Nenad Vekarić – Komentar Pravilnika o znanstvenom napredovanju i njegova utjecaja na razvoj humanističkih znanosti u Hrvatskoj

SADAŠNJOST I BUDUĆNOST HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

U HRVATSKOM DRUŠTVU

 Tribina, Zlatna dvorana Hrvatskog instituta za povijest, Zagreb, 21. ožujka 2013.

 

KOMENTAR PRAVILNIKA O ZNANSTVENOM NAPREDOVANJU I NJEGOVA UTJECAJA NA RAZVOJ HUMANISTIČKIH ZNANOSTI U HRVATSKOJ

 

            Poštovane dame i gospodo,

      Pravilnik o znanstvenom napredovanju, govorim isključivo iz perspektive humanističkih znanosti, dokument je koji neće pridonijeti onome što je opravdani cilj tog dokumenta, a to je da se podigne kvaliteta humanističkih znanosti, spriječi inflacija znanstvenih zvanja i postigne međunarodna vidljivost hrvatskih znanstvenika u humanističkim znanostima. Naprotiv, mislim da će taj dokument nanijeti veliku štetu i to bih pokušao argumentirati. Osnovne slabosti Pravilnika po mom sudu su sljedeće:

 

            1) Pravilnik je koncepcijski gledano promašen. Umjesto da integrira hrvatsku humanističku znanost u europski prostor on je izdvaja od europskog prostora. I zbog toga će donijeti nesagledivu štetu i to ne toliko znanstvenicima koji trebaju napredovati – jer kvantitativne norme uopće nisu visoke i lako će se izigrati – nego prvenstveno hrvatskoj znanstvenoj produkciji i hrvatskoj humanističkoj znanosti uopće. Umjesto da promocijom hrvatskih institucija i hrvatskih izdavača u europskom prostoru pomogne da one stanu na “europske” noge, izbore se za svoju prestižnost i budu ravnopravne s europskim institucijama i izdavačima – i tim putem onda učini vidljivijim i našu humanističku znanost u međunarodnim okvirima – ovaj ih Pravilnik do te mjere obezvrjeđuje da ih drži potpuno irelevantnim za znanstveno napredovanje. HAZU je, primjerice, u svojih 150 godina postojanja izdala na desetke tisuća relevantnih znanstvenih radova iz područja humanističkih znanosti. Broj izdanih svezaka je toliki da bi se samo s njima mogla osnovati posebna knjižnica. Mnoštvo kapitalnih djela. No, one nisu respektabilan izdavač po ovom Pravilniku. Dakako, ne samo HAZU nego i neke druge znanstvene institucije u Hrvatskoj.

            Što će se dogoditi? Gasit će se hrvatski časopisi s višedesetljetnom tradicijom i velikim doprinosom razvoju humanističkih znanosti – osim 3 po polju koji će steći monopol. U nekim je znanstvenim poljima dovoljan i jedan časopis, u nekim poljima Hrvatskoj nije potreban nijedan – ali u povijesnim znanostima ili u znanosti o jeziku 3 časopisa – pa to je ridikulozno! U Hrvatskoj vrlo redovito izlazi priličan broj vrlo kvalitetnih povijesnih časopisa, od kojih je svaki okrenut drugom segmentu discipline, koji redovito izlaze u “papirnatome mediju” i često su posjećivani na portalu “Hrčak”. Treba li ih eutanazirati?

 

            2) Potpuni debalans kriterija za znanstveno vrednovanje.

            Smatram da nečiji znanstveni učinak treba sagledavati i mjeriti iz nekoliko kutova:

            a) kvaliteta nečijeg znanstvenog učinka – po meni prvi i najvažniji kriterij,

            b) kvantiteta – ne mislim da se znanost dobro može mjeriti metrima – ali nije svejedno hoćete li napisati samo jedan rad u nekoliko godina ili će vaša produkcija biti plodna

            c) vidljivost u vlastitoj znanstvenoj sredini – kriterij koji je u humanističkim znanostima možda važniji nego u bilo kojem drugom području znanosti

            d) međunarodna vidljivost – kriterij koji je samorazumljiv i kojemu uvijek treba težiti

            Prvi, najvažniji kriterij – kvalitetu – ovaj je Pravilnik potpuno ignorirao. Nema ama baš nijednog elementa vrednovanja kvalitete nečijeg znanstvenog učinka.

