Branimir Janković – Rasprava “Suočavanje s prošlošću na internetskim portalima”, konferencijska dvorana Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 14. travnja 2011.

Rasprava “Suočavanje s prošlošću na internetskim portalima”, konferencijska dvorana Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 14. travnja 2011.

 

Inicijativa za temu rasprave došla je iz akademske sredine, dakle od historijske znanosti kao akademske discipline. Osim što se profesionalni povjesničari bave vlastitim istraživačkim područjima, svi su oni neizbježno i dio suvremenosti u kojoj žive. No u suvremenom društvu historija kao disciplina samo je jedan od postojećih načina i oblika bavljenja prošlošću. Premda se akademskim povjesničarima historijska znanost čini najvažnijim i najvrednijim načinom pristupanja prošlosti, većini ljudi povijest je ipak prezentna kroz posve druge komunikacijske kanale. Osobno i obiteljsko iskustvo, susjedi i prijatelji, zajednica u kojoj žive, obrazovanje, političari, novine, televizija, dokumentarni i povijesni filmovi, Internet, muzeji itd. – većini ljudi to su vodeći prenositelji povijesnih sadržaja. Stoga bi iz perspektive akademske historije moglo biti važno analizirati navedenu široku rasprostranjenost povijesti u javnoj sferi.

Tu je važnost u gospodarski razvijenijim zemljama dakako prepoznala i ekonomija tako da je – na pretpostavci da određeni povijesni sadržaji mogu biti tržišno zanimljivi širokom sloju ljudi – u tim zemljama povijest u javnoj sferi prisutna na još intenzivnije načine. Primjerice: posebni televizijski kanali posvećeni povijesti, igrani i dokumentarni filmovi, brojni časopisi o povijesti, povijesni romani, nepregledne internetske stranice, muzeji, spomenici, memorijalna mjesta i ceremonije, popularna kultura, prakse oživljavanja povijesti na različitim manifestacijama, turistički povijesni sadržaji itd. Stoga je u nekoliko posljednjih desetljeća akademska zajednica reagirala oblikovanjem historijske poddiscipline koja se počela baviti tim fenomenima kao što su Public History, The Public Life of History ili Geschichte und Öffentlichkeit. Osnivani su pritom specijalizirani časopisi, objavljivani članci i knjige, pisane disertacije, ali pokrenuti i diplomski studiji za obrazovanje povjesničara koji bi trebali raditi u javnoj sferi na sadržajima vezanima uz povijest.

U Hrvatskoj, kao i u zemljama u regiji, povijesni sadržaji na tržištu – razumljivo – nisu zastupljeni u tolikoj mjeri, iako su i kod nas svakodnevno primjetne sve veće promjene. Primjerice, osim što su u javnosti relativno često prisutne tradicionalne kontroverzne teme vezane uz Drugi svjetski rat, poslijeratne komunističke zločine, raspad Jugoslavije i ratove 1990-ih, i kao što je u političkom životu javna upotreba povijesti (dakle pozivanje na povijest i korištenje povijesti kao argumenta i legitimacije) i dalje živa, te pored više ili manje kontinuirane prisutnosti nekoliko hrvatskih povjesničara u medijima, na hrvatskoj je televiziji tijekom 2010. i 2011. prikazivano gotovo iz tjedna u tjedan nekoliko dokumentarnih serija povijesne tematike koje su imale po više epizoda i bile emitirane u najgledanijim terminima (poput serije o Titu, Hebrangu, Hrvatskom proljeću, Praškom proljeću, savezničkim bombardiranjima hrvatskih gradova tijekom Drugog svjetskog rata, napadu na Dubrovnik početkom 1990-ih), a pripremaju se i nove, prema najavi i o Jugoslaviji. Ove godine je i 35. obljetnica emitiranja TV kalendara, emisije s povijesnim sadržajima i, dakako, određene koncepcije povijesti. Sve je više i pomno planiranih lokalnih sajmova na kojima se oživljavaju određene povijesne bitke, poput šestog uprizorenja samoborske bitke iz 1441, čemu je, prema izvješćima, prisustvovalo oko 25 tisuća ljudi. Nadalje, uz časopis Meridijani koji već niz godina donosi i povijesne teme, nedavno je izašao prvi broj časopisa Vojna povijest. Na internetu su pak povijesni sadržaji još raznolikiji. Uz nekoliko portala vezanih uz akademsku zajednicu i nastavu povijesti, prisutni su i blogovi o povijesti (npr. „Bumerang prošlosti“ Zvonimira Despota), zatim portali raznih povijesnih sadržaja, od primjerice onog udruge Documenta, preko službene stranice spomen područja Jasenovac, do portala s ustaškim sadržajima, kao i dakako brojnih foruma na kojima je povijest učestala tema, a kada međusobno komuniciraju osobe iz regije, onda gotovo i jedina.

U Hrvatskoj postoje radovi koji pripadaju toj historijskoj poddisciplini koju možemo nazvati „javna upotreba povijesti“ (što je primjerice naziv zajedničkog znanstveno-istraživačkog projekta Odsjekâ za povijest Filozofskih fakulteta u Zagrebu i Ljubljani) ili „povijest i javnost/povijest u javnosti“, odnosno „povijest u javnoj sferi“. Pisalo se tako kod nas o državnim politikama povijesti, ponajviše predsjednika Franje Tuđmana i HDZ-a, zatim promjenama naziva ulica, dokumentarnim serijama i drugim temama te o nekim internetskim stranicama povijesne tematike (o čemu je pisao primjerice Miljenko Hajdarović). Čini se napose da je analiziranje weba kao predmeta istraživanja javne upotrebe povijesti, zbog njegove široke rasprostranjenosti, potrebno još više poticati. Stoga smo, u nadi da će to možda učiniti i ova rasprava, odabrali upravo web za temu. Primjetno je pritom i da u stranim knjigama koje daju pregled te historijske poddiscipline „povijