Stjepko Barac – Prikaz knjige – Carlo Ginzburg, “Threads and Traces: True, False, Fictive”, University of California Press, 2012, 328 str.

Ljudi vole priče. Ima nešto u pričama, u uzbudljivosti naracije i iščekivanju trenutka kada se početak, sredina i kraj spoje u razumljivu cjelinu iz čega proizlazi osobita moć prenošenja znanja i iskustva. Još je 1979. godine engleski povjesničar Lawrence Stone napisao: „Povjesničari su oduvijek pričali priče.“ (“The Revival of Narrative: Reflections on a New Old History”, u: Past and Present, br. 85, 1979). Zbog te spoznaje, uz onu da povjesničari pišu, otvorila su se pitanja o fiktivnosti odnosno historičnosti reprezentacija prošlosti, a s time i mogućnost razlučivanja istina od laži i fikcija. Teorija historije ima za cilj objasniti što je to što povjesničari ustvari rade. Pritom je traženje univerzalne teorijske istine poststrukturalističkim obratom došlo do ponora iz kojeg se ni on sam ne može izvući. Iako je poststrukturalistička paradigma pozitivno utjecala na neke aspekte historijskog istraživanja (posebno autorefleksivnost), njezine relativističke i skeptičke pretpostavke, koje u konačnici pobijaju same sebe, dovele su diskusiju o mogućnosti spoznaje prošlosti do granice koja se konačno morala zaustaviti na etičkim aspektima. Ta je problematika, pored ostalog, sadržana i u radu važnog talijanskog povjesničara Carla Ginzburga kojeg najčešće vezujemo uz pojam mikrohistorije. No uzmemo li u ruke primjerice jedinu njegovu knjigu prevedenu na hrvatski – Sir i crvi: kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća (Zagreb 1989) – uvjerit ćemo se da je kod Ginzburga ipak riječ o mnogo više toga.

      Mikrohistoriju možemo definirati kao iscrpno istraživanje jednog manjeg fenomena prošlosti. Ograničavajući se samo na jednu osobu, jedan događaj, predmet ili ideju, rezultati obično otkrivaju mikro svijet sa svim kompleksnostima ljudskog postojanja u kontekstu sveobuhvatnih prirodnih i društvenih fenomena, a ujedno omogućavaju spoznavanje dubljih slojeva struktura prošlosti, inače sakrivenih generalizacijama. Ginzburg je to obuhvatio u jednom svojem članku citirajući Prousta: “Ljudi glupavo zamišljaju da im široke generalizacije socijalnih fenomena pružaju izvrsnu priliku da prodru dublje u ljudsku dušu; oni bi, naprotiv, trebali shvatiti da samo pretraživanjem dubine pojedinačne osobnosti možda imaju šansu razumjeti te fenomene.” („Latitude, Slaves, and the Bible: An Experiment in Microhistory“, u: Critical Inquiry, br. 3, 2005).

      Mikrohistoričar se bavi posebnim u kontekstu tipičnoga i time razdire „crno-bijeli” veo generalizacija. No proces je i recipročan. Naime, koristeći se onime što se smatra tipičnim (predodžbama koje čine svjetonazor na psihološkoj, te ekonomsko-tehnološkim uvjetima na materijalnoj razini nekog trenutka u vremenu), posebnost jednog fenomena može se bolje razumjeti. S obzirom da niti jedan fenomen ne postoji izvan konteksta, niti je imun na njega, fokus ne ostaje samo na pojedinačnome, već se izoštrava između generalnog i specifičnog.

      Nadalje, mikrohistorijska istraživanja odlikuje mikroskopski iscrpna kritika izvora, multiperspektivnost, rekonstrukcije višestrukih varijacija povijesne istine, upozoravanje na različite narativne mogućnosti, te iznimna autorefleksivnost. Posljednju vrlinu treba posebno istaknuti, jer nam autori omogućavaju da kontinuirano pratimo njihove istraživačke procese zaključivanja i dolaženja do rješenja. Time nam ostavljaju priliku da iz iste pozicije kao i oni pokušavamo doći do tražene istine, a istovremeno upoznajemo istraživački put samog povjesničara sa svim svojim nejasnoćama, preprekama i nedoumicama.