            Drugi kriterij, kvantitetu, Pravilnik je također zanemario. Prema ovom Pravilniku znanstveni savjetnik možete postati s ukupno 12 članaka – samo ako članke objavite na “pravom” mjestu! Sa stotinjak stranica možete izgraditi cijelu znanstvenu karijeru. U matematici ili fizici to može biti jako puno, ali u većini humanističkih disciplina, koje zbog prirode predmeta istraživanja i prirode izričaja – to je ipak neznatna količina.

            Treći kriterij – vidljivost u vlastitoj sredini – u ovome Pravilniku uopće ne postoji. Nijedan hrvatski izdavač ne smatra se “respektabilnim” izdavačem. Slijedite li ovaj Pravilnik, ako želite napredovati – najbolje je da prestanete pisati na hrvatskom jeziku i objavljivati u hrvatskim časopisima. Logika je, gospodo, vrlo jednostavna – ako ću u Berlinu dobiti 3 EURA za kilo krumpira, a u Zagrebu 1 EURO (to su omjeri ovog Pravilnika) – idem u Berlin! A u sljedećem koraku neću više ni saditi ovdje – jer će mi biti jeftinije da to činim u okolici Berlina.

            Četvrti kriterij – vidljivost na međunarodnoj sceni – stavljen je na pijedestal. Ako se rad objavi vani, bez obzira na vrijednost onoga što je u njemu napisano, dovoljno je da se “pogodi” časopis s neke “liste” – i eto od Vas velikog znanstvenika.

 

            3) Jednostranost kriterija za znanstveno vrednovanje pruža mogućnost da se Pravilnik na vrlo jednostavan način izigra. Gospodo, ako smo u nečemu talentirani onda smo u tome kako izigrati zakon. Što nije ni čudo – jer smo stalno izloženi zakonskim improvizacijama koji se rade u laboratorijima ne poštujući stvarni život, a ne promišljenim rješenjima koja sagledavaju stvarni život. Što će se dogoditi? U prve dvije godine zaustavit će se logično napredovanje onih koji su to zaslužili, a nakon samo dvije godine imat ćemo inflaciju znanstvenih radova sumnjive kvalitete objavljenih u CC i drugim časopisima – snaći će se humanisti, nisu budale. No, što će se dogoditi primjerice u povijesnoj znanosti? U toj borbi za znanstveno preživljavanje mladi će se znanstvenici okrenuti trenutno modernim, pomodnim temama kojima će lakše osigurati mjesto u nekom stranom časopisu, a zapostaviti će fundamentalna povijesna istraživanja koja su tematski manje atraktivna, a traže dugotrajni arhivski rad i koja zapravo jedina mogu donijeti bitne interpretativne pomake. Već sad imamo problem s istraživanjem srednjovjekovne povijesti kod koje je potrebna velika “investicija” u rad na izvorima. S ovim Pravilnikom mislim da na srednjovjekovnu povijest možemo zaboraviti. Vjerojatno ste imali prilike vidjeti kakvu su međunarodnu vidljivost dobile mačje šape iz 14. stoljeća pronađene u jednoj arhivskoj knjizi Dubrovačkoga arhiva. Preko milijun klikova. Dospjeli su na japanski dnevnik. Pronađe li se još i izmet miša iz 14. stoljeća, kad je ugledao tu macu, priča će biti zaokružena. Duhoviti znanstvenik Emir Filipović, koji je pronašao trag te mačje šape, rekao je negdje na facebooku – ja eto postao poznat po šapi, a za doktorat što bude. Upravo to će nam se dogoditi s ovim Pravilnikom – “sindrom mačje šape”. Nastat će šetnja po Europi. Meni svake godine iz tranzicijskih zemalja u Institut dolazi 5-6 mladih znanstvenika kojima je birokracija propisala boravke u institutima i sveučilištima u inozemstvu, a zapravo se turistički provode u Dubrovniku. To će nam se dogoditi.

