Goran Miljan – (anti)fašizam, (anti)komunizam, (anti)totalitarizam

 

 

Goran Miljan napisao je za portal Historiografija.hr stručni osvrt na aktualnu problematiku. Prethodno je na portalu objavljen njegov tekst „Kad povjesničari ne žele, a novinari ne razumiju – komentar poljudske svastike, povika Za dom spremni i članka D. Kuljiša o ustašama“. Doktorirao je 2016. na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti na temu organizacije Ustaške mladeži 1941-1945. godine „Young, Militarized, and Radical: The Ustasha Youth Organization, Ideology, and Practice, 1941-1945“.

 

(anti)fašizam, (anti)komunizam, (anti)totalitarizam

 

Posljednjih dana ova tri koncepta postala su sveprisutna u diskursu naših brojnih političara i znanstvenika, ponajviše povjesničara. I dok se političari razbacuju tim pojmovima, pritom ne razumijevajući njihovo značenje ni u onoj osnovnoj formi, pa se tako razbacuju i pojmovima poput filoustaštva, filokomunista i dr., povjesničari su ipak malo oprezniji. Rijetko se ovih dana moglo naići na trezveno pojašnjenje vezano uz ova tri koncepta, njihova povijesnoga i suvremenoga značaja. Osim pitanja i prepucavanja oko antifašizma i njegova značenja, o fašizmu, komunizmu i totalitarizmu gotovo da i nismo čuli niti jedne riječi. I to je ono što zabrinjava.

A nismo čuli ništa, jer se većina povjesničara u nas rijetko ili gotovo nikada ne bave istraživanjem ili propitkivanjem tih koncepata i njihova utjecaja na hrvatsku povijest u 20. stoljeću. Štoviše, stječe se dojam da se ovi koncepti vade iz ormara samo kada su u pitanju neki ‘ideološki’ sukobi i potreba da se zauzmu jasne pozicije unutar historiografske zajednice. Nema sumnje, ovako je jednostavnije, a i intelektualno manje zamornije i zahtjevnije. Pa se onda bavimo samo pitanjima da je netko nekad negdje nešto nekome rekao i napisao. Zašto je tome tako? Zašto imamo autoritete koji se u svojim znanstvenim istraživanjima ne bave ovim pitanjima, ali su uvijek prisutni i uvijek pozvani komentirati? Odgovor je u naravi veoma jednostavan i u jednu ruku žalostan.

