske efikasnosti poduzeća koja je trebala biti bazirana na njihovom uspjehu na tržištu (str. 56). Planovi u poduzećima trebali su biti donošeni na Radničkom zboru poduzeća u kojemu je svaki radnik imao pravo glasa. Organizacijska promjena je nastupila i u partijskim organizacijama u poduzećima. Sada je svaki OOUR imao tzv. aktiv radnika u kojemu su se nalazili partijski članovi koji su razgovarali o problemima unutar poduzeća. Ojačala je uloga sindikata koji su trebali aktivnije sudjelovati u donošenju odluka na razini OOUR-a. Na republičkoj razini osnovana su Vijeća udruženog rada kao političko tijelo unutar republičkih parlamenata, ali Vijeće udruženog rada nije postojalo na saveznoj razini. Rezultati reforme iz 1976. razlikovali su se od poduzeća do poduzeća. U TAM-u je usporeno donošenje odluka, ali ostala je jasno izražena hijerarhija direktora i birokracije spram radnika. U IMR-u je postojao sukob između organizacije (režije) i radnika u tvorničkim pogonima.
Položaj radnika unutar tvornica razlikovao se s obzirom na stupanj obrazovanja i vrste posla koji su obavljali. Visokoobrazovani radnici imali su veće plaće i često su bili dio kadrovskih struktura u tvornicama. Kvalificirani radnici s iskustvom također su visoko kotirali unutar poduzeća, dok su na ljestvici najniže kotirali slabo obrazovani radnici bez iskustva. S vremenom se pokazalo da je jaz između radnika koji su bili dio kadrovskih struktura i onih u tvorničkim pogonima postojao sve veći. Menadžeri, ekonomisti, inženjeri zastupali su interese stvaranja profita za poduzeće te su ZUR smatrali utegom koji im je otežavao poslovanje jer je jugoslavenska privreda težila stvaranju profita na tržišni način, što je značilo borbu sa drugim poduzećima. S druge strane, radnici u pogonima su se žalili na prevelike razlike u plaćama i smatrali su da nisu dovoljno plaćeni za svoj rad.
Nakon Titove smrti i naplate kredita u iznosu od 20 milijardi američkih dolara 1981. država je ušla u stanje ekonomske i političke krize. Postojala je nada da će se OOUR-i međusobno udružiti i spojiti svoja sredstva za svladavanje krize. Međutim, pošto su poslovali kao zasebne jedinice na tržištu, oni su čuvali svoje položaje nadajući se da će prebroditi krizu. Uz to, SIV (Savezno izvršno vijeće) je tražio od teške industrije da poveća izvoz na strana tržišta kako bi u zemlju stizala devizna sredstva, dok su istovremeno uvedena ograničenja materijala za uvoz, što je izazvalo utrku među poduzećima za kupnju ograničenog sirovog materijala. S ekonomskom krizom došlo je do pada životnog standarda, tako da je između 1980. i 1985. životni standard fizičkih radnika pao za 35%. Krizom su najviše bili pogođeni slabo obrazovani radnici. U IMR-u su sindikati ukazali da su osobna primanja radnika u nekim tvorničkim pogonima ispod razine minimalne plaće. Partija nakon smrti Tita je lutala u traženju efikasnog rješenja u ekonomiji i politici. Sukobi unutar Partije su počeli jačati, što je dovelo do slabljenja utjecaja komunista u državi i društvu. Kao primjer navodimo 1983. godinu kada je na saveznoj razini od planiranih 25 zakona prošlo samo njih 8, a glasovanje o preostalima je odgođeno na neodređeno vrijeme. Iz političkih redova počinju se sve glasnije čuti ideje o bržem uvođenju protržišnih reformi i napuštanju ZUR-a. No, slovensko i srbijansko političko vodstvo će u prvoj polovici 1980-ih ipak zastupati reformske mjere koje ne bi uključivale odbacivanje samoupravljanja kao ekonomskog okvira.
Do kritike ZUR-a i njegovog odbacivanja i zamjenjivanja sa tržišnim oblikom poslovanja ipak će s vremenom doći. Isprva će kritika započeti upravo iz tvornica, i to ne iz redova radništva, već iz njegovih organizacijskih struktura koje su bile odgovorne za likvidnost poduzeća. U TAM-u je tijekom rujna 1982. došlo do otvorene kritike samoupravljanja u govoru Mihaela Gole koji je na zasjedanju radnika otvoreno kritizirao samoupravljanje. Kritika je bila usmjerena spram SOUR-a u kojemu je TAM bio sa TVT Boris Kidrič i poduzećem Jožem Kerenčićem, a problem je bio u redistribuciji ostvarenih prihoda unutar SOUR-a. Prvi korak napuštanja samoupravljanja u TAM-u bilo je napuštanje SOUR-a do čega je došlo 1983. godine. Sljedeći korak bio je transformacija Radne organizacije 1984. godine kada je na osnovi referenduma osnovana TAM Poslovna zajednica. Iako je većinskom odlukom donesena reorganizacija TAM-a, ipak je bilo vidljivo nezadovoljstvo u redovima pojedinih OUR-a u kojima su većinu činili fizički radnici, a u kojima je oko 30% radnika glasalo protiv reorganizacije. U IMR-u je situacija bila drugačija. Tamo je tijekom prve polovice 1980-ih veća moć bila u OOUR-ima sa fizičkim radnicima i sindikatima negoli u onima koji su činili organizacijsku strukturu. Stoga pokušaji uprave da reformiraju ili ukinu neke od akata ZUR-a u tome razdoblju nisu uspjeli. Prvi reformski potezi u smjeru ukidanja OOUR-a u IMR-u doneseni su tek 1986. godine na razini poduzeća i to tek sa većinskom potporom „plavih ovratnika“.
Političke prilike u Jugoslaviji uskoro su se raspravljale i na tvorničkim razinama. U IMR-u se naveliko diskutiralo o Memorandumu SANU i stanju na Kosovu. U TAM-u je pak naglasak bio na nepravednoj raspodjeli dohodaka na razini federacije. Kritika je bila usmjerena na to da razvijene republike, u ovom slučaju Slovenija, moraju davati dio svog prihoda za razvoj nerazvijenih republika i Kosova te da na taj način slovenska poduzeća gube ekonomsku agilnost. Tijekom druge polovice 1980-ih radnici u poduzećima okrenuli su se novom načinu izražavanja svojih nezadovoljstava u poduzećima i u državi, a to je obustava rada – ili štrajk. U Sloveniji i u Srbiji obustave rada su se povećale tijekom navedenog razdoblja, ali načini na koji su politička rukovodstva reagirala na njih bila su drugačija. Radnici u Srbiji su zahtijevali čvrstu ruku koja će riješiti krizu u Jugoslaviji. Zahtijevali su jačanje discipline u poduzećima i jasnu liniju donošenja odluka, ali i reformu Federacije koja bi išla u smjeru recentralizacije države. Usprkos zahtjevu da se odbace neki od elemenata samoupravljanja, radnici u Srbiji nisu bili za tržišnu privredu strahujući da će izgubiti prava i povlastice koje su im bile osigurane ZUR-om. Pokazat će se uskoro da su politička vodstva u Srbiji i Sloveniji u drugoj polovici 1980-ih usprkos sukobima imale zajedničku točku, napuštanje samoupravljanja u korist potpune tržišne privrede.
U Sloveniji je 1986. izabran na čelo slovenske komunističke Partije Milan Kučan koji će se zalagati za reformiranje i uvođenje tržišne privrede. Istovremeno u Srbiji će do kraja 1987. na čelu srbijanske Partije rukovodeće mjesto osigurati Slobodan Milošević s istom idejom – odbacivanje samoupravljanja i uvođenje tržišta kao osnove ekonomske politike. Obje strane koristile su se nacionalnom retorikom u provođenju političkih odluka, smatrajući da je upravo njihova republika i narod „iskorištavan od strane drugih“ bilo da se radilo o Sloveniji ili Srbiji.
