Tomislav Bali – Prikaz knjige: Walter Goffart, Barbarians, Maps, and Historiography. Studies on the Early Medieval West, Farnham-Burlington: Ashgate Variorum, 2009.
Walter Goffart, Barbarians, Maps, and Historiography. Studies on the Early Medieval West, Farnham-Burlington: Ashgate Variorum, 2009.
Barbarians, Maps, and Historiography je zbirni pregled zadnjih dvadeset godina stvaralaštva Waltera Goffarta, jednog od najznačajnijih suvremenih povjesničara srednjega vijeka. Goffart je autor sa strogim kritičkim pristupom, no u isto vrijeme sklon kontroverznim tumačenjima, zbog čega je svojim tekstovima poticao reakcije i oglede koje su iznosili ugledni suvremenici poput Averil Cameron, Waltera Pohla, Herwiga Wolframa i drugih. Slikovita potvrda dolazi od samog Goffarta koji u dodatku na kraju knjige iznosi neke komentare drugih povjesničara na ovdje objavljene radove. Pritom ipak ističe da su odnosi između njega i kolega (prvenstveno Wolframa i Pohla) uvijek bili iznimno prijateljski, tako da ih niti bellum diplomaticum nije mogao pokvariti. Šesnaest radova sakupljenih u ovoj knjizi, kako sam autor naglašava, više je od polovice njegovog cjelokupnog opusa u zadnja dva desetljeća. Većina njih bavi se kartografskim prikazima ranosrednjovjekovne povijesti, te narativnim izvorima i načinima na koji su se ljudi i događaji opisivali u njima.
Prvi članak, „Two notes on Germanic antiquity today“ (str. 1-22), obrađuje dvije teme. Prva je sjena koju je nacizam ostavio nad proučavanjem germanske prošlosti, a druga znamenita Jordanesova Getica i njezina veza s Kasiodorom. U prvom dijelu posvećenom utjecaju nacizma, Goffart naglašava implikacije koje je na istraživanje „germanske davnine“ (germanische Alterumskunde) imala filologija, a zatim „nova njemačka konstitucionalna povijest“. Potonja je dosegla svoj vrhunac u razdoblju koje se otprilike poklapa s trajanjem nacističke vlasti u Njemačkoj. Goffart u „novoj njemačkoj konstitucionalnoj povijesti“ identificira zaokret u pogledu na spomenutu „germansku davninu“. On je doveo do toga da se na Germane gledalo kao na neku vrstu aristokrata koji su prije svega cijenili osobine vođe te su se okupljali oko svojih plemića i kraljeva čija je vlast s vremenom stekla aureolu „posvećenog kraljevanja“ na temelju božanskog podrijetla vladajućih obitelji. Te osobine zatim su iz antike prenesene u srednji vijek. Goffart pritom naglašava da se pojam „posvećenog kraljevanja“ prvo pojavio među negermanskim plemenima u Skandinaviji, što je njemačke povjesničare navelo da Skandinaviju povežu s ranim Germanima i na taj je način učine dijelom njemačke povijesti.
Drugi problem predstavljaju pokušaji da se motivi „posvećenog kraljevanja“ i drugih „jezgri tradicije“ pronađu u latinskim, kršćanskim tekstovima. Ono što je važno kod oba slučaja jest činjenica da je ta „nova povijest“ na izvore kojima se koristila gledala s manje opreza i kritičnosti nego je to bio slučaj s povjesničarima devetnaestog stoljeća. Međutim, postavlja se pitanje u kojoj je mjeri na prihvaćanje i odbacivanje „nove povijesti“ utjecala nacistička ideologija? Koliki je zapravo utjecaj „vilhelmovske Njemačke“? Goffart konstatira da je nacizam bez sumnje bacio mrlju rasizma na „germansku davninu“ te je stoga trebalo pronaći način da se ispravi gledanje na germanska plemena kao na krvne zajednice. No istodobno ističe da je dobar dio poslijeratnih pravnih povjesničara i dalje zagovarao neprekinuti kontinuitet od germanske do njemačke pravne povijesti bez ikakvih rasnih prizvuka.
Tema drugog dijela članka su narativi Kasiodora i Jordanesa, odnosno navika povjesničara da se pozivaju na Origo Gothica, a zapravo koriste Geticu. Kako ističe Goffart, Getica u svakom slučaju sadrži dijelove preuzete iz Kasiodorove Origo Gothica, no između dva teksta ne treba stavljati znak jednakosti. Također, među povjesničarima prevladava mišljenje da je Origo organizirani prikaz gotskog kolektivnog „plemenskog sjećanja“ napisan s ciljem slavljenja germanskih naroda. Nadalje, Goffart odbacuje mišljenja da je Origo Gothica sama po sebi origo gentis, već insistira na tome da je riječ o „gotskoj povijesti“ jer čak i sama Getica nije narativ takve vrste.
Iduća tri članka bave se načinima na koje se razdoblje seobe naroda prikazivalo na povijesnim zemljovidima. Goffart u njima nastoji identificirati početke povijesne kartografije i pokazati razne nelogičnosti i nepreciznosti koje se javljaju na samim kartama. Uostalom, kako i sam kaže, karta prebacuje podatke u grafički oblik, no slika često prenosi više nego riječi i statistike na kojima se temelji.
U prvom od tri rada koja se bave ovom problematikom, „What’s wrong with the map of the barbarian invasions?“ (str. 23-41), Goffart za primjer uzima kartu Jeffreya Russella. Kritizira pravce kretanja pojedinih naroda koje započinju ni iz čega, a kontinuirani su i bez zaustavljanja, npr. Vizigoti u jednom potezu dolaze od Skandinavije do Španjolske. Pritom se upravo naglašava da prema karti seoba Gota započinje u Skandinaviji, što je prema Goffartu oživljavanje anakronizma. Ističe se i kretanje Vandala prema čijem se prikazu može zaključiti kako su oni migrirali na mediteranske otoke u sklopu svoje seobe, umjesto da su se tamo širili tek nakon zaposjedanja sjeverne Afrike. Poseban problem je predugačka vremenska granica koja se proteže od 1. do 568. godine. Stoga nije čudno da karta izgleda dinamično kada su podaci koji se odnose na pola tisućljeća stavljeni u jednu sliku. No ovi primjeri Goffartu služe tek kao uvod za opis razvoja kartografskih prikaza seobe naroda pomoću linija kretanja. Najstariji takav prikaz seobe naroda potječe iz 1708. godine. Međutim, prototip svih takvih karata je ona koju je izradio Emmanuel de Las Cases. Analizom daljnjeg razvitka povijesne kartografije od strane drugih autora kao što su Benicken, Spruner, Droysen ili Westermann, može se zaključiti da su kartografi utjecali na povijest barbarskih invazija time što su seobama davali veću vidljivost nego što ju one zapravo imaju u samim narativima. Na temelju takvog pregleda Goffart zaključuje da karta barbarske invazije u svim svojim oblicima sužava cijelo jedno razdoblje u okvire jedinstvenih kretanja.
U članku „The map of the barbarian invasions: a preliminary report“ (str. 43-60) Goffart kritizira kartu seobe naroda objavljenu u Timesovom Atlasu svjetske povijesti. Pritom se pita odakle dolazi takav zemljovid, odnosno koji je njegov uzor. Nudi dva odgovora. Prvi je Atlas Historicus koji je priredio Johann Georg Hagelgans, a drugi je objavio Las Cases pod pseudonimom Le Sage i nazivom Genealogical, Chronological, Historical, and Geographical Atlas. Goffart iznosi životne priče oba autora, reakcije na njihove atlase te analizira utjecaj koji su imali na povijesnu kartografiju. Pritom ističe bitne razlike i sličnosti između dva atlasa, npr. donja granica Hagelgansovog atlasa je grčka kolonizacija Mediterana, a gornju čini provala Tatara, dok je Le Sageov/Las Casasov atlas omeđen prodorima Huna i Arapa u Europu.
Idući rad, „The map of the barbarian invasions: a longer look“ (str. 61-87), zapravo je nadopuna prethodnog članka nekim novim spoznajama o Hagelgansu i Las Casasu. Goffart ponovno ističe da je Hagelgans stvorio obrazac prema kojem su se mnogobrojna “lutanja naroda” u vremenskom rasponu od 2 500 godina spajala u jedan kartografski prikaz. Na taj su način Goti, Huni i Langobardi dijelili pozornicu s drugim akterima od prapovijesti do Tatara iz 13. stoljeća. Drugačije shvaćanje granica pojedinih epoha, prisutno kod Hagelgansa i njegovih suvremenika, može se doimati čudnim iz današnje perspektive. To se svakako odnosi na vjerovanje da je srednji vijek završio karolinškom renesansom, ali ne treba smetnuti s uma da je za čovjeka iz osamnaestog stoljeća, koji je živio u vrijeme careva Josipa I. i Karla VI, takva kronologija savršeno odgovarala uređenju svijeta koji ga je okruživao. Jednostavno, krunidba Karla Velikog za cara stvorila je nov i željeni poredak, a njega su simbolizirali i habsburški carevi. Međutim, nema čvrstog dokaza da je Hagelgansov način prikazivanja seobe naroda utjecao na buduće kartografe. Prvi zbilja utjecajan kartografski prikaz “barbarske invazije” bio je Las Casesov. Goffart njegov atlas definira kao nebiblijski i neklasičan, a razlozi uspjeha mogu se tražiti u tome što je napravio odmak od dotad uobičajenog načina izrade sličnih publikacija. Las Cases je povijesni atlas oblikovao prema standardnim zemljopisnim atlasima. Umjesto da razne protagoniste iz širokog vremenskog raspona smješta na jednu kartu, Las Cases je “kronološki kontrolirao” situaciju (koliko je bilo moguće) i stvorio niz mapa koje su mogle “stajati same za sebe”. Goffart zatim prelazi na komentar samog izgleda karata. Na kraju uspoređuje Las Casesovo djelo s atlasima njegovih suvremenika kao što su Delemarche, Denaix, Hout, Spruner, Houzé, Soulier i Anadrieanu-Goujon, Dufour, Dussieux i tako dalje.
U kratkom članku “Does the Vita s. Severini have an underside?” (str. 89-94), Goffart identificira nekoliko mjesta u spisu Vita s. Severini koja ga izdižu iznad razine klasičnog hagiografskog djela. Vita sadrže niz podataka zbog kojih taj spis treba promatrati više kao opis događanja u Noriku i Italiji tijekom razdoblja seobe naroda, a manje kao “nevin i nezainteresiran uzorak hagiografije”. Prema Goffartu, cjelokupni narativ odiše dojmom da je pisan sa svrhom prikazivanja barbara kao biblijskih Egipćana, bespravno prisutnih u Noriku, dok rimsko stanovništvo funkcionira kao izabrani narod koji, revoltiran nepravednom vlasti, seli u obećanu zemlju, tj. Italiju. Samim time, sv. Severin je sveden na puku personalizaciju kraja rimskog Norika.
Tema članka “Conspicuously Absent: Martial Heroism in the Histories of Gregory of Tours and its Likes” (str. 95-120) je odsustvo elemenata herojstva iz kršćanskih narativa nakon prve polovice šestog stoljeća. Rad započinje kratkim osvrtom na fenomen “herojske poezije” koji je bio visoko cijenjen od strane povjesničara, posebice njemačkih, okrenutih proučavanju razdoblja seobe naroda. Goffart ističe da je “herojska poezija” proizvod imaginacije, a ne povijesnih činjenica, čak i kad se spominju stvarne osobe. Također, prepoznaje odsutnost herojstva u narativima između druge polovice šestog i početka osmog stoljeća. Uzroke odsutnosti vidi u nastojanjima kršćanskih pisaca da obezvrijede rat i stave oznaku vrijednosti na, u prvom redu, kršćanske mučenike i svece, a zatim na rimske careve koji nisu bili skloni ratovanju. Goffart uporište pronalazi u djelima Grgura Turskog te Izidora Seviljskog i Fredegara. Vrijednosni sustav Grgurovog narativa je pogotovo indikativan. U njemu nema izražavanja simpatija prema požrtvovnosti ili junaštvu, dok je s druge strane ispunjen opisima vojničke nesposobnosti i neuspjeha. Samim time nameće se zaključak da s krajem razdoblja seobe naroda dolazi do obezvrjeđivanja herojstva.
