Filip Šimetin Šegvić – Godina Franje Josipa – obilježavanje jedne obljetnice i historiografija

Godina Franje Josipa

Obilježavanje jedne obljetnice i historiografija

 

U posljednjim godinama su, čini se, sve uočljivija raznovrsna popularna obilježavanja obljetnica važnih povijesnih događaja ili osoba. Taj trend uz sebe veže vrlo ambivalentne pojave, jer s jedne strane nepobitno pozitivno utječe na znanstvenu obradu određenih tema, popularizaciju i širu recepciju u javnosti. S druge strane, naročito kada je riječ o osobama, trend demitologiziranja često sa sobom veže i u određenoj mjeri novu mitologizaciju, učitavanje i redefiniranja djelovanja pojedinaca, njihovog djela ili čitavih događaja. Budući da se sve češće radi o javnim manifestacijama koje objedinjuju različite aspekte – znanost, popularnu kulturu, turizam, popularizaciju itd. – može se govoriti i o davno uvriježenom fenomenu „invention of tradition“ koji su uveli britanski povjesničari u krugu časopisa Past & Present.

Na prvom mjestu će, nedvojbeno sve do početka 2019. godine, svakako biti široko obilježavanje obljetnica vezanih uz Prvi svjetski rat, koje sa sobom vuku mnogo više negoli dotada uobičajene prigodničarske forme komemoracije. Obljetnica Prvog svjetskog rata izazvala je – potpomognuta komercijalizacijom znanosti, izmijenjenom javnom percepcijom u odnosu na povijest (nacionalnu i zajedničku – europsku, rjeđe svjetsku), propulzivnošću sve učestalijih akademskih ili znanstvenih skupova i nekim drugim društvenim procesima te ovisno o pojedinim nacionalnim historiografijama – pravi obrat. Ne toliko u metodološkom smislu, koliko u tendenciji da se istraživačka pozornost preusmjeri na najrazličitije probleme istraživanja Prvog svjetskog rata, i to s manje ili više uspjeha.

U sklopu takvog pristupa obljetnicama i obilježavanjima povijesti u 2016. godine svakako se ističe 100. obljetnica smrti dugovječnog habsburškog vladara, habsburškog cara i kralja Franje Josipa I. (1830.-1916.). Kao rijetko koja povijesna osoba Franjo Josip je svojom dugogodišnjom, skoro sedam desetljeća dugom vladavinom (1848.-1916.) obilježio drugu polovicu „dugog“ 19. stoljeća, a kao habsburški je car i kralj prisutan i u kolektivnoj memoriji i kulturi sjećanja kako Nijemaca, Austrijanaca i Mađara, tako i Židova, Poljaka, Čeha, Slovaka, Hrvata, Slovenaca, Srba, Bosanaca, Ukrajinaca, Rusa itd. Franjo Josip kao ličnost predstavlja kompleksnu osobu vladara s vlastitim moralnim kodeksom i tradicionalističkim pristupom vladarskoj dužnosti koju je shvaćao kao „prvi službenik“ države. Upravo je zato ostao zapamćen kao prototip vladara „starog kova“, što je uvijek nanovo izazov znanosti u dešifriranju razina mitologizacije, političkih intencija, inscenacije i psihološkog profila monarha, ali i poticaj plasiranja povijesne ličnosti u sferu komercijalnog, želeći kapitalizirati težnju za romantičarskim vremenima, imperijalni kič ili nostalgično prisjećanje. Prema opsegu različitih znanstvenih i neznanstvenih manifestacija, izložba, skupova, publikacija i sl. moglo bi se, barem ako je suditi prema našem srednjoeuropskom ambijentu, doista govoriti o 2016. kao „godini Franje Josipa“. Ako pretpostavimo da se središnje obilježavanje 100. godišnjice smrti odvija u Beču, nećemo dakako pogriješiti. Prvo, priređene su čak četiri tematski raspodijeljene izložbe koje su međusobno povezane i izuzetno komplementarne.  

