Ivan Macut, „Hrvatska filozofija od sloma Nezavisne Države Hrvatske 1945. do raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1991. godine“

Objavljena je knjiga Ivana Macuta iz povijesti hrvatske filozofije pod naslovom „Hrvatska filozofija od sloma Nezavisne Države Hrvatske 1945. do raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1991. godine“. Knjiga sadrži ukupno 880 stranica, a recenzenti su: prof. dr. sc. Dario Škarica te dr. sc. Bojan Marotti. Knjigu je izdala Služba Božja.

 

 

Zaključak

 

U trećem svesku povijesti hrvatske filozofije istraživali smo hrvatsku filozofsku baštinu u vremenskom razdoblju od 1945. do 1991. godine, dakle u povijesnom razdoblju od sloma Nezavisne Države Hrvatske pa sve do propasti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U knjizi Filozofija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zorno smo pokazali kako su hrvatski filozofski pisci u tome kratkom i teškome povijesnom razdoblju ipak bili vrlo aktivni i plodni pisci, međutim, slom te države i uspostava nove pod vodstvom Komunističke partije prouzročili su prekid filozofskog stvaralaštva brojnih naših domaćih filozofa, a razlozi su bili različiti, kao na primjer: prisilna šutnja, progonstva ili pak nasilna ili prirodna smrt. Od svih aktivnih filozofskih pisaca za vrijeme NDH-a, jedini je Vladimir Filipović ostvario značajniju filozofsku karijeru te nastavio svojim stvaralaštvom i nakon uspostave nove komunističke države.

Budući da se slomom NDH-a i proglašenjem nove komunističke države, u kojoj je svu vlast držala Komunistička partija Jugoslavije, dogodio radikalni prekid sa svime što se događalo za vrijeme NDH-a, pa i kada je riječ o kulturnom i znanstvenom, a u tom kontekstu i o filozofskom stvaralaštvu, početci filozofskog stvaralaštva nakon 1945. godine bili su skromni. Naime, mnogi su za komunističku vlast nepodobni filozofi odstranjeni sa Zagrebačkog sveučilišta, a bilo je potrebno određeno vrijeme da se novi filozofi u skladu s marksističkom ideologijom školuju ili dovrše započeto školovanje te se u cijelosti uključe u nastavni proces i da počnu objavljivati značajnije filozofske radove.

Kada je riječ o periodizaciji filozofije u istraživanom razdoblju, potrebno je reći kako je prvo razdoblje trajalo od 1945. do 1948. godine, tj. do rezolucije Informbiroa. U ovome prvom razdoblju u filozofiji kod nas prevladava staljinizam. Nakon rezolucije Informbiroa ulazimo u drugo, tzv. prijelazno razdoblje filozofskog stvaralaštva koje je obilježeno sve snažnijom kritikom dogmatskoga staljinističkog marksizma u filozofiji te pronalazimo pokušaje prodiranja u autentičnu Marxovu misao koja se nalazi u njegovim ranim radovima. Ovo drugo razdoblje završava, a novo, tj. treće razdoblje započinje 1964. godine pojavom Korčulanske ljetne škole i osnutkom časopisa Praxis te traje do 1974. godine kada dolazi do ugasnuća tog časopisa. Ovo treće razdoblje u okviru filozofskog stvaralaštva u Hrvatskoj možemo, bez sumnje, reći da je obilježeno filozofima koji su djelovali u okviru tzv. Zagrebačke škole praksis filozofije te njihovim člancima i djelima iako su uz njih djelovali i drugi filozofi te se pisalo i o drugim temama. Vremensko razdoblje od 1974. pa sve do 1991. godine možemo označiti četvrtim, tj. posljednjim razdobljem filozofskog stvaralaštva. To razdoblje unatoč pluralnosti filozofskih ideja, jednako kao i prijašnja razdoblja kao temeljnu ideju ima marksističku misao.

Odnos komunističkih vlasti prema Katoličkoj Crkvi u cijelosti, a onda i pojedinačno prema njezinim pojedinim institucijama, kao i prema osobama u razdoblju između 1945. i 1991. godine u Hrvatskoj možemo podijeliti na tri razdoblja ili faze: I. od 8. svibnja 1945. do 29. siječnja 1952. godine (od ulaska partizanskih jedinica u Zagreb pa do izbacivanja Katoličkoga bogoslovnog fakulteta kao sastavnice Sveučilišta u Zagrebu); II. od 29. studenoga 1952. do sredine 1960-ih (od imenovanja Stepinca kardinalom do njegove smrti i postupne obnove odnosa države i Katoličke Crkve); III. od sredine šezdesetih do 1991. godine (razdoblje pokušaja uspostave dijaloga i ograničene slobode djelovanja za Katoličku Crkvu).

Najveći dio filozofa koje smo obradili svojim glavnim filozofskim djelima uglavnom se uklapaju u kronološki okvir između 1945. i 1991. godine. Naravno, jedan dio istraživanih i tematiziranih filozofa, zahvaljujući svomu dugom životnom vijeku koji je pratila odgovarajuća filozofska djelatnost, svoje djelovanje nastavio je i nakon 1991. godine, dok su neki mlađi filozofi svoje prve studije objavili tijekom ili krajem osamdesetih godina 20. stoljeća te su stvarali sve do nedavno, a neki su aktivni još i danas. O svemu tome u našem smo istraživanju vodili računa, a kronološku tablicu iza ovog zaključka donosimo kako bi se točno moglo utvrditi kada je koji filozofski pisac rođen i kada je umro te koji su od u ovoj studiji tematiziranih filozofa još živi.

Budući da je Marxova misao te misao njegovih sljedbenika i učenika bila dominantna u cijelom razdoblju od 1945. do 1991. godine, nije čudno što i kod naših filozofskih pisaca, u većoj ili manjoj mjeri, nailazimo na taj utjecaj u njihovu stvaralaštvu. Utjecaj marksizma na pojedine autore možemo označiti od zastupanja marksističke misli kao superiornog nazora do djelomičnog utjecaja na pojedine stavove ili ideje o kojima filozofi u svojim djelima pišu. Rijetki su autori kod nas koji se nisu nadahnjivali na Marxovoj filozofskoj misli. Kao što 1941. godina i proglašenje NDH-a označava radikalni prekid sa slobodnim zastupanjem marksističke misli, te kao što 1945. godina i početak komunističke SFRJ-a označava prisilno uvođenje marksističke misli u sve sfere života, pa tako i znanosti u cjelini, zanimljivo bi bilo istražiti, a što prelazi okvire naše studije, u kojoj su mjeri aktivni filozofski pisci u razdoblju od 1945. do 1991. godine nakon proglašenja samostalne Republike Hrvatske nastavili sa zastupanjem marksističkih teza, a u kojoj je mjeri došlo do promjene diskursa te do napuštanja marksističkih ideja i stavova. Svakako, studija u kojoj će biti tematizirano najnovije razdoblje hrvatske filozofske baštine od 1991. godine pa do naših dana i o tome će itekako morati voditi računa. Od ovoga su komunističkog utjecaja izuzeti filozofski pisci kršćanskog nadahnuća koji su svoj glavni uzor pronalazili u kršćanskom učenju te skolastičkoj filozofiji velikih srednjovjekovnih filozofa među kojima svakako glavnu ulogu ima Toma Akvinski. Na koncu, kako smo u studiji i pokazali, postoje i rijetki pojedinci koji se nisu bavili marksističkim temama niti su se na njima nadahnjivali niti su ih branili u bilo kojem pogledu.

Kao što smo već prije naglasili, a i iz podjele studije jasno proizlazi, tematski smo knjigu podijelili na sedamnaest samostalnih poglavlja i to: I. Kratki pregled političke i kulturne situacije na području Hrvatske od 1945. do 1991. godine; II. Početci i razvoj filozofije u komunističkoj Jugoslaviji od 1945. do 1963. godine; III. Institucije, društva, filozofske škole i časopisi; IV. Zagrebačka škola praksis filozofije; V. Kritika dogmatskog marksizma; VI. Filozofi pod značajnim utjecajem fenomenologije i egzistencijalističke filozofije; VII. Politička filozofija; VIII. Istraživanje hrvatske filozofske baštine; IX. Analitička filozofija; X. Orijentalna filozofija; XI. Estetika; XII. Filozofija prava; XIII. Filozofija odgoja; XIV. Humanizam Ivana Supeka; XV. Filozofske metamorfoze Marijana Cipre; XVI. Autentično filozofiranje Branka Despota; te, konačno, XVII. Filozofija kršćanskog nadahnuća. Svjesni smo činjenice da je pojedine autore moguće sasvim opravdano uvrstiti i u neko drugo poglavlje. Ta nam činjenica govori o tome da su se naši filozofski pisci bavili različitim filozofskim temama i idejama pa su u tom kontekstu objavljivali i svoja djela te da nije lagano jednoznačno označiti njihovo filozofsko stvaralaštvo. Ipak, u razvrstavanju i određivanju nastojali smo ne promašiti bit i glavninu njihova filozofskog stvaralaštva i nadamo se da smo u tome i uspjeli.

