Tomislav Bali – Predavanje akademika Tomislava Raukara o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i historiografiji o hrvatskome srednjovjekovlju, 17. studenog 2011., Knjižnica HAZU, Zagreb

Predavanje akademika Tomislava Raukara o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i historiografiji o hrvatskome srednjovjekovlju, 17. studenog 2011., Knjižnica HAZU, Zagreb

 

U slavljeničkoj godini Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Tomislav Raukar održao je predavanje o važnom dijelu njezine baštine – historiografiji o hrvatskome srednjovjekovlju. Raukar je podijelio svoje izlaganje na tri kronološka dijela: od osnutka akademija do 1918. godine; od kraja prvog svjetskog rata do 1945. godine; od obnove Akademije 1947. do danas.

Govoreći o prvom razdoblju, Raukar je istaknuo da Akademijina snažna veza s historiografijom postoji od njenog osnutka, posebno na području izdavanja povijesnih vrela. Naravno, to ne znači da historiografije nije bilo prije Akademije. Pritom je naglašena uloga „oca hrvatske historiografije“ Ivana Lučića i njegovih djela De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex (1666.) i Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù (1673.), kao i monumentalnog Ilyricum sacrum Daniele Farlatija. Osim njih, posebno su istaknute zasluge Ivana Kukuljevića Sakcinskog i njegovog Arkiva na području prikupljanja i izdavanja izvora.

Ipak, tek su osnutkom Akademije stvoreni temelji za sustavni razvoj historiografije pod okriljem snažne institucije. Nema sumnje da jedan od razloga snažnom angažmanu Akademije na području povijesti leži u činjenici da je njezin prvi predsjednik bio upravo Franjo Rački, „otac hrvatske moderne kritičke historiografije“ (prema Stjepanu Antoljaku). Raukar je istaknuo važnu ulogu Račkog, a napose njegovih djela Odlomci iz državnoga prava hrvatskoga za narodne dynastie (1861) i Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća (izlazilo u nastavcima u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti između 1884. i 1893. godine, u cjelini izdano tek 2009.) te Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia (1877.), zbirke izvora za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest koja je naredno stoljeće bila nezamjenjiv priručnik, a povjesničari je upotrebljavaju i danas. Velika važnost Račkog i Akademije za razvoj hrvatske povijesne znanosti, napomenuo je Raukar, očituje se u pokretanju Starina i već spomenutog Rada u to vrijeme, dvaju časopisa u kojima je objavljen niz važnih rasprava iz hrvatske povijest (npr. Klaićeva Marturina. Slavonska daća u srednjem vijeku iz 1904. koju je istaknuo sam Raukar).

Tijekom tog početnog razdoblja pokrenute su najvažnije serije izdanja izvora za hrvatsku povijest srednjega vijeka. U prvom redu to je Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium. Temelj ove serije nalazi se u marljivom radu Šime Ljubića oko prikupljanja i izdavanja isprava o vezama južnih Slavena i Venecije, objelodanjenih u pet svezaka Listina o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke Republike (1868.-1875.) koje ujedno čine i prvih pet knjiga MSHSM. Ljubić je kasnije objavio još nekoliko svezaka Listina, no od šeste knjige MSHSM započeo je sa izdavanjem Commissiones et Relationes Venetae.

Ljubić je također odigrao važnu ulogu u stvaranju iduće Akademijine serije izvora koju je istaknuo Raukar, Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, unutar koje je objavio statute i druge pravne dokumente Budve, Skradina i Hvara. Prije njega je Jaromil Hanel u istoj seriji objavio statute Splita i Korčule. Od izdanja unutar ove opsežne i važne serije treba istaknuti još Hrvatski pisani zakoni: Vinodolski, Poljički, Vrbanski a donekle i svega Krčkoga otoka, Kastavski, Veprinački i Trsatski Račkog, Jagića i Črnčića.

Ove dvije serije ipak je po mnogočemu nadmašila iduća, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (tj. Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije), životno djelo Tadije Smičiklasa. Raukar je posebno naglasio fascinantnu činjenicu da je Smičiklas od 1904. pa do svoje smrti 1914. godine izdao jedanaest svezaka Diplomatičkog zbornika, tj. jedan svake godine. Smičiklas je tako obuhvatio razdoblje od 1100. do 1359. godine, s obzirom da je Documenta Račkog smatrao prvim sveskom Zbornika (uostalom, Smičiklas je samu zadaću njegovog izdavanja naslijedio od Račkog). Nakon njegove smrti, 1915. i 1916. godine izašla su još dva sveska za koja je sakupio građu, a uredio ih je Marko Kostrenčić.

Smičiklasov pothvat na neki način označava vrhunac tog zlatnog perioda uzajamnog razvoja Akademije i historiografije. Za drugo, tj. međuratno razdoblje Raukar je ustvrdio da se Akademija našla u nepovoljnim uvjetima koji su otežavali njezine aktivnosti. Upravo je sudbina Diplomatičkog zbornika u tom vremenu ogledalo takve situacije s obzirom da je novi svezak izašao tek 1934. godine, tj. skoro dva desetljeća nakon prethodnog.

Aktivnosti Akademije novi uzlet doživljavaju njezinom obnovom 1947. godine i početkom mandata Grge Novaka kao njenog predsjednika. Akademija je u ovom razdoblju organizirala niz skupova kojima su obilježeni važni datumi hrvatske povijesti, npr. 900. godišnjica obnove ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru (1966.), 1000. godišnjica epitafa kraljice Jelene (1976.), 1100. godišnjica natpisa kneza Branimira iz Muća Gornjeg (1988.) ili 900. godišnjica smrti Dmitra Zvonimira (1989.). Nažalost, nije iz svakog skupa proizašao i zbornik radova.

Akademija je nastavila s izdavanjem izvora. Raukar kao središnji pothvat u tom pogledu vidi objavljivanje prvog sveska Diplomatičkog zbornika (1967.) kojim je zamijenjena već zastarjela Documenta Račkog. Do 1990. godine izašla su još tri sveska kojima je pokriveno cijelo 14. stoljeće, a objavljena su i dva sveska dodataka koji obuhvaćaju razdoblje od 1020. do 1309. godine. Osim toga, Akademija je potaknula izdavanje Supetarskog kartulara i Zadarskog kartulara samostana Svete Marije – poticaj je došao od strane Viktora Novaka.

Raukar je istaknuo da je Akademija od kraja 40-tih i početka 50-tih godina 20. stoljeća započela sa osnivanjem zavoda, prvenstveno na jadranskoj obali. Njihova primarna zadaća bila je istraživanje lokalne povijesti, a većina njih pokrenula je časopise koji od tog trenutka kontinuirano izlaze. Raukar je napomenuo da tada dolazi do pomaka istraživačkog interesa hrvatske historiografije prema gospodarskoj povijesti (spomenimo da je upravo akademik Raukar iznimno zadužio hrvatsku gospodarsku povijest svojim studijama o ekonomijama srednjega vijeka). Naravno, on se dogodio pod određenim političkim, ali ne i presudnim, utjecajem tada dominantnog marksizma. Novi interesi historiografije doprinijeli su nastanku nove serije Građa za gospodarsku povijest Hrvatske. Teme obrađene unutar te serije nisu u većoj mjeri obuhvaćale razdoblje srednjega vijeka. S druge strane, one koje jesu spadaju među njezine najvažnije naslove, npr. Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća Josipa Adamčeka ili Povijest zagrebačke trgovine Zlatka Herkova.

Interes za gospodarsku povijest doživljava pad od kraja 80-tih godina, a neposredno prije tog vremena na važnosti su počele dobivati teme koje na povijest gledaju sve više s interdisciplinarnog gledišta. Raukar je kao važne u tom kontekstu naveo radove Vesne Jakić-Cestarić „Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena“ (objavljen u Radovima instituta JAZU u Zadru 1972. godine) i posebno Luje Margetića „Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata“ (u Zborniku Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1977. godine). Naravno, nezaobilazni su i radovi Radoslava Katičića, ponajprije njegova knjiga Uz početke hrvatskih početaka (1993.) Međutim, za Raukara je kruna razvoja historiografije pod okriljem Akademije edicija Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, pogotovo njena prva dva sveska koji obuhvaćaju srednji vijek do 12. stoljeća (sv. I, 1997.) te srednji vijek od 13. stoljeća i renesansu (sv. II, 2002.).

Akademik Raukar je svojim predavanjem podsjetio na neupitno važnu ulogu koju je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti imala u stvaranju hrvatske historiografije. Upravo je ona u mnogočemu utjecala na njezin razvoj, naročito kroz izgradnju institucija i izdavanjem temeljnih publikacija. Ovo potonje posebno se odnosi na razvoj medievistike jer bi ona bez Akademijinih serija izvora, monografija i časopisa pred sobom imala nesumnjivo težu zadaću.

 

Tomislav Bali