U dvorcu Schönbrunn priređena je klasična izložba „Mensch und Herrscher“ („Čovjek i vladar“) koja, bazirajući se na tematskoj i uglavnom kronološkoj matrici, uz pomoć različitih izvora, ključnih dokumenata, patenata, proglasa, zatim fotografija, odora, predmeta iz života itd., dočarava politički i obiteljski život vladara. Jedan od suptilnih naglasaka izložbe, a pokazat će se i općenito obilježavanja 100. godišnjice smrti, je ujedno i „smrt“, odnosno propast Habsburške Monarhije s krajem Prvog svjetskog rata 1918. godine ili – još apstraktnije – tema smrti općenito. Tako izložba u Schönbrunnu započinje i završava prikazima sa sprovoda – carice i kraljice Elizabete (1898.) i Franje Josipa (1916.). Iako je izložba najavljivana i reklamirana kao nov pogled na obiteljski odnosno privatni život vladara, sugerirajući određen odmak od dosadašnjih prikaza, to bi se moglo reći samo u slučaju da se čvrsto držimo nešto „konzervativnije“ historiografije ili ako smo ignorirali noviju historiografiju posljednjih desetljeća. Pod „konzervativnijim“ se djelima misli na ranije biografije objavljene do 1960-ih godina, a naročito knjige Egona Caesara Conte Cortija kod kojih, unatoč bogatstvu različitih podataka i izvora koji do tada nisu bili poznati odnosno dostupni, ipak ostaje primjetna i tendencija mitologizacije pa i mistifikacije određenih kontroverzi.

No zato izložbeni katalog Franz Joseph 1830-1916 koji su uredili Karl Vocelka i Martin Mutschlechner ne ostavlja mnogo prostora za kritiku, jer objedinjuje koncentrirane, sažete, informativne, inovativne, nadasve znanstvene i raznolike esejske priloge različitih uglednih povjesničara kao što su Roman Sandgruber, András Gerő, Werner Telekso, John Boyer, Thomas Just i drugi. Uz očekivano dobru opremljenost kataloga, koja čitatelju daje uvid u dosad rjeđe prikazivane crteže, grafike, slike, predmete i sl. vezane uz lik i djelovanje Franje Josipa, naročito je važan tematski pomak koji uspostavlja vrlo dobru ravnotežu između svježe napisanih priloga ograničenih na političku povijest i biografiju vladara te njegove osnovne karakteristike (vladarska uloga, odnos prema ratu i austrougarskoj vojsci, stil vladanja) i novijih pristupa proučavanja Franje Josipa kroz kulturnohistorijske i druge priloge. Radi se o sažetim esejima koji komprimiraju i nadopunjuju najnovija istraživanja vezana uz Franju Josipa kao osobu, njegovu politiku, svakodnevni život, odnos prema modernoj tehnologiji, kulturi, književnosti itd. Upravo je esejski oblik prikladan način izlaganja najnovijih istraživanja i interpretacije vladara Franje Josipa koji uspostavlja dijalošku komunikaciju sa šire zainteresiranom publikom. Čini se da je obrat prema kulturnoj povijesti, prema kulturnoj antropologiji i proučavanju svakodnevice izuzetno dobro kapitaliziran i kroz kompleks izložbi u Beču i u sadržaju samog kataloga. Treba se samo prisjetiti da je još 1990-ih godina knjiga o privatnom i svakodnevnom životu Habsburgovaca koju su sastavili Lynne Heller i Karl Vocelka (Die Lebenswelt der Habsburger) predstavljala prilični novum. Sada su upravo takvi pristupi proučavanju, i to s višestrukim i različitim metodološkim ili konceptualnim naglascima, afirmirani te predstavljaju okosnicu većine priloga u katalogu kao i izložbenih koncepcija. Tako se novi katalog vrlo vješto nadovezuje na stariji katalog s velike izložbe iz 1980-ih godina pod naslovom Das Zeitalter Kaiser Franz Josephs (2 sveska, „Doba cara Franje Josipa“).

Na centralnu se izložbu u Schönbrunnu potom nadovezuje izložba u carskom Wagenburgu, bečkom muzeju u kojem se čuvaju imperijalne kočije i druga vozila. Ondje je priređen pregled kočija i odjeće koju je Franjo Josip i kao vladar i kao privatna osoba koristio tijekom svoje duge vladavine. Potom je u Hofmobiliendepot, muzeju čija se osnovica sastoji od pozamašne zbirke imperijalnog pokućstva, namještaja i sličnih predmeta, priređena, po mišljenju autora ovog teksta, u sadržajnom smislu možda i najbolja izložba posvećena Franji Josipu. Naime, priređena je izložba pod naslovom „Fest und Alltag“ („Proslave i svakodnevica“) koja se izravno nadovezuje na najnovija istraživanja američkih i austrijskih povjesničara o kulturi javnih proslava u Habsburškoj Monarhiji. Tako su u fokusu izložbe veliki carski jubileji (1898., 1908. i dr.), potom javne proslave te putovanja Franje Josipa I. po različitim zemljama Austro-Ugarske Monarhije, pa je tako prikazan i njegov boravak u Dalmaciji 1875. godine, kao i njegova brojna putovanja u Češku, Galiciju, po Ugarskoj itd. Dvije razine – javna i privatna – kroz tu se temu preko izloženih predmeta, slika i videoprikaza odlično zrcale. Četvrta i posljednja izložba u spomenutom nizu izložbi postavljena je u dvorcu Niederweiden u Donjoj Austriji i posvećena je lovu kao jednoj od najvećih strasti vladara i njegovim aktivnostima u slobodnom vremenu.

