Boris Blažina – Zbornik Nikše Stančića (ur. Iskra Iveljić), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest – FF press, Zagreb 2011.

Zbornik Nikše Stančića (ur. Iskra Iveljić), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest – FF press, Zagreb 2011, 388 str.

 

Akademik Nikša Stančić, rođen 16. ožujka 1938. u Starom Gradu na Hvaru, povjesničar je znatnog opusa čiji radovi spadaju u sam vrh ne samo hrvatske, nego i europske historiografije. Uz životopis i bibliografiju radova akademika Stančića u Zborniku nalazimo radove uglednih domaćih povjesničara i povjesničarki, većinom suradnika, kolega i učenika akademika Stančića.

U zbornik uvodi prikaz Božene Vranješ-Šoljan o životu i znanstvenom djelovanju akademika Stančića. U uvodu je opisan Stančićev profesionalni interes za povijesna istraživanja, konkretno na području hrvatske povijesti novoga vijeka u njezinom europskom kontekstu, napose povijest hrvatskog narodnog preporoda u sjevernoj Hrvatskoj i Dalmaciji, te za problematiku nacije i nacionalizma, posebno u drugoj polovici 19. stoljeća. Istaknut je njegov inovativni pristup istraživanju nacionalnih ideologija, koje je smatrao uvjetovanima diverzificiranom društvenom strukturom i socijalnim mentalitetima na prostoru na kojem se oblikuju i na kojima pokušavaju afirmirati. Kao posebno vrijedan istaknut je doprinos Stančića u svezi istraživanja ideologije Mihovila Pavlinovića u sklopu narodnjačke ideologije druge polovice 19. stoljeća. Istraživanje povijesti Dalmacije rezultiralo je nizom radova kojima je nastojao osvijetliti historiografski neobrađene i gotovo zapostavljene teme kao što su primjerice hrvatsko-srpski odnosi u Dalmaciji u vrijeme preporodnoga pokreta, politička uloga nekih prvaka hrvatske ili srpske političke elite u Dalmaciji, nacionalna integracija dalmatinskih narodnjaka itd. Nadalje, uvodna biografija sadrži autoričine osvrte na Stančićeva najvažnija djela, te na Stančićevo djelovanje na drugim područjima (npr. heraldika, predavanja na fakultetu, polemike sa domaćim i stranim znanstvenicima, radovi publicirani u stranim časopisima itd.).

Nakon spomenutog prikaza znanstvenog djelovanja akademika Stančića uvrštene su fotografije iz Stančićeva života i karijere te opsežna bibliografija koju je sastavio sam profesor Stančić.

Ostatak zbornika čine članci tematike bliske onoj kojom se bavio akademik Stančić, uključujući  političku povijest, društvenu povijest (posebno povijest društvenih elita), povijest ideologija, hrvatsko nacionalno i jezično pitanje, modernizaciju i njene posljedice po društvo, ekonomsku povijest, te biografske crte o hrvatskim intelektualcima i učenjacima. Među dvadeseti i tri članka zastupljeni su i domaći i strani znanstvenici, no svi osim jednoga su pisani hrvatskim jezikom ili prevedeni na hrvatski jezik (članak Arnolda Suppana pisan je na njemačkom jeziku). Fokus članaka je na povijesti Dalmacije i Banske Hrvatske u 19. stoljeću, a manji broj članaka tiče se povijesti Bosne i Hercegovine ili Habsburške Monarhije. Kako bi ih čitatelj mogao lakše pratiti, članci su podredani kronološki, prema vremenskom razdoblju koje tematiziraju.

Svakom od članaka prethodi kratak opis sadržaja, a na kraju svakog članka nalazi se sažetak na hrvatskom, engleskom ili njemačkom jeziku. Nažalost, kazalo pojmova nije uvršteno u zbornik. Neki čitatelji bi možda preferirali poredak članaka prema temama kojima se bave nasuprot strogo kronološkom poretku. Izvjestan nedostatak zbornika je činjenica da ne postoji nikakav uvod za radove sadržane u zborniku: uvod se tiče samo života i djelovanja akademika Stančića, no nedostaje poveznica između cjeline o akademiku i cjeline koja sadrži znanstvene radove.

Prvi od spomenutih članaka je Knjižna kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, a autor je Franjo Šanjek, koji proučava uzroke i posljedice širenja knjižne kulture u Hrvatskoj 15. stoljeća, kada knjiga prestaje biti povlasticom tek neznatnog broja intelektualaca i prerasta u stvarnu kulturnu potrebu širih slojeva društva. Na temelju analize popisa rukopisne baštine i naslova prvotisaka sačuvanih u crkvenim i samostanskim knjižnicama diljem Hrvatske (od kojih su najznačajnije zbirka knjižnice katedrale u Zagrebu, knjižnica dubrovačkih dominikanaca, te osobne zbirke istaknutih književnika poput Marka Marulića, Ivana Stojkovića ili Jurja Križanića), autor primjećuje da je najveći dio ovih knjiga nabavljen u vrijeme ili neposredno nakon njihove pojave u javnosti. Nadalje, Šanjek smatra da su knjige u fondovima većinom vezane uz ideje renesanse i humanizma, da promiču studij jezika i literature, te da služe kao sredstvo razmjene iskustava s drugim europskim zemljama. Autor zaključuje da institucionalizirane i privatne knjižnice u Hrvatskoj svjedoče o solidnoj rasprostranjenosti knjige u vrijeme otkrića tiska, te da je knjiga tada prerasla iz predmeta umjetničke vrijednosti u vrlo efikasno sredstvo komunikacije među ljudima.

Članak Mirjane Matijević-Sokol, Prozopografska crtica o zagrebačkom biskupu Stjepanu II. (1225.-1247.), analizira literaturu i povijesna vrela o biskupu Stjepanu II (1225-47), obnovitelju Zagrebačke biskupije. Primarno nastojanje autorice je opovrgavanje tvrdnji da je biskup Stjepan II. bio školovan u Parizu, na Sorboni, gdje je boravio dvanaest godina na studiju teologije. Iako veze Ugarske i Francuske u to vrijeme otvaraju mogućnost da je on bio student pariškog sveučilišta, autorica tvrdi da navedeni podaci sadržavaju čitav niz pogrešaka te da su „izrasli“ iz jedne pretpostavke Nade Klaić. Osim toga, članak razmatra djelovanje Stjepana kao poticatelja sustavne pismenosti na području srednjovjekovne Slavonije, njegovo obiteljsko podrijetlo, njegov pokušaj ujedinjenja splitske i zagrebačke crkve, te njegovu karakterizaciju iz pera suvremenika Tome Arhiđakona.

Slijedi članak Nekoliko rodoslovnih i genealoških pitanja o Dominisima, iz pera Petra Strčića. Ovdje se, naime, radi o rodu Dominis (hrv. Gospodnetić) s otoka Raba i Brača, iz kojeg svoje podrijetlo vuku brojni uglednici Hrvatske i Ugarske, uključujući biskupe, političare, diplomate, vojskovođe, književnike, suce itd. Dvojica među njima znameniti su u svjetskim razmjerima: nadbiskup Marko Antun (1560-1624) te (u hrvatskoj historiografiji slabo poznat) princ i upravitelj Havajskoga Kraljevstva John Owen (1832-1891). Njima je pridana posebna pozornost u ovome članku. Autor analizira mišljenja o podrijetlu Dominisa, koja uključuju postavke da su potomci knezova Krčkih odnosno Frankopana, da su Hrvati ili da su Talijani, da su na otok Brač prešli s otoka Raba itd. Osim toga, autor istražuje etimološko podrijetlo prezimena Dominis, ističući pritom razlike između rapske i bračke obitelji toga prezimena. Pitanje etničkog podrijetla Dominisa autor ostavlja otvorenim.

Remek-djelo habsburške (mletačke?) obavještajne službe: anonimni „geografsko-statistički“ opis Bosanskog pašaluka (oko 1625.), rad Nenada Moačanina, proučava genezu i funkciju tzv. „geografsko-statističkog“ opisa Bosanskog pašaluka, nastalog oko 1625. godine. Autor smatra da opis predstavlja djelo špijunaže zbog činjenice da stilski bitno odudara od službenih osmanskih popisa, čiji su brojčani podaci različiti od onih koje donosi navedeni opis, te zbog usredotočenosti na ljudske i vojne resurse. Stoga autor pretpostavlja da se radilo o kompiliranju i nadopunjavaju podataka iz više oblasti i s više razina, ali tako da je konačni rezultat uvjerljiv, čak vjerodostojniji od onoga što nude službeni osmanski popisi. To nije neobično jer su motivi sastavljanja popisa različiti (fiskalni u slučaju osmanskih, a vojno-sigurnosni u slučaju habsburškog ili mletačkog). Naposljetku, autor smatra da je nemoguće razaznati da li tekst predstavlja dio mletačke ili habsburške špijunaže.

