Duje Jakovčević – Prikaz knjige: Zeev Sternhell, The Anti-Enlightenment Tradition, Yale University Press, New Haven – London 2010, 532 str.

Zeev Sternhell, The Anti-Enlightenment Tradition, Yale University Press, New Haven – London 2010, 532 str.

Ime Zeeva Sternhella, izraelskog povjesničara ideja i profesora političkih znanosti na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, dobro je poznato svima upućenima u problematiku povijesnog fenomena fašizma. Autor knjiga Neither Right nor Left: Fascist Ideology in France (University of California Press, Berkeley, 1986) i The Birth of Fascist Ideology: From Cultural Rebellion to Political Revolution (Princeton University Press, Princeton, 1994) u svojem je najnovijem djelu odlučio istražiti prošlost reakcije protiv filozofije prosvjetiteljstva i posljedično tomu njenih izdanaka u idejama liberalizma, demokracije i utilitarizma, kao jedne od sastavnih komponenti fašističke ideologije.

            U uvodnom poglavlju (1-39) autor zacrtava temeljne pojmove koje će koristiti u svojoj analizi. U 18. stoljeće smješteni su kako pojmovi prosvjetiteljstva i univerzalno-racionalističke modernosti, ali i antiprosvjetiteljstva kao izvorišta jedne druge, kolektivističke, iracionalističke te naposljetku i nacionalističke modernosti. Antiprosvjetiteljstvo koje zanima Sternhella zato je više od pukog antimodernizma. Uz tu tendenciju povezat će pojmove suvremenog neokonzervativizma i “blokiranog” liberalizma, trajno obilježenog odbijanjem ne samo demokracije nego i duhovne tradicije prosvjetiteljstva. Što se tiče metodologije, Sternhell kreće od Arthura O. Lovejoya kao zastupnika autonomije ideja, te nastavlja s razmatranjima pristupa Maxa Rouchéa koji razlikuje izvorno značenje teksta od onog do kojeg dolazi čitatelj i kontekstualizma od Quentina Skinnera nadalje. Premda se ne zadovoljava tek marljivim pročešljavanjem tekstova koje podrazumijeva autonomija “jedinice-ideje” (unit-idea), autor ipak smatra da se interpretacija ne može potpuno odvojiti od piščevih namjera. Također, priznaje kako se ideje mogu shvaćati kao proizvod specifičnih okolnosti, ali im ne poriče njihovu zasebnu važnost i utjecaj.

            U prvom poglavlju (40-92), nazvanom The Clash of Traditions, autor se bavi usponom prosvjetiteljstva kao i pojavom njegovih protivnika i osporavatelja. Izraz kojemu ovo poglavlje duguje svoj naslov izvorno pripada Hippolyteu Taineu: odnos prosvjetiteljstva i antiprosvjetiteljstva više je od običnog dijaloga. Na jednoj je strani racionalizam, na drugoj aristokratske predrasude; philosophes nasuprot autoritetu vjere; univerzalno protiv kulta partikularnog. Naznačeni su i akteri na objema stranama. Očekivano, prosvjetiteljstvo se veže uz imena Rousseaua, Montesquieua, Voltairea i Kanta, dok se na drugoj strani nalaze ličnosti Burkea, Herdera, Renana, Carlylea, pa i samog Tainea, a taj lanac uključuje također i Spenglera.

            Sljedeće poglavlje, The Foundations of a Different Modernity (93-140), otvoreno je razmatranjem filozofije Giambattiste Vica. Iako je pod svojim geslom verum-factum napadao racionalizam i individualnu autonomiju kao temeljne postavke prosvjetiteljstva, ovaj je mislilac ipak morao još dugo čekati da ga se ponovo otkrije, štoviše proglasi genijem. Burke i Herder došli su nakon Vica, ali je njihov utjecaj bio neposredan. Teza o čovjeku kao o produktu povijesti, a ne autonomnom biću čiji je karakter svuda više-manje isti, čitatelja odvodi od Herdera k Meineckeu – riječ je, naime, o začetku historicizma u smislu zamjene individualizirajućeg zapažanja generalizirajućim pogledom na tijek povijesti. Herderovske utjecaje prigrlio je Renan, smatrajući Nijemca “kraljem filozofa”, a tome je Taine pridodao i svoju sklonost Carlyleovoj puritanskoj mistici. No, simptomatično je to što su se začetnici druge modernosti od početka koristili inventarom prosvjetiteljstva kako bi ga uzdrmali: nije li o Providnosti kao sili koja usmjerava ljude još prije Herdera pisao Bossuet, nije li Montesquieu otkrio utjecaj podneblja na oblikovanje ljudskih društava, ne dolazi li od Voltairea ideja o potrebi utemeljenja kulturne historije umjesto isključivosti one dinastičke, pitanja su koja u tom kontekstu iznosi Sternhell.

            Razmatranja o Herderu i Burkeu proširena su u poglavlju The Revolt Against Reason and Natural Rights (141-186). Kroz odnos Herdera, luteranskog pastora iz Rige, prema Kantu, Sternhell naglašava njegovu odbojnost prema sekularnoj filozofiji povijesti bez mjesta za ulogu Providnosti, kao i njegovo divljenje hijerarhičnom poretku mladih nacija kojima pripada budućnost. Kod Burkea je indikativan odnos prema američkom ratu za nezavisnost. Premda je ostao upamćen kao apologet kolonista, Burke se nikad nije izmirio s njihovim inzistiranjem na prirodnom pravu (opet, u Lockeu je Taine vidio samo kodifikatora povijesnih prava Engleza, što prilično nalikuje na Burkeovo promatranje Slavne revolucije), stoga je u pogledu Amerike kod njega nakon 1777. godine nastupila upadljiva šutnja koja se pred kraj života pretvorila u prijekor. Pošast prirodnog prava trebalo je ograničiti na naciju ribara i farmera na drugoj obali Atlantika, a kada je ona došla na drugu stranu Kanala i zahvatila silu ništa manju od Engleske, bio je to razlog za paniku.

            The Political Culture of Prejudice (187-222) je poglavlje koje nastavlja kretanje zadanim smjerom kod Burkea. Podređujući pojedinca obitelji, klanu i na kraju domovini, Burke je prema Sternhellovom mišljenju došao na prag ideologije nacionalizma, što je i demonstrirao zalaganjem za samostalnost Korzike i Poljske. Vrlo je zanimljiva usporedba s Josephom de Maistreom, koji nije bio ništa manji poštovatelj engleske “konstitucije” – u smislu društvenog poretka i uređenja, a ne liberalnog i građanskog Ustava. Određujući ga kao ništa većeg ni manjeg protivnika prosvjetiteljstva nego što je bio Burke, autor daje sliku koja je bitno drugačija od uobičajenog poimanja de Maistrea kao pomahnitalog reakcionara, pa čak i prvog fašista, kako će ga okarakterizirati Isaiah Berlin. Podređivanje pojedinca društvu nalazi se i kod Tainea, čiji je liberalizam bio dosljedno antidemokratski i antiprosvjetiteljski, dakle – “blokirani”.

            Političke implikacije misli različitih antiprosvjetitelja razrađene su u poglavlju The Law of Inequality and the War on Democracy (223-273). Precizno kontekstualizirajući Burkea u okvirima korumpirane engleske oligarhije 18. stoljeća u kojoj je ustrajno vidio najbolji od svih mogućih svjetova, Sternhell u njemu vidi zastupnika vlasti elita u ime organskog jedinstva nacije. U Renanovom slučaju, radi se o nepomirljivom protivniku ne samo demokracije, nego i buržoaske filisterije, aristokratske dekadencije i apsolutizma monarhije, što je bilo popraćeno i naznakama antisemitizma. Na koncu autor dolazi do Carlylea, koji je polazeći od puritanskog duha tražio novog Cromwella spremnog na obračun sa svime što je ujedno tištilo i Renana. No, za razliku od prethodne dvojice, prorok herojskog u povijesti nije prezirao mase njihovim intenzitetom, dapače nudio je plan socijalne reforme kakvog se ne bi postidio ni Louis Blanc.

            U poglavlju The Intellectual Foundations of Nationalism (274-314) autor se vraća Herderu. Burkeov je nacionalni osjećaj bio privjesak namijenjen očuvanju starog režima, a Herderov je nacionalizam bio spreman udariti na taj isti stari režim kako bi u konačnici zapriječio put prosvjetiteljstvu, francuskoj izmišljotini nepomirljivoj s nacionalnim karakterom Nijemaca. U Sternhellovom tumačenju Herderova je filozofija bila početak tradicije konzervativne revolucije, revolucije zdesna.

            The Crisis of Civilization, Relativism, and the Death of Universal Values at the Beginning of the Twentieth Century (315-372) poglavlje je u kojem autor uglavnom rezimira svoja prethodno poznata razmatranja o počecima fašističke ideologije. Dio te epohe bila je antiracionalistička revizija marksizma Georgesa Sorela sa svojim mitovima umjesto razuma, a divljenje za klasicizam očišćen od racionalizma dijelio je s Charlesom Maurrasom, neprikrivenim pristašom diktature i ideologom Francuske akcije. Croceovo nadahnjivanje Vicom, protivljenje demokraciji i cjelokupnoj duhovnoj ostavštini prosvjetiteljstva utjelovljeno u krilatici “Protiv 18. stoljeća” pokazuje kako je njegova početna podrška Mussoliniju bila mnogo više od osobne ili nacionalne talijanske parenteze, slučajne pogreške. Herderove učenike lako je identificirati: to je prije svega Maurice Barrés sa svojim nacionalizmom zemlje i mrtvih, no sve Herderove postavke dovedene do ekstrema – bilo da je riječ o nacionalizmu, cikličnom pesimizmu ili relativizmu – autor nalazi u Spengleru i njegovoj Propasti Zapada. Zanimljiva je Spenglerova dodirna točka s Horkheimerom i Adornom, za koje je dominacija čovjeka nad prirodom završila u totalnoj dominaciji nad čovjekom zbog eliminacije dualiteta subjekta i objekta. Ideja dijalektike razuma zajednička je, no za Spenglera je već samo oslobođenje čovjeka bilo razlogom razdvajanja subjekta od objekta.

            The Anti-Enlightenment of the Cold War (372-421) poglavlje je u kojem autor kritički sagledava hladnoratovsko traženje analogija između Francuske i Oktobarske Revolucije, jakobinaca i boljševika, prosvjetiteljstva i totalitarizma. Dominantno mjesto tu pripada Isaiji Berlinu. Svrstavanje ovog liberalnog mislioca u okvire antiprosvjetiteljstva ipak ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Bio je to najutjecajniji Herderov sljedbenik nakon Drugog svjetskog rata, koji je u svom uzoru vidio bezazlenog ljubitelja nacionalnih raznolikosti, a krivnju za katastrofe 20. stoljeća svaljivao ne samo na leđa Rousseaua kao idejnog začetnika Francuske revolucije nego čak i na Condorceta i Helvetiusa. Sternhell uvjerljivo demonstrira kako je Berlinova teza o dva tipa slobode strana prosvjetiteljskoj tradiciji 18. stoljeća od Rousseaua do Kanta, a krajnji rezultat je konfuzija u kojoj je liberalizam nemoguć s apsolutnom osnovom ali i bez nje. Berlinov liberalizam je, naravno, “blokiran”. Sternhell usto uočava i postmodernistički stav da “sve prolazi” kao posljedicu odustajanja od uspostavljanja jedinstvene metodologije u društvenim znanostima.

            Knjigu zatvara epilog (422-444) u kojem autor iznosi svoja razmatranja o prirodi suvremenog neokonzervativizma. Povjesničari bi pritom trebali obratiti pažnju na Sternhellovu kritiku svojih kolega, između ostalog Gertrude Himmelfarb kojoj zamjera još jedan pokušaj prikazivanja Burkea kao liberalnog i prosvijećenog mislioca kao i osudu francuske prosvjetiteljske tradicije, Françoisa Fureta s njegovim selektivnim koliko i eklektičnim čitanjem Tocquevillea, te Ernsta Noltea kojeg promatra kao posljednjeg u nizu apologeta njemačkog nacionalnog karaktera u čije je ime zanemario gotovo dva stoljeća duboko ukorijenjenog prezira prema racionalizmu i pravima čovjeka.

            Ipak, ovom se djelu mogu uputiti i neke zamjerke. Bilo bi zanimljivo vidjeti Sternhellov osvrt na Horkheimerovu i Adornovu Dijalektiku prosvjetiteljstva, koja je ovako samo uzgred spomenuta. Također, upravo bi pitanje Burkeova nacionalnog osjećaja trebalo biti poticaj za daljnju diskusiju. Takav se zaključak – za razliku od briljantne analize i kontekstualizacije Burkeova protivljenja jednakosti i demokraciji – čini ishitrenim utoliko što jedan složeni povijesni fenomen teži sagledati gotovo isključivo kroz sferu povijesti ideja. Pitanje koje se ovdje nameće jest ono o granicama i dometima tumačenja ove discipline.

            U konačnici, može se konstatirati kako je The Anti-Enlightenment Tradition u svakom slučaju plod iznimne autorove erudicije. Zeev Sternhell se ovom prilikom pokazao kao vrstan kroničar i poznavatelj konzervativnih intelektualaca i njihovih ideja. Opravdano se može reći kako je njegova prethodna aktivnost ovime dobila logičan i poprilično uspješan nastavak. Uza sve to, djelo pruža hrabru i rječitu obranu duhovne baštine prosvjetiteljstva i liberalizma, ne samo od napada s desnice koji su uostalom i glavni razlog njezina nastanka nego i od pomodnih optužbi za eurocentrizam, koja je u našim danima postmoderne i više nego dobrodošla.

 

Duje Jakovčević

(Prikaz je rezultat autorovih dosadašnjih interesa i nastojanja „Desničinih susreta“ za poticanjem predstavljanja recentnih informacija o intelektualnoj historiji i historiji ideja.)