Četiri su izložbe dobile i prepoznatljiv vizualni identitet koji je osmislio arhitekt Erich Woschitz, povezujući umjetničku ideju s komercijalno-turističkom komponentom: dok u enterijerima izložba dominira modularna postava, izvana su postavljene velike figure Franje Josipa u različitim pozama i bojama – crvenoj, plavoj, žutoj i zelenoj – plijeneći primjerice kod Josefsplatza, Mariahilferstrasse ili Schönbrunna dodatnu pozornost prolaznika i posjetitelja.

Neovisno o četiri spomenute izložbe priređena je i peta u posebnom izložbenom prostoru Hofburga, odnosno u baroknoj svečanoj prostoriji Nacionalne knjižnice Austrije. Ondje je iz fonda od preko 10.000 fotografija i drugih dokumenata izdvojeno 285 najreprezentativnijih predmeta. Uz pomoć tih izložaka, poput pisama članovima obitelji, prijateljima, prijateljicama i sl., potom školskih uradaka Franje Josipa, vladarskih znamenja, važnih političkih dokumenata i drugih izvora, prikazan je kronološki život vladara od rođenja do smrti. Posebno je pritom dojmljiva studiozna animacija promjena u izgledu Franje Josipa kroz godine.   

Ponovno se pažnja javnosti ponekad nastojala izazvati i navodno kontroverznim dokumentima koji su po prvi put objavljeni. Iz perspektive suvremenih istraživanja sve izložbe o Franji Josipu ne nude previše novih informacija ili gledišta – ako pisma barunice Marije Vetsere, ljubavnice carevića Rudolfa ili korespondenciju cara i njegove prijateljice Katharine Schratt ne smatramo senzacionalnim ili šokantnima. Doduše, austrijska je javnost još 1960-ih znala iznenaditi, pa je tako došlo do masovnih protestnih pisama kada je jedna visokotiražna novina objavila podrugljivu (za tadašnje standarde) karikaturu Franje Josipa ili kada je u novoj ekranizaciji Radetzkymarscha Josepha Rotha car prikazan u noćnoj odori što je izazvalo djelomični bojkot filma. Čak su se i 1980-ih poneki uzbudili na prikazivanje filma Oberst Redl, koji je režirao István Szabó. Međutim, u međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Najzaslužnija je historiografija, koja se sustavno pozabavila kontroverzama kao što je afera Mayerling, odnosno smrt carevića Rudolfa i Marije Vetsere, odnos Franje Josipa s Elizabetom i Rudolfom, razni preljubi i moralne dvoličnosti u carskoj obitelji itd. Te teme nisu, kao ranije, prepuštene legendi, traču i populariziranim nestručnim biografijama, već su od strane vrhunskih povjesničara sustavno, detaljno i studiozno obrađene. Većina bečkih izložba o Franji Josipu pažljivo inkorporiraju te možebitne kontroverze, ali je mnogo zanimljiviji dio posvećen mladosti budućeg vladara, fotodokumentacija, artefakti koji su korišteni u privatnim prilikama ili tijekom svakodnevice te različiti objekti iz osobne prošlosti vladara koji sami po sebi nisu kontroverzni, no nude drugačiji uvid u ličnost i osobnost Franje Josipa.

Spomenuti izuzetno bogati fond fotografija Nacionalne biblioteke omogućio je i dodatno objavljivanje vizualno zanimljivog kataloga Der ewige Kaiser – Franz Joseph I. 1830-1916 („Vječni car – Franjo Josip I., 1830.-1916.“). Za razliku od kataloga iz Muzeja u Schönbrunnu, okosnicu ovog izdanja čine slike, fotografije, različita pisma, karte i dokumenti koji su popraćeni kraćim člancima ili tekstovima, uglavnom posloženi kronološki ili prema određenim temama (obitelj, prijateljstva, odnos s pojedincima, poslugom itd.). Treba također navesti i izložbu portreta i slika koja je, povodom obljetnice, priređena u Belvedereu.

