Nedim Zahirović – Još jedno “kapitalno djelo” bosanskohercegovačke historiografije

                    Još jedno “kapitalno djelo” bosanskohercegovačke historiografije

Izdavačka kuća Alinea je 2005. godine objavila dvotomno djelo Darka Dukovskog pod naslovom Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća. Dukovski je u ovom djelu pisao o Napoleonovim ratovima, revoluciji iz 1848. godine, nastanku nacionalnih država u 19. stoljeću kao što su Njemačka i Italija, nestanku dvaju moćnih imperija, Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, nastanku novih država u Jugoistočnoj Europi kao što su Srbija, Grčka, Bugarska, Crna Gora i Rumunjska. Iscrpno su predstavljene i velikodržavne koncepcije, odnosno ideje, počevši od ideje Velike Grčke preko velikoaustrijske, velikonjemačke i velikohrvatske pa do ideje Velike Srbije. Drugi svezak svog djela Dukovski je započeo izlaganjem o Prvom svjetskom ratu, a završio opisujući promjene u Srednjoj Europi, odnosno na Balkanu, koje su se dogodile od 1989. do 1999. godine. 

Knjiga pod naslovom Balkanska praskozorja: – od idejā do ujedinjenjā – Jugoistočna Evropa u „dugom” 19. stoljeću (1790.‒1918.) autora Adnana Velagića, redovitog profesora povijesti na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru i Senaida Hadžića, redovitog profesora povijesti na Univerzitetu u Tuzli, je tiskana 2019. godine u izdanju Arhiva Hercegovačko-neretvanskog kantona. Na osnovu naslova  knjige dalo bi se pretpostaviti da je riječ o jednom od kapitalnih djela bosanskohercegovačke historiografije. Ne samo naslov nego i sam početak knjige djeluje obećavajuće. Naime, odmah nakon pregleda sadržaja Hadžić i Velagić su naveli pet Sokratovih izreka o demokraciji, a pretposljednja glasi ovako: „Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. A demokratija će im to dati.“

Ako se uzme prvi svezak djela Dukovskog i Hadžićeva i Velagićeva knjiga i usporede prve stranice, može se odmah uočiti da su Hadžić i Velagić obilato prepisivali od Dukovskog. Nastavi li se listati, može se vidjeti da je i slijed izlaganja gradiva skoro istovjetan, što neminovno vodi k zaključku da se ovdje ne radi o kapitalnom djelu, nego je riječ o kapitalnom plagijatu. Radi prikrivanja plagiranja Hadžić i Velagić su djelomično mijenjali naslove glava, poglavlja i potpoglavlja, ponekad su izostavljali dijelove teksta Dukovskog i zamjenjivali ih tekstovima iz drugih djela, ponekad su preuzimali tekst od Dukovskog pa ga komentarima u podnožnim bilješkama proširivali, ponekad su doslovno prepisivali od Dukovskog pozivajući se na njega, a ponekad su prepisivali od njega, ali su se pozivali na druge autore. Evo primjera. Kod Dukovskog, Povijest, I, str. 131‒133, nalazi se potpoglavlje “Ottova Kraljevina Grčka”. Velagić i Hadžić su prepisali cijelo potpoglavlje, ali su ga naslovili kao “Borba za vlast u Kraljevini Grčkoj i vladavina Otta Bavarskog” (Balkanska, str. 183‒185). Iako tekst potpoglavlja u cijelosti potječe od Dukovskog, Hadžić i Velagić se osim na njega pozivaju i na britanskog povjesničara Richarda Clogga kao i na srpskog povjesničara Slavenka Terzića. Hadžić i Velagić su napisali potpoglavlje “Bugarski egzarhat” (Balkanska, str. 244‒247) tako što su u cijelosti prepisali istoimeno potpoglavlje od Dukovskog (cf. Povijest, I, str. 178‒180). U podnožnim bilješkama dali su komentare i pozvali se na druge autore, ali djelo Dukovskog nigdje nije navedeno. Hadžić i Velagić su napisali potpoglavlje “Prilike u dunavskim kneževinama: Od Ujedinjenih kneževina do jedinstvene Rumunije” (Balkanska, str. 256‒259) tako što su većim dijelom prepisali, a manjim dijelom “prepjevali” potpoglavlje “Od Ujedinjenih kneževina do jedinstvene Rumunjske” u djelu Dukovskog (cf. Povijest, I, str. 183‒186). I u ovom potpoglavlju oni se pozivaju na djela drugih autora, a djelo Dukovskog su potpuno “smetnuli s uma”.

Hadžić i Velagić su u svom plagijatu vršili jezičnu prilagodbu teksta tako što su pojedine hrvatske riječi prevodili odgovarajućim riječima na bosanskom jeziku. Primjerice, kod Dukovskog, Povijest, I, str. 145, jedna rečenica glasi ovako: „No, ono što se događalo izvan fanariotskog staleža i društvene elite bilo je mnogo važnije za buduće povijesne procese.“ Ova rečenica se kod Velagića i Hadžića nalazi na str. 215, a glasi ovako: „No, ono što se događalo izvan fanariotskog staleža i društvene elite bilo je mnogo važnije za buduće historijske procese.“ Kako se može vidjeti, „povijesni“ u tekstu Dukovskog je postao „historijski“ kod Hadžića i Velagića. Na takav isti način „predodžba“ je postala „predstava“, „unutarnja“ je „unutrašnja“, „Venecija“ je „Mletačka republika“, „aristokracija“ je postala „aristokratija“, a „rumunjski“ je pretvoren u „rumunski“.[1] Gotovo je izlišno navesti da je „Europa“ u tekstu Dukovskog postala „Evropa“ u Hadžićevom i Velagićevom plagijatu. Ovakvih primjera može se pronaći koliko god se želi. Mora se istaknuti da su Hadžić i Velagić bili tako temeljiti u svom plagiranju, pa ono što u tekstu Dukovskog stoji u kurzivu je skoro redovito dato u ovom obliku i u njihovom plagijatu. Hadžić je neštedimice prepisivao od Dukovskog i u svom radu “Velikodržavni programi i projekti jugoistočne Evrope od 30-ih do 70-ih godina 19. stoljeća”, koji je objavljen u časopisu Historijska misao 4 (2018), str. 89‒126 (časopis izdaju Društvo historičara Tuzlanskog kantona iz Tuzle i Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli).[2]

Adnan Jahić i Denis Bećirović, obojica profesori na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, su svojim pozitivnim recenzijama omogućili legalizaciju Velagićeve i Hadžićeve krađe. Kako je u Bosni uobičajeno, poslije legalizacije krađe slijedi njezina javna promocija, koja se vrši na dva načina, javnim predstavljanjima plagijata i objavljivanjem hvalospjevnih prikaza u časopisima. Amir Krpić i Dino Hajdar su za ovaj plagijat napisali takve prikaze. Nije slučajno da je jedan prikaz objavljen u Historijskim pogledima,[3] časopisu Centra za istraživanje moderne i savremene historije u Tuzli, a drugi u časopisu Istraživanja,[4] koji izdaje Fakultet humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru. Pisanje ovakvih prikaza ne treba ovoj dvojici autora uzeti za neoprostivi grijeh. Moguće je da je riječ o osobama koje stoje u bilo kakvom zavisnom odnosu prema ovoj dvojici plagijatora, pa su iz straha za vlastiti položaj napisali panegiričke prikaze. Međutim, za recenzente teško se mogu naći olakšavajuće okolnosti jer i oni su odgovorni za pojavu ovog plagijata skoro jednako kao i izravni počinitelji plagiranja.[5]

U svom prvom prilogu, koji je objavljen 13. veljače 2020. godine na ovom portalu, pisao sam o tomu kako je Hadžić 2009. godine prisvojio rad bosanskohercegovačkog turkologa Fehima Nametka i, predstavljajući Nametkov rad kao svoj, želio prevariti sve one koji ga čitaju.[6]  Ovog puta je, potpomognut Velagićem, temeljito pokrao Dukovskog i želio predstaviti njegov trud i rad kao svoj. U Hadžićevoj knjizi Bosna i Hercegovina u vrijeme pojave (veliko)nacionalnih ideja, Tuzla, 2016, str. 471, nalazi se njegov životopis. Iz njega se može saznati da je Hadžić završio studij povijesti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, da je magistrirao na Univerzitetu u Tuzli a doktorirao na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru, da je počasni član Zavoda za baranjsku povjesnicu u Belom Manastiru, da je od Zavoda dobio nagradu za „popularizaciju i promidžbu povijesne znanosti“, ali i da je od 2012. do 2014. godine bio ministar u vladi Tuzlanskog kantona. Izgleda da je Sokrat bio u pravu.

Nedim Zahirović


[1] Cf. Dukovski, Povijest, I, str. 12, 13, 18, 144, 145 i Hadžić, Velagić, Balkanska, str. 20, 22, 23, 214, 215. Izgleda da je Azem Kožar prvi u bosanskohercegovačkoj historiografiji primijenio ovaj plagijatorski postupak (prepisivanje djela autora iz bivših jugoslavenskih republika uz prilagodbu teksta radi uporabe u Bosni i Hercegovini), o tomu v. prilog Andreja Rodinisa, Veoma ponosni emeritus prof. ddr. Azem Kožar, koji je objavljen 20. travnja 2020. godine (http://historiografija.hr/?p=20400).

[2] Cf. Dukovski, Povijest, I, str. 139ff. i Hadžić, Velikodržavni, str. 93ff.

[3] Historijski pogledi 3 (2020), str. 336‒341.

[4] Istraživanja 15 (2020), str. 271‒276.

[5] Koliko je na Odsjeku za historiju u Tuzli plagiranje uobičajeno, vidi se na tomu da i profesori prepisuju jedni od drugih, čak i kod pisanja recenzija. Ako se usporede zaključna razmatranja u recenziji koju je za knjigu Izeta Šabotića Čifčijski odnosi i promjena vlasništva nad zemljom u Bosni i Hercegovini (1878-1918), Tuzla, 2019, napisao Senaid Hadžić sa zaključnim razmatranjima u recenziji koju je za ovu Velagićevu i Hadžićevu knjigu napisao Adnan Jahić, može se jasno uočiti da je bilo prepisivanja. Međutim, nije moguće utvrditi tko je od koga prepisivao, Jahić od Hadžića ili obrnuto, cf. Šabotić, Čifčijski, str. 314‒315 i Hadžić, Velagić, Balkanska, str. 493.

[6] Profesor povijesti na Sveučilištu u Tuzli u plagiranju tuđih znanstvenih radova (http://historiografija.hr/?p=19145).


Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr


Odgovori