Tomislav Bali – Odgovor Zvonimiru Despotu i Danijelu Tatiću na reagiranja povodom prikaza knjige o seljačkoj buni 1573. godine

prof. dr. Damir Agičić

Odgovor Zvonimiru Despotu i Danijelu Tatiću

na reagiranja povodom prikaza knjige o seljačkoj buni 1573. godine

Gospodine Despot i gospodine Tatić,

Povodom naših rasprava na blogu “Bumerang prošlosti” (http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot), postavit ću Vam za početak par retoričkih pitanja. Dakle, po čemu se situacija kad Stephen E. Ambrose rečenicama…

“Up, up, up he went, until he got above the clouds. No amount of practice could have prepared the pilot and crew for what they encountered – B-24s, glittering like mica, were popping out of the clouds over here, over there, everywhere.”

 …plagira Childersove rečenice…

 “Up, up, up, groping through the clouds for what seemed like an eternity. [. . .] No amount of practice could have prepared them for what they encountered. B-24s, glittering like mica, were popping out of the clouds all over the sky.”

…ili kad Ambose rečenicama…

“Fewer than one out of ten Americans, about half a million people, lived west of the Appalachian Mountains, but as the Whiskey Rebellion had shown, they were already disposed to think of themselves as the germ of an independent nation that would find its outlet to the world marketplace not across the mountains to the Atlantic Seaboard, but by the Ohio and Mississippi river system to the Gulf of Mexico.”

…plagira Adamsove rečenice…

“The entire population, both free and slave, west of the mountains, reached not yet half a million; but already they were partly disposed to think themselves, and the old thirteen States were not altogether unwilling to consider them, the germ of an independent empire, which was to find its outlet, not through the Alleghenies to the seaboard, but by the Mississippi River to the Gulf.“

 

…razlikuje od situacije (navodim samo jedan primjer) kad Vi rečenicama…

 “Ustanak je buknuo na ugovoreni znak u noći između 28. i 29. siječnja 1573. godine. Na Cesargradskom vlastelinstvu ustanici su u četvrtak 29. siječnja prvi ustali, a njima su se odmah pridružili ustanički odredi sa Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva.”

 …”posuđujete” Adamčekove rečenice…

 “Buna je planula na ugovoreni znak u noći između 28. i 29. siječnja 1573. U četvrtak 29. siječnja ustali su kmetovi cesagradskog vlastelinstva. Cesargrađanima su se odmah pridružili ustanički odredi sa Susjedgrada i Stubice.”?

Nije li u oba slučaja riječ o neprihvatljivom postupku indirektnog plagijata u kojem “se ne preuzme doslovno nečiji tekst, već se zamijene neke riječi ili fraze kako bi ga se malo izmijenilo ili se kombiniraju dijelovi različitih rečenica” (Z. Nikolić , Uvod u studij povijesti: Historiografski praktikum, Zagreb, 2008., str. 61)? Napominjem da je Ambrose također naveo autora kojeg plagira u bibliografiji, baš kao i Vi. Također, Ambrose poput Vas prilikom preuzimanja nije eksplicitno u kontekstu spornih rečenica naveo od koga ih preuzima. Stoga me zanima kako autor koji potpisuje službenu biografiju Dwighta D. Eisenhowera može biti prokazan kao plagijator (niz drugih primjera Ambroseovih plagijata može se vidjeti na http://hnn.us/articles/504.html) i to zauvijek ostaje u njegovoj biografiji, dok za Despota i Tatića to ne vrijedi? Zašto Despot i Tatić ne mogu biti plagijatori prema istim kriterijima koji vrijede za Ambrosea, već se odmah kreće s hajkom da iza svega stoje “crveni”? Napominjem još jednom da se radi o retoričkim pitanjima.

Ukratko o nekim drugim stvarima. O Vašem postupanju sa izvorima dovoljno je rečeno u prikazu te u komentarima koje sam objavio na Vašem blogu. Iskreno se nadam da nećete nekom svojom budućom “knjigom” krenuti dublje u prošlost, npr. prema hrvatskoj povijesti ranoga srednjega vijeka. Još bi se moglo dogoditi da npr. Einhardove ili Gottschalkove zapise o situaciji na jadranskoj obali u 9. stoljeću “diskreditirate” kao “glasine” kao što to gospodin Tatić u svom odgovoru meni čini sa svim izvorima koje je objavio Schulze. Ispada da prema Vašim kriterijima od hrvatske povijesti ranoga srednjega vijeka ne bi ostalo ništa osim onoga što je zapisano na epigrafskim spomenicima. Nadam se da mi nećete zamjeriti ovo kratko putovanje u distopiju, no bolje spriječiti nego liječiti. Iako mislim da je već kasno. Naime, netko tko pročita Vašu tvrdnju da je Ladislav Arpadović (1077.-1095.) bio ugarsko-hrvatski kralj mogao bi se zapitati gdje su nestali Zvonimir i Stjepan II. za koje se obično uzima da su bili hrvatski kraljevi tijekom Ladislavove vladavine u Ugarskoj.

Dakle, ne koristite sve relevantne izvore. Zaboravite (za)sad izvore o broju pobunjenika, govorim prvenstveno o tzv. “Okićkom programu” pokraj kojeg ste prošli kao “pored turskog groblja” i sl. Ne znam da li znate, no ako se pravite da izvora nema, on neće sam od sebe odjednom uistinu nestati. Dalje, nemate teoretsku podlogu nastalu na temelju istraživanja suvremenih povjesničara i antropologa (valjda razumijete zašto sam postavio pitanje o Hobsbawmu i Bloku). Pa kako Vas onda netko može smatrati kvalificiranim da napišete “novu povijest” bune iz 1573. godine? Uzmite u ruke knjigu Catherine W. Bracewell o uskocima pa pogledajte kako se na ozbiljan i moderan način obrađuju slične teme. Mogli biste se iznenaditi.

Očito Vas krasi i primjetan nedostatak samokritičnosti jer se uporno postavljate kao da za Vas ne vrijede ista etička pravila kao npr. za jednog od najčitanijih američkih povjesničara ili neke od sada već bivših njemačkih ministara i političara (vidi http://dw.de/p/17bAl). Te kriterije i pravila zanata povjesničara (ponovno koristim ovaj prekrasni izraz koji je besmrtnim učinio Marc Bloch) nisam ja izmislio pa da Vam smetaju, već ih je utvrdila struka kojoj i sami pripadate. Stoga Vas moram upitati – za koga Vi držite svoje čitatelje? Mislite li zbilja ovakvim svojim postupcima doprinijeti boljem razumijevanju hrvatske povijesti? Razmislite kakvu poruku šaljete – načelno rogoborite protiv “jugohistorije”, a ne možete sastaviti nekoliko rečenica u nizu da ne koristite njezine spoznaje (o načinu na koji to radite dovoljno sam rekao). Oprostite, ali to je jednostavno dvolično. Ili kako je rekao Johannes Peter Müller: “Tko obećaje da će sagraditi kuću, pa joj udara temelje na pijesku ili pravi kuću od karata, taj je varalica”.

 Nemojte misliti da ne razumijem zašto Vam je teško prihvatiti, a kamoli priznati da je dobar dio “knjige” kojoj ste autori plagijat. Naime, to je profesionalna sramota s kojom ćete Vi živjeti, ne ja. To je tako, koliko god se Vi ljutili, gospodine Tatić i gospodine Despot. Ja mirno spavam te se ničeg ne bojim ili sramim u vezi prikaza Vaše knjige. Zanimljivo, nitko od ljudi koji su komentirali cijelu ovu raspravu na blogu “Bumerang prošlosti” (najčitaniji blog u 2012. godini, kaže gospodin Despot u jednom postu) do ovog trenutka (pišem ovo u 09:16 20. veljače 2013.) nije ozbiljnije (“stoički”?!) stao u Vašu obranu, dok su za moj prikaz neki ipak ustvrdili da donosi “smislene i argumentirane kritike” ili da je kritika “argumentirana, racionalna, potkrijepljena dokazima i izrazito akademska”. Jest da uzorak nije baš velik, no ipak je donekle znakovit, zar ne? Ne sumnjam da će s vremenom u obliku posta na Vašem blogu osvanuti reagiranje na moj prikaz iz treće ruke. Neka, argumentirano reagiranje nikad nikoga nije ubilo. Samo se nadam da će ta osoba uspjeti dokazati da niste plagijatori te da ne činite niz drugih metodoloških grešaka. Iako nekako sumnjam u to.

 O gospodinu Despotu ću napisati da je očito mnoge razočarao svojom neprimjerenom i negospodskom reakcijom, jer da ima ikakve ozbiljne argumente koji bi opovrgnuli moj prikaz, ne sumnjam da bi ih odmah naveo. “Otvoreno pismo” (http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2013/02/19/otvoreno-pismo-uredniku-damiru-agicicu-i-internetskom-portalu-www-historiografija-hr/) koje je sastavio jasno pokazuje da njegova izjava “kao i dosad, u svome pisanju klonim se bilo kakvih osobnih diskvalifikacija, nego nastojim pisati isključivo posežući za činjenicama” (vidi: http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/o-blogu/) nije ništa drugo nego jeftina floskula. Na tragu tog “Otvorenog pisma” je i upis na jednoj društvenoj mreži gdje gospodin Despot navodi da ja kao “web dizajner i održavatelj” “stoički” sa ostalima stojim “na braniku jugohistorije” “crvenog pogleda na stvarnost”. Zanimljivo je da se gospodin Despot na istoj društvenoj mreži netom prije objave tog komentara žalio da određene interpretacije nekih njegovih kolumni vrijede kao dokaz “da u Hrvatskoj na svim razinama i dalje vlada Titov mentalitet vladanja – ili si za mene ili protiv mene. Zašto netko ne bi bio svoj?” Iznimno je znakovito da je prvom prilikom postupio u skladu sa istim mentalitetom na koji se žali. Na daljnju raspravu s takvom osobom ne treba trošiti riječi niti mu više odgovarati. Napomenut ću još samo da je naša rodna Koprivnica dala mnoge sjajne i prije svega korektne povjesničare. On to nije.

 Toliko od mene i zbogom!

 Tomislav Bali

Zagreb, 20. veljače 2013.