Petra Kolesarić – prikaz knjige – Stanko Andrić, “Rudina – benediktinski samostan sv. Mihaela Arkanđela”, 2020.

Stanko Andrić, Rudina – benediktinski samostan sv. Mihaela Arkanđela, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod 2020., 207 str.

            U nakladi Hrvatskog instituta za povijest – Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje objavljena je knjiga dr. sc. Stanka Andrića Rudina – benediktinski samostan sv. Mihaela Arkanđela. Autor knjige Stanko Andrić poznati je hrvatski povjesničar, medijevist i književnik, koji već desetljećima sustavno istražuje i objavljuje monografije i znanstvene članke usredotočene na crkvenu i kulturnu povijest te povijest naselja i plemićkih obitelji u srednjem vijeku na područjima koje obuhvaćaju današnja Slavonija, Srijem i hrvatska Baranja. Na temelju izvora o samostanu te ranijih znanstveno-stručnih djela usmjerenih na samostan, knjiga prikazuje povijest benediktinskog samostana sv. Mihaela Arkanđela na Rudini. Sadržaj knjige sastoji se od predgovora, uvodnog poglavlja, 28 poglavlja usredotočenih na povijest Rudine, priloga, bibliografije, sažetka na engleskom te dvaju kazala.

Knjiga Rudina – benediktinski samostan sv. Mihaela Arkanđela, prema autorovim riječima, prva je u nizu u kojem će se pojedinačno obraditi sve srednjovjekovne samostane na području današnje Slavonije, Srijema i hrvatskog dijela Baranje. U Predgovoru (7-11) se opisuju razlozi pokretanja ovoga projekta, problemi na koje bi istraživači mogli naići te, u konačnici, način na koji je obrađena i napisana povijest benediktinskog samostana Rudina.

U Uvodu (13-14) autor donosi opis krajolika i smještaj Rudine, a u poglavlju Dosadašnja istraživanja (14-21) usredotočuje se na pregled istraživanja o samostanu od starijih autora poput Baltazara Adama Krčelića i Grgura Čevapovića, sve do suvremenih istraživanja koja su plod zajedničkog rada povjesničara, arheologa, povjesničara umjetnosti i drugih znanstvenika. Sljedeće poglavlje Antička podloga (21-23) oslanja se na arheološko nalazište s ostacima, ne samo iz srednjovjekovnog razdoblja, već i iz starog vijeka, prema čemu se može zaključiti da je područje benediktinskog samostana bilo naseljeno već i u antici. Autor ovom prilikom iznosi i različite pretpostavke oko osnivanja samostana s prijedlozima povjesničara, poput Nade Klaić, ili povjesničara umjetnosti, poput Anđele Horvat.

Poglavljem Prvi spomen samostana? (23-25) započinje središnji dio knjige, koji se oslanja na kronologiju sačuvanih izvora o samostanu. Ovom je prilikom opisano da se ime mjesta Rudina spominje ranije od samostana, odnosno 1210. godine, a samostan je zabilježen prvi puta 1250. godine. Treba reći kako listina koja sadrži ime u suštini opisuje granice zemlje Racessa u Požeškoj županiji, pri čemu Andrić donosi različite poglede na moguće ceste koje su vodile do Rudine. Sljedeće poglavlje Samostanski posjed na Ravnoj gori (25-27) odnosi se na „prvi izričit spomen samostana Rudina“ (str. 25), sačuvan u povelji kralja Bele IV iz 1250. godine. Ta povelja zapravo govori o potvrđivanju zemlje s četiri posjeda u Požeškoj i Šomođskoj županiji komesu Ivanki Abrahamovom od roda Sudan. Autor ovdje opisuje navedene posjede i njihove granice, a zaključuje kako je prvi spomen samostana vrijedan, ali štur.