Kako je svaka povijest filozofije izbor, tako je i u našem slučaju. Izabrali smo ukupno 64 filozofska pisca, ali istodobno smo svjesni da u razdoblju od 1945. do 1991. godine to nije i njihov konačni broj. Kada je riječ o autorima koje smo uvrstili u ovu studiju, prikazali smo njihov život, stvaralaštvo od 1945. do 1991. godine, te pojedina djela iz tog razdoblja. Kod nekih se autora radilo o velikom broju djela pa smo i tu morali napraviti izbor, a kod nekih se radilo samo o nekoliko ili pak jednom djelu, pa je izbor umnogome bio lakši. Uzimajući u obzir sva djela koja smo tematizirali u studiji, možemo sigurno zaključiti da se radi o ozbiljnim znanstvenim studijama u kojima su autori uspjeli vrlo dobro prikazati ideje koje zastupaju, a isto tako i polemizirati s domaćim i stranim filozofima s kojima se nisu djelomično ili pak u cijelosti slagali. Nadalje, autori su redom visoko obrazovani i kompetentni za teme kojima su se bavili. Među ovim autorima smatramo da je potrebno na poseban način izdvojiti grupu filozofa koja se preko Korčulanske ljetne škole i časopisa Praxis afirmirala i na domaćem i na međunarodnom planu. U razdoblju od 1945. do 1991. godine grupa naših mislilaca okupljenih oko Korčulanske ljetne škole i časopisa Praxis – Zagrebačka škola praksis filozofije – po nama predstavlja vrhunac filozofskog stvaralaštva. To je dakle prvi naraštaj praksisovaca. Postoji i drugi naraštaj praksisovaca koje smo u studiji također obradili, iako studiju nismo na taj način podijelili. Ipak, kada je riječ o originalnosti pojedinih autora, smatramo da je Marijan Cipra uz Branka Despota u tom razdoblju jedan od naših najoriginalnijih filozofskih mislilaca, ali time se nipošto ne želi reći da drugi autori nisu bili originalni mislioci.

Iako se u studiji nismo na poseban način bavili prijevodima stranih filozofskih djela na hrvatski jezi, ipak, potrebno je barem u zaključku kratko naznačiti da je prevoditeljska djelatnost u tom razdoblju, kada je riječ o filozofskim djelima, bila na zavidnoj razini. Naime, brojna glavna svjetska djela prevedena su i na hrvatski jezik, a na poseban način, što je bilo i očekivati, prevođena su djela marksističkih autora. Uz marksističke autore, prevođena su i klasična djela velikana svjetske i europske filozofske misli što je kod nas omogućilo lakši pristup i čitanje tih djela.

Kada je riječ o pojedinim filozofskim idejama koje su u tom razdoblju zastupane, svakako je marksistička misao bila vodeća misao toga razdoblja i mnoge probleme i pitanja nastojalo se njome riješiti. Naime, smatralo ju se, a i tako ju se i prikazivalo, kao misao koja je superiorna ostalim filozofskim idejama. U biti marksizam je bio temelj na kojem su počivale mnoge filozofske struje toga razdoblja. Bilo da se radi o političkoj filozofiji, bilo o estetici, filozofiji prava, filozofiji odgoja, marksizam je bio dominantna filozofska ideja i na njoj se temeljilo dalje promišljanje. Istina je da su postojale i druge ideje, a o tome smo u studiji jasno i progovorili.

Od ostalih pitanja kojima su se naši filozofski pisci u promatranom razdoblju bavili svakako je potrebno izdvojiti istraživanje hrvatske filozofske baštine. Vidjeli smo da se znatan broj naših istraživača bavio upravo ovom problematikom, svjesni važnosti domaće filozofske produkcije i misli. Istraživani su i naši stariji i noviji autori. Smatramo kako s pravom možemo zaključiti da se radi o važnoj temi koja je u skladu sa svojom važnošću i tematizirana i istraživana.

Uz europske filozofe, naši su se filozofi bavili i istraživali i filozofiju Istoka, i to bilo indijsku bilo arapsku filozofiju. Upravo su preko ovih važnih istraživanja i u naše krajeve na jedan snažniji način prodrli pojedini istočni autori i njihova filozofska misao te smo se i u hrvatskom prijevodu i preko interpretacije mogli bolje upoznati i s tim važnim dijelom svjetske filozofske misli.

Filozofija kršćanskog nadahnuća predstavlja zasebno i, po nama, važno poglavlje ove studije. Ta je filozofska misao važna i u okviru cijeloga istraživanog povijesnog razdoblja od 1945. do 1991. godine. Već smo više puta naglasili i spomenuli okolnosti i odnos komunističkih vlasti prema Katoličkoj Crkvi općenito, a onda posljedično i prema pojedincima, crkvenim odgojnim i obrazovnim institucijama i slično. Unatoč negativnom položaju, progonstvima, montiranim sudskim procesima i zatvorima te različitim ograničenjima, crkveni autori bavili su se uz teologiju i filozofijom. Istina, ta je filozofija, kao i njihova djela, do smrti nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca bila uglavnom zatvorena u crkvene obrazovne institucije te nije imala nikakva utjecaja i značenja na jednom širem kulturnome, društvenom i znanstvenom planu. Ipak, ona je važna jer su se preko nje obrazovali i budući svećenici pripremali za svoje poslanje. S vremenom počelo se s obnovom obrazovnih institucija, ponovnim pokretanjem zabranjenih crkvenih teoloških časopisa, kao i osnivanjem novih, te sve se više tiskaju i knjige, te malo-pomalo i filozofija kršćanskog nadahnuća pronalazi svoje, doduše, skromno mjesto i unutar komunističkog društva. Da se ne radi o beznačajnoj filozofskoj misli, pa i pogledu na svijet, čovjeka i slično, svjedoči nam i dijalog koji se ostvario između kršćanskih i marksističkih autora. Istina, takvih je dijaloga bilo i u drugim zemljama, ali i za nas je također važna ova činjenica jer nam svjedoči o važnosti, doduše, ograničenoj, kršćanske teološke i filozofske misli preko koje se nije moglo šutke i nezainteresirano prijeći.

Na koncu, ako želimo u povijesnom razdoblju od 1945. do 1991. godine ocijeniti utjecaj marksističke filozofije na društvo, znanost i kulturu, možemo reći kako je ta filozofija ili nazor na svijet i čovjeka, imala izniman utjecaj na sve spomenute sfere. Bila je prisutna u svim sferama društva, te je i oblikovala i nadahnjivala cjelokupni državni obrazovni sustav na svim razinama. Izuzev kršćanskih autora, i među ostalima bilo je pojedinaca koji se nisu bavili niti nadahnjivali marksističkom misli. Od ostalih autora koji su se u svojim djelima više ili manje bavili i marksističkom mišlju, teško je točno i sigurno utvrditi u kojoj se mjeri radi o uvjerenim marksistima, u kojoj mjeri o želji za lakšim napredovanjem unutar različitih institucija, a u kojoj mjeri o prilagođavanju situaciji u društvu u kojem je bila dominantna Komunistička partija i tijesno s njom povezana marksistička misao.

S padom SFRJ-a pada i dominacija marksističke misli u Hrvatskoj. Cjelokupni se obrazovni sustav na svim razinama bitno mijenja te se marksizam kao obvezatni pogled na svijet i čovjeka napušta. Od brojnih autora kojima smo se u ovoj studiji bavili, neki u prvim godinama nakon sloma SFRJ-a umiru, dok su brojni i duže poživjeli, a neki su živi i aktivni i danas. O životu i sudbini nekolicine marksističkih profesora nakon 1991. godine postoje neka objavljena djela, ali bilo bi potrebno – to je svakako istraživački zadatak koji predstoji – obuhvatiti puno širi krug autora, a u našem kontekstu filozofskih pisaca, kako bi se dobila zaokruženija i objektivnija slika.

 

Obrađeni filozofski pisci poredani kronološkim redoslijedom po godini rođenja

 