Ne treba niti napomenuti da je uz spomenute izložbe diljem Austrije priređeno još različitih kulturno-znanstvenih priredbi i izložbi, da je na televiziji i radiju program isto tako posvećen obljetnici. U knjižarama se pojavio i veći broj raznih popularnih ili znanstvenih publikacija. Osim različitih magazina kao što je History koji je cijeli broj posvetio Franji Josipu, pojavio se i poveći broj znanstvenih studija. Pored spomenutih kataloga ističu se tako biografije Franje Josipa. Pitanje koje se dakako odmah postavlja je što historiografija, potpomognuta komercijalnim aspektima izdavača koji su nastojali iskoristiti prigodni trenutak za promociju i prodaju knjiga, može o biografiji dugovječnog vladara ponuditi što bi bilo doista novo? 

Osim popularnih biografija treba upozoriti na činjenicu da su brojni austrijski, njemački, francuski, britanski, mađarski, češki, poljski i drugi autori već davno objavili vlastite znanstvene ili stručno-popularne biografije. Primjerice, u Češkoj osim nekoliko prevedenih biografija postoje tako i one napisane od domaćih autora, primjerice Otta Urbana ili Jiříja Pernesa. U Poljskoj je knjiga Stanisława Grodziskog jednostavnog naslova Franciszek Józef I od 1970-ih godina do danas objavljena u više nadopunjenih i izmijenjenih izdanja. Kada je u pitanju hrvatska historiografija, posljednja popularna biografija Franje Josipa objavljena je potkraj 19. stoljeća za njegova života, dok je u stručnom smislu o Franji Josipu među posljednjim opsežnije istraživao i o tome pisao Mario Strecha (vidi knjigu Habsburzi i Hrvati Nevena Budaka, Željka Krušelja i Marija Streche iz 2003. godine u izdanju Srednje Europe). Tako bi 100. godišnjica smrti mogla poslužiti možda i kao poticaj našim izdavačima da se od doista velike količine klasičnih i suvremenijih biografija Franje Josipa napisanih na njemačkom, engleskom, mađarskom, francuskom i drugim jezicima odabere jedna i prevede.

U slučaju austrijske historiografije novi prilozi u formi biografija znatno su manje nužni. Iako zastarjela, djela povjesničara Josefa Redlicha (Kaiser Franz Joseph von Österreich, 1928.) i već spomenutog Egona Caesara Conte Cortija (Kaiser Franz Joseph I., 1950.) dugo su vremena služila kao standardi i u pogledu znanstvenog istraživanja i u pogledu popularne publicistike usmjerene na „dvorski trač“. Izuzetno važan doprinos dao je kasnije francuski povjesničar Habsburgovaca Jean-Paul Bled (François-Joseph, 1987.), koji je koristeći obilato nove izvore i materijale objavljene tijekom 1960-ih i 1970-ih uspio u svojem prikazu vladara ponuditi suvremeni, znatno demitologizirani pogled na Franju Josipa kao osobu, kombinirajući to s novim pristupima u historiografiji okrenutima prema fenomenima reprezentacija, gradnje imperija itd. Bledova biografija svojom opsežnošću i detaljnošću stoga još uvijek predstavlja standardno djelo koje nije nadiđeno. Dapače, ono je nadopunjeno nizom drugih monografija koje su se okrenule pojedinačnim pitanjima što su ih napisali Gunther Rothenberg (Franjo Josip i vojska), András Gerő (odnos s Mađarima i percepcija u Mađarskoj), Daniel Unowsky (putovanja i imperijalne proslave) itd.  

No povodom 100. obljetnice smrti sada se javljaju i druge biografije. Tako su Michaela i Karl Vocelka napisali opsežnu biografiju vladara od ukupno, brojeći pritom i bilješke i literaturu, preko 400 stranica. Pritom treba istaknuti da se Karl Vocelka već ranije etablirao ne samo kao stručnjak za ranonovovjekovnu povijest Habsburške Monarhije, već i za povijest Habsburgovaca te sinteze povijesti Austrije koje su napisane na svjež, živahan i moderan način. Sličan pristup primijenjen je i u novoj knjizi Franz Joseph I. Kaiser von Österreich und König von Ungarn 1830-1916: Eine Biographie (2015.) u izdanju uglednog njemačkog izdavača C. H. Beck. Vješto su isprepleteni detaljni opisi pojedinih epizoda, putovanja, odnosa, sadržaji pisama, pjesme carice Elizabete i opća situacija u Habsburškoj Monarhiji u skladu s normama novijih sinteza, kombinirajući manje poznate detalje s općim mjestima političke i društvene povijesti. To znači da su u knjizi uspješno sažeti dijelovi novih saznanja koja su o samome vladaru ostvarili drugi. Radi se o različitim prilozima, od povjesničara Bleda do netom preminule austrijske povjesničarke Brigitte Hamann – koji su, baveći se životopisima carice Elizabete, carevića Rudolfa ili nadvojvode Franje Ferdinanda, osvijetlili dotada mitologizirane, idealizirane ili nejasne odnose među članovima obitelji te na taj način dali doprinose portretu Franje Josipa kao osobe – ali i prilozima brojnih drugih istraživača koji su kroz pojedinačne radove usmjereni na različite aspekte političkog i privatnog djelovanja vladara. Michaela i Karl Vocelka uspijevaju kroz uravnoteženi, kronologijom i događajima ispunjen, ali nesputan narativ portretirati kompleksnost, višesložnost i ambivalentnost ličnosti Franje Josipa, uvodeći pritom i određen broj novijih informacija ili situacija.