 

            4) Pravilnik je potpuno izvan vremena i prostora i u potpunom neskladu s uvjetima u kojima djeluju hrvatski znanstvenici iz područja humanističkih znanosti. Jer, postavljati tako visoko kriterij “međunarodnosti”, a da pritom potpora Ministarstva za znanstvene projekte po istraživaču iznosi manje od mjesečne pretplate za gradski prijevoz, gdje nema nikakve potpore za prijevode ili lekturu radova na stranim jezicima, koji su zbog prirode znanstvenih radova u humanističkim znanostima vrlo zahtjevni, zahtjevaju vrhunske prevodioce, koji su opsegom obimni i skupi. Gdje uspostavljeni časopisi na engleskom jeziku ne dobivaju nikakvu potporu Ministarstva s obrazloženjem koje je van zdravog razuma. Ovaj je Pravilnik potpuno izvan vremena i prostora i u potpunom neskladu s uvjetima u kojima djeluju hrvatski znanstvenici iz područja humanističkih znanosti. Kao da se onaj jureći vlak koji ide 400 km na sat stavi na naše tračnice. Rezultat jedino može biti nesreća.

 

            Ciljevi – opravdani ciljevi koji se žele postići, neće se postići restriktivnim Pravilnicima. Ti ciljevi mogu se postići jedino stimulativnim mjerama:

            1) Potporom jačanju naših institucija – pa i kroz ovaj Pravilnik

            2) Potporom jačanju naših časopisa – pa i kroz ovaj Pravilnik

            3) Potporom prijevoda

            4) Uspostavljanjem službe (možda u krilu NSB) koja će se brinuti da naši časopisi budu što bolje podastrti vani (a ne da svako uredništvo mora otkrivati načine, time se baviti i trošiti silnu energiju). Jedan izvrstan potez Ministarstva znanosti bio je uspostavljanje baze “hrčak” koja je bitno pridonijela vidljivosti naših časopisa – takve poteze treba vući Ministarstvo znanosti.

            5) Snažnijom potporom sudjelovanja na međunarodnim konferencijama i potporom organizacijama međunarodnih konferencija u Hrvatskoj

 

            Takvim potezima mi ćemo ostvariti cilj. Postat ćemo međunarodno vidljivi, a da pritom nismo uništili vlastitu supstancu. Na način ovog Pravilnika – mi ćemo kratkoročno možda postati međunarodno vidljiviji, ali ćemo se dugoročno izgubiti jer ćemo uništiti vlastitu supstancu.

            Ovaj Pravilnik je, kazao bih, jedan taktički pokušaj da se spriječi inflacija znanstvenih zvanja u humanističkim znanostima – s čime bih se u potpunosti složio – jer, nemojmo kritikom Pravilnika zaboraviti na probleme koje u humanističkoj znanosti imamo, a jedan od problema jest i taj – i mi se s tim problemom trebamo suočavati. No, na drugi način – ne na taj način da taj opravdani taktički cilj bude suprotan strateškim ciljevima humanističkih znanosti u Hrvatskoj. Ovaj Pravilnik je “napao” strateške ciljeve humanističkih znanosti u Hrvatskoj, a ne neproduktivne znanstvenike – i to je moj osnovni prigovor ovom Pravilniku.

 

            I zbog toga apeliram i na Nacionalno vijeće za znanost i na Ministarstvo znanosti da uvaži argumente koji dolaze iz redova znanstvenika humanističkih znanosti i da promijeni Pravilnik bar kad su humanističke znanosti u pitanju – jer cilj nam je isti – podizanje kvalitete posla s kojim se bavimo.

 

                                                                                                          Nenad Vekarić