Nadalje, u poglavlju Posjedi u južnoj okolici opatije i prvi poznati patroni (27-30) upućuje se na izvor iz 1279. godine, koji opširnije govori o suvremenoj situaciji u kojoj se samostan našao u drugoj polovici 13. stoljeća. Izvor je zapravo isprava Požeškog kaptola sv. Petra, koja govori o tome da rudinski opat Juraj mijenja svoju zemlju Lipinje ili Lipina za posjed Vučjak, koji je do tada pripadao Grguru. Uz spomenutog Grgura, navode se i njegovi rođaci, uključujući i Borića. Prema tome, autor u nastavku poglavlja donosi opis posjeda iz izvora i njihovih međa, a značajan je dio posvećen i eventualnoj vezi bana Borića i samostana Rudina. Poglavlje „Crkva svetog Mihaela“ (30-34)objašnjava ispravu Požeškog kaptola iz 1283. godine, pri čemu se iznosi rasprava o posjedu Orjavica ili Orljavica. Također, u ovoj je ispravi prvi puta zabilježen patrocinij rudinskog samostana, odnosno sv. Mihael Arkanđeo. Ovdje Andrić navodi zanimljivu raspravu o povezanosti slavenskih pretkršćanskih vjerovanja i kulta sv. Mihaela Arkanđela. Slijedi kratko poglavlje Opat Petar i papinska desetina (34-35) u kojem autor donosi uvid u status rudinske opatije kroz račune izvanredne papinske desetine za križarski rat.

Poglavlje Samostan, patroni i zakupnici samostanske zemlje (35-38) opisuje pitanje patronata samostana Rudina od polovice 14. stoljeća, na temelju listine koja u središte zbivanja stavlja četiri brata iz obitelji Giletffy. Premda prvenstveno govori o zahtjevima braće vezanim za posjede Koprivnu i Selnu, listina, prema autorovim riječima, može poslužiti kao „primjer opširnosti srednjovjekovnog pravnog izričaja“ (str. 35) ili „kao dobro gradivo za vježbu iz srednjovjekovne kronologije“ (str. 35). Sljedeće poglavlje Gdje su se nalazili samostanski posjedi Koprivna i Selna? (39-45) nadovezuje se na prethodno, a autor, uz pomoć prethodnih radova o posjedima, nastoji zaključiti njihov položaj. U poglavlju Požeški prepozit Andrija, patron Rudine, i rod bana Borića (45-49) opisuju se eventualna rješenja oko patronata, koja proizlaze iz zamršenih i često nedovoljnih izvora za čvrste zaključke. Ipak, autor navodi kako su članovi roda Borića bana najvjerojatnije bili izvorni patroni rudinskog samostana, no da sadržaj izvora ne upućuje na izričitu potvrdu.

Poglavlje Opat Rudine kao sudionik poslova crkvene uprave (49-52) donosi opis uloge rudinskog opata u vrijeme pontifikata avinjonskog pape Urbana V. Također, ovo poglavlje sadrži i raspravu o opatu Nikoli te najvjerojatnije njegovom pečatu, koji sadrži lik sv. Nikole. Zatim, u poglavlju U sporu s patronima (52-56), autor opisuje zamršenost i veliku brojnost osoba koje su imale patronat nad samostanom u drugoj polovici 14. stoljeća, a od kojih je najbrojniji rod Cerničkih. Isto tako, tom se prilikom navodi kako je opravdano zaključiti da su izvorni patroni bili članovi roda Borića bana. Sljedeće poglavlje Brojni posjedi opatije (mahom oko Psunja) (56-58) objašnjava šest posjeda opata Stjepana, koji su navedeni u njegovom prosvjedu protiv patronata opatije. U poglavlju Primjer preseobe redovnika (58-59) autor donosi opis dokumenta, odnosno svjedočanstva, nekog redovnika Stjepana Ivanova, koji je iz jednog pavlinskog samostana u Pečuškoj biskupiji tražio premještaj u drugi red te tako dospio u Rudinu.

Poglavljem Novi patroni Tamásy (59-61) objašnjava se patronat nad opatijom početkom 15. stoljeća. Naime, patronat su izgubili sin Nikole Podvrškog, Pavao i četvorica sinova Dominika Orljavačkog, jer su se pridružili Žigmundovim protivnicima iz Bosanskog Kraljevstva, a on je dodijeljen obitelji Tamásy, kao vjernim služiteljima Žigmunda Luksemburškog. Nadalje, poglavlje Opat Kuzma i osjetljivi poklad dokumenata (62-63) odnosi se na prosvjed Grgura Mihaelovog od roda de Gyepew protiv rudinskog opata Kuzme, koji se također odvija početkom 15. stoljeća. Poglavlje Godine nasilja (64-68) donosi opis sukoba Ivana Tamásyja s rodom Podvrških i Andrijom Kapitanffyjem, koji traje sve do 1420. godine. Sljedeće poglavlje „Samozvani“ opat Stjepan (68-73) opisuje nastojanja Tamásyjevih da na mjesto opata rudinske opatije postave svog kandidata, a za to su dobili i kraljevu potporu. Također, ovo poglavlje sadrži i dvije isprave papinske kurije iz 1423. godine, koje govore o dvama opatima – Dimitriju, prioru benediktinskog samostana Svetog Spasitelja u Szekszárdu te Stjepanu iz Milovanića, rudinskom redovniku.