Ugledni izdavač Böhlau također je objavio nešto kraću biografiju Franje Josipa autora Christopha Schmetterera. Mlađi se austrijski pravni povjesničar pritom odlučio na polukronološku strukturu pomoću koje u prvi plan upadaju istaknute teme: unutrašnja i vanjska politika, odnos prema vojsci, Crkvi i kulturi, obiteljski odnosi i privatni život te Prvi svjetski rat. Radi se o jasno napisanoj studiji koja isto tako integrira novija saznanja historiografije, tečno ih povezuje i grupira u cjeline preko kojih se dobiva izoštrena slika o životu i djelovanju Franje Josipa. Tako ova biografija predstavlja komplementarni dodatak nešto tradicionalnijoj knjizi Michaele i Karla Vocelke koja za razliku od nje manje zalazi u analizu vremena u kojem Franjo Josip djeluje ili vlada. Osim drugih skraćenih i popularnih biografija Franje Josipa koje su se pojavile na tržištu, pronalazi se i vrlo zanimljiva knjiga Wernera Teleska i Stefana Schmidla Der verklärte Herrscher. Leben, Tod und Nachleben Kaiser Franz Josephs I. in seinen Repräsentationen („Preobraženi vladar. Život, smrt i nasljeđe cara Franje Josipa I. kroz njegovu reprezentaciju“). Iako je pitanje mitologizacije cara i kralja Franje Josipa u historiografiji i ranije obrađivano, Telesko i Schmidl nude vrlo informativnu, interdisciplinarno izvedenu studiju koja usustavljuje, opisuje i ističe različite modele i moduse reprezentacije tijekom vladareva života, potom u trenutku njegove smrti (dakle za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata) te kroz čitavo 20. stoljeće. Za razliku od sličnih kulturnoantropoloških analiza, studija Teleska i Schmidla obuhvaća izuzetno širok korpus komponenata, pa se reprezentacija vladara ne proučava samo kroz imperijalnu inscenaciju javnih manifestacija ili svečanih proslava, već u književnosti, glazbi, kazalištu, filmu itd. Vrlo je važno što knjiga čitateljima nudi sustavno izrađen i dobro komentiran niz novih izvora kao što su različite operete, slike, televizijski i kinofilmovi i sl. te različite strategije prezentacije vladara unutar kojih je predstavljen, nastojeći uvijek dešifrirati i povijesni kontekst ili intenciju pojedine (političke, kulturne) strategije.  

Na sam dan obilježavanja smrti Franje Josipa, 21. studenog, pripremljene su različite znanstveno-popularne manifestacije, od kojih se ovdje ističe radionica Austrijske akademije znanosti pod naslovom „Der ‘Heilige’ Kaiser. Sakralisierungen Franz Josephs I. in Musik und Kunst“ („’Sveti’ car. Sakralizacija Franje Josipa I. u glazbi i umjetnosti“) na kojoj su sudjelovali Werner Telesko, Christina Wais, Elisabeth Hilscher, Stefan Schmidl i Karl Vocelka. Austrijska nacionalna knjižnica priredila je također simpozij „Franz Joseph I. und die Erinnerung an die Habsburgermonarchie“ („Franjo Josip I. i sjećanje na Habsburšku Monarhiju“) uz sudjelovanje probrane skupine stručnjaka – Marca Bellabarbe, Johna Boyera, Milana Hlavacke, Pietera Judsona, Carla Moosa, Gunde Barth-Scalami, Brigitte Mazohl, Hansa Petschara, Karla Vocelke i Olivera Rathkolba.

I u drugim je srednjoeuropskim zemljama s habsburškom baštinom obilježena velika obljetnica, i to u raznim gradovima na različite načine. U Budimpešti je objavljena treća, promijenjena i nadopunjena verzija knjige Ferenc József és a magyarok („Franjo Josip i Mađari“), dok je na sam dan smrti otvorena izložba o slikarstvu posvećenom narodima Austro-Ugarske Monarhije u Palači umjetnosti „Az első aranykor. Az Osztrák–Magyar Monarchia festészete és a Műcsarnok“ („Prvo zlatno doba. Slikarstvo u Austro-Ugarskoj Monarhiji i Műcsarnok“, uz 120. godišnjicu otvaranja izložbenog prostora što ga je otvorio Franjo Josip). Od hrvatskih slikara zastupljeni su Mirko Rački, Oton Iveković, Vlaho Bukovac, Celestin Medović, Emanuel Vidović (radovi su posuđeni iz Hrvatskog povijesnog muzeja i Moderne galerije). U Češkoj je već u kolovozu ove godine primjerice otkrivena nova bista Franje Josipa kod sela Pohleď u blizini mjesta gdje je još tijekom proslave 60. vladarskog jubileja 1908. posađeno drvo, u Benešovu je priređena izložba fotografija Franje Josipa i njegove obitelji tijekom Prvog svjetskog rata iz fondova arhiva u Pragu i Benešovu, dok se krajem studenog planira otvorenje posebne izložbe u Olomoucu „František Josef I. v Olomouci“ („Franjo Josip u Olomoucu) uz nazočnost i predavanja Karla Vocelke, Milade Pískove i drugih. U Poljskoj je u Povijesnom muzeju u Krakovu organizirana rasprava o Franji Josipu i Galiciji između povijesti i mita („Dobre austriackie czasy w Galicji“) na kojoj su također sudjelovali povjesničari Bogdan Szlachta i Jacek Purchla. Već su rasprodani i svečani setovi od dva srebrnjaka koje je povodom obljetnice izradila poljska Državna riznica. U susjednoj Sloveniji je prije nekoliko mjeseci Zgodovinski inštitut Milka Kosa u Ljubljani organizirao znanstveni simpozij „Franc Jožef in njegovo stoletje 1830-1916“ uz sudjelovanje Ota Luthara, Petera Vodopiveca, Andreja Rahtena, Petre Svoljšak, Filipa Čučeka, Gregora Antoličiča, Eve Holz i drugih. Također su posebna predavanja o Franji Josipu pod organizacijom Zgodovinskog društva održana u Ljubljani, dok je nedavno objavljen i zbornik Franc Jožef koji je uredio Gregor Antoličič.

Mnogo je još različitih manifestacija ili javnih predavanja lokalnog karaktera koje su priređene u čast i znak obilježavanja. Srednjoeuropski se krug zemalja prisjetio vladara koji je obilježio drugu polovicu 19. stoljeća i putem brojnih priloga medijskih servisa koji su, naravno ovisno o pojedinim zemljama, isticali povezanost Franje Josipa i naroda, njegova putovanja i svečane posjete. Mnogobrojnost i raznovrsnost obilježavanja, koja su više ili manje znanstvena, komercijalna, službena ili popularnog karaktera upravo nam može poslužiti kao još jedan dokaz višesložnosti baštine Franje Josipa, ali i dugotrajne habsburške prevlasti na području srednje i jugoistočne Europe. Tako se još jednom, duboko ispod površinskih slojeva, pojavljuje nit koja današnjicu povezuje s jednom od osnovnih karakteristika Franje Josipa: u različitim je zemljama obljetnica dočekana ili obilježena na različite načine, ali je osoba, mit i povijesni lik ostala poveznica tih srednjoeuropskih zemalja, ukazujući na zajedničku prošlost i baštinu. 

I Zagreb se priključio tom sveopćem obilježavanju. U 18 sati je na Gornjem gradu u crkvi sv. Katarine održana misa zadušnica u povodu 100. godišnjice koju je vodio vlč. Borna Puškarić, pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije. Tijekom čitavog dana trajao je i izuzetno zanimljiv znanstveni skup „Franjo Josip i Hrvati u Prvome svjetskom ratu“ pod organizacijom Matice hrvatske. Skup je vrlo dobro organiziran i posjetiteljima je ponudio referate domaćih i stranih povjesničara uz simultane prijevode te čak dvije prezentacije knjiga.