Niz radova o Bedi Časnom i djelu Historia ecclesiastica gentis Anglorum započinje člankom “Bede’s uera lex historiae explained” (str. 121-126) u kojem se Goffart osvrnuo na Bedino odbacivanje odgovornosti u slučaju da je zapisao neistinu. Ono što je pritom najviše privuklo Goffartovu pažnju je Bedino pozivanje na “istinski zakon povijesti”. Zaključak je da Beda taj izraz upotrebljava kao kontrast između teološke istine i uobičajene percepcije unutar kojeg i jedno i drugo tumačenje nalaze svoje mjesto. Također, činjenica je da “istinski zakon povijesti” nije mogao imati onakvo značenje za Bedu kakvo ima danas. Ukratko, Beda je upućivao na inherentnu površnost povijesti.
Sljedeći rad o Bedi je “The Historia Ecclesiastica: Bede’s Agenda and Ours” (str. 127-143). Riječ o djelomično izmijenjenom poglavlju iz knjige The Narrators of Barbarian History. Goffart ga otvara isticanjem razine pozornosti usmjerene prema Bedi i njegov djelu od strane povjesničara iza koje je ostala ogromna količina radova koji su riješili mnoga pitanja vezana uz Bedinu ostavštinu. Ipak, još uvijek je ostalo otvoreno jedno pitanje – koja je bila Bedina namjera u trenutku kad je započeo s pisanjem djela Historia Ecclesiastica? Goffart stoga pokušava identificirati poticaje i postaviti Bedu u kontekst njegovog razdoblja preko usporedbi sa suvremenicima. Ocrtava Bedu kao aktivnog i komunikativnog redovnika, uklanjajući iz njegove biografije uobičajeni klišej koji ga opisuje kao “usamljenog intelektualca zatvorenog unutar elitne zajednice”. Konačno, nekoliko stranica posvećuje godini u kojoj je rad na Historia Ecclesiastica završen. Goffart smatra da bi uobičajenu dataciju trebalo pomaknuti za nekoliko mjeseci.
“Bede’s History in a Harsher Climate” (str. 145-168) izravni je nastavak prethodnog članka. Goffart uglavnom niže reakcije na mišljenja o Bedi koja je naveo u već spomenutoj knjizi The Narrators of Barbarian History te komentira stavove drugih povjesničara koji su se dotaknuli Bedinog života i djela. U prvom redu se osvrnuo na kritiku koju je iznio D.P. Kirby na račun neposrednih okolnosti nastanka Bedinog najvažnijeg djela, Historia Ecclesiastica. Goffart stoga pojašnjava svoje stavove u smislu da nikada Bedino djelo nije smatrao ratobornim, već konstruiranim da bude sjajna bilanca nortumbrijske prošlosti.
Najintrigantniji dio ove zbirke svakako je članak “Paul the Deacon’s Gesta episcoporum Mettensium and the early design of Charlemagne’s succession” (str. 169-203). Goffart ovim tekstom zastupa mišljenje da spis Gesta episcoporum Mettensium koji je sastavio Pavao Đakon nije bio u prvom redu posvećen opisivanju povijesti biskupa Metza, već dokumentiranju odluka koje je Karlo Veliki donio po pitanju svog nasljednika, a samim time i o sudbini cjelokupne Franačke. Povjesničari su pitanje Karlovog nasljednika promatrali prvenstveno kroz prizmu dokumenta poznatog kao Divisio regnorum (806. g.). S obzirom da je Karlo vladao skoro četrdeset godina u trenutku sastavljanja tog spisa, Goffart mogućnost da se kroz ta četiri desetljeća nije razmišljalo o pitanju nasljedstva smatra neuvjerljivom. Mogućnost da se Karlo vrlo rano posvetio razmatranju o tome što i kako nakon njegove smrti pojačava posjet Rimu 781. godine prilikom kojeg je Ludoviku i Pipinu od strane pape Hadrijana potvrđena kraljevska vlast nad teritorijima koje je otac predvidio za njih, tj. Akvitanijom i Italijom. Trećem i najstarijem sinu, Karlu, time je predodređena vlast nad samom Franačkom. Međutim, Goffart slijedi mišljenje Petera Classena te ističe da Karlo Mlađi ne bi sam vladao. Naime, Karlo Veliki je imao još jednog sina iz veze s Himiltrudom, Pipina (u historiografiji poznat kao „Grbavi“). Prema tome, Franačka bi pripala Karlu Mlađem i Pipinu Grbavom. Time bi se slijedila tradicija da dvojica braće (i ne više od dvojice, ističe Goffart) dijele vlast, na jednak način na koji je Karlo Veliki bio primoran dijeliti vlast 768., a njegov otac 741. godine. Kao što je poznato, razvoj događaja nije dopustio ovakav rasplet. No Goffarta ne zanima u tolikoj mjeri što je slijedilo. Svoju pažnju usmjerava na traženje tragova o planovima sukcesije prije donošenja odluke o putu u Rim (sam put dogodio se 781. godine, no osmišljen je još 778.) i krunjenju dvojice mlađih sinova. Među njih svrstava i spomenuti spis Gesta episcoporum Mettensium Pavla Đakona. Goffart uočava da je Pavao literarne uzore ponašao u Liber pontificalis, Origo gentis Langobardorum i biblijskoj Knjizi Postanka. Iako je riječ o tekstu koji bi trebao evidentirati što je ostalo iza pojedinih biskupa Metza, Pavao im posvećuje vrlo malo pažnje. Uglavnom se usredotočio na “obiteljskog sveca Karolinga”, Arnulfa iz Metza za kojeg kaže da je odlučio podijeliti obiteljsku imovinu siromašnima. Mlađi sin (Anschisus) se složio s očevim planom, ali stariji nije. Arnulf je zbog toga blagoslovio Anschisusa. Taj čin je povezan s proročanstvom prema kojem su Anschisusijevi potomci predodređeni za kraljeve. Ostvarenjem proročanstva smatrao se prijelaz prijestolja sa Merovinga na Karolinge. Na taj način je uspostavljena genealogija od Anschisus do Karla Velikog. Kako ističe Goffart, Pavao je zatim iskoristio priču o Arnulfu i njegovim sinovima. Između Arnulfovih i Karlovih sinova stavljen je znak jednakosti. Karlo Mlađi postaje novi Anschisus i samim time je predestiniran za „prvog među jednakima,“ ako ne i za jedinog vladara Franačke. Doduše, postavlja se pitanje što je u tom slučaju s Pipinom Grbavim? Prema Goffartu, on se ne uklapa u cijelu priču jer je riječ o sinu iz izvanbračne veze (iako postoje različite interpretacije prirode tog odnosa). Uostalom, Pipin je rođen prije Karla Mlađega te eventualno može biti izjednačen sa starijim Arnulfovim sinom koji nije prihvatio očevu želju. Kasnija Pipinova pobuna na taj se način doima kao ostvarenje Pavlovog „proročanstva“.
„Chartes Earlier than 800 from French Collections“ (str. 204-221) zapravo je osvrt na zbirku najranijih francuskih srednjovjekovnih isprava objavljenu u sklopu serije Chartae Latinae Antiquiores. Goffart se usredotočio na dvije skupine sačuvanih isprava. Prvoj pripadaju isprave franačkih kraljeva, ravnomjerno raspoređenih na 38 merovinških i 38 karolinških. U drugu skupinu ulaze privatne isprave kojih je upola manje – 14 iz merovinškog doba i 12 iz karolinškog (do 800. godine). Nakon ovih „osnovnih“ kvantitativnih podataka, Goffart prelazi na „kvalitetu“, kako same građe, tako i njezine obrade u historiografiji. Naglasak je pritom stavljen na merovinško razdoblje. Iako ističe visoku razinu pristupa diplomatičkom materijalu ne samo u Chartae Latinae Antiquiores, već i u prethodnim studijama diplomatike i prozopografije merovinških isprava, Goffart zaključuje da povijesna znanost još uvijek čeka na njihovo visokokvalitetno i opširno izdanje. Zatim slijede kratke crtice o karakteristikama razvoja isprava merovinškog razdoblja, npr. o vremenskoj granici između 659. i 672. na kojoj dolazi do prijelaza s papirusa na pergamenu ili o načinu na koje se auktor obraća destinataru. Međutim, ističe Goffart, treba uzeti u obzir da se naše spoznaje o ispravama merovinškog razdoblja temelje na fragmentima nekadašnje produkcije istih. No ako se uzme u obzir da su sve originalne isprave langobardskih kraljeva izgubljene, činjenica da je do današnjeg dana ostalo sačuvano manje od 0,001% svih merovinških isprava (prema Goffartovoj procjeni) donekle predstavlja privilegij. Također, ono što je ostalo sačuvano uglavnom se tiče opatije St. Denis i njenih odnosa s kraljevskim dvorom te izaziva nedoumice i neslaganja povjesničara (poput vjerojatno svake sačuvane skupine ranosrednjovjekovnih isprava) oko raznih pitanja, npr. abrevijacija u intitulaciji ili korištenja izraza bene valete. Pri kraju slijedi problematika ustroja i funkcioniranja merovinške kancelarije pri čemu Goffart radi usporedbe s mogućim rimskim utjecajima te ističe njezinu postepenu klerikalizaciju.
“Le problème des Translationes S. Liborii (836)” (str. 223-235) obrađuje problematiku hagiografskih zapisa o sv. Liboriju, drugom biskupu Le Mansa, te njihove interpretacije u historiografiji. U prvom redu, riječ je tekstovima koji svjedoče o svečevoj translaciji. Goffart naglašava da toj temi treba pristupiti s više kritike nego što je dosad bio običaj kod drugih povjesničara, npr. Volker de Vry, pogotovo jer je znanstveno i kritičko proučavanje Translationes bilo u povojima u trenutku pisanja članka. Doduše, rigorozan pogled istraživača može dovesti u neizvjestan položaj jer mu na raspolaganju stoji tek ponešto čvrsto utvrđenih činjenica.
Povijesna kartografija i njezini počeci tema su još jednog članka, “The First Venture into ‘Medieval Geography’: Lambarde’s Map of Saxon Heptarchy (1568)” (str. 237-244). U njemu je Goffart opisao utjecaj zemljovida na kojem je William Lambarde prikazao heptarhiju, tj. sedam anglo-saksonskih kraljevstva iz ranoga srednjega vijeka. Sama karta nastala je kao rezultat sazrijevanja ideje koja se javila još u radovima Bede Časnoga, a razvijala se tijekom srednjega vijeka. Podjela na sedam kraljevstva koju je prvi prikazao Lambarde imala je dugotrajan učinak na kartografe u ranome novom vijeku i devetnaestom stoljeću. Uglavnom, riječ je o tome da je heptarhija transpozicijom prikazivana kao još uvijek postojeća stvarnost na mnogim suvremenim zemljovidima Britanije ili joj se pridavala duža vremenska opstojnost nego što ju povijesna svjedočanstva mogu potvrditi.
“Hetware and Hugas: datable anachronisms in Beowulf” (str. 245-262) analizira problem imena Hetware i Hugas koja se uz Franke i Frizijce javljaju u popisu naroda koji su prema Beowulfu napali Merovinge. Goffart ističe da je ime Hetware rijetko, a Hugas posve opskurno (iako se oba spominju i u drugim vrelima). Postoje različita tumačenja njihovog podrijetla i značenja. Hugas se ne mogu potvrditi u ranijim vrelima, zbog čega se može steći dojam da se nevidljivi provlače kroz vrijeme i odjednom ih se u šestom stoljeću veže uz Franke, premda u posve drugačijem kontekstu od onog o kojem se govori u Beowulfu. Prema Goffartu, ovaj problem možda se može riješiti pomoću Liber historiae Francorum i spominjanje stanovitih Atroarii. Pritom preispituje motive autora LHF zbog koji su se Attoari našli u opisu danskog napada na Galiju, pogotovo jer se ne spominju kod Grgura Turskog od kojeg je u skraćenom obliku taj opis i preuzet. Naime, Attoari se ne javljaju u petom, šestom i sedmom stoljeću, ali odjednom ih se može pronaći u osmom. Također, navodi Goffart, pagus Attoarius nije cilj koji se zemljopisno uklapa u opis napada, te zaključuje da ovaj zapis iz LHF ima “umanjenu vrijednost”. Stoga se postavlja pitanje odakle potječe vijest o napadu koja se može pronaći u Beowulfu? Goffart ne odbacuje mogućnost da je autor imao izravan uvid u LHF iako takvu mogućnost smatra malo vjerojatnom, jer je Beowulf često u suprotnosti prema LHF, ali i Grgurovoj Historiae. Međutim, jedan detalj može ići u korist toj pretpostavci. Naime, LHF naspram Grgura zanemaruje pomorski sukob, govori o “snažnoj” umjesto “velikoj” vojsci i spominje Attoari. Sve tri razlike nalaze se i unutar Beowulfa, što ostavlja dojam da je pjesnik uistinu preuzimao iz LHF. Činjenica je da sastavljač Beowulfa shvaća Hetware i Attoare puno ozbiljnije nego kontinentalna vrela koja u prvom redu govore o malom okrugu. S druge strane, oni su u Beowulfu pleme skoro ravno Francima.
Goffart je pokušao odgonetnuti podrijetlo imena Hugas pri čemu je postavio pitanje mogu li se Hugas povezati s imenom Hugo? Mogućnost povezanosti može se ustanoviti kod Widukinda koji spominje legendarnog kralja Franaka po imenu Huga. Također, prema analima iz Quedlinburga drugo ime za Franke je Hugenos. Još važnije, ta dva traga mogu se povezati s Klodvigom. Ovo je točka na kojoj Goffartu nudi smjer prema rješenju problema, pri čemu je najvažnije odgonetnuti odakle ideja da se Franci povežu s imenom Hugo. Ističe da Čudesa sv. Benedikta spominju stanovitu dinastiju “Hugovića” koja vlada svijetom na početku jedanaestog stoljeća. U stvari, to je sinonim na Kapetoviće (za neke i opravdaniji kao ime dinastije). Također, pretpostavlja se da su Karolinzi ime Hugo davali svojim izvanbračnim sinovima. Na ovom mjestu Goffart upućuje na Roberta Snažnog, jednog od predaka Kapetovića koji je vladao prostorom Nesturije. U prostor kojim je vladao uključen je i regnum između Siene i Loire kojim su vladala da važna Huga – Hugo Aba i Hugo Veliki. Iako nisu rodbinski povezani, njihova genealogija i karijera uvjerili su kroničare desetog stoljeća da razlike između njih nema te da je riječ o jednoj, “dugotrajnoj” osobi. Za Goffarta, upravo je područje njihove vlasti prostor na kojem treba tražiti pleme Hugas. Da osnaži tu argumentaciju, Goffart ističe da su se izvedenice karolinškog imena (Karoli, Karlanes, Karlingi) za stanovnike zapadnog dijela Franačke, dok je Lotaringija dobila ime po Lotaru.
U članku “The Name ‘Merovingian’ and the Dating of Beowulf” (str. 263-271) Goffart se osvrnuo na pokušaje da se nastanak Beowulfa, zbog spomena merovinškog imena, datira u vrijeme prije 751. godine. Pritom ističe da se ime Meroving, češće kao osobno nego dinastičko, javlja i u narednim stoljećima. Samim time, negira da se provodio damnatio memoriae tijekom karolinškog razdoblja koji je mogao uzrokovati nestanak uspomene na Merovinge, što vodi prema zaključku da je nemoguće na temelju jednog retka u tekst sa sigurnošću tvrditi da je Beowulf nastao prije druge polovice osmoga stoljeća.
Zaključni rad “Christian pessimism on the walls of the Vatican Galleria delle carte geografiche” (str. 272-311), kako naslov kaže, bavi se analizom slikovnih prikaza koji ukrašavaju monumentalnu kartu Italije koja krasi zidove koridora koji danas povezuje Vatikanski muzej i Sikstinsku kapelu. Ukupno je riječ o 74 slike, smještene u prvom redu na svodu te unutar povijesnih karata u obliku vinjeta. Prema Goffartu slike na svodu uglavnom oslikavaju „savršenu“ povijest prema ranokršćanskim mjerilima te se među njima mogu pronaći prikazi iz života Konstantina Velikog bitni za crkvenu povijest (pokrštavanje, osnivanje i gradnja rimskih crkvi, tj. sv. Petra i sv. Pavla), uspjesi nad hereticima (sv. Ambrozije, sv. Anselmo), djelovanja pustinjaka, ali i primjeri priznavanja papinskog vrhovništva (prvenstveno vezani uz Grgura VII.). S druge strane, na vinjetama se prvenstveno nalaze prikazi događaja koji su imali loše posljedice ili su potaknuli određena negativna zbivanja. Njih Goffart smatra primjerima kršćanskog pesimizma. Otprilike polovica vinjeta oslikava događaje iz antičke povijesti prije inkarnacije, dok drugi dio pretežno obuhvaća srednji vijek, dakle razdoblje nakon pobjede kršćanstva, s tim da je kronološki na zadnjem mjestu bitka kod Ceresole 1544. godine. Mišljenje da se radi o pesimističnim prikazima Goffart opravdava time što su među prikazima iz antičke povijesti prvenstveno rimski porazi s katastrofalnim posljedicama (posebice iz drugog punskog rata) ili scene koje simboliziraju početak krvavih građanskih ratova (Cezarov prelazak Rubikona, drugi trijumvirat). Doduše, prikazani su i pojedini rimski uspjesi, no Goffart drži da se i oni uklapaju u pesimističnu viziju jer „krvoproliće i nesreće donose podjednako jada objema stranama“. Goffart prikaze na drugom dijelu vinjeta, onih sa srednjovjekovnom tematikom, tumači kao ilustracije trajne papinske borbe protiv barbara. Pritom uočava zanimljiv detalj – na većina vinjeta koje oslikavaju događaje između 1495. i 1544. godine prikazuju se Francuzi u borbi. To je Goffarta navelo na pomalo provokativno razmišljanje prema kojem se na Francuze može gledati kao na „barbare“ šesnaestog stoljeća jer je njihovo protjerivanje iz Italije bilo podjednako „sretan događaj“ kao npr. uspjeh Lava I. da Atilu odvrati od napada na Rim. Iako zaključuje da takvo nešto nije vjerojatno, ne propušta navesti nekoliko primjera razmirica između Francuza i papa. Usprkos ovim detaljima s elementima pesimizma, Goffart zaključuje da Galerija zapravo nema namjeru pojašnjavanja povijesti. Slike na svodovima i vinjetama mogu privući pozornost, no one su tek dodaci karti koji ništa ne pridodaju nečijem razumijevanju prošlosti. Riječ je ponajprije o „poučnoj diverziji,“ odmaku od klasičnog formata mappae mundi.
Konačno, nekoliko zaključnih riječi. Ovaj tekst svojim opsegom svakako premašuje standarde formata prikaza. Razlog tome leži u činjenici da su unutar hrvatske historiografije Goffartovi radovi poznati i u određenoj mjeri citirani, ali sami hrvatski povjesničari rijetko su o njima pisali. Takvo stanje u svakom slučaju ne odgovara uglednom položaju koji Goffart zauzima unutar medievistike. Iako neke njegove interpretacije možda nisu uvijek uvjerljive, nemoguće im je poreći visoku historiografsku razinu. Ista ocjena može se dati ovdje obrađenim člancima.
Tomislav Bali