      No, nakon što su ove formalne etikete iznesene, uvijek je važno imati na pameti da je riječ „mikrohistorija“, kako kaže i sam Ginzburg u spomenutom članku, samo oznaka. A oznake postoje da se lakše sporazumijevamo. Nasuprot tome, epistemološki procesi su puno kompleksniji od definicija i metoda. Mislim da niti jedan povjesničar ne može zadovoljiti formalno definirane okvire koji ga opisuju, ali istovremeno ih svaki prelazi i čini puno više. Na to bih dodao i riječi sinologa Marcela Graneta na koje nas je uputio Ginzburg: „la méthode, c’est le chemin après qu’on l’a parcouru“: metoda postaje put nakon što je već netko njime pošao (Threads and Traces, str. 215).

      Ginzburg je u jednom od eseja opisao svoj put koji zapravo nije: „ja znam što radim, idemo!“, već je svaki korak iznova nepredvidljiv i izazovan, uvjetovan unutarnjim i vanjskim osobnim životnim kontekstom. Nema prethodno formuliranog recepta po kojem se prošlost može istraživati. Tako čitajući „mikrohistorije“ ne moramo uvijek uočavati ili čak razmišljati o postojećim metodama, već je moguće uvidjeti nešto mnogo zanimljivije i uzbudljivije. Naime, umjesto uobičajenih nizanja faktografskih činjenica, historije više izgledaju kao detektivske priče, a do rješenja se dolazi na kreativne načine koji nadilaze uske okvire disciplinarnosti.

      Nova Ginzburgova knjiga Threads and Traces: True, False, Fictive (prevedena s talijanskog) ustvari je zbirka eseja i članaka koje sve veže – kako upućuje naslov – odnos između „niti – niti naracije, koja nam pomaže da se orijentiramo u labirintu realnosti – i tragova” (str. 1). Uvodni odlomak knjige dovoljno je interesantan sam po sebi za ovu problematiku: „Grci nam kažu da je Tezej dobio nit kao poklon od Arijadne. S tom niti se snašao u labirintu, pronašao Minotaura i ubio ga. Mit ne kaže ništa o tragovima koje je Tezej ostavio dok je hodao kroz labirint.” (Ibid.) Knjiga stoga ima dva glavna motiva: nit, naraciju kojom objašnjavamo realnosti i tragove koji nam služe kao dokazi i impliciraju na stvarno postojanje prošlih događaja.

      U suštini se promatra odnos između tragova prošlosti i povjesničareve interpretacije, preko, kako ih je Ginzburg definirao, „slučajeva”, koji nam mogu dočarati na koje sve načine možemo spoznavati prošlost te gdje nas sve njezini tragovi mogu odvesti. Sadržaj knjige sam po sebi je dovoljan poticaj da razmislimo o temama koje obrađujemo u vlastitoj historiografiji i da uvidimo na koje još sve kreativne načine možemo istraživati povijest, pripovijedati priče, i produbiti sliku prošlosti. Svaki Ginzburgov članak u knjizi je poziv na razmišljanje, kako je dobro uočio Perry Anderson u opsežnoj recenziji knjige („The Force of the Anomaly”, u: London Review of Books, br. 8, 26. travnja 2012, str. 3-13). Svi su proučavani „slučajevi” ujedno istrage i eksperimenti, kroz koje otkrivamo kompleksnost realnosti i poziciju našeg poziva kao povjesničara naspram prošlosti.

      Priča kao što je mit nema tragove, ona je po definiciji fikcija, dok historija uglavnom temelji svoj kredibilitet istinitosti na dokazima. No dio historije ipak je neizbježno fikcija. Osim što rekreacija prošlosti nikada ne može biti totalna, kao što rekreacija bilo kojeg trenutka u životu nije moguća, dio rekonstrukcije prošlosti stvara se u glavi povjesničara te njegova subjektivna perspektiva i imaginacija svakako utječu na oblikovanje ukupne pripovijesti. Zbog toga su mnogi autori ponukani idejom relativizma u duhu skepticizma išli još i dalje te ocijenili svu historiju fikcijom. Ginzburg to problematizira kroz poglavlja ukazujući na isprepletenost i neodvojivost istine, laži i fikcije, što ne mora uvijek biti negativno, već potpuno suprotno. Primjerima pokazuje koliko su i laži i fikcije ponekad korisne povjesničaru, jer otkrivaju istine na mjestima na kojima ih ne bismo očekivali. Kako sam navodi: „Protiv tendencija postmodernog skepticizma da obriše granice između fiktivnih i historičnih naracija, u ime konstruktivnih elemenata koji oni dijele, predlažem pogled na njihov odnos kao na nadmetanje za reprezentaciju stvarnosti. Ali umjesto rovovskog ratovanja, pretpostavljam sukob baziran na izazovima i recipročnim, hibridnim posudbama.“ (Threads and Traces, str. 2). Tako iz fikcija mogu proizaći istine, iz laži fikcije ili iz fikcija laži. Tragovi u dugom trajanju se ipak ne mogu u potpunosti isprati.