U prvom dijelu skupa izlaganja su imali inozemni stručnjaci, koja se ovdje donose nešto podrobnije. Manfried Rauchensteiner sa Sveučilišta u Beču govorio je o zadnjem mjesecu uoči smrti Franje Josipa. Na vrlo jasan način i uz zanimljive primjere ponudio je analizu psihofizičkog stanja ostarjelog vladara, ukazujući kako je Franjo Josip postupno bio slabijeg zdravlja, ali i kako nije odustajao od nekih navika koje su mu bile važne, dok je interes sve do posljednjih dana života pokazivao isključivo za ratnim stanjem. Rauchensteinerovo je izlaganje možda potvrdilo neke već dobro poznate karakteristike vladara, ali su u njemu također odbačene i neke anegdotalne ili prenapuhane vijesti za koje nema potvrde ili izvora.

Potom je referat održao András Gerő s Instituta za habsburšku povijest u Budimpešti. Radi se ustvari o rezimiranoj studiji mentaliteta i sentimenta u Mađarskoj prema Franji Josipu, o čemu je Gerő pisao i u svojim člancima i knjigama. Opisujući kompleksnost odnosa prema svojem kralju, izlaganje se doticalo i važnih pitanja kulture sjećanja ili zaborava u Mađarskoj, političke reimaginacije prošlosti na primjerima Horthyjeva režima, tijekom komunističkog perioda i razdoblja nakon pada Berlinskog zida, odnosno utjecaju mađarskog nacionalizma. Osim Franje Josipa, Gerő je usputno spomenuo odnos Mađara prema drugim Habsburgovcima, naročito kraljici Elizabeti oko koje je nastao svojevrsni kult.

Imre Ress s Instituta za povijest Mađarske akademije znanosti u Budimpešti govorio je o odnosu mađarskih političara, nadasve Istvána Tisze kao dugovječnog ministra-predsjednika u Ugarskoj (1903.-1905.; 1913.-1917.), i Franje Josipa u smislu vanjske politike, naročito prema Balkanu, odnosno Srbiji i Rumunjskoj uoči i tijekom Prvog svjetskog rata. Na taj način je Ress ponudio jasniji uvid u ulogu mađarske politike na odluke koje je donosio Franjo Josip te ciljeve koje je Dvojna Monarhija postavljala vladaru uoči Prvog svjetskog rata. Ograničavajući se uglavnom na odnos Franje Josipa, Tisze te diplomata i ministra baruna Istvána Buriána, Ress je prikazao punu kompleksnost uzajamnog poštovanja, uvažavanja, ali i neslaganja te razlike između mađarskih i austrijskih ciljeva. Krisztián Csaplár Degovics, također s Instituta za povijest Mađarske akademije znanosti u Budimpešti, govorio je o Franji Josipu i pitanju nezavisne Albanije (1912.-1914.), odnosno ulozi Dualne Monarhije u stvaranju albanske nacije uoči Velikog rata te raznim utjecajima koji su austrijskog cara informirali i savjetovali o tom pitanju. Opisao je tendenciju vanjske politike Austro-Ugarske u uspostavljanju saveznika na Balkanu na području Albanije, odnosno djelotvoran krug ljudi, ustvari interesne skupine, koje je povezivala prohabsburška orijentacija i želja za uspostavom albanske neovisnosti, na kraju i ostvarena 1912. godine. U tom je smislu dakako važna bila i politika Srbije prema albanskom području kao i na Balkanu općenito te konačno narušavanje odnosa između Beograda i Beča. Degovics je isto tako prikazao percepciju albanskih političara o vladarima Habsburške Monarhije, ali i u narodu pomoću kulturno-antropoloških referenci kao što je posjet Franje Josipa Sarajevu 1910. godine koji je uvelike utjecao na pozitivnu percepciju vladara u muslimanskom svijetu.

Andrej Rahten sa Znanstveno-istraživačkog centara Slovenske akademije znanosti i umjetnosti govorio je o Franju Josipu kao simbolu, kohezivnom faktoru Monarhije  i slovenskom dinastičkom patriotizmu. Pitanje slovenskog prohabsburškog sentimenta, odnosno jačanje kulta cara u Sloveniji, Rahten je izložio pomoću različitih izvora – od nekrologa caru slovenske novinarke Ivanke Klemenčić, zapisa istaknutih Slovenaca, zapisa s audijencija kod cara, zatim posjetâ Franje Josipa Sloveniji (od 1850. godine pa nadalje), materijala koji su izlazili povodom jubileja i javnih proslava od strane Josipa Apiha, Josipa Ciperlea, Tome Zupana i drugih, pa sve do knjige Radetzkymarsch Josepha Rotha u čijem je središtu radnje imaginarna „ultralojalna“ obitelj von Trotta slovenskog podrijetla. Pred kraj izlaganja Rahten je usporedio i stanovito razilaženje sentimenta u širem slovenskom narodu i slovenskim političkim elitama kao „lojalnoj oporbi“.