Redni broj	Ime i prezime	Godina rođenja	Godina smrti
1.	Božo Milanović	1890.	1980.
2.	Pavao Vuk-Pavlović	1894.	1976.
3.	Krsto Kržanić	1894.	1973.
4.	Marijan Tkalčić	1896.	1956.
5.	Ivan Kozelj	1896.	1982.
6.	Vladimir Filipović	1906.	1984.
7.	Marija Brida	1912.	1993.
8.	Rudi Supek	1913.	1993.
9.	Čedomil Veljačić	1915.	1997.
10.	Ivan Supek	1915.	2007.
11.	Rudolf Brajčić	1918.	2007.
12.	Mijo Škvorc	1919.	1989.
13.	Berislav Perić	1921.	2009.
14.	Predrag Vranicki	1922.	2002.
15.	Ante Kusić	1922.	2007.
16.	Josip Weissgerber	1922.	1985.
17.	Milan Kangrga	1923.	2008.
18.	Branko Bošnjak	1923.	1996.
19.	Danko Grlić	1923.	1984.
20.	Ivan Kuvačić	1923.	2014.
21.	Josip Kribl	1924.	1994.
22.	Vjekoslav Bajsić	1924.	1994.
23.	Vanja Sutlić	1925.	1989.
24.	Josip Marinković	1926.	2011.
25.	Josip Ćurić	1926.	2012.
26.	Gajo Petrović	1927.	1993.
27.	Danilo Pejović	1928.	2007.
28.	Heda Festini	1928.	2018.
29.	Vjekoslav Mikecin	1930.	2009.
30.	Ante Pažanin	1930.	2015.
31.	Tomo Vereš	1930.	2002.
32.	Žarko Dadić	1930.
33.	Zlatko Posavac	1931.
34.	Franjo Zenko	1931.	2017.
35.	Zvonko Posavec	1936.
36.	Davor Rodin	1936.
37.	Marijan Cipra	1940.	2008.
38.	Veselin Golubović	1940.
39.	Ljerka Schiffler	1941.	2016.
40.	Branko Despot	1942.
41.	Daniel Bučan	1943.
42.	Hotimir Burger	1943.	2018.
43.	Rada Iveković	1945.
44.	Mihaela Giraldi Karšulin	1945.
45.	Milan Polić	1946.	2015.
46.	Žarko Puhovski	1946.
47.	Nadežda Čačinovič	1947.
48.	Erna Banić-Pajnić	1947.
49.	Goran Švob	1947.	2013.
50.	Ivan Devčić	1948.
51.	Neven Sesardić	1949.
52.	Ozren Žunec	1950.
53.	Ivica Martinović	1950.
54.	Nenad Miščević	1950.
55.	Lino Veljak	1950.
56.	Zdravko Radman	1951.
57.	Vanda Božičević	1952.
58.	Damir Barbarić	1952.
59.	Arne Markusović	1953.	2002.
60.	Mirko Jakić	1954.
61.	Stipe Kutleša	1955.
62.	Srećko Kovač	1957.
63.	Borislav Mikulić	1957.
64.	Pavo Barišić	1959.

 

 

Izvaci iz recenzija:

 

Uobičajeno je sintezu pisati nakon što su brojna partikularna istraživanja već dala svoje rezultate. U ovome slučaju, međutim, opsežnih i detaljnih partikularnih istraživanja, zapravo, i nema: neki autori i škole tematizirani u ovome rukopisu gotovo da dosad i nisu istraživani, neki drugi opet istraživani su, ali ne toliko da bismo mogli govoriti o sasvim jasnoj i u osnovi definitivnoj slici njihova djela, koja se više neće bitno promijeniti. U cjelini, možemo reći da rukopis nudi filozofske portrete brojnih hrvatskih filozofa iz razdoblja od 1945. do 1991. g., kroz prikaz golema broja pojedinih odabranih njihovih djela, pružajući tako sadržajno bogatu informaciju i o pojedinim filozofskim školama i pristupima što su obilježili to razdoblje u povijesti hrvatske filozofije, te u tome pogledu zacijelo ispunjava očekivanja primjerena sintezi koja, kako smo već istaknuli, uglavnom još nema na raspolaganju iscrpna partikularna istraživanja, na koja bi se mogla u potpunosti osloniti.

izv. prof. dr. sc. Dario Škarica

 

 

Opsežan rukopis Ivana Macuta završni je dio svojevrsne »trilogije«, u kojoj se obrađuje i prikazuje nešto više od stotinu godina u povijesti hrvatske filozofije, naime, od obnove Sveučilišta u Zagrebu godine 1874. pa do raspada bivše Jugoslavije, tj. do uspostave samostalne hrvatske države godine 1991. Predložio bih nakladniku da se knjiga svakako objavi. Ponajprije, uložen je golem trud, obrađena je i skupljena na jednome mjestu velika građa, a pročitana je i znatna količina tzv. sekundarne literature. Ovo je prvi pokušaj da se to razdoblje u hrvatskoj filozofiji u cjelini, »sintetički«, obradi, te je razumljivo što ima određenih kolebanja, pa i nedoumica o tome kako je najbolje razvrstati pojedine filozofe. Kako se voli reći, i mi smo dio toga razdoblja, pa još nemamo »povijesne distance«. Ipak, ovdje je iznesena cjelina, kao i jedno razumijevanje te cjeline, i svaka će buduća povijest ovoga razdoblja u hrvatskoj filozofiji morati voditi računa (i) o ovoj knjizi.

dr. sc. Bojan Marotti