      Ginzburgovi obrađivani „slučajevi“ su zabilježeni trenuci iz prošlosti, koji se u svakom poglavlju razlikuju sadržajem i putem istrage. Opseg im seže od jednog događaja kao što je sukob kršćana i židova na Minorci (417-418. godine), pa do samo jednog razgovora između dvoje ljudi, kao u slučaju Jeana Chapelaina i njegovog sugovornika Gillesa Ménagea u 17. stoljeću. Takvi trenuci otkrivaju o prošlim problemima, ali i ukazuju na sadašnje, pri čemu se uviđa kontinuitet problematika. Tako drugi spomenuti primjer dobro ilustrira koliko je problematika i isprepletenost između istine i fikcije bila prisutna i prije, samo u drugom kontekstu. Oni su eksperimenti kroz koje možemo promišljati o valjanosti današnjih pretpostavljenih koncepata.

      Koristeći znanja ne samo iz historijske znanosti, već i iz antropologije, lingvistike, psihologije i književnosti, Ginzburg je u mogućnosti razmatrati prošla iskustva mnogo dublje. To potvrđuje da bi multi-, inter- i transdisciplinarnosti trebale biti nužnosti. Ginzburg otvara pitanja uviđajući rupe ili pogreške u interpretacijama nekih izvora, književnih djela i osoba ili jednostavno pokušava ponuditi drugačije. Također prati kakve posljedice mogu imati različite interpretacije nečijih ideja te koliko su one uvjetovane materijalnim, socijalnim i psihološkim kontekstima. Prateći povijest neke ideje možemo vidjeti na koje se sve načine ona upotrebljava ili zloupotrebljava.

      Njegove nove interpretacije i nova čitanja ne znače da su stara bila isključivo „kriva“ zbog nemara, pogrešaka ili loših namjera (iako je pokazao i takve primjere), nego nerijetko i zbog drugačijeg pogleda na problematiku te zbog potrage za drugim informacijama u istim izvorima. Ono što možemo iz toga naučiti jest da svatko čita nešto drugo u izvorima te da se time u njima često mogu čuti neočekivani glasovi: tragovi koje su ljudi u prošlosti ostavili nesvjesno. Ili da preformuliram, naš sluh, koji je drugačiji od nekoga prije nas, čut će nešto što je prethodno bilo nezamijećeno ili jednostavno nije postojala perspektiva da se to zamijetiti. Nitko stoga ne može pretpostaviti kako će se naša ostavština koristiti jednoga dana. Možda će se isticati upravo oni aspekti koji se u danom trenutku ne čine važnima, ili su čak protivni onome što je bila prvotna uloga pojedine ekspresije.

     Povjesničar u tom smislu ponekad može znati bolje (ili nešto drugo) o prošlosti nego suvremenici tog doba. Ono zbog čega će netko vidjeti nešto novo ili nešto drugačije u izvoru odnosi se na iskustvo i perspektivu čitatelja, odnosno povjesničara. I sam Ginzburg navodi da mu bez interesa za progone vještica ne bi zapeo za oko slučaj Domenica Scandelle koji je pretvorio u knjigu Sir i crvi: kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća. Nekome drugome bi to možda promaklo. Jedino kroz ono što u ovom trenutku jesmo možemo spoznavati nešto novo: „Znati, kao što je pisao Platon, je uvijek čin prepoznavanja. Samo ono što već znamo, ono što je već dio naših bezbrojnih iskustava, je to što nam dozvoljava shvatiti što je novo, odvajajući ga iz mase različitih i slučajnih dijelova informacija koje neprestano pljušte po nama.” (Threads and Traces, str. 222-223). Kako djelujemo može ukazati na to od kuda dolazimo.

      Ginzburg nije zagovornik potpune relativizacije i nemogućnosti spoznaje prošlosti. Smatra da postoje tragovi prošlosti, da postojimo mi sa svojim subjektivnim iskustvima i imaginacijama koji pripovijedamo priče temeljene na tim tragovima, ali također da istina nije startna pozicija, već cilj. „Povjesničari, kako nam kaže Aristotel, govore o onome što je bilo (o istini, stvarnom svijetu); a pjesnici, o onome što je moglo biti (o mogućem). Ali, naravno, istina je odredište, a ne polazište. Povjesničarski zanat (i, na drugačiji način, pjesnikov) uključuje nešto što je dio svačijeg života: otpetljavanje niti istine, laži i fikcije koje su suština našeg postojanja na svijetu.” (Threads and Traces, str. 6). Povjesničar nudi rješenja. Kriva je pretpostavka da povjesničar nudi istinu. Bolja je slika povjesničara kao detektiva, koji će pratiti tragove i naposljetku doći do „krivca” kojem ćemo mi sami (kao istraživačka zajednica i šire) suditi kroz razgovore, komparacije, analize, izazove, propitivanja i promišljanja (što čini znanstveni objektivizam). Mislim da nam je baš zbog toga što je historija u jednom smislu diskurs, kako ju je definirao Keith Jenkins (Promišljanje historije, Zagreb 2008), ona toliko zanimljiva te nam i danas nudi toliko mnogo.

      Peter Burke u svojoj knjizi Cultural Hybridity (2009) kaže da hibridnost nije samo stanje, već i proces. Ako na neki način moramo gledati na istraživanje prošlosti, možda je bolje da ga vidimo kao proces, a ne uvijek kao krajnje interpretacije. Miješanje različitih viđenja o nekom problemu je razlog zašto postoji evolucija u znanosti i razumijevanju. Kao što je miješanje kultura neprekidan proces, tako je i s našim međusobnim „prevođenjem“ (translacijom) i interpretiranjem jedni drugih, bilo tu i sada, bilo s tragovima nekoga iz prošlosti. Iako je gotovo nemoguće nekoga u potpunosti spoznati, čak niti sebe sama, mislim da je krivo naglašavati nemogućnost spoznaje prošlosti. Naglasak bi trebao biti na potpuno. To što je s tim u vezi postmodernistička debata navela sudionike da postave koncept morala kao granicu koja se neće prelaziti ipak ne govori o kraju postmodernizma već ukazuje na dosege apstraktnog i simboličkog.

      Važnosti postmodernističkog obrata su već hibridizirane u druge paradigme, ali očito je da postmodernistička tendencija isključivanja dotadašnjih paradigmi ne može uspjeti, jer ju nitko neće prihvatiti. Povijest nikada neće nestati, jer kao neodvojivi dio stvarnosti ima nužne praktične i egzistencijalne uporabe koje nadilaze apstraktne zaključke, samo je pitanje što će sve postajati. Ginzburg upravo zbog tog pitanja ne skriva svoju zabrinutost o tome kako ljudi uče i percipiraju prošlost. Na primjer, trendovi izjednačavanja valjanosti teza Robert Faurissona (koje negiraju holokaust) s ostalim mišljenjima, bez obzira na tragove, dokaze i iskaze, nam zorno ukazuju na taj veliki problem.

      Ljudi vole priče. Žele spoznati sebe i druge, pa čak iako to ne mogu u potpunosti. Iz tih priča se uči. Možda ne uvijek o istini, ali o ljudima. Ljudima iz prošlosti i povjesničarima koji pišu o tim ljudima. To je na kraju krajeva i sam cilj: interakcija, bilo tu i sada, bilo s nasljeđem ljudi koji su se pokušavali na različite načine izraziti. Kod Ginzburga se može pročitati između redaka, a možda je to i samo dašak nadahnuća jednog subjektivnog dojma, da je put spoznaje skoro pa i važniji od samih rezultata. Ono što pritom možemo je nastojati biti više poput porotnika br. 8 iz filma: 12 gnjevnih ljudi i pokušati što bolje raspetljati niti stvarnosti.

Stjepko Barac