Ana Rajković – prikaz knjige – Vinko Tadić, “Pukovnik s violinom. Svijet Miodraga Bjelića (1920. – 2017.)”, 2019.

Vinko Tadić, Pukovnik s violinom. Svijet Miodraga Bjelića (1920. – 2017.), Povijesno društvo Požega, Požega 2019., 103 str.

John Tosh sa Seanom Langom navodi da pisanje biografija za povjesničara često predstavlja zamku narativnog simplificiranja i linearnog prikazivanja događaja. Ovo je vješto izbjegao  povjesničar Vinko Tadić u prikazivanju života i djela istaknutog kulturnog i političkog radnika požeškog kraja te umirovljenog pukovnika Jugoslavenske narodne armije (dalje: JNA) Miodraga Bjelića. U knjizi slikovitog naslova Pukovnik s violinom. Svijet Miodraga Bjelića (1920. – 2017.) Tadić ne samo da izbjegava simplificiranje i linearno prikazivanje, nego i širi narativ obuhvaćajući različite aspekte života požeških sela od običaja, vjerskog života i crkvenih prilika do razvoja Narodnooslobodilačke borbe na ovom području. Na temelju iscrpnih razgovora, koje je autor vodio s Miodragom Bjelićem tijekom 2013. i 2015. godine, nastao je vrijedan izvor za proučavanje niza elemenata kako civilnog života bivših oficira JNA-e tako i njihovih političkih uvjerenja tijekom raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

U uvodnim poglavljima ove knjige Vinko Tadić prikazuje probleme s kojima se kao istraživač susretao prilikom pisanja kao i teorijske te metodološke postavke u okviru kojih je pristupio istraživanju, odnosno, kako on to naziva, prikazu transformacije dječaka iz siromašnog psunjskog sela do pukovnika JNA, uglednog građanina, istraživača i publicista. Tadić ukazuje na kompleksan Bjelićev identitet koji se sastoji u njegovim različitim pripadnostima i identifikacijama: partizanski pokret, Srbi u Hrvatskoj, socijalizam, hrvatska kultura i sl. (str. 13.).  Na tom tragu definira ga kao čovjeka obilježenoga borbom protiv fašizma, uspostavom socijalističkog društvenog uređenja itd. (str. 89.).

U metodološkom je smislu Tadić svoje istraživanje razvio u okvirima teorijskih postavki usmene povijesti i biografije. Ovdje se oslanjao na teze Johna Tosha sa Seanom Langom, točnije na tekst objavljen u njihovoj knjizi U traganju za istorijom. Ciljevi, metodi i novi pravci u proučavanju savremene istorije unutar kojega se usmena povijest predstavlja kao sirovi materijal društvenog pamćenja ili pak kao odraz aktivnog odnosa između uspomena pojedinca i javne tradicije. Stoga Tadić vrlo jasno razdvaja Bjelićeve interpretacije od javne tradicije. Navodi da je u nekoliko navrata jasno iskazao svoje neslaganje s Bjelićevim viđenjem niza situacija. Bjelić to nije prihvaćao, ali je tolerirao kao drugačije mišljenje, navodeći, kako autor citira: „Pa dobro, ne moramo se u svemu slagati“ (str. 82.). Isto tako autor navodi da su Bjelićevi stavovi, pod utjecajem životnih iskustava, ponekad bili  jednoznačni (str. 89.).

Pozivajući se na tekst „Problem biografije“, iz spomenute knjige Johna Tosha sa Seanom Langom, Tadić navodi moguće poteškoće s kojima se autori biografija susreću, ponajprije one vezane uz težnju prikazivanja privatnih i javnih aspekata osobe o kojoj se piše. Stoga biografi ukoliko žele doći do ispravnih zaključaka podjednako trebaju razmotriti, prema navedenom tekstu, osobni, „unutrašnji život svojih ličnosti kao i njihove javne karijere“ te sagledavati život osobe od djetinjstva do zrele dobi. Ovaj metodološki okvir Tadić primjenjuje u svojoj knjizi. Bjelića prikazuje u privatnom životu, pišući o njegovom bavljenju izradom i sviranjem glazbenih žičanih instrumenata poput violina i gitara, fotografijom i crtanjem. Ipak, autor iskazuje svijest o ograničenosti težnje za cjelovitim prikazom neke osobe, pa tako navodi kako nije moguće prikazati „sve boje i nijanse“ jer neke, a možda i mnoge, ostaju trajno skrivene i nepoznate (str. 18.).

Tadić u okvirima mikrohistorijskog prikaza otvara mogućnosti kreiranja šireg historiografskog pristupa pa tako, pišući o Bjelićevom građanskom životu, ukazuje na mogućnost novog istraživačkog problema vezanog uz proučavanje životnih navika i slobodnog vremena viših oficira JNA-e. Naime, autor navodi da svakodnevica viših oficira JNA čini posebno istraživačko pitanje na koje povijesna znanost tek mora odgovoriti sustavnim istraživanjem (str. 58.). Ukazujući na važnost ovog problema, Tadić ističe kako bi trebalo komparativnom analizom usporediti svakodnevne navike oficira s drugim društvenim grupama (str. 58.).

