Azem Kožar – Od frustracija preko mržnje do „čistog prijezira“
OD FRUSTRACIJA PREKO MRŽNJE DO „ČISTOG PRIJEZIRA“
Na posljednje gnjavaže Andreja Rodinisa objavljene na ovom poratlu 18. 05. 2020. pod naslovom „Plagijatorov jezik uvreda – inteligencije“, koji zaključuje sa „Srdačno iz Nizozemske“, nemam namjeru odgovarati jer one samo ignoriranje zaslužuju. Ipak, bilo bi isuviše zbunjujuće za čitaoce ne osvrnuti se bar na neke njegove konstatacije, kako bi se spriječilo da “dvaput izgovorena laž postane istina“ te time zaključiti ovu kvazi polemiku.
Iako je sasvim jasno da njegovo „Srdačno iz Nizozemske“ nije meni namijenjeno, jer od njega nisam dobio ništa „normalno“ a kamoli „srdačno“, odgovorio bih sa „Doviđenja Holandez, priberi se bolan i spoznaj da bolje zemlje i boljih ljudi od Bosne nema“! (Ovdje znam da rizikujem plagiranje što Rodinisu može biti dodatan razlog za „podizanje adrenalina“ – a to ne može po mene proći ‘bez belaja’!).
U svom najnovijem pamfletu Rodinis pokušava dokazati da njegov „polemički“ jezik nije jezik mržnje, odnosno da je moj jezik – jezik uvreda inteligencije čitatelja. Nastoji da uporno „dokaže“ i jednu i drugu tezu. Iako svoju mržnju pokušava umotati u oblande nekih viših ciljeva i interesa njegovih pisanija, on to čini tako prozirno da su ta nastojanja zaista očita i otuda neargumentirana, pa i kada su deklarativno implicite naznačena. Naime, Rodinis na jednom mjestu konstatira „niti namjeravam njega konfrotirati sa strukom, niti mu braniti ponos na doprinose, niti ga mrzim“. Da se radi samo o čisto deklarativnom nijekanju mržnje (nažalost, bilo bi mi drago da tako i misli a posebno da se tako i ponaša), dokaza ima na pretek. Između ostaloga u cijelom pamfletu se koristi istom terminologijom, pa mu je čak i smiješno što neke termine smatram neprimjerenim (blebetanje, trabunjanje) izbjegavajući da se u tom kontekstu ogradi od nekih zaista teških termina mržnje. Čudi se mojem pozivu na raspravljanje a ne vrijeđanje, jer kako ću ja, zaboga, raspravljati kad sam tako osjetljiv i tako nesnalažljiv u ulozi „naučnika“? Istina, ja jesam iznenađen, tačnije preneražen, Rodinisovim jezikom mržnje, moguće je i da se zbog toga „ne snalazim“ u minuloj nazovimo je polemici, ali sam siguran u konstataciji da on smisleno, makijavelistički, koristi tu nazovi polemiku za vrijeđanje i diskriminiranje moje ličnosti, kako moga autorskog rada tako i mišljenja kompetentnih historičara i arhivista. Kada mu odgovaraju takva mišljenja, poput polemike S. Jalimama, onda ih itekako koristi i hiperbolizira, dok drugim kolegama osporava pravo na pozitivno mišljenje. Ako je mislio iznositi svoj stav, onda je sasvim jasno da ni jedne ni druge nije trebao pominjati. Tako bi i taj Zbornik radova, koji mu je očito kost u grlu, ostao van domašaja naše kvazi polemike.
Rodinis navodi da je „smatrati“ u polemici legitimno oružje a ne insinuacija (tačno, ako se podastiru dokazi), a kada mu osporavam nastojanja diskreditacije prava stava autora priloga iz Zbornika radova iz 2011, onda ja „opet drobim i drobim“, pravim „egzibicije ‘polemičarskim’ šatrom“, imam „pravo pogrešno zaključiti“ itd. Kaže da pojam „apologetski prikaz“ nije njegov već „iz pera Saliha Jalimama (kojega Kožar i dalje bez ikakve osnove naziva mojim uzorom i učiteljem“), da su mu neslaganja oko Arhivskoga vijeća BiH bila samo povod za osporavanje nekih mojih stajališta, i da ne očekuje polemiku o tome već o svemu „što izbija iz njegove (tj. moje) tiskovnice“. Razglaba pitanje podmetanja i izvlačenja iz konteksta navoda „nadbiskupija, mitropolija“, okrivljuje me što nisam odmah rekao „da je riječ o pukom lapsusu“, kao i da su iste ispravljene „u kupusari“, „nego nas tim akrobacijama – ako ih je uopće bilo –upozori tek u sljedećem“ tekstu da bi mu navodno za to pripisao „podmetanje“, i zaključuje da „profesor ddr. Kožar inače, u svom privatnom i profesionalnom životu zna što je mitropolija a što nadbiskupija, u udžbeniku za voljene studente omaklo mu se da ih pobrka…“. Da je iz navoda cijelog pasusa jasno da se radi o lapsusu, koji je ispravljen, i da on isti nastoji glorificirati izvlačenjem središnje rečenice iz pasusa, bjelodano je jasno. Naravno, u ispravke on ima pravo da sumnja, ali to je njegov problem, stiče se dojam da on sumnja i u to da uopće postoji neki Andrej Rodinis a kamoli u to da knjige postoje i da u njima nešto piše.