Poglavlje Nasljedni ugovor Tamásyja i Héderváryja (73-75) govori o ugovoru ovih dvaju obitelji o međusobnom nasljeđivanju posjeda u slučaju umiranja, bez živog potomstva. Treba reći kako su nakon smrti Henrika Tamásyja, Héderváryji preuzeli patronat, no tom su se prilikom još jednom Cernički pozvali na svoje pravo. U poglavlju Turski napad i drugi kratki spomeni oko sredine 15. stoljeća (75-78) govori se o prvim osmanskim ugrozama požeškog kraja, pri čemu su osmanske čete porušile ili oštetile zgrade te spalile samostanski arhiv. Zatim, autor opisuje i pojedina crkvena izopćenja, kao i ulogu obitelji Korođskih i Gorjanskih u upravljanju posjedima u Požeškoj županiji. Poglavlje Sukob i parnica s Cerničkima (79-82) objašnjava optužbe Cerničkih usmjerene protiv Joba Gorjanskog i rudinskog opata Martina. Nadalje, Pod patronatom Héderváryja (83-85), poglavlje je u kojem autor navodi kako su tek ispravama iz 1491. i 1492. godine Héderváryji navedeni kao patroni rudinske opatije, a opisuje se i odnos Franje Héderváryja i Stjepana Rogoznyja.

U poglavlju Samostan u krizi (85-86), autor donosi stanje u samostanu uzrokovano smještajem na granici s Osmanlijama. Sljedeće poglavlje Ugovor Héderváryja i Cerničkih (87-90) odnosi se na ugovor iz 1514. godine, prema kojem su Franjo Héderváry i Franjo Dessewffy Cernički sklopili ugovor o uzajamnom nasljeđivanju dobara, ako jedan od njih umre bez potomstva. Naredno poglavlje Povratak Cerničkih u opatiju (90-98) opisuje kako Franjo Dessewffy, premda nije doživio da ponovno zagospodari rudinskim posjedima – zbog okolnosti s Héderváryjem – kralj Ludovik II postavio je Dessewffyjevog sina Nikolu za poglavara Rudine. Ovo poglavlje donosi pregled zbivanja u rudinskoj opatiji od 1523. godine do polovice 16. stoljeća, kada je zbog osmanskih osvajanja opatija ukinuta.

U poglavlju Prežici (98-101) Andrić navodi kako se daljnja povijest rudinske opatije grana u dva ogranka, odnosno predaju i materijalne tragove. Pri tome se opisuje stanje ruševina od kraja 17. do 19. stoljeća. Poglavlje Materijalna ostavština (101-118) dijeli se u šest potpoglavlja: Građevine, Skulpture, Natpisi, Zidni oslici, Grobovi te Uporabni predmeti i drugi manji nalazi, u kojima autor opisuje sve pronađene materijalne ostatke, a klasificira ih prema navedenim potpoglavljima. Potom slijede Prilozi (121-126) u kojima Andrić donosi Imenik opata koji se spominju u izvorima, Zemljišne posjede samostana sv. Mihaela Arkanđela na Rudini te Kronološki pregled izravnih vijesti o samostanu na Rudini. U pogledu Kartografskih i slikovnih priloga (127-165), autor je izdvojio značajne karte prikaza područja na kojem se nalazi samostan, kao i samog samostana te velik broj slika i fotografija koje nadopunjuju sadržaj knjige.

            Knjiga Rudina – benediktinski samostan sv. Mihaela Arkanđela obuhvaća pregled povijesti jednog benediktinskog samostana u požeškom kraju. Kao takva, iako se bavi lokalnom poviješću, značajan je doprinos hrvatskoj historiografiji u vidu pogleda na šire političko-društvene odnose u razvijenom i kasnom srednjem vijeku na promatranom području, ali i u kontekstu cijelog Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Knjigu svakako treba preporučiti mladim povjesničarima, arheolozima i povjesničarima umjetnosti, ali i svima drugima koje zanima tema. Uzimajući u obzir kako je ova knjiga prva u nizu knjiga koje će pojedinačno obraditi sve srednjovjekovne samostane na području moderne Slavonije, Srijema i hrvatskog dijela Baranje, za zaključiti je kako će hrvatska historiografija dobiti značajno zaokruživanje cjeline crkveno-političkih odnosa na promatranom području.

Petra Kolesarić