Štoviše, malo detaljniji uvid u suvremenu literaturu bilo o ustaškom, bilo o komunističkom režimu, obaju totalitarnih u svojoj naravi i modalitetu djelovanja, ukazat će na nepodnošljivu lakoću negiranja, zanemarivanja i izbjegavanja korištenja, a posljedično i definiranja ovih koncepata u znanstvenim istraživanjima. Uzmimo primjerice fašizam. On kao takav gotovo da i ne postoji u istraživanjima vezanima uz ustašku organizaciju/pokret ili Nezavisnu Državu Hrvatsku. Štoviše, ustaše i njihova organizacija/pokret i režim najčešće se karakteriziraju kao nacionalistički, a da se pritom jasno ne objasni što je to točno nacionalistički pokret, što čini nacionalistički pokret, kako definiramo nacionalistički pokret, koje su njegove karakteristike, koji su njegovi osnovni programski postulati i dr. S druge strane, veoma izričito i bez puno sustezanja negira se bilo kakva prisutnost, ideološki utjecaj ili ideološki/simbolički transfer fašizma, tj. fašizacija ustaškog pokreta, a koji je jasno vidljiv usmjerimo li istraživanja u jedan širi, europski kontekst. Štoviše, s fašizmom kao takvim, kao dominantnom međuratnom ideologijom koja je snažno utjecala na Pavelića i ustaše, koja je odredila njihov organizacijski i ideološki razvoj i u konačnici snažno utjecala na njihov režim, rijetko ćete se susresti čitate li suvremenu hrvatsku historiografiju o tim pitanjima. Zašto je tome tako, to znaju samo oni koji svjesno, najčešće zbog svojih subjektivnih i osobnih razloga, zaobilaze ovakva istraživanja i ne hvataju se u koštac s osnovnim znanstvenim postulatima historiografije kao znanosti; objektivno sagledavanje, kontekstualiziranje i konceptualno poimanje povijesnih procesa, njihova utjecaja i transfera. Pa stoga ni ne čudi da imamo ‘znanstvene’ studije koje u potpunosti ignoriraju takav pristup i drže se podalje od suvremenih znanstvenih pristupa. Čak i ako stoje čvrsto na stavu da ustaše nisu fašisti, zar nije njihova dužnost da te stavove prezentiraju, ne uskom krugu istomišljenika, već međunarodnoj znanstvenoj zajednici. Naime, postavlja se jedno logično pitanje: Ako su ustaše nacionalisti i ništa drugo, zašto povjesničari koji to tvrde te svoje stavove ne iznose u međunarodnim časopisima i recenziranim znanstvenim knjigama? Zašto ih nema na međunarodnim konferencijama koje se bave problematikom fašizma u Europi, a pogotovo problematikom fašizma u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi? Ne bi li njihova saznanja o tome da ustaše nisu fašisti, ako su točna i znanstveno utemeljena i uvjerljiva, možda promijenila naše poimanje fašizma u tim regijama, pa i u međuratnoj i ratnoj Europi? Ne bi li time znatno pridonijeli razumijevanju fašizma u jednom širem kontekstu?

A što je s totalitarizmom? Nažalost, ovdje je situacija još gora. Ne samo da ne postoje istraživanja koja bi znanstveno razmatrala utjecaj totalitarizma na hrvatsko društvo u 20. stoljeću, ali i suvremeno hrvatsko društvo, nego čak ni kod istraživanja ustaša koji su izričito tvrdili da stvaraju novu nacionalnu, totalitarnu državu, takvih istraživanja nema. Također, kod nas komunistička ideja nije totalitarna, ne, ona je u jednom trenutku čak postala i liberalizirajuća, oslobađajuća, pružajući valjda tako svakom pojedincu, svakom građaninu slobodno uživanje njegovih ustavnih sloboda i svih tekovina humanizma i liberalnog poimanja slobode pojedinca unutar šire zajednice. Naravno, treba imati na umu da je komunizam kao ideologija vladao puno dulje od fašizma, ali upravo ovdje i jest zamka. Nema sumnje da je KPJ/SKJ uspjela razviti određene tekovine karakteristične za vrijeme u kojem je djelovala; industrijalizacija, zdravstvena skrb, mirovinski sustav i dr., ali sve je to bilo dio totalitarnoga eksperimenta. Eksperimenta koji je vođen i kontroliran od jedne partije, KPJ/SKJ, utjelovljene u osobi Josipa Broza Tita, bazirane na jednoj ideji, ideji komunizma, isključivoj u poimanju slobode pojedinca, zajednica i njihovih osnovnih ljudskih prava. Iako se najčešće razumijeva i tumači kroz prizmu neprekinutog terora i strahovlade s ciljem ostvarivanja totalne kontrole, osnovna karakteristika totalitarnog eksperimenta bila je ipak nešto drugo. Bila je želja samoproglašene elite za stvaranjem ‘novog’ čovjeka, ‘novog’ društva za ‘novo’ doba u jednoj novoj, alternativnoj moderni.

I upravo tu je ključ svega. Sve dok ovi koncepti ne postanu temelj suvremenih historiografskih istraživanja hrvatske povijesti, dotle će se debate o Titu, Paveliću, ustašama, partizanima, fašizmu i antifašizmu, socijalizmu/komunizmu, totalitarizmu kao njihovom zajedničkom nazivniku voditi na veoma površnoj, gotovo populističkoj razini. Nažalost, takvo prepucavanje i razbacivanje pojmovima – za koje da pitate političku i znanstvenu elitu vam njih 90% ne bi znalo objasniti što točno znače i kako se znanstveno poimaju – dovelo je naše društvo do situacije da se i u 2016. prepucavamo i blatimo. Dovelo je do toga da je današnji ministar kao student povijesti veličao ‘ustaške heroje’ pa nikome ništa. Da određeni krugovi veličaju Tita i njegov komunistički pokret kao veoma liberalan pokret nakon 1960-ih, da se antifašizam isključivo veže uz jednu totalitarnu ideologiju, da se fašizam koristi pejorativno za svaku moguću situaciju i svaku osobu koja se čini nepodobnom ili trenutno neprihvatljivom zbog njenih stavova, do toga da, eto, sada imamo i neki ekonomski fašizam. Tko zna, možda sutra dobijemo i komunofašizam pa konačno riješimo sve te traume, gluposti, infantilne debate i površne znanstvene studije i konačno se počnemo baviti onime za što smo plaćeni: političari politikom, a povjesničari poviješću, ali poviješću u suvremenome smislu, a ne poviješću u smislu rodbinskih, nasljednih ili drugih subjektivnih premisa, sve u svrhu zauzimanja pozicija u onome što se ne može drugačije nazvati nego latentnim ideološkim sukobom prisutnim u historiografiji o suvremenoj hrvatskoj povijesti.

Za takvo nešto potreban nam je još jedan pojam na koji smo često naišli ovih dana u intervjuima, novinskim člancima, raspravama i izjavama, a to je kontekst. Kontekst dolazi od latinske riječi contextus-contexere koja znači satkati, splesti, a koristi se kao odrednica za cjelinu koja pobliže određuje smisao pojedinačnog. Dakle, bez konteksta, imamo prazninu. Kontekst je bitan, štoviše u historiografiji ništa nije bez konteksta, ništa u povijesti nije samorazumljivo, sve se odvijalo u nekom kontekstu. Sve je povezano, isprepleteno, tj. obuhvaćeno širim kontekstom povijesnih procesa, transfera i utjecaja, odvijali se oni na nacionalnoj ili nadnacionalnoj razini, ili na obje. Poigravanje tim pojmom koje smo ovih dana vidjeli, čini ga nevažnim. Stječe se dojam da je najlakše reći da su stvari izvađene iz konteksta ili da je zanemaren kontekst pa da se smatra da neka izjava, pisana riječ ili ideološka misao postaje nebitna, irelevantna te time jedna obična floskula. Tako i fašistički pozdrav ima svoj kontekst, pa onda valjda u tom ‘novom’ kontekstu on postaje prihvatljiv za svakodnevnu uporabu. Doista, opasan presedan i opasna tvrdnja jednog profesora povijesti među političarima.

U konačnici, sve je to naša povijest. Sviđalo se to nekome ili ne, ali i fašisti i komunisti su naši. Oni su nas obilježili, njihove ideologije i prakse ostavile su nam naslijeđe, a na nama povjesničarima je da ih sagledamo trezveno i znanstveno, pritom se snažno oslanjajući na suvremene metodološke i konceptualne postulate historiografije kao znanosti. I upravo je naša zadaća da svoja istraživanja i rezultate prezentiramo, prvenstveno na međunarodnoj razini, te zatim u televizijskim studijima, a ne na ‘drugarskim’ konferencijama ili kružocima. Jedino tako ćemo napraviti odmak od ‘vaših’ i ‘naših’, jedino tako možemo konačno uvesti otvoreni, suvremeni akademski diskurs oslobođen ideoloških premisa u našu historiografiju, a time i u našu hrvatsku povijest. Ne učinimo li to, historiografska znanost će nam se svesti na dobro poznatu parolu, tuđe nećemo, a svoje ne damo.

 

Goran Miljan