Boris Blažina – Međunarodna znanstvena konferencija „Srednjoeuropski identitet Hrvatske“, Zagreb, 11. lipnja 2015.

U četvrtak 11. lipnja 2015. godine u organizaciji Instituta za europske i globalizacijske studije (IEGS), Instituta za migracije i narodnosti, izdavačke kuće „Srednja Europa“ i Instituta za dunavski prostor i Srednju Europu (njem. Institut für den Donauraum und Mitteleuropa) u Kući Europe u Zagrebu održana je međunarodna znanstvena konferencija Srednjoeuropski identitet Hrvatske. Pokrovitelji skupa bili su Ministarstvo kulture RH, Agroproteinka d.d., Hrvatska gospodarska komora (HGK), Jean Monnet katedra za političke studije EU: Mreže europske integracije, Europski parlament: Ured za informiranje u Republici Hrvatskoj, te program Erasmus+ Europske komisije.

Pojam Srednja Europa (njem. Mitteleuropa) prisutan je u europskom političkom, kulturnom i intelektualnom diskursu već više od dva stoljeća. On se obično dovodi u vezu s njemačkim utjecajem, koji se najjače manifestirao na području kulture, ali je bio prisutan i u političkom i ekonomskom smislu. Najvažniji intelektualci vezani uz stvaranje koncepta Srednje Europe bili su ekonomist Friedrich List (1789-1846) te teolog i političar Friedrich Naumann (1789-1846). Ideja Srednje Europe je nakon raspada Austro-Ugarske doživjela različite nove interpretacije, da bi porazom nacističke Njemačke i stvaranjem Istočnog bloka 1945. na neki način zamrla. Ipak, koncept je ponovno zaživio u devedesetim godinama 20. stoljeća, kada su se političke konstelacije u Europi naglo promijenile i stvorile prostor za nastajanje novog srednjoeuropskog identiteta.

Hrvatska je zbog svoje političke i kulturne, a dijelom i ekonomske povijesti obično smatrana jednom od zemalja Srednje Europe, iako nerijetko dijelom njene „periferije“. No, raspadom SFRJ i postupnim uključivanjem u Europsku Uniju, Republika Hrvatska je počela proces stvaranja prisnijih veza sa zemljama Srednje Europe. Iako je slabo prisutno u javnom diskursu osim u smislu pokušaja stvaranja odmaka od zemalja Jugoistočne Europe ili Balkana, pitanje značenja pojma „Srednja Europa“ ponovno je postalo aktualno i važno za budućnost hrvatske države i njenih stanovnika, posebno nakon ulaska Hrvatske u EU 2013. godine. Stoga je cilj konferencije bio raspraviti teme o značenju srednjoeuropskog identiteta danas, ulozi Srednje Europe unutar EU, ulozi Višegradske skupine (V4), te važnosti srednjoeuropskog identiteta za Hrvatsku.

 

Na skupu su sudjelovali znanstvenici i djelatnici različitih profila i područja stručnosti iz Hrvatske i inozemstva. Skupu su prisustvovali i predstavnici hrvatskih državnih institucija, uključujući Anđelku Veselčić, izaslanicu predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i suradnicu u Uredu savjetnika za vanjsku i europsku politiku, Danijela Mondekara, izaslanika predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke i predsjednika Odbora za europske poslove, Alena Kajmovića, zamjenika ministra kulture RH, Zrinka Rebrine, pomoćnika pročelnice Ureda za programe i projekte EU Grada Zagreba, te Dražena Bošnjakovića, predsjednika Županijske skupštine Zagrebačke županije. Osim njih prisustvovao je Alen Kečkeš, izaslanik Davora Škrleca, zastupnika u Europskom parlamentu, te predstavnici nekih srednjoeuropskih država: veleposlanik Republike Mađarske József Zoltán Magyar; veleposlanik Republike Slovačke Juraj Priputen; veleposlanik Republike Slovenije Vojko Volk; ministar savjetnik na Veleposlanstvu Republike Slovenije Primož Koštrica; zamjenik veleposlanika Češke Republike Miroslav Kolatek.

Konferenciju je otvorio Anđelko Milardović, predsjednik Instituta za europske i globalizacijske studije. Milardović je postavio osnovno pitanje skupa: što je to uopće Srednja Europa? Iako ima više definicija, on je istaknuo da će se gotovo svi složiti da je to granični prostor odnosno mjesto dodira više kulturnih krugova, poglavito njemačkog i ruskog. Nadalje je postavio pitanje koliko je taj koncept primjenjiv u današnjoj kulturnoj i političkoj realnosti, te se osvrnuo na ulogu Višegradske skupine unutar Europske Unije.

Milardović je zatim najavio konferenciju Europa, regija i Mediteran, koja će se održati 23. listopada ove godine u Splitu. Istaknuo je da Hrvatska ima troslojan identitet – srednjoeuropski, mediteranski i „regionalni“ (katkad nazvan i „balkanski“). Tako bi ova i iduća najavljena konferencija imale za cilj potaknuti promišljanje položaja Hrvatske na srednjoeuropskoj i mediteranskoj razini, jer je prema njegovom mišljenju regionalna razina ionako prezastupljena u javnom diskursu.

Konferencija se sastojala od tri panela, a iza svakog je slijedila diskusija. Prvi panel otvoren je predavanjem Petera Jordana, profesora s Instituta za urbana i regionalna istraživanja Austrijske akademije znanosti u Beču. On je održao izlaganje na temu kulturno-geografske podijele Europe u veće regije zbog praktičnih ciljeva. Naglasio je da su kriteriji za takvu podjelu čak i na lokalnoj razini nužno složeni jer se radi o krhkim i promjenjivim konceptima. Smatra podjelu Europe u regije važnom upravo zbog širenja granica EU te oživljavanja koncepta Srednje Europe nakon pada Istočnog bloka. Istaknuo je da postoji čak 16 šire prihvaćenih podjela Srednje Europe, u kojima su samo dvije države uvijek dio te regije: Češka i Austrija. Spomenute podjele temeljene su na 16 obilježja koja su ostavila trag na sadašnjem kulturnom pejzažu. Neki od najvažnijih su: supostojanje katoličanstva i protestantizma; utjecaj germanske i židovske kulture bez obzira na većinsko stanovništvo pojedinih zemalja; rani razvoj gradova i podjela moći između plemstva, vladara, crkve i gradova; postojanje slobodnih seljaka neovisnih o feudalcima; tradicija lokalne i regionalne samouprave; politička i ekonomska orijentacija prema kontinentu (ne prema moru); industrijalizacija nakon Zapadne, ali prije Istočne Europe.

Constantin Iordachi, profesor Odsjeka za povijest Srednjoeuropskog sveučilišta (CEU) u Budimpešti govorio je o povijesnim regijama Europe te koliko su one važne za suvremena povijesna istraživanja ako ih shvatimo kao analitičke konstrukcije temeljene na zajedničkim geografskim, kulturnim i političkim obilježjima koje odražavaju geopolitičke konvencije određenog razdoblja. Pritom se koristio najširom definicijom Srednje Europe kao golemog prostranstva između Baltika i Jadrana, između Njemačke i Rusije tj. zemalja koje su nekad sačinjavale Sveto Rimsko Carstvo, Habsburšku Monarhiju, Ugarsko Kraljevstvo i Poljsko-Litvansku Uniju. Naglasio je da je svojevrsna renesansa koncepta Srednje Europe i rasprava o njenim granicama usko vezana uz pristupanje NATO-u i EU, pri čemu te definicije osim inkluzivne imaju i ekskluzivnu komponentu, gdje se istočne susjede prikazuje kao istočno (rusko, balkansko) „Drugo“. Istaknuo je da je podjela Europe prema osi istok-zapad toliko snažna upravo zato jer su tuda prolazile granice između prosvijećenih i „zaostalih“ zemalja, rano i kasno industrijaliziranih zemalja, te „željezna zavjesa“.

Slijedila je debata o temama poput utjecaja globalizacije na Srednju Europu, u kontekstu čega je postavljeno pitanje da li EU čini taj koncept nepotrebnim (svi sudionici složili su se da to nije slučaj upravo iz razloga što je koncept doživio renesansu nakon pada Istočnog bloka). Osim toga, bilo je riječi o Višegradskoj skupini i razlozima zašto ona dobro funkcionira, pri čemu je zaključeno da suvremene srednjoeuropske zemlje shvaćaju važnost međusobne suradnje, posebno ako je zasnovana na zajedničkim ekonomskim interesima. Postavljeno je pitanje veze između identiteta i političkih i ekonomskih interesa te kako se oni mogu povezati.

Drugi panel započeo je izlaganjem Marije Boban, pročelnice Katedre za ekonomske i financijske znanosti Pravnog fakulteta u Splitu, koja je problematizirala pitanje upravljanja znanjem o srednjoeuropskom identitetu Hrvatske. Pritom se osvrnula na značenje srednjoeuropskog identiteta u suvremenom informacijskom društvu, koje karakteriziraju digitalizacija, mobilnost i demokratizacija. Razmotrila je pitanje raznolikosti univerzalnih vrijednosti nasuprot individualnog kulturološkog identiteta na primjeru Hrvatske u Europskoj Uniji te predložila neke strategije održavanja hrvatskog kulturnog identiteta u EU. Usto je predstavila koncept informacijskog prostora kao bojišnice suvremenog informacijskog društva, ističući da se upravo na tom prostoru stvara kolektivni identitet. Na kraju je istaknula važnost upravljanja korpusom javnog znanja kao sastavnice svakog programa nacionalne sigurnosti.

Zatim je Josip Lučev, doktorand s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, govorio o ulozi institucija u gospodarstvu i društvu, s težištem na razmatranje alternativnih modela kapitalizma. Polazeći od teorije tipova kapitalizma (Varieties of Capitalism – VoC) Halla i Gingericha (2009), Lučev je ocrtao dva osnovna ekonomska modela suvremenog zapadnog svijeta, koordiniranu tržišnu ekonomiju (CME) i liberalnu tržišnu ekonomiju (LME), uz mogući treći, mediteranski model. Ističući da je model CME tipičan za srednjoeuropske zemlje, napravio je usporedbu reakcija tih modela na ekonomsku krizu. Polazeći od toga, primijetio je da Hrvatska, netipično za zemlju CME, ima slab sustav za upravljanje krizama (eng. crisis management). Uzroke toga vidio je u specifičnostima hrvatskog gospodarstva, koje karakterizira velik broj radnika u poljoprivredi, vrlo velik udio turizma u ekonomiji (tipično za mediteranski model), klijentelizam i korupcija, te nerazrađenost sustava upravljanja krizama.

Središnja tema izlaganja Ive Lovrića, vanjskog suradnika Odsjeka za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, bilo je pitanje Srednje Europe kao hrvatskog političkog zavičaja. Istaknuo je da je za definiranje Srednje Europe potreban multidisciplinarni pristup jer se njene granice mogu definirati na više načina. Predstavljajući Hrvatsku kao „susretište svjetova“, Lovrić je preispitao pitanje isključivosti srednjoeuropskog i balkanskog identiteta te „praznine“ koja je nastala raspadom Jugoslavije, kada je pojam „Balkan“ postao neka vrsta pejorativa te je zamijenjen „korektnijim“ izrazima poput „Zapadni Balkan“, „regija“ itd. Usto je postavio pitanje u kojoj mjeri regija koja je definirana kao međuprostor ili granica (i koju su često definirale „velike sile“ na štetu „malih država“) doista može biti nečiji zavičaj. Na kraju je izrazio zabrinutost nedostatkom dijaloga između različitih političkih opcija u Hrvatskoj, što smatra jednim od glavnih uzroka nedovoljno definiranog identiteta kod Hrvata.

Janko Bekić, viši asistent na Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), na temelju koncepta jugosfere Tima Yudaha i vlastitog koncepta habsburgosfere nastojao je predstaviti argumente za uključivanje Hrvatske u svaku od navedenih sfera u skorijoj budućnosti. Osvrnuo se na obnovu odnosa među državama bivše SFRJ iza 2000. godine i na inicijativu da te zemlje budu primljene u EU „u paketu“, te postavio pitanje rezerviranog odnosa Hrvatske prema CEFTA-i. Istaknuo je da, iako Hrvatska ima potencijalnu korist od nastavljanja uske suradnje s državama bivše SFRJ, on osobno smatra je da je habsburgosfera ipak bolji izbor jer nudi stabilnije i sigurnije okruženje od jugosfere te veću slobodu kretanja. Najbolju opciju za budućnost Hrvatske vidi u sastavu Višegradske skupine.

Drugi panel je zaokružilo predavanje Brune Lopandića, savjetnika Odjela za međunarodne poslove Hrvatske gospodarske komore, naslovljeno Hrvatska – južna vrata Višegradske skupine. Nakon osvrta na nastanak pojma „Zapadni Balkan“, Lopandić je govorio o mogućnostima i strategijama pomoću kojih se Hrvatska može integrirati u Višegradsku skupinu. Iako se radi o tržištima koja nisu tradicionalna za hrvatsko gospodarstvo, pristupanjem Hrvatske Europskoj Uniji ono se počinje okretati k njima, što predstavlja potencijalno veliku dobit, ali samo ukoliko na državnoj razini bude provedena dobro osmišljena gospodarska strategija. Lovrić se osvrnuo i na mogućnosti koje bi pristupanje Višegradskoj skupini otvorilo za Hrvatsku na svjetskom tržištu, poglavito u kontekstu energetske sigurnosti i trgovine s Kinom.

Rasprava nakon drugog panela uključila je pitanje što bi se dogodilo da je Hrvatska pristupila CEFTA-i na Solunskom summitu. Nadalje, dovedena je u pitanje ideja da li je Hrvatska uvijek bila dio Srednje Europe tj. u kojoj se mjeri Hrvatska treba truditi da zadrži svoje „jugoslavensko“ tržište. Osim toga, postavljeno je pitanje da li u Hrvatskoj ima svijesti da smo pristupili EU te je ponovo naglašen nedostatak dijaloga kao osnovni razlog nerazvijenosti hrvatskog kulturnog identiteta.

Treći panel otvorio je Stevo Đurašković, znanstveni novak, poslije doktorand na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, usporedbom pojma Srednje Europe u hrvatskim i slovačkim nacionalno-integracijskim procesima. Polazeći od činjenice da Slovačka i Hrvatska imaju određene sličnosti u svojem političko-povijesnom razvoju i procesima izgradnje nacionalnog identiteta, Đurašković je analizirao kako su se koncepti vezani uz ideju pograničja između dvije kulturno-političke makroregije (npr. kršćanska Srednja Europa i islamsko Osmansko Carstvo, SSSR i Hitlerova „Nova Europa“, Jugoslavija i „njemački/mađarski/talijanski okupator“ itd.), prisutni u obje zemlje odrazili na spomenute procese. Đurašković je bio i prvi izlagač koji se detaljnije osvrnuo na utjecaj rusofilije i panslavizma na oblikovanje nacionalnog identiteta srednjoeuropskih država.

Drugo i posljednje predavanje u sklopu ovog panela održao je Damir Agičić, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. On je govorio na temu hrvatskog srednjoeuropskog identiteta u prošlosti i danas, počevši od problema kako uopće definirati pojam „Srednja Europa“ te osvrnuvši se na srodne pojmove poput „Srednjoistočna Europa“ i sl. Istaknuo je da je podjela Europe na istočnu i zapadnu relativno nova tj. da je ona postala ključna diferencijacija tek u 19. stoljeću. Slično Đuraškoviću, osvrnuo se na utjecaj Rusije i panslavizma na shvaćanje pojma Srednja Europa, ističući da je element Rusije jedna od ključnih odrednica za podjelu Europe na Istočnu i Zapadnu, sa Srednjom Europom kao graničnim područjem. Agičić je zatim govorio o utjecaju srednjoeuropskih ideja na stvaranje hrvatske nacionalne svijesti (Ljudevit Gaj) te njen svojevrsni sukob s jugoslavenskom idejom, koja ju je okretala prema jugoistoku i predstavljala Austrijance, Nijemce i Mađare kao neprijatelje.

U završnoj raspravi bilo je postavljeno pitanje odsutnosti svijesti o židovskoj kulturi kao jednog od temeljnih obilježja srednjoeuropskog kulturnog identiteta koje je nasilno prekinuto Holokaustom. Usto je bilo riječi o razlikama pojmova „Srednja Europa“ i „središnja Europa“.

Nakon rasprave Anđelko Milardović zaključio je konferenciju sažetim prikazom tema o kojima je bilo riječi, ističući da je na konferenciji zorno prikazano kako je identitet fluidna kategorija, posebno u slučaju troslojnog identiteta Hrvatske. Istaknuo je da je koncept konferencije bio minimalistički, s ciljem propitivanja novih pogleda na koncept Srednje Europe nakon ulaska Hrvatske u EU te podizanja (niske) razine svijesti o novoj kulturno-političkoj realnosti u kojoj se Hrvatska nalazi. Na kraju je najavio izdavanje zbornika na hrvatskom i engleskom jeziku.

Nadajmo se da će konferencija Srednjeeuropski identitet Hrvatske potaknuti daljnja interdisciplinarna znanstvena istraživanja i konstruktivne javne rasprave na temu složenog pitanja hrvatskog identiteta u prošlosti i danas te naglasiti potrebu podizanja manjkave javne svijesti o novom položaju i identitetu Hrvatske kao članice zemalja Srednje Europe i Europske Unije. Jednako važno je podizanje svijesti o gospodarskim mogućnostima koje su se otvorile ulaskom Hrvatske u EU ali još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri razvijene, s posebnim naglaskom na moguće uključivanje u Višegradsku skupinu. Važno je ponovno istaknuti da su na skupu sudjelovali ili prisustvovali znanstvenici i stručnjaci iz više hrvatskih i drugih srednjoeuropskih zemalja, što možemo promatrati kao primjer uspješne suradnje na međuinstitucionalnoj i međunarodnoj razini.

Boris Blažina