Radnici u spomenutim tvornicama izaći će tijekom 1988. na ulice kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo. U Rakovici će početkom listopada 1988. doći do izlaska radnika iz nekoliko tvornica na ulicu (uključujući i IMR) i kulminirat će dolaskom pred zgradu Skupštine u Beogradu. Radnici su zahtijevali povećanje plaća, smanjenje poreza u industriji, ostavke članova SIV-a i Sindikata te stvaranje Radničkog vijeća na razini Federacije. Nakon neuspješnog smirivanja situacije od strane predsjednika Federalne skupštine Dušana Popovskog, prosvjednicima se obratio Slobodan Milošević povezujući zahtjeve radnika sa nacionalističkom retorikom. Radnici su se razišli tek nakon obećanja Miloševića da će se njihovi zahtjevi razmotriti. U TAM-u je do demonstracije došlo u lipnju 1988. nakon što se proširila vijest da su plaće za taj mjesec niže nego što se očekivalo. Radnici su izašli na ulice pred zgradu općinske skupštine. Jedini koordinirani zahtjev bio je povećanje svih plaća za 50%. Nakon toga došlo je do spontanog okupljanja na središnjem trgu i održavanja govora različitih radnika. Idućeg dana broj radnika na prosvjedima iz TAM-a se smanjio, ali pridružili su se radnici iz drugih poduzeća te se broj prosvjednika sa prethodnih 2500 povećao na oko 6000. Na demonstracije su pristigli predstavnici slovenske vlade i sindikata koji su odbili zahtjeve radnika za povećanjem plaća s objašnjenjem da je to nerealno i da se veće plaće mogu ostvariti samo restrukturiranjem i bržim provođenjem tržišne modernizacije, a ne političkim privilegijama. Demonstracije su se nastavile idućih dana te se situacija postepeno smirivala.
I slovenski i srbijanski radnici nakon demonstracija 1988. oslanjali su se na pomoć svojih političkih rukovodstava i tvorničkih organizacija. No, kako se može vidjeti iz novinskih članaka iz 1990. godine, radnici su se osjećali izdano. Govori o otkazima i napuštanju društvenog vlasništva ostavili su radnike i njihove predstavnike zatečenima u oba poduzeća. Intervju sa radnikom IMR-a Milanom Kljajićem iz 1990. godine završava riječima: „Mi radnici u Rakovici možemo reći da socijalizma više nema. Ovo što imamo je otvoreno kapitalističko okruženje… mi smo toga postali svjesni pred dvije godine kada smo pokušali organizirati otpor i obavijestiti druge radnike u Jugoslaviji. Sada možemo reći da smo izgubili. Iskoristili su sva sredstva da nas učine razjedinjenima. Bili su uspješni i sve što sada možemo je žaliti nad izgubljenom prilikom.“ (str. 244-245).
Ova studija slučaja dvaju poduzeća potanko je secirala probleme samoupravljanja tijekom četrdesetogodišnjeg razdoblja. Knjiga pokazuje kako je sistem samoupravljanja prolazio kroz različite faze i eksperimente, kao i uspone i padove. Najveća vrijednost ove studije je upravo u prikazu složenosti radničke klase u jugoslavenskom društvu. Sukob koji je postojao između fizičkih radnika i rukovodilaca provlačio se kroz čitavo jugoslavensko razdoblje. Nagomilani problemi su s ekonomskom krizom 1980-ih poljuljali vjerodostojnost samoupravnog sistema. Treba napomenuti kako je samoupravljanje u tvornicama bilo odbacivano od strane rukovodećih struktura u korist tržišnih reformi, dok su fizički radnici ipak bili za ostajanje vrijednosti i zakona propisanih ZUR-om. Oslanjanje fizičkih radnika na političare, koji su i sami napustili samoupravni koncept, kao i na tvorničke rukovodioce na koncu ih je ostavilo samima. Stoga bi kao najveća mana samoupravnog sistema bila da nije uspio radnicima stvoriti osjećaj da su sami odgovorni za svoje sudbine u poduzećima i zemlji, već da prepuštaju rukovodiocima da donose odluke umjesto njih.
Petar Markuš