Tema rada koji potpisuje Hrvoje Petrić, Pravoslavni trgovci iz Osmanskog Carstva u Banskoj Hrvatskoj i Varaždinskoj krajini početkom 18. stoljeća, utjecaj je ugovora o trgovini i plovidbi iz 1718. na trgovinu u Banskoj Hrvatskoj i Varaždinskoj krajini, na primjeru pravoslavnih „grčkih“, odnosno „osmanskih“ trgovaca. Spomenuto je razdoblje značajno jer se tada odvijala promjena odnosa moći, koja je uzrokovala jačanje trgovine između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva i ponovno otvaranje drevnih trgovačkih puteva na jugoistoku Europe. Pritom su najveći utjecaj imale činjenice da je plodno Podunavlje došlo pod habsburšku vlast, te da je Habsburška Monarhija dobila dugo željeni izlaz na Jadran. Autor ističe da je ugovor o trgovini iz 1718. sklopljen svega šest dana nakon Požarevačkog mira i pokazuje da su Habsburgovci počeli igrati mnogo aktivniju ulogu na Balkanu. Austrijske su vlasti visokim carinama štitile vlastite proizvođače, pa su zato austrijski trgovci nastojali robu prekupiti od turskih podanika, što je dovelo do razvoja sloja pravoslavnih („grčkih“) trgovaca, osmanskih podanika. Na kraju članka autor objašnjava zašto je upravo Koprivnica postala glavnim središtem tih trgovaca.

Zvjezdana Sikirić-Assouline u radu „Gradski proračun“ Slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba 1848. Pogled na prihode i troškove te strukturu uprave prije patenta Franje Josipa o ujedinjenju zagrebačkih općina u jedan grad prikazuje financijsko stanje grada Zagreba 1848, u razdoblju ukidanja feudalizma i početka prijelaza u moderno građansko društvo. Polazeći od podataka prikupljenih 1848. za rad novoosnovanog Banskog vijeća, kao i poreznog popisa, te novinskih i arhivskih podataka, autorica izlaže detaljnu rekonstrukciju onoga što bi se danas nazivalo gradskim proračunom. Iako je za unapređenje gradske infrastrukture upravi ostajalo tek 16,5% početno raspoložive sume (na što su utjecali i visoki naslijeđeni dugovi), autorica smatra da se nova gradska uprava uglavnom uspješno prilagodila novonastalim okolnostima, a njen tradicionalni činovnički aparat pokazao sposobnim rješavati novopostavljene povećane zadatke.

Avelin Ćepulić o uvođenju hrvatskog jezika u upravu i sudstvo u Dalmaciji na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine 19. stoljeća, rad Vlaste Švoger, prikazuje sustavno i argumentirano zalaganje Avelina Ćepulića (1820-69), suca, političara i publicista iz Bakra, za uvođenje hrvatskog jezika u upravu i sudstvo Dalmacije na temelju analize njegovih članaka, objavljenih u političkim listovima Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, Narodne novine i Jugoslavenske novine te u stručnome časopisu Pravdonoša u vremenu od 1848. do 1852. Rad počinje osvrtom na jezično pitanje u hrvatskim zemljama na prijelazu iz četrdestih u pedesete godine 19. stoljeća, pritom ističući otpor talijanskog i potalijančenog stanovništva, te bečkih vlasti, uvođenju hrvatskog jezika kao službenog u Dalmaciji. Autorica upozorava na činjenicu da je pitanje jezika bilo ne samo kulturne naravi, već i sredstvo za eliminiranje stručne konkurencije u sve oštrijoj borbi za državne službe. Većina članka posvećena je argumentaciji Ćepulićeva stava o jeziku. On je, naime, isticao da pravosuđe treba demistificirati i popularizirati, iz monopola pojedinaca prebaciti u blago cijeloga naroda, a to je mišljenje u juridički opravdavao pozivajući se na princip jednakopravnosti naroda u Habsburškoj Monarhiji, na temelju Općeg građanskog zakonika Monarhije.

Članak Iskre Iveljić, Prosvjeta Banske Hrvatske u 19. stoljeću – europski uzori i hrvatske posebnosti razlaže konkretne europske prosvjetne utjecaje u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji u 19. stoljeću, u rasponu od zakonodavstva do nastavnih sredstava i školske opreme. Upozoravajući na problem nastojanja da se europska povijest i identitet prikažu homogenima, a zapadna Europa predstavi kao kolijevka cjelokupne europske civilizacije, autorica zorno prikazuje da sve do duboko u 19. stoljeću mnoge prosvjetne reforme u Banskoj Hrvatskoj, premda zapadnoeuropskog podrijetla, bivaju posredovane srednjoeuropskim utjecajima. No, Iveljić ističe i da su specifično hrvatske okolnosti također utjecale na reformne mjere u prosvjeti, te na nastojanja prilagođavanja preuzete građe za hrvatske prilike. Uočljiv je potpuni nedostatak nastavnih sredstava iz Mađarske, što je bilo uzrokovano političko-nacionalnim motivima. Prema kraju 19. stoljeća se, tvrdi autorica, sve više javljaju domaće prosvjetne inicijative, a utjecaji se recipiraju bez medijacije.

Stijepo Obad se u radu Izvori života na dalmatinskom selu tijekom 19. stoljeća bavi temom svekolikog zaostajanja dalmatinskog sela i seljaka. Kao najveću zapreku napretku autor navodi nerazriješene feudalne odnose, prevelika davanja zemljišnim vlasnicima koji nisu imali interesa za unapređenje proizvodnje, te neprosvijećenost, višestoljetno siromaštvo i zanemarenost od tuđinskih vlasti. Usto, brojni su društveno-ekonomski problemi bili naslijeđeni od dviju ugaslih država: Mletačke i Dubrovačke Republike. Nakon toga, autor donosi prikaz izvora življenja na selu, koji su uključuivali poljoprivredu, sezonski fizički rad u tvrtkama, lokalnu razmjenu dobara, sajmove, stočarske viškove i mornarstvo. Autor prikazuje da se tijekom stoljeća ipak dogodila postepena modernizacija rada i života na selu, zahvaljujući razvoju prometne infrastrukture, napretku u poljoprivrednim tehnikama, promjenama u kulturi stanovanja, postupnom prihvaćanju građanskih navika, te buđenju nacionalne svijesti (naglašena je uloga Mihovila Pavlinovića). Sve to dovelo je do razvoja međuovisnosti sela i grada, napuštanja tradicionalnog i prihvaćanja modernijeg način rada i življenja.

Dalmatinski narodnjaci o Siječanjskom ustanku u Poljskoj 1863. godine, članak poljskog povjesničara Antonija Cetnarowicza, analizira stavove Narodne stranke u Dalmaciji prema poljskom pitanju, koristeći se poglavito napisima u tisku. U vrijeme poljskog ustanka se u Austro-Ugarskoj budi nada i aktivizira politički život, te u Dalmaciji eskalira politička borba narodnjaka sa slojem oligarha odgojenim u duhu talijanskog jezika i kulture. Cetnarowicz posebice analizira ulogu glasila Il Nazionale, te dolazi do zaključka da je odnos spomenutog glasila prema poljskom ustanku bio ambivalentan: s jedne strane glasilo zastupa pravo svakog naroda na slobodan razvoj, ali je podvojeno zbog sveslavenskog viđenja Rusije kao svojevrsne zaštitnice slavenstva. Stoga glasilo istovremeno naglašava legitimnost poljskog prava na državu i kritizira ruske vlasti s jedne strane, a s druge kori ustanike da su prezahtjevni kada traže proširenje svoje države u okvirima povijesnih granica. Pritom je često prisutan motiv nepotrebno prolivene slavenske krvi. Međutim, autor tvrdi da negdje od polovice 1864. izrazito dominiraju stavovi skloni Poljskoj, a ranije su kritike stavljene na marginu. Mogući razlog tome autor vidi u sporazumu narodnjaka i liberalne frakcije autonomaša, koji su tradicionalno podupirali Poljsku. Autor zaključuje da među članovima uredništva Il Nazionale nema suglasnosti o spomenutom pitanju, ali je definitivno više glasova koji izražavaju propoljski stav dolazilo iz Dalmacije nego iz Banske Hrvatske.

Zadar i njegovo hrvatstvo u očima fra Šimuna Milinovića, rad iz pera Ivana Botice, prikazuje odnos franjevca Šimuna Milinovića, ravnatelja sinjske gimnazije, barskog nadbiskupa i jednog od najistaknutijih ljudi dalmatinskog zaleđa, prema nacionalnim i političkim pitanjima njegova vremena, poglavito njegovo viđenje Zadra kao grada hrvatstva. Iako se nije aktivno bavio politikom, Milinović je bio jedan od čelnih ljudi intelektualnog i društvenog života dalmatinskog zaleđa između 1860-ih i 1880-ih, a njegovo djelovanje obojeno je hrvatskim rodoljubljem, jugoslavenskim simpatizerstvom, dubokom kršćanskom religioznošću i ustrajnošću u očuvanju staroslavenskog bogoslužja. Doprinos Milinovića hrvatskoj historiografiji je naizgled minimalan, ali njegova historiografska djela su, prema mišljenju Botice, imala za cilj popularizaciju hrvatske nacionalne povijesti. Isticanje slavenstva Dalmacije imalo je ulogu otpora prema tamošnjim protalijanskim strujanjima, koja su bila iznimno snažna u Zadru. Stoge ne čudi da Milinović upravo Mlečane optužuje za „mračno doba“ Zadra od kasnog srednjovjekovlja do kraja 18. stoljeća, te na sve načine nastoji povezati povijest zadarske crkve s glagoljicom i slavenskim bogoslužjem i promovirati mit cetinskog kneza Domalda kao (hrvatskog) junaka Zadra.

Za razliku od ostalih radova sadržanih u zborniku, članak Razvoj ustavnosti i izvanparlamentarne komunikacijske mreže u Habsburškoj Monarhiji u drugoj polovici 19. stoljeća Mirjane Gross recenzija je jednog izdanja Austrijske akademije znanosti o ustavnosti i parlamentarizmu te o političkoj javnosti i civilnom društvu u Habsburškoj Monarhiji. Radi se o knjizi Die Habsburger Monarchie 1848-1918, ur. Helmut Rumpler i Peter Urbanitsch, sv. VII 1-2, Verfassung und Parlamentarismus, Beč, 2000., sv VIII 1-2, Politische Öffentlichkeit und Zivilgesellschaft, Beč, 2006., djelu čija je prva tri sveska Gross već prethodno recenzirala (Mirjana Gross, Novim putovima u istraživanju Habsburške Monarhije, Časopis za suvremenu povijest II., 1981, 105-155). Recenzirani svesci (VII i VIII) bave se ustavnim razvojem 1848-1918, sa posebnim naglaskom na političku elitu te ona područja i procese koji su izvan ustavne diskusije i parlamentarnoga rada, a u vezi s politizacijom masa (npr. stvaranje političke javnosti preko udruženja i tiska).

Marko Trogrlić i Josip Vrandečić u radu Otac, profesor, „savjest postnagodbene Hrvatske“: Zagrebački memoari Konstantina pl. Vojnovića (1874.-1891.) analiziraju zagrebačke Memoare sveučilišnog profesora i saborskog zastupnika Konstantina Vojnovića kao izvor koji može pružiti uvid u širu hrvatsku političku i društvenu postnagodbenu situaciju, te njegov osobni doprinos na znanstvenom, političkom i vjerskom polju. Glavnim motivom Memoara autori smatraju nesposobnost vladajućih struktura postnagodbene Hrvatske da pruže otpor mađarizaciji. Memoari pokrivaju Vojnovićev politički i prosvjetni rad, djelatnost u Svetojeronimskom društvu, obiteljski život, te prijateljstvo s biskupom Strossmayerom i brojnim uglednicima iz srednjoeuroskog političkog, kulturnog i vjerskog kruga. Istaknutu ulogu u Vojnovićevom životu imala je politička represija koju su na njega vršile vlade banova Pejačevića i Hédervárya. Autori smatraju da je ta represija primjer duhovnog stanja zemlje, rastućeg pritiska mađarizacije i nasrtaja politike na građanske vrijednosti općenito.

Članak Supilo, historiografija i pravaštvo, koji potpisuje Stjepan Matković, bavi se pitanjem uloge Frana Supila u okviru hrvatskog pravaštva, te odnosa hrvatske historiografije prema njegovom nasljeđu. Autor ističe da je Supilo djelovao u vrijeme promišljanja pravaške politike uslijed krize uprave u Austro-Ugarskoj i pritiska nacionalnih integracija, te da je njegovo suprotstavljanje pojavi modernog pravaštva i traženje novih saveznika izazvalo brojne sukobe na pravaškoj sceni. Raskid sa frankovačkom strujom pravaša nastao je jer je Supilo tražio zajedničku oporbenu borbu protiv bana Hédervárya, što je rezultiralo time da se od početka 20. stoljeća Supilo više nije smatrao pravašem. Usprkos tome, autor smatra da je Supilov politički duh i dalje ostao protkan segmentima pojedinih izvornih pravaških ideja, posebno odbacivanjem programa lojalnosti Habsburškoj Monarhiji poput onog što su zastupali frankovci. Umjesto toga, Supilo je smatrao „slogu sa Srbima“ nužnim dijelom otpora prema germanskoj prijetnji. Autor zaključuje da je Supilo, kojeg karakterizira izrazita politička individualnost, postao simbolom izolirane i tragične ličnosti odnosno jedinstven simbol hrvatske narodne integracije. No, to ne znači da je Supilo zaboravljen u nacionalnoj i povijesnoj svijesti Hrvata: ostao je jednom od najistaknutijih povijesnih ličnosti, te su se brojni predstavnici uglavnom liberalne i ljevičarske inteligencije pozivali i još uvijek se pozivaju na njegovu ostavštinu.

Početak demografske tranzicije u Banskoj Hrvatskoj i njezina socioekonomska podloga, rad iz pera Božene Vranješ-Šoljan, s demografskog gledišta proučava gospodarske i društvene promjene koje su 1880-1890 zahvatile Hrvatsku i Slavoniju. Naglašavajući ulogu upravno-političkih čimbenika u stvaranju uvjeta i provedbe modernizacije, autorica kronološki smješta prvu etapu demografske tranzicije u razdoblje oko 1890. godine. Autorica smatra da je, uz napetosti na političkoj sceni koje su uključivale nastojanja bana Hédervárya da zakoči modernizaciju i uzrokovale razvoj prometne i industrijske infrastrukture prvenstveno po političkom ključu, zakašnjeli industrijski razvoj u Hrvatskoj i Slavoniji dijelom počivao na konzervativizmu svojih protagonista koji je proizlazio iz načela tradicionalnog društva u kojemu su prevladavali mali poduzetnici, sitna trgovina i mali seoski posjed. Glavninu članka čine demografski podaci, analize i usporedbe (koje uključuju grafikone i tablične prikaze). Autorica time zorno prikazuje nerazmjernost urbanizacije u Hrvatskoj i Slavoniji te opću nerazvijenost hrvatskih zemalja u usporedbi sa Ugarskom.

Austrijski povjesničar Arnold Suppan u studiji Weltpolitische Aspekte der Auflösung der Habsburger-Monarchie 1918 razmatra dugoročne posljedice raspada Habsburške Monarhije i uspostave versajskog poretka na europsku i svjetsku politiku. Navodeći da su nakon Prvog svjetskog rata nastale nove nacije koje stare nisu mogle integrirati i koje su posegnule za Lenjinovim i Wilsonovim formulacijama prava naroda na samoodređenje, autor tvrdi da su novostvorene nacionalne države ujedno bile uperene protiv mogućeg njemačkog i mađarskog revizionizma te boljševizma. S druge strane, Jugoslavija i mnoge druge novonastale države su zbog heterogenosti stanovnika predstavljale „Austro-Ugarsku u malom“, gdje se većinski narod odnosio dominantno prema manjinama, koje su često bile ekonomski i kulturno vodeće, a politički drugorazredne. Tako je, smatra Suppan, versajski poredak u istočnoj Europi stvorio više problema nego što je nastojao riješiti, te doprinio usponu SAD-a kao svjetske sile, uspjehu Oktobarske revolucije i održavanju Njemačke kao dominantne ekonomske sile u Europi.

Članak Franka Miroševića, Stjepan Radić i Split, opisuje razvoj i djelovanje Hrvatske republikanske seljačke stranke (od 1925. Hrvatske seljačke stranke) u Splitu, u razdoblju od 1923. do Radićeve smrti 1928. Split je, naime, na početku spomenutog razdoblja odudarao od ostatka dalmatinskih gradova, jer su u njemu primat imale centralističko-unitarističke snage i anacionalni zemljoradnički pokret. Godine 1923. je HRSS u gradu Splitu postigao slabe rezultate, ali je zato pobijedio u splitskom kotaru. Razlog nepostojanja mjesne organizacije HRSS-a u Splitu do 1925. autor objašnjava militantnim odnosom ORJUNE prema HRSS-u u Splitu, te projugoslavenskim uvjerenjima pristaša Ante Trumbića. Prva se prekretnica zbila 1925, kada se HRSS udružio sa  Hrvatskom zajednicom (kojoj je pristupio i Trumbić), te pridobio težake koji su dotad glasali za Zemljoradničku stranku. Usprkos toj pobjedi, HSS je na općinskim izborima u Splitu 1926. bio tek četvrti. Konačnu pobjedu u Splitu HSS je ostvario tek stvaranjem Seljačko-demokratske koalicije sa Svetozarom Pribićevićem (što mu je omogućilo prodiranje na sredine koje su mu dotad silom spriječili orjunaši). Simboličnu manifestaciju Radićeve i Pribićevićeve pobjede predstavlja veliki zbor u Splitu 1928.

Ustaška revolucija 1941. Stvaranje jedne nove elite?, tekst koji potpisuje Ivo Goldstein, pruža prikaz društvenih temelja ustaškog pokreta, kojeg su činili prvenstveno radnici i seljaci nacionalističkog usmjerenja, gotovo u pravilu prva generacija doseljenika u gradove. Goldstein genezu njihovog svjetonazora povezuje sa snažnim razvojem kapitalizma sa svim njegovim lošim posljedicama po radnika i u vrijeme permanentne agrarne krize, za što su sami radnici vidjeli uzroke u „srpskoj hegemoniji“ i stranoj eksploataciji. No, autor ističe da su pokret činile i druge grupe, poput austrougarskih časnika, muslimanskih begova, odvjetnika (kao što je bio i sam Ante Pavelić), te mladih intelektualaca koji su željeli brzu afirmaciju. Kao temelj svoje ideologije ustaše su, prema mišljenju autora, koristili misinterpretaciju ideja Milana Šufflaya, te stvorili ideologiju koja pretpostavlja ruralno urbanom, želi vratiti „nevinost jednostavnog života“ te osigurati „vječnu posebnost“ naroda. Goldstein zorno prikazuje kako je ustaški pokret posebno progonio intelektualce, a kasnije  postepeno isključio većinu vlastitih intelektualaca kao što su primjerice Eugen Dido Kvaternik, Mladen Lorković, Kerubin Šegvić, Stjepan Buć te Filip Lukas.

Cilj članka Tihomira Cipeka Nacionalsocijalizam kao politička religija. „Volksgemeinschaft“ kao odabrani narod jest ukazati na glavne značajke teorije političke religije Erica Voegelina na primjeru nacističkog plana stvaranja skladne njemačke narodne zajednice (Volksgemeinschafta) i uprizorenja nacističke politike. Članak započinje skicom Voegelinovog koncepta političkih religija, prema kojemu pojam totalitarne (za razliku od autoritarne) diktature obilježava vlast koja zahtjeva potpuno prihvaćanje dogme službene ideologije, koja se nastoji uvući u sve sfere života i time preuzeti obilježja religije, kao što su npr. svete knjige, sveti nauk, sveci, vjernici, inkvizicija (tajna policija), motiv borbe dobra i zla, motiv spasenja i povratka časti itd. Zbog toga su političke religije obično progonile i nastojale zamijeniti postojeće religije. Nakon prikaza pseudoreligijskih elemenata Volksgemainschafta i javnih-kulturnih manifestacija nacističkog režima, autor se osvrće na kritike Erica Voegelina, posebno one koje smatraju da političke religije nikad nisu do kraja zamijenilo istinsku vjeru, pa tako nisu zamijenile obrede poput krštenja, vjenčanja i pokopa.

Politička elita u Bosni i Hercegovini i afirmacija bošnjačkog nacionalnog identiteta sredinom 1960-ih i početkom 1970-ih godina, rad iz pera bosanskohercegovačkog povjesničara Husnije Kamberovića, sastoji se od dva dijela. Prvi dio prati smjenu vladajućih elita u BiH sredinom 1960-ih i početkom 1970-ih, u vrijeme kada se intenziviraju rasprave o nacionalnom statusu muslimana u BiH, a drugi analizira rasprave o bošnjačkoj naciji u istom povijesnom razdoblju, uključujući one na partijskim forumima i u medijima, te akademske rasprave. Proces smjene elita vezan je uz osmi kongres SKJ 1964, koji je otvorio procese kontroliranog jačanja političkih periferija u Jugoslaviji, čiji cilj nije bio poticanje separatističkih namjera nego stvaranje protuteže centralističkim političkim strujama koje su tada bile jake. Autor ističe Mostarsko savjetovanje 1966. kao model prema kojemu je bosansko političko vodstvo provodilo politiku integracije BiH, uz Titovu podršku nasuprot centara u Zagrebu i Beogradu. Proces razlaza političkog vodstva BiH kulminirao je 1972, što je dovelo do afirmacije bošnjačkog muslimanstva kao nacionalnog identiteta od strane nove elite, čiji su istaknuti pripadnici bili Branko Mikulić, Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac i Todo Kurtović. Autor zaključuje da je taj proces, osim što je služio kao temelj za čvršću integraciju BiH kao republike i jačanje njene pozicije u Jugoslavenskoj Federaciji, imao i vanjskopolitičku funkciju približavanja muslimanskim zemljama s kojima je Jugoslavija imala dobre odnose.

Tomislav Galović u radu Od slike do pisma; bio-bibliografski prilog o Branku Fučiću donosi osnovne podatke i neke manje poznate činjenice iz života i znanstvenog rada istaknutog hrvatskog medievista Branka Fučića (1920-99). Naslov članka ukazuje na Fučićev znanstvenoistraživački put, jer je Fučić tijekom rada na istarskim srednjovjekovnim freskama otkrivao glagoljičke natpise i grafite. Njihovim proučavanjem specijalizirao se za glagoljicu i slavistiku, te tako obima područjima dao nezaobilazan doprinos. Glavna svrha Galovićevog članka je donijeti okvirnu periodizaciju Fučićevog znanstvenog rada kao zalog budućim istraživanjima. Tako autor, nakon kratke biografije Branka Fučića, donosi kronološku podijelu Fučićevih publiciranih radova na pet skupina. Kao glavnu Fučićevu zaslugu autor ističe njegovo oživljavanje slike i riječi srednjovjekovnog hrvatskog stanovništva Istre, Kvarnera i Hrvatskog primorja, te ocrtavanje kulturne povijesti tih krajeva. Na kraju rada nalazi se prilog, Izbor iz bibliografije Branka Fučića.

Diskursi hrvatskog antifašizma i izazovi povijesnog pamćenja i zaborava (1941.-2005.), članak Drage Roksandića, istražuje promjene u diskurzivnim strategijama hrvatskog antifašizma 1941-1945, a temeljen je na pojmovnoj  računalnoj analizi izabranih temeljnih dokumenata nastalih u različitim situacijama navedenog razdoblja. Ističući utemeljenost izvorišta hrvatskoga državnoga kontinuiteta i suvereniteta na odlukama ZAVNOH-a iz 1943-1944 i državnopravnom subjektu NR/SR Hrvatske, te izuzetno veliku ljudsku cijenu svega što se zbivalo u Hrvatskoj u 20. stoljeću, autor skreće pozornost na duboke konflike (na nekim područjima i binarne opozicije) kolektivnog pamćenja i kolektivnog zaborava. Analizirajući iskaze Andije Hebranga, Vladimira Bakarića i Franje Tuđmana, Roksandić prati promjenu stava prema hrvatskom antifašizmu, od koncepta isključivo „narodnooslobodilačke borbe“ tijekom Drugog svjetskog rata, preko ideje rata kao socijalističke revolucije nakon 1945. (a posebno 1948.), zatim do jugoslavenski dekontekstualiziranog hrvatskog antifašizma 1991-1995 u službi „hrvatske nacionalne pomirbe“, te konačno do današnjeg problematičnog i podvojenog stava koji dijelom proizlazi iz aktualnih problema hrvatske tranzicije.

Zbornik zatvara rad Nives Rumenjak, Prozopografija u 21. stoljeću: izazovi specijalizacije, digitalizacije i interdisciplinarnosti, sustavni pregled i rasprava o razvoju moderne prozopografske metode u okviru povijesne znanosti od kraja 19. stoljeća do najnovijih kretanja. Rad otvara subjektivna refleksija autorice u kojem ona opisuje svoje upoznavanje sa prozopografijom preko knjige Suvremena historiografija Mirjane Gross i mentorstva Nikše Stančića, te svoja nastojanja da prozopografsku metodu primijeni na istraživanje srpske elite u Héderváryevoj Hrvatskoj. Nakon toga slijedi pregled pokušaja definiranja prozopografije i ustaljene uporabe pojma „kolektivna biografija“ kao njena sinonima, objašnjenje razlika između historijske i sociološke grane prozopografije, te povijesni pregled razvoja moderne prozopografije od teorija Theodora Mommsena krajem 19. stoljeća, preko klasične socijalno-historijske teorije Lawrencea Stonea iz 70-ih godina do prozopografije „novoga stila“, koja je obilježena razvojem specijalizacije, digitalizacije i interdisciplinarnosti. Autorica zatim opisuje svoja nastojanja da, kako bi premostila razmak između makro i mikro perspektive u socijalnohistorijski orijentiranoj prozopografiji, uvede novu interdisciplinarnu metodu komplementarnih biografskih studija. Rumenjak zaključuje da, usprkos razvoju tehnologije, nije došlo do bitnih pomaka u razvoju istraživačke metode prozopografije. Međutim, razvoj tehnologije isto tako je nezamislivo ubrzao i demokratizirao proces prikupljanja izvornog gradiva u historijskom istraživanju, te uveo timski rad u kulturu humanističkog znanstvenog rada.

Zbornik Nikše Stančića odraz je uspješnih historiografskih istraživanja koja bi bila nezamisliva bez dugogodišnjeg djelovanja i mentorstva Nikše Stančića, osobe kojoj je ova knjiga posvećena. Radovi sadržani u zborniku predstavljaju vrijedan doprinos hrvatskoj historiografiji u okviru srednje i jugoistočne Europe. Posebno je važno istaknuti nove istraživačke uvide i tumačenja razvoja hrvatske nacionalne ideje od sredine 19. stoljeća do danas. Osim toga, pojedinim člancima vrijednost pridodaje i činjenica da se bave nekim manje istraženim ličnostima i društvenim elitama iz hrvatskog javnog života u 19. stoljeću, a to će, nadamo se, potaknuti daljnja istraživanja na sličnim područjima. Važno je spomenuti i doprinos promociji novih istraživačkih metoda u modernoj hrvatskoj historiografiji (npr. prozopografija). Na kraju, možemo izraziti i nadu da će, zahvaljujući poticajima ovog zbornika, cjelokupna znanstvena djelatnost samog akademika Nikše Stančića postati predmetom budućih znanstvenih istraživanja i prosudbi.

Boris Blažina