Rodinis i dalje tvrdoglavo tvrdi da sam dezinformirao čitatelje kada sam napisao da je u udžbeniku „Pomoćne historijske znanosti i Arhivistika“ iz 2004. Arhivistika obrađena PRVI PUT. Tvrdi da će on stalno ponavljati da nije prvi put, i osporava moje objašnjenje i poziv čitaocima da o tome sude prema ‘izvornom sadržaju“.To pitanje sam objasnio u prethodnom tekstu i nema potrebe da to ponavljam Rodinisove tvrdoglavosti radi. Jer, iako je sve jasno napisano u Predgovoru knjige, pa na ovom portalu dodatno pojašnjeno, osporavanja i negiranja se nastavljaju, sa osnovnim ciljem da se nešto problematizira, da se osporavaju činjenice. I to je, opet, samo njegov problem.
Poput povratka ubice na mjesto zločina, Rodinis se na kraju ovog pamfleta vraća (obrušava) na skriptu Uvod u historiju, nazivajući je udžbenikom koji ja, navodno, „najgrčevitije branim“. U silnim nastojanjima da dokaže autentičnost i autornost nekih rukopisa studenata, koje je do sada nazivao skriptom S. Ćirkovića, sapliće se u razumijevanju osnovnih arhivističkih i historijskih shvatanja autentičnosti i vjerodostojnosti, konstatirajući na kraju „kako god taj materijal nazivali i makar nam Kožar branio da se na isti pozivamo, opet ostaje činjenica da je on taj materijal u cjelosti plagirao“. Dakle, više ga, po njemu, nisam djelomično već u cjelosti plagirao. Zaključuje: kad osporavaš autentičnost i auorstvo tom materijalu, ja ću, iz inata, napisati da si ga u cjelosti plagirao. Onda se potrudio da pruži nove dokaze o tome da se radi o plagijatu, ovoga puta iz studije Mirjane Gross iz 1976. godine. Npr. to što u skripti ne pominjem Helanika iz Mitilene, Flavija Bionda i dr. koje spominje Grossova, smatra plagiranjem. Apsurd! Pa i da sam koristio samo studiju Grossove o razvoju historiografije, ovu vrstu osporavanja zaista „nije lako razumjeti“, naravno, cilj je samo da se nešto opstruira. Zatim, za njega je plagijat što navodim da je među Tukiditovim nastavljačima Ksenofont „i udaram točku“, jer Grossova o njemu donosi više podataka. Zatim donosi usporedbe teksta o Polibiju, Mabillonu, Volteru i Rankeu (čije bi komentiranje zahtijevalo više prostora i vremena) i njih smatra „skromnom dopunom priči o plagiranju“. Napominjem da je o ovoj materiji (historiji historiografije) korišteno više studija, enciklopedija i druge relevantne literature, čiji je spisak dat na kraju skripte. Da bi Rodinis utvrdio iz koje sam sve literature crpio podatke potrebno je da ih sve konsultira, pa će mu biti jasno da su Voltera npr. mnogi smatrali misliocem, ne samo filozofom i književnikom, čije je djelo imalo uticaja i na razvoj historiografije. Slično je i sa Rankeom. Ovim Grossovu naravno ne negiram, ali izvori podataka su jednostavno bar unekoliko različiti. Međutim, Rodinisovo uporno vraćanje na skriptu je dokaz koliko mu je stalo da po svaku cijenu postigne svoj cilj, po sistemu ako nešto nije citirano onda je plagirano, iz čega proizilazi zaključak da on ne pravi nikakvu razliku između skripte i udžbenika, odnosno skripte i studije, što sam i ranije konstatirao i što opet ponavljam, itd. U skriptama i udžbenicima nema citata i fusnota, najvažnije je da je tekst reprezentitativan, da odražava stavove nauke obznanjene u određenoj literaturi koja se obavezno navodi, što je u slučaju skripte i drugih ovdje pominjanih udžbenika korektno učinjeno. Za lapsus iz Arhivistike sam se ispričao i objasnio o čemu se radi. Dakle, skripta i udžbenik čine interpretaciju naučnog znanja općenito, a ne novo znanje, odnosno ne nužno i jedino autorovih znanja.
Na kraju, iz cjelokupne korespodencije preko ovog portala (ovdje svjesno izbjegavam ranije izrečene primjerenije kvalifikacije) nedvojbeno je da je Rodinis frustriran svojom „misijom“ u Arhivu Bosne i Hercegovine, i/ili u Bosni i Hercegovini, i da za to krivicu vidi u drugome, istina nije logično zašto baš i u meni, jer mu ja, evidentno, nisam ni u čemu smetao, istina nisam pridavao poseban značaj njemu, njegovom radu i njegovoj ulozi u bh arhivistici. Moguće da on to smatra nekom vrstom njegovog marginaliziranja i zapostavljanja, pa je animozitet prema meni počeo iskazivati direktno ili indirektno, posebno od 2008/09. kada započinje obznanjivati osporavanje nekih mojih arhivističkih stajališta (tipa etatizacija – demokratizacija i dr.). A prije nekoliko večeri, u jednoj TV dijaloškoj emisiji o kulturnoj politici (na F TV), Ibrahim Spahić, kreator te Strategije kulturnog razvoja BiH iz 2009. godine, otvoreno i kategorično je tvrdio da ništa iz iste nije realizirano jer je na sceni otvorena etatizacija kulture umjesto proklamovane demokratizacije. Meni zaista nije drago što je to tako, ali je evidentno to prava dijagnoza stanja u kulturi ove zemlje. Zašto se Rodinis nije snašao u tom etatističkom ozračju, tj. na svom terenu, nije jasno, a nije ni važno, osim što je nesporno da je to na njega djelovalo frustrirajuće, što konstantno iskazuje jezikom mržnje sve do u zadnjem tekstu naznačenog „čistog prijezira“. I tu potpuno zastane razum: kao kad bi žaba pticu prezirala, iako ona nema „alata“ za to, može se „pržiti u svom sosu“, valjati u svojoj baruštini, ali trajno ostaje u poziciji ‘žablje perspektive’. Ove usporedbe treba razumjeti kao paradoksalne u poimanju imaginarnosti Rodinisova „čistog prijezira“, ko bi koga u našoj priči mogao prezirati. Ako zanemarimo rezultate u sferi stručnog i naučnog rada, a uzmemo u obzir neke fundamentalne činjenice kao npr. starosnu dob, radni doprinos i iskustvo, svakome razumnom bi postalo jasno ko je od nas dvojice bliži nekoj od naznačenih suprotnosti. Ali, bez obzira na razlike, nikada i na nikoga nisam gledao sa „prijezirom“, kao što to radi Rodinis i to bez ikakvog pokrića. U šta je to on uobrazio: u ljepotu, inteligenciju, pamet, znanje, rezultate, doprinos općoj stvari… ? Koliko je, za 13 godina rada, konkrentno doprinio razvoju Arhiva Bosne iHercegovine, unapređenju Zakona i podzakonskih akata (dvije decenije se ništa ne mijenja), radu na sukcesiji arhivske građe iz eksjugoslavenskih arhiva (što i kako rade slovenski i hrvatski arhivisti!), unapređenju brige (poput arhivista Republike Hrvatske) o arhivskoj građi iz vremena agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), unapređenju statusa matičnosti, oblikovanju vizije razvoja arhivske djelatnosti za koju je najodgovorniji Arhiv Bosne i Hercegovine, itd. Sve su to sadržaji, bio on direktor, zamjenik, član komisije za sukcesiju, arhivista i dr., na koje je Rodinis mogao i morao uticati. Koliko je poznato, nema se razloga gorditi i bilo koga prezirati, pogotovu ne one, među kojima je i moja malenkost, koji su dali doprinos opstanku Arhiva Bosne i Hercegovine kao državne institucije, pa time i njemu omogućili respektabilan radni angažman. Ima tu još puno pitanja zašto i kako, ali se time nećemo baviti, ovo navodimo samo u funkciji objašnjenja tog Rodinisovog praznog i ničim osnovanog „čistog prijezira“. Uostalom, priča o „čistom prijeziru“ je pitanje odgoja, elementarne moralnosti čovjeka kao razumnog bića, to je priča o podcjenjivanju, odbacivanju i apsolutnom negiranju sagovornika, kolege, čovjeka, ukratko, neki duh neofašizma. I pored njegovog „čistog prijezira“, ja ne želim i ne mogu nasjesti na njegove provokacije i uzvratiti mu istom mjerom, jer bi onda mogao dati povoda za onu narodnu „s kim si onakav si“. Ja se stidim polemike sa ovom osobom i na ovaj način! Zbog svega toga jedino što mogu i hoću je da mu ovim putem pošaljem poruku da on za mene više ne postoji kao ljudsko biće kojem bi od sada mogao posvetiti bilo kakvu pažnju. Dakle, aufwiedersehen Holanđanin Rodinis, i ako Bog da da se više nikada ne sretnemo!
Azem Kožar
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr