Zrinka Miljan – Prikaz knjige – Jelena Batinić, “Women and Yugoslav Partisans. A History of World War II Resistance”, 2015.

 

Jelena Batinić, Women and Yugoslav Partisans. A History of World War II Resistance, Cambridge University Press, New York 2015, 287 str.

 

Iako su rodne studije doprle u historiografiju tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća u vidu ženske historije te su postale temeljem za kritičku analizu društva, kada se govori o povijesti europskoga Jugoistoka, postoji cijeli niz tema koje su ostale u velikoj mjeri zapostavljene. Ova tvrdnja posebno se odnosi na teritorij zemalja nastalih raspadom socijalističke Jugoslavije u kojima rodna  historija nikako da ulovi korak s ostalim historiografskim pravcima. Tek su rijetke knjige u kojima se obrađuje povijest žena i to uglavnom iz pera inozemnih povjesničarki. Jedna od takvih jest i knjiga povjesničarke Jelene Batinić Women and Yugoslav Partisans. A History of World War II Resistance.

 

Jelena Batinić je povjesničarka koja se specijalizirala za povijest Drugoga svjetskog rata i povijest Istočne Europe, a trenutno radi na Sveučilištu Stanford u Sjedinjenim Američkim Državama. Autorica je članaka objavljenih u nekim od najeminentnijih časopisa koji se bave rodnom historijom, poput Journal of International Women’s Studies i Journal of Women’s History. Budući da se Batinić specijalizirala i za povijest Istočne Europe i za žensku povijest, ali i povijest Drugoga svjetskoga rata, ovom je studijom slučaja pokazala kako metodološki i teorijski pristupiti istraživanju položaja žene partizanke, pripadnice komunističkoga pokreta otpora, tijekom Drugoga svjetskog rata.

 

Knjiga se fokusira na jedan od najupečatljivijih momenata Drugoga svjetskoga rata – masovno sudjelovanje žena, nerijetko u direktnoj borbi, u komunističkome partizanskome pokretu otpora. Svoje je istraživanje Batinić bazirala na arhivskim istraživanjima (iz srpskih arhiva), sekundarnim izvorima (novinama iz svih zemalja bivše Jugoslavije) te na partizanskome folkloru, sjećanjima sudionika te na književnosti i filmskome materijalu. Najvažniji doprinos knjige svakako leži u činjenici da je autorica pojasnila na koji način su rat, revolucija i uspostava komunističkoga sustava utjecali na promjenu u rodnim normama. Autoričin projekt to je vrjedniji jer je prvi takav temeljen na arhivskim izvorima, ali i prvi koji je pokazao koliko je uistinu kompleksan i višeobrazan, navodno, revolucionarni egalitarizam u kombinaciji s tradicionalnim patrijarhalnim normama.

 

U uvodnome dijelu „Introduction“ (str. 1-25) autorica opisuje povijesni i historiografski kontekst knjige te daje prikaz sadržaja monografije. Naglašava da knjiga prije svega predstavlja istraživanje promjena u rodnim normama u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskoga rata, revolucije te nakon uspostave nove države po završetku rata. Svoju analizu autorica je radila na temelju političke retorike, svakodnevne prakse te institucija, dok je svoje djelo svrstala u rodne i ratne studije, komparativne komunističke studije te u studije djelovanja moderne države na pojedinca. Uvodno poglavlje završava kratkim pregledom povijesnoga konteksta u kojem se odvijao Drugi svjetski rat na europskome Jugoistoku. Ono što je posebno velika vrijednost uvodnoga poglavlja jest pregled historiografskih djela napisanih o ženskoj ulozi u Drugome svjetskome ratu iz kojeg je jasno da upravo to nedostaje za teritorij zemalja nastalih raspadom Jugoslavije.

 

Poglavlje broj jedan (str. 26-75) pod nazivom „To the People, She Was a Character from Folk Poetry. The Party’s Mobilizing Rhetoric“ bavi se istraživanjem rodne predodžbe na način koji ju Partija predstavlja širim masama. Partizanski vođe, koji su posebno naglašavali balkansku narodnu kulturu, pokušavali su ju iskoristiti za isto tako izraženo naglašavanje rodne jednakosti. S jedne strane partizanka, središnji lik cjelokupne monografije, predstavljala je narodnu heroinu, a s druge strane novu i modernu ženu socijalističkoga doba. Interferencija tradicionalnoga i suvremenoga partiji je poslužila za pokazivanje i dokazivanje da žena, borkinja, ima pravo na jednakost s muškarcem, što je djelomično i posljedica tadašnjeg trenda koji je služio masovnoj mobilizaciji žena u ratu.

 

U drugome poglavlju (str. 76-123) „The ‘Organized Women’. Developing the AFW“ obrađuje se nastanak ženskoga organiziranog političkoga pokreta – Antifašističke fronte žena. Autorica pokazuje na koji način su seoski običaji i stare rodne podjele rada postale sastavni dio partizanskoga imaginarija. Budući da su muškarci otišli u rat, a žene ostale kod kuće, što je bilo tradicionalno prihvaćeno stajalište, AFŽ je formirana s ciljem mobilizacije žena. Upravo se kroz mobilizaciju žena i AFŽ najbolje može vidjeti diskrepancija između partijske propagande i realnosti – s jedne strane žene su jednake u borbi, ali nikako nemaju pravo na feminizam jer je on smatran dijelom buržoaske tradicije. Iako je AFŽ osnovan s ciljem ženske mobilizacije za rat – kao logistike za muškarce, ali i kao borkinje, imao je i prosvjetiteljsku ulogu koja je podrazumijevala obrazovanje žena i njihov napredak. Unatoč tomu što je bio utemeljen kao jedan od alata kojim je Partija trebala utjecati na žene, s vremenom je ipak razvio svojevrsnu autonomiju i fokusirao se na ženska pitanja.

 

Treće poglavlje (str. 124-167) naslovljeno „The Heroic and the Mundane. Women in the Units“ bavi se partizanskim jedinicama te uključivanjem žena u rat. Iako je u početku oklijevao oko sudjelovanja žena u ratu, Tito je 1942-1943. godine dopustio masovnu mobilizaciju žena, da bi ih krajem rata povukao iz aktivnog ratovanja. Posebnu pažnju autorica je posvetila problemima s kojima se AFŽ i masovna mobilizacija žena susreću na lokalnoj razini. Ovo je poglavlje bazirano i na usmenim izvorima iz kojih je jasno vidljivo da su žene borkinje bile izrazito ponosne na svoje sudjelovanje u ratu. Jedan od doprinosa ovoga poglavlja svakako je i činjenica da je ženska uloga u ratu u Jugoslaviji stavljena u širi kontekst te je promatrana iz komparativnoga aspekta.

 

Poglavlje broj četiri (str. 168-212) pod nazivom „The Personal as a Site of Party Intervention. Privacy and Sexuality“ pokazuje na koji način seksualni život mladih ljudi ima i političku dimenziju. To se posebno odnosilo na žene koje su odlaskom u rat morale zaboraviti na mogućnost da u te četiri godine postanu majke, brojne su se odricale svoje djece na te četiri godine, te ih čak i slale u brojne kampove, neke su pristale na to da im djecu uzmu i ubiju s ciljem dokazivanja odanosti partizanskoj borbi, a neke su zbog ratnih uvjeta i teških fizičkih situacija uopće na biološkoj razini izgubile mogućnost da postanu majke. Poseban naglasak autorica je stavila na privatni život revolucionara te na potrebu da poštuju vrijednosti i norme koje je propagirala Partija, jer bi svaki oblik raskalašenosti za njih mogao biti poguban, pa završiti čak i smrću. Na taj je način Partija vježbala kontrolu nad svojim članovima i vrlo se direktno miješala u njihov život, posebno kažnjavajući na taj način žene, koje su snosile puno gore posljedice od muškaraca ako su tijekom rata ostale trudne.

 

Posljednje, peto poglavlje (str. 213-257), naslova „After the War Was Over. Legacy“, bavi se ženskim pitanjem i položajem po završetku Drugoga svjetskoga rata, te pitanjem na koji su način u svakodnevnu praksu implementirana obećanja o rodnoj ravnopravnosti. Pitanje ravnopravnosti ponovno se promatra na tri razine – ideološkoj, institucionalnoj i onoj stvarnoj. Brigu o pitanju žena nakon Drugoga svjetskog rata nastavlja i dalje voditi AFŽ koji mijenja svoja imena, a zajedno s promjenom imena mijenja i svoje zadaće, tako da na kraju postaje platformom koja želi poboljšati položaj žena u jugoslavenskome društvu – bilo u političkome, kulturnome ili društvenome smislu. U ovome poglavlju autorica obrađuje i na koji način je partizanka prikazivana u jugoslavenskome filmu. U periodu od 1945-1962. godine predstavljala je revolucionarnu ikonu da bi od tada pa do raspada Jugoslavije njezina uloga postala sve jače seksualizirana, a sve manje izmoralizirana.

 

U zaključku „Conclusion“ (str. 258-269) autorica sumira rezultate svojega istraživanja te otvara neka daljnja pitanja na koja tek treba odgovoriti da bi se u potpunosti razumjela uloga žena partizanki u Drugome svjetskome ratu.

 

Knjiga je opremljena ilustracijama, njih ukupno 11, čiji se popis nalazi na samome početku knjige (str. vi). Autorica donosi i bilješku o prijevodu na stranicama vii. i viii. Stranice ix. i x. sadrže zahvalu onima koji su joj bili podrška i pomoć prilikom izrade knjige. Knjiga ima i popis izabrane bibliografije (str. 271-282) te indeks (str. 283-287).

 

Knjiga Women and Yugoslav Partisans. A History of World War II Resistance predstavlja izniman doprinos istraživanju Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, posebno pitanju žena u tome turbulentnome razdoblju. Napisana na dotad neistraženim arhivskim izvorima, knjiga predstavlja i iznimno važan doprinos za istraživače koje zanima rodna historija i Drugi svjetski rat (barem na teritoriju Srbije). Iako se može postaviti pitanje je li moguće pričati o jugoslavenskim partizankama na primjeru isključivo Srbije, pogotovo ako znamo da je partizanska borba imala svoje posebnosti u svakoj državi, neminovan je doprinos koji je knjiga dala ne samo istraživanju ženske povijesti, već i tome da se pokaže na koji način metodološki i konceptualno pristupati pitanju žena i njihove uloge u historiografiji. U konačnici, knjiga doprinosi osvještavanju toga da je rodna historija ta koja predstavlja „zakrpu“ svim ostalim historiografskim pravcima te jedina daje potpune odgovore na postavljene historiografske probleme.

 

Zrinka Miljan