Središnji dio knjige u poglavljima naslovljenima „Dječak sa Psunja“, „U potrazi za izlazom iz paklenoga ponora“ te „Sloboda je ipak otvorila nove mogućnosti“ predstavlja ujedno i najvažniji dio Bjelićevog života. U skladu s onim što je autor iznio, Bjelića je značajno obilježilo djetinjstvo. U tom okviru postavlja ga u širi kontekst hrvatsko-srpskih odnosa, oslanjajući se pri tome na interpretacije Drage Roksandića. Ovdje je vrlo zanimljivo istaknuti Bjelićevo svjedočanstvo prema kojemu je i hrvatsko i srpsko stanovništvo toga dijela Požeške kotline bilo pogođeno atentatom na kralja Aleksandra (1934.), pa je tako velečasni Vjekoslav Tepeš napisao da mu prilikom posjeta Aleksandrovom grobu srca nije nikada jače kucalo od ganuća (str. 30.). Ovdje Tadić otvara niz drugih pitanja poput utjecaja Samostalne demokratske stranke (dalje: SDS) i Hrvatske seljačke stranke (dalje: HSS) na stanovnike Zlatne doline, što, kako navodi, ostavlja za buduća istraživanja (str. 32.). 

U poglavlju „U potrazi za izlazom iz paklenoga ponora“ autor navodi, pozivajući se na Dragu Roksandića, da je veliki dio Srba na području današnje Hrvatske bio opozicijski orijentiran prema vlasti u Beogradu još od 1925. (str. 33.). Unatoč tome Srbi su na ovom području tijekom Nezavisne Države Hrvatske bili žrtve genocida. Tako je 1942. godine u selu Sloboštini, nedaleko od Požege, ubijeno 1368 srpskih civila, a od toga je u seoske bunare bačeno 1096 žena i djece (str. 35.). Godinu dana ranije Bjelić se pridružio partizanima i postao je predsjednik novoosnovane Narodnooslobodilačke fronte u Čečavcu. Imao je značajnu ulogu u konačnom slomu vojnog djelovanja četnika u zapadnom dijelu Slavonije 1943. godine. Zanimljivo je Bjelićevo svjedočenje o svakodnevnom životu tijekom ratnih godina, a koji je, među ostalim, obuhvaćao izvođenje recitacija, igrokaza, tečajeva opismenjavanja i sl. Zbog svojih zasluga u ratu Bjelić je bio nositelj brojnih odlikovanja među kojima i Partizanske spomenice 1941. godine (str. 45.). Nakon rata završava oficirsku školu u Lenjingradu te višu vojnu akademiju u Beogradu. Bio je zapovjednik tenkovske oficirske škole te oklopne brigade. Obnašao je visoke vojne dužnosti u Sarajevu, Osijeku, Beogradu i drugim mjestima (str. 57.).

Posebno su zanimljivi oni dijelovi knjige koje su vezani uz prikaz položaja Srba u Požeškoj kotlini te Bjelićeva razmišljanja vezana uz događanja nakon 1990. godine, kada je prema njegovim riječima „zakletva vjernosti narodu i Titu preko noći pogažena i bačena u smeće, a bratstvo i jedinstvo se istopilo kao u mjehuru od sapunice…“ (str. 73.). Za ovakav su scenarij, prema Bjeliću, podjednako krive vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj kao i ondašnje vodstvo Hrvatske demokratske zajednice (str. 80.). Bio je protiv promjena granica Republike Hrvatske. U poglavlju naslovljenom „Nije napustio svoj put“ Tadić navodi Bjelićevu tezu prema kojoj je HDZ tijekom ratnih devedesetih imao proustaški karakter (str. 81.), a vođe pobunjenih Srba podsjećali su ga na četnike. U knjizi je ukazano na promjenu pamćenja Drugog svjetskog rata nakon 1990. godine. Poželjna predodžba prošlosti nametnuta je iz novih središta političke moći u okviru povijesnoga revizionizma, koji se očituje u dekonstrukciji prethodnih ideologiziranih narativa o Drugom svjetskom ratu i zajedničkom životu u socijalističkom društvenom uređenju (str. 85.). Na temelju ovoga Vinko Tadić kritički predstavlja Miodraga Bjelića kao pojedinca koji je do kraja života bio snažno identificiran s partizanima, Jugoslavijom, JNA-om i Srbima u Hrvatskoj te nešto manje s jugoslavenskim socijalističkim sustavom (str. 88.).

U završnim poglavljima svoje knjige autor Miodraga Bjelića označava kao kulturnog i javnog radnika koji je značajno utjecao na kulturni razvoj Zlatne doline. Naime, Bjelić je bio jedan od osnivača i potpredsjednika Matice hrvatske u Slavonskoj Požegi, član Skupštine općine Slavonska Požega te suradnik Historijskog instituta Slavonije i Baranje u Slavonskom Brodu itd. Također, iako nije bio profesionalni povjesničar, kao kroničar zavičaja napisao je nekoliko značajnih knjiga poput Požeški NOP odred (1981.)i Na kućnom pragu (2011.). U skladu sa svim navedenim, autor je Miodraga Bjelića odredio kao čovjeka koji je sudjelovao u stvaranju povijesti na lokalnoj razini.

I na kraju možemo zaključiti kako je Vinko Tadić uspio neutralizirati osobni odnos prema osobi o kojoj je pisao te je isto tako dao doprinos razvoju mikrohistorijskog pristupa u hrvatskoj historiografiji. Na tom tragu lokalni narativ je vješto ukomponirao u dio šire priče o položaju Srba u Hrvatskoj kao i ponešto drugačiju analizu ne tako davne hrvatske povijesti. Isto tako autor je ukazao na niz novih istraživačkih problema (utjecaj HSS-a i SDS-a u Požeškoj kotlini, civilni život jugoslavenskih oficira) čime je pridonio tematskoj dinamičnosti domaće historiografije.

Ana Rajković