Sonja Vresk – Sergej Romanjenko: Između «proleterskog internacionalizma i slavenskog bratstva»: rusko-jugoslavenski odnosi u kontekstu etnopolitičkih konflikata u Srednjoj Europi (početak 20. stoljeća – 1991. godina), Novoe literaturnoe obozrenie, Moskva 2011, 1024 str.

Сергей Романенко: Между «пролетарским интернационализмом» и «славянским братством»: российско-югославские отношения в контексте этнополитических конфликтов в Средней Европе (начало ХХ века – 1991 год), [Sergej Romanjenko: Između «proleterskog internacionalizma i slavenskog bratstva»: rusko-jugoslavenski odnosi u kontekstu etnopolitičkih konflikata u Srednjoj Europi (početak 20. stoljeća – 1991. godina)], Novoe literaturnoe obozrenie, Moskva 2011, 1024 str.

            U najnovijoj monografiji autor nastavlja istraživanje rusko-južnoslavenskih tema, ovoga puta ograničavajući istraživanje na vremenski period koji započinje neposredno prije Prvoga svjetskog rata i traje do raspada obaju država – Jugoslavije i Sovjetskog Saveza – početkom devedesetih godina. Navedeno razdoblje čini uokvirenu cjelinu koja obuhvaća mnoga pitanja odnosa između dviju strana: boljševizam i austromarksizam, odnos Sovjetske Rusije i Kraljevine Jugoslavije, veze Komunističke internacionale i Komunističke partije Jugoslavije, suprotstavljenost i zajedništvo tijekom Drugoga svjetskog rata, socijalistička izgradnja SSSR-a i nove Jugoslavije, međusobni konflikti partijskih i državnih rukovodstava i raspad dviju država. Bez obzira na društveno-političke promjene u proteklih dvadesetak godina, koje su omogućile slobodniji, neopterećeniji pristup povijesnim istraživanjima, navedene su teme još uvijek nedovoljno istražene u ruskoj historiografiji. Prema riječima Sergeja Romanjenka, sovjetsko-jugolavenski odnosi, slično kao i u vrijeme svevlašća komunističke partije i ideološko-propagandne podčinjenosti historiografskih istraživanja, paradoksalno, još uvijek predstavljaju jednu od najzatvorenijih, tabuiziranih tema ruske historiografije. Tek danas, navodi autor, stvoreni su uvjeti za istraživanje evolucije odnosa između Sovjetskog Saveza s jedne strane i južnoslavenskih narodnih pokreta, nezavisnih država i njihove zajedničke države s druge. Tome je značajno pridonio rad ruskih povjesničara na pronalasku i objavljivanju dijela materijala i dokumenata najviših državnih organa SSSR-a, ponajviše za period od 1920-ih do početka 1960-ih godina.

            Na temelju širokog kruga neobjavljenih i tiskanih izvora iz ruskih i stranih arhiva, znanstvenoj literaturi, kao i sovjetske i jugoslavenske memoaristike, autor razmatra najvažnije događaje u odnosima Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Uspoređuje političke smjerove dviju zemalja u razvoju uzajamnih odnosa i međusobne političke poglede najvišeg rukovodstva. Osim državno-političkih elemenata u uzajamnim odnosima, autor u znanstvenom radu osobitu pažnju posvećuje koncepcijama različitih povijesnih i regionalnih varijanata “slavenske ideje”, koje su se u obliku mitologema i ideologema pojavljivale u promjenjivim povijesnim okolnostima. Pored toga, u knjizi se razmatra značenje i uloga “sovjetskog pitanja” u jugoslavenskoj politici međuratnog i poslijeratnog perioda, kao i zastupljenost “jugoslavenskog faktora” u vanjskoj, ali i unutrašnjoj politici Sovjetskog Saveza. Analizira se suprotstavljenost nacionalno-državnih interesa i političko-ideoloških koncepcija Sovjetskog Saveza i dviju Jugoslavija koje su u određenim etapama razvoja onemogućavale uspostavljanje stabilnih diplomatskih veza i dovodile do oštrih sukoba i kriza u međusobnim odnosima.

            U uvodnom dijelu monografije, pod nazivom “Hladno ljeto” 1948, Romanjenko ističe sukob sovjetskog i jugoslavenskog državnog i partijskog rukovodstva na čelu s Josifom V. Staljinom i Josipom Brozom Titom 1948-1953. godine kao događaj sa značajnim i dugoročnim posljedicama za obje države. Konflikt, izazvan oprečnošću nacionalno-državnih interesa i uvjetovan geopolitičkim položajem obaju zemalja, pretvorio se u personalni sukob dvojice tada neospornih lidera, da bi uskoro prerastao u ideološko suparništvo u međunarodnom komunističkom pokretu. Međutim, u pojedinim povijesnim etapama odnosi dviju država nosili su atribute konflikta kroz cijeli razmatrani period manifestirajući se s različitim osobinama i stupnjem intenziteta. Bez razumijevanja osnovnih uzroka, suštine i povijesnih rezultata sovjetsko-jugoslavenskog konflikta u cijelosti i njegove najoštrije faze 1948-1953, ističe autor, nemoguće je razumjeti događaje u drugim zemljama Istočnog bloka sve do raspleta političkih zbivanja nastankom samostalnih država na postjugoslavenskom prostoru. Uz obrazloženje predmeta i polaznih točaka na kojima se temelji istraživanje, autor donosi pojmovnik terminologije ključne za tumačenje i razumijevanje povijesnih pojava obrađenih u ovoj knjizi.

            Osim uvodnog dijela, zaključka i kazala imena, monografija sadrži sedam poglavlja podijeljenih na više potpoglavlja. U prvom poglavlju pod nazivom Rat i revolucija: od “slavenskog bratstva” prema proleterskom internacionalizmu: Vladimir Lenjin i Lav Trocki – Nikola Pašić i Ante Trumbić 1908-1918. autor razmatra politički odnos ruske carske vlasti prema južnoslavenskom pitanju početkom 20. stoljeća. Osim toga, analizira pogled radikalnog krila ruskih socijal-demokrata-boljševika na problem teritorijalno-političkih promjena na jugoistoku Europe u okolnostima Prvoga svjetskog rata. Na početku prošloga stoljeća, ističe autor, slavenski etnokonfesionalni, u mnogome mitološki, orijentiri u odnosu prema južnoslavenskim narodima zamjenjuju se geopolitičkim, ekonomskim i vojnim osnovama. Ipak, “slavenski motivi” zadržali su svoju ulogu u svojstvu propagandnog oružja zbog svoje ukorijenjenosti u masovnom raspoloženju i tradicionalnim predodžbama ruskog dijela stanovništva Ruskog Carstva.

U istom razdoblju boljševičke koncepcije principijelno su se temeljile na odbacivanju nasljeđa Ruskog Carstva – monarhizma i imperijalizma, ruskog etničkog nacionalizma i ideje “slavenskog bratstva”. Zamijenili su ih principi proleterskog internacionalizma, svjetske revolucije i nacionalnog samoopredjeljenja. Kritika boljševičkih teoretičara Lava Trockog i Vladimira Lenjina bila je usmjerena na politiku vladajućih slojeva zbog eksploatiranja “slavenske ideje”, imperijalističkih pretenzija i velikoruskog nacionalizma. Rješenje južnoslavenskog pitanja u nestabilnoj balkanskoj regiji boljševici su vidjeli u stvaranju federalne balkanske države (ideja formiranja Balkanske federacije – bilo monarhijskog, bilo republikanskog uređenja – postojala je u Rusiji od druge polovice 19. stoljeća) pobjedom radničko-seljačke revolucije. Ipak, u balkanskoj politici ratnog perioda, pa i nakon preuzimanja vlasti, boljševici su zadržali oslonac na nacionalne pokrete Južnih Slavena. Do 1918. godine takav se vanjskopolitički pristup odrazio u simpatijama boljševičkih vođa prema Srbiji, posebno prema “revolucionarima” iz organizacije “Crna ruka”. Istovremeno, ističe Romanjenko, boljševički vođe nisu uočavali jedan od najoštrijih problema Austro-Ugarske – suparništvo hrvatskog i srpskog nacionalnog pokreta.

S druge strane, kraljevska vlada Srbije i Jugoslavenski odbor nisu skrivali svoj negativni odnos prema idejama i djelatnosti boljševika. Cilj – stvaranje nove južnoslavenske države – bio  je vezan uz pobjedu Antante u ratu. Nasuprot tome, potpisivanje Brest-Litovskog mira između Sovjetske Rusije i Njemačke značilo je priznavanje cjelovitosti Austro-Ugarske i legitimnosti habsburške dinastije.

O proturječnostima u stavovima vladajuće dinastije Karađorđevića i vlade Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (Kraljevine Jugoslavije) s jedne strane, i boljševičkog rukovodstva Sovjetske Rusije (Sovjetskog Saveza) govori se u drugom poglavlju “Diktatura proletarijata” i “diktatura kralja Aleksandra”: Josif Staljin – dinastija Karađorđevića 1918-1941. Autor analizira odnos dviju država koji je u međuratnom periodu obilježavalo čvrsto neprijateljstvo, uvjetovano ideološkim i geopolitičkim razlozima, kao i osobitostima sudbina i karaktera predstavnika vladajućeg sloja obaju strana. Nepomirljive razlike u unutrašnjoj i vanjskoj politici SSSR-a i Kraljevine SHS/Jugoslavije sprječavale su uspostavljanje diplomatskih odnosa sve dok značajne promjene međunarodnih političkih okolnosti u Europi krajem 1930-ih godina i početak Drugog svjetskog rata nisu primorale suprotstavljene strane na traženje vanjskih oslonaca protiv zajedničke opasnosti. Osim odnosa vladajućih režima autor razmatra veze i utjecaj ostalih društveno-političkih faktora na međunarodne odnose. Značajan uteg približavanju dviju zemalja bila je brojna ruska “bijela” emigracija u Jugoslaviji i djelovanje Komunističke partije Jugoslavije. Istovremeno sa sukobom diktature proletarijata u Moskvi i diktature kralja Aleksandra u Beogradu, Komunistička internacionala, napominje autor, za kojom je stajao Kremalj, teško je nalazila zajednički jezik s Komunističkom partijom Jugoslavije zbog različitog pristupa nacionalnom pitanju, pristupu socijalnoj revoluciji i unutarnjih proturječja u KPJ. Odnosi će biti dodatno otežani zbog masovnih čistki u drugoj polovici tridesetih godina u kojima su stradali brojni jugoslavenski komunisti. Tijekom 1920-ih godina politika sovjetskog rukovodstva, koja je u tom periodu imala obilježja nacional-boljševizma, oslanjala se na prostoru Jugoslavije ne samo na KPJ, nego i na hrvatski nacionalni pokret. Ipak, tvrdi autor, poslije propasti “operacije Radić”, sovjetsko vodstvo ponovno se okrenulo oslanjanju na pripadnike organizacije “Crna ruka” i Komunističku partiju Jugoslavije, vidjevši u njima simbol i sredstvo širenja na Europu i svijet svojih ideoloških – klasnih i geopolitičkih ideja. Međutim, dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj 1933. promijenio se odnos Kremlja i Kominterne prema Jugoslaviji. Cilj više nije bio rušenje jugoslavenske države kao produkta imperijalističkog rata, nego očuvanje njene cjelovitosti.

U međuratnom periodu značajne transformacije doživjela je uloga “slavenske ideje”. Praktički u svim slavenskim zemljama koncepcija slavenske povezanosti potisnuta je u drugi plan pred klasnim i socijalnim teorijama, kao i pred strogo nacionalnim samoopredjeljenjem. Međutim, približavanjem i tijekom ratnih sukoba, sovjetsko rukovodstvo upotrebljavalo je slavensku ideju, u promijenjenoj formi i ispunjenu drugim sadržajem, radi unutarnje društvene konsolidacije kao i u vrijeme Prvog svjetskog rata.

U trećem poglavlju Izbor Josifa Staljina: Valter ili Draža? 1941-1945. razmatra se odnos Sovjetskog Saveza prema složenoj situaciji na balkanskom prostoru tijekom Drugoga svjetskog rata. U promijenjenim međunarodnim okolnostima od kraja 1930-ih godina mijenjaju se polazišta sovjetske vanjske politike i međunarodnog komunističkog pokreta. Svjetskom komunističkom pokretu namijenjena je tako uloga djelovanja u smjeru podrške Sovjetskom Savezu, dok su ideološke predodžbe i klasna suprotstavljenost stavljeni u drugi plan. Iako pitanje sudbine Jugoslavije nije bilo zastupljeno u dokumentu pakta Molotova i Ribbentropa iz 1939. godine, sovjetsko se vodstvo, navodi autor, u daljnjim pregovorima s njemačkim vodstvom jasno zalagalo protiv komadanja Jugoslavije, što je bilo u suprotnosti s njemačkim stavom. U poglavlju se razmatra odnos Kremlja prema svim suprotstavljenim stranama s jugoslavenskog prostora, kao i sudbina ruskih emigranata koji su se uključili u borbe sukobljenih skupina. Analizirajući prepisku sovjetske i jugoslavenske ambasade u Londonu i Moskvi sa svojim vladama, autor prikazuje evoluciju odnosa sovjetskih vlasti prema kraljevskoj vladi u emigraciji. Odnosi su se razvijali silaznom putanjom, što se manifestiralo u razilaženjima oko budućeg uređenja Balkana i borbi za utjecaj nad balkanskim prostorom.  Isto tako, autor navodi i brojna razilaženja u odnosima sovjetskog vrha i vodstva antifašističkog pokreta, koje je u mnogome djelovalo bez prethodnog usuglašavanja odluka sa Moskvom. Usprkos čestim primjedbama iz Kremlja, komunističkom vodstvu pristizala je značajna pomoć iz Sovjetskog Saveza u vojnim materijalima i izgradnji novog društveno-političkog uređenja.

Četvrto poglavlje Zaleđena eksplozija: “proleterski internacionalizam” i/ili “slavensko bratstvo”: Josif Staljin – Josip Broz Tito 1945-1953. posvećeno je periodu najintenzivnije suradnje Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, ali i najoštrijem sukobu u povijesti njihovih odnosa. Sergej Romanjenko objašnjava genezu odnosa sovjetskog i jugoslavenskog vodstva koji su utjecali na formiranje uzajamnih stavova, analizira  neposredne uzroke sukoba dviju država i njegove posljedice. Autor naglašava da uzroci sukoba ne leže samo u psihološkom konfliktu dviju sličnih ličnosti i ne nalaze se samo u nesuglasicama rukovodstva dviju država oko “izgradnje socijalizma”, koje su javljaju kasnije. To je bio, ističe autor, sukob tradicionalnih varijanata slavenske ideje – ruske, centralnoeuropske i južnoslavenske – balkanske. Veliku ulogu, smatra autor, odigrale su ideologija i psihologija velikoruskog nacionalizma i centralizma zajedno s etnokonfesionalnim elementima ruske duhovne kulture i antisemitizmom. Autor karakterizira konflikt kao geokomunistički sukob dviju partija koje imaju pretenzije na prvenstvo u međunarodnom komunističkom pokretu i kao odraz etnoteritorijalne krize na Balkanu u Središnjoj Europi zbog neriješenih graničnih pitanja. Zbog toga je ovaj sukob bio povijesno neizbježna proturječnost između interesa dviju država koje su na različite načine vidjele Balkan sferom svojeg utjecaja, zaključuje autor.

Analizirajući posljedice sukoba autor navodi, između ostalog,  mogućnost postojanja planova za vojni napad na Jugoslaviju neposredno nakon početka sukoba, kao i planova za atentat na jugoslavenskog vođu. Isto tako, autor se osvrće i na posljedice sovjetsko-jugoslavenskog prekida veza na znanstvena istraživanja i položaj slavistike u složenim međudržavnim okolnostima.

Peto poglavlje Hrušovljeva “zatopljenja” i Titova “zahlađenja”: Nikita Hruščov – Josip Broz Tito 1953-1964. nastavlja se na vremenski period u kojem je jugoslavenski faktor ponovno, kao i u predrevolucionarnom periodu, igrao značajnu ulogu u unutarnjim političkim borbama za vlast u Kremlju. Autor u ovom poglavlju opisuje put obnavljanja odnosa dviju država koji je rezultirao potpisivanjem deklaracija kojima je potvrđen ravnopravan položaj Jugoslavije i samostalnost u odabiru puta “izgradnje socijalizma”. Autor također prikazuje kako su se nepravocrtno razvijali odnosi dviju država i partija, prolazeći etape ponovnog zahladnjenja odnosa. U navedenom razdoblju Jugoslavija je imala osobitu važnost u unutarnjoj politici SSSR-a. Autor analizira brojne prepreke na koje je Nikita Hruščov nailazio unutar sovjetskog vrha u prevladavanju sukoba s jugoslavenskim vodstvom i ustrajnosti na održavanju bliskih veza. Autor pokazuje kako se jugoslavensko pitanje koristilo za međusobne optužbe u borbi među potencijalnim nasljednicima Staljina – grupacijama Lavrentija Berije, Georgija Maljenkova i Andreja Ždanova. Nakon Staljinove smrti 1953. godine, navodi autor, Berija je optužen za tajne veze s Titom i jugoslavenskim vrhom. Već 1955. godine kritike su bile usmjerene prema Vjačeslavu Molotovu i njegovom antijugoslavenskom djelovanju i utjecaju na Staljina. Narednih godina u unutarnjim sukobima sovjetskog rukovodstva optužbe zbog jugoslavenskog pitanja igrale su ulogu u svrgavanju “antipartijske grupe” V. Molotov, G. Maljenkov, L. Kaganovič. Zbog mogućeg širenja utjecaja alternativnih pristupa u zemljama “narodne demokracije” i različitih političkih pogleda i interesa, složenosti u uzajamnim odnosima javljale su se i zbog međunarodnih okolnosti (Mađarske revolucije) i zbog unutarnjih pitanja (program Saveza komunista Jugoslavije).

U šestom poglavlju Intervencije protiv reformi: “Zastoj” za života i posmrtni teški dani: Leonid Brežnjev – Josip Broz Tito 1964-1985. autor analizira odnos politike Leonida Brežnjeva prema Jugoslaviji. Novi sovjetski lider, ističe autor, naslijedio je suprotstavljenost novim ideološkim i geopolitičkim protivnicima – kineskim i albanskim komunistima. U takvim, okolnostima jugoslavensko pitanje – kao unutarnje pitanje u sovjetskoj politici – izgubilo je značenje, sve do kraja 1980-ih godina. Novo vodstvo nije imalo namjeru vraćanja na stare konflikte u intenzivnoj i otvorenoj formi. Analizirajući period 1968-1971, autor opisuje nova zahlađenja u sovjetsko-jugoslavenskim odnosima. Na njih su utjecali, navodi autor, ne samo događaji u Pragu 1968. godine, nego i zaokret sovjetske politike u smjeru “blage rehabilitacije” Staljina i staljinizma. Sporom oko Čehoslovačke tako se nastavilo ideološko suparništvo u komunističkom pokretu i geopolitičko u Srednjoj Europi, započeto u 1940-im godinama 20. stoljeća. Godine 1971, ističe autor, sovjetsko državno i partijsko vodstvo dalo je jasnu potporu Titu protiv unutarpartijskih reformatorskih pokreta u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji.

Sedmo poglavlje “Perestrojka”, puč i/ili revolucije? Od proleterskog internacionalizma prema “slavenskom bratstvu”: Mihail Gorbačov i “kolektivno rukovodstvo” SFRJ 1985-1991. autor analizira političke promjene u Sovjetskom Savezu krajem 1980-ih godina koje su značajno utjecale na razvoj događaja u Jugoslaviji i uzajamne odnose dviju država. Novi sovjetski lider Mihail Gorbačov, ističe autor, inicirao je konačno pomirenje s Jugoslavijom. Prilikom posjete Jugoslaviji Gorbačov je naglasio krivnju sovjetskog rukovodstva za narušavanje dobrih odnosa i istaknuo princip samostalnog odabira modela razvoja. Vodstvo Sovjetskog Saveza time je pokazalo da Jugoslaviju više ne smatra suparnikom u međunarodnom komunističkom pokretu i Srednjoj Europi. Razvoj događaja krajem 1980-ih godina u Jugoslaviji postao je upozorenje sovjetskom rukovodstvu na mogući rasplet događaja u Sovjetskom Savezu. Gorbačov, navodi autor, nije odobravao korištenje sile za spas Sovjetskog Saveza. Zbog toga nije mogao niti htio podržati Slobodana Miloševića, koji je, prema riječima autora, ratoborni srpski etnički nacionalizam učinio glavnom političkom kartom, nastojeći održati Jugoslaviju na velikosrpskim osnovama. S druge strane, ističe autor, Gorbačovu nisu bili bliski niti ciljevi hrvatskog nacionalnog pokreta, ponajviše varijante stvaranja monoetničkih država u maksimalnim granicama. Ipak, nastojanja i posredovanje Gorbačova u pronalaženju dogovora između dviju suprotstavljenih strana unutar same Jugoslavije nisu urodili plodom.

U svojoj izuzetno opsežnoj i sadržajnoj knjizi Sergej Romanjenko na pregledan i jasan način pokazuje razvoj odnosa Sovjetskog Saveza (Rusije) i naroda nekadašnje Jugoslavije kroz veći dio 20. stoljeća. Detaljno analizira i traži uzroke i posljedice određenih događaja i pojava u novijoj povijesti Sovjetskog Saveza i dviju Jugoslavija te prati njihov razvoj kroz pojedine povijesne etape. Time pronalazi stanovite zakonitosti i ponavljanja u odnosima dviju zemalja, što daje mogućnost jasnijeg razumijevanja novije povijesti obaju država i veza njihovih naroda.

Sonja Vresk