Nakon stanke održana su predstavljanja knjiga. Uz uvod Željka Holjevca i opis djela Dinka Šokčevića, o svom monumentalnom djelu Der Erste Weltkrieg und das Ende der Habsburgermonarchie 1914-1918 („Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije“) – koje će uskoro izaći i u hrvatskom prijevodu u izdanju Matice hrvatske – govorio je i sam autor Manfried Rauchensteiner. Andrej Rahten i Gregor Antoličič također su predstavili već spomenuti slovenski zbornik radova Franc Jožef koji je inovativno zamišljen kao cjelina sastavljena od više autora. Zbornik dakle funkcionira kao knjiga podijeljena na poglavlja, bez tipične raspodjele po člancima pojedinih autora.  

Nakon prezentacije knjiga, skup su nastavili domaći znanstvenici. Pokrivajući različite teme, područja istraživanja i interpretativne razine (od lokalnog do općeg), izlaganja predstavljaju značajan prilog suvremenijem istraživanju odnosa Franje Josipa i hrvatskih zemalja. Tako su obrađivani aspekti kulture smrti/obilježavanja smrti vladara u Dalmaciji kao austrijskoj pokrajini među stanovništvom i vojnim postrojbama (Zdravka Jelaska Marijan), ratne povijesti (Tado Oršolić, Nikola Tominac), spomeničke baštine i kulture sjećanja kroz spomenike Franji Josipu (Ela Jurdana, Boris Kukić te Ljiljana Dobrovšak, čiji je referat pročitala Vijoleta Herman Kaurić), odnosa lokalnih zajednica prema vladaru i ratnim zbivanjima kroz različite izvore (Ivan Mirnik, Željko Bartulović i Ines Mamula), habsburške politike u Ukrajini (Jevgenij Paščenko). Željko Holjevac je s temom „Franjo Josip na odru: Hrvati i habsburško prijestolje 1916. godine“ pokrio sferu političkih odnosa između centra odnosno dinastije i Hrvatske, dok je Mira Kolar iznijela analizu gospodarske politike u Hrvatskoj za vrijeme vladavine Franje Josipa s posebnim osvrtom na vrlo važno pitanje razvoja (ili zanemarivanja razvoja) prometnica. Na taj način je jednodnevni skup u prostorijama Matice hrvatske pružao izuzetno sadržajan i organizacijski uspješno izveden uvid u posljednje vladarske godine Franje Josipa, značaj njegove smrti u Habsburškoj Monarhiji i njegov odnos prema Prvom svjetskom ratu koji je inicirala upravo njegova odluka.  

Treba još napomenuti da je već u lipnju ove godine u Državnom arhivu u Zagrebu otvorena izložba „Zagreb u doba Franje Josipa I (1848.-1916.). Uz stotu obljetnicu smrti Njegovog Carskog i Kraljevskog Apostolskog Veličanstva Franje Josipa I“.

I u drugim je hrvatskim gradovima, ovisno o mogućnostima, obilježena okrugla godišnjica, pa je tako primjerice Udruga za proljepšanje grada „Moj Osijek“ priredila obilježavanje uz središnje predavanje Josipa Vrbošića s Pravnog fakulteta u Osijeku pod naslovom „Hasburška Monarhija za vrijeme cara i kralja Franje Josipa I.“, a prikazan je dokumentarni film redatelja Vanje Vinkovića „Habsburgovci i Opatija“. Osim toga su i hrvatski mediji 21. studenog uglavnom nastojali obljetnicu obilježiti rekapitulacijama osobne povijesti i vladavine Franje Josipa s pokojim komentarima na njegov odnos prema Hrvatskoj.

Na taj način se hrvatska historiografija uključila u srednjoeuropski krug obilježavanja i prisjećanja na Franju Josipa I. i njegovu vladavinu. Predstoji da se interes, koji očito postoji, usmjeri i prema složenijim projektima proučavanja Habsburške Monarhije i baštine, dakako kroz različite koncepcijske okvire istraživanja. To je, zanemarimo li sferu osjećaja te komercijalni aspekt koji Hrvatsku još nije zahvatio, ujedno i najveći potencijalni doprinos takvih obilježavanja koja pomažu u buđenju interesa, stvaranju novih stručnjaka, kulturi stručnog dijaloga kojoj znanstvena zajednica uvijek treba težiti baš kao i popularizaciji novih saznanja u široj zainteresiranoj javnosti.

 

Filip Šimetin Šegvić