Miroslav Bertoša – Angažirani svjedok vremena prošlog i svojega doba – Jacques Le Goff (1924-2014)
ANGAŽIRANI SVJEDOK VREMENA PROŠLOG I SVOJEGA DOBA
Na vijest da je crni flor smrti prekrio hrptove knjiga Jacquesa Le Goffa, još jednog autora koji na policama moje osobne biblioteke zauzima iznimno mjesto, naveo me da posegnem za onom najbližom: za njegovom raspravom o burzi i životu – od lihvara do bankara (La borsa e la vita: Dall’usuraio al banchiere, Laterza, Bari 1987.). Godinama sam kupovao francuska i talijanska izdanja Le Goffovih knjiga, tragao za „konceptima-ključevima“ (les concepts-clés) koje je Le Goff promicao, pokušavao slijediti misao da je „historija prije svega stalna vježba pogleda na prošlost, ali i vježba kritičnog duha i ‘kumulativnog’ saznanja …“ Volio sam potcrtavati njegove inventivne rečenice u njihovom širokom rasponu od dramatične stvarnosti u kojoj žive „oratores, bellatores, laboratores“ do srednjovjekovnih imaginarija i crnoga humora …
I sada sam iz knjige koju držim u ruci evocirao označeni odlomak iz arhivsko-povijesne priče Lihvar i smrt. Autor upozorava da je rani srednji vijek osuđivao, potcjenjivao i demonizirao mnoge zanate, zabranjene kleru, ali i laicima, ili ih je proglašavao djelatnošću koja vodi u grijeh. U tom su se krugu našli gostioničari, mesari, žongleri, komičari, mađioničari, alkemičari, liječnici-fizici, liječnici-kirurzi, javni bilježnici, trgovci, ali i suknari, tkalci, sedlari, bojari (platna), slastičari, postolari, vrtlari, slikari, ribari, brijači, viši kraljevi činovnici na nekom području, poljari, carinici, mijenjači novca, trgovci mirisima, prodavači sitneža, mlinari i dr.
Le Goff izvlači iz slojevitih dubina nekadašnje tabue, primjerice tabu krvi koji pogađa mesare, krvnike, kirurge, ljekarnike, liječnike, ali i vojnike … Primjer svećenika stavljen je nasuprot ratnicima. Dok se prvi mole za duše ljudi, drugi prolijevaju njihovu krv. Tabu nečistoće ugrožava valjače i boja(disa)re sukna, kuhare, čak i perače posuđa. Tabu novca ozloglašava vojnike-plaćenike, profesionalne zaštitnike, prostitutke, ali i trgovce, napose mijenjače novca i, dakako, ponajviše – lihvare. Lihvar je najgora vrsta trgovca, njegov način baratanja novcem je sklandalozan, pa je i osuda lihvara jednodušna i sveopća. Njegov je dossier porazan. Problemu lihvarstva, lihvarenja i lihvara Le Goff prilazi s onom svojom sposobnošću pronicanja u suštinu problema, ali i snage da osjeti pulsiranje istinskoga života. Svojega čitatelja Le Goff katkada nagrađuje ponekom medievalnom anegdotom, živopisnom, duhovitom, izvučenom iz srednjovjekovna imaginarija, kao što je, primjerice, ova iz Sermones vulgares teologa, povjesničara i biskupa Jacquesa de Vitryja (1170.-1240.).
De Vitry priča kako je neki dobri i savjesni župnik osjetio sveti poticaj da zaniječe pravo na kršćanski pogreb nekom svojem župljanu koji se bavio lihvom, a do svoje smrti ništa od onoga što je oteo nije vratio. No, prijatelji umrloga uporno su molili župnika da ga unatoč svemu kršćanski pokopa, pa je ovaj nakon molitve iznio svoj prijedlog: Hajde da lihvarevo tijelo stavimo na magarca, pa ako ovaj krene prema crkvi ili prema groblju, ja ću ga kršćanski pokopati.
Mrtvo tijelo postavljeno je na magarca koji je, priča de Vitry, ne osvrćući se ni lijevo ni desno, krenuo ravno prema mjestu izvan sela gdje su se vješali teški prijestupnici, ubojice i lopovi. S velikom mukom i neobičnim pokretima, magarac je zbacio sa sebe lihvarevo truplo u sterkvilinij (u smetište, tj. u neposvećenu zemlju). Tamo ga je i župnik ostavio nepokopanog među zemnim ostacima kradljivaca i zločinaca.
No, priča ne završava na ovome mjestu. Le Goff se asocijacijama svojih misli, a i jednim iznimno originalnim primjerom, prebacuje u 20. stoljeće! Prisjetio se španjolskog avangardnog režisera Luisa Buñuela i njegova znamenitog eksperimentalnog filma Los olvidados sa scenom u kojoj društveni odbačenici završavaju na javnim smetištima. (U zagrebačkoj sam Kinoteci koncem 1950-ih godina vidio Buñuelov film, prikazan pod naslovom Ostavljeni.) Ipak Le Goff ističe da je čovjek 12. i 13. stoljeća smatrao kako lihvar zaslužuje da bude odbačen.
Le Goffov srednji vijek nije ostao zarobljen u stereotipima karakterističnima za nekadašnje vizije te epohe, već se – zajedno s ljudima i njihovim pogledom na svijet, u dugome trajanju provlače do našega doba. Godine 2003. Le Goff pokreće međunarodni nakladnički projekt Konstruirati Europu i objavljuje uvodnu knjigu „Je li Europa rođena u srednjem vijeku?“. Poticajnim se doimaju već prve njegove rečenice:
Europu se počinje stvarati. Ta se velika nada može ostvariti jedino ako se bude vodilo brige o njezinoj povijesti: Europa bez povijesti bila bi sirotica i vrlo bijedna…
Ostavio je iza sebe snažan i sugestivan novatorski historiografski opus…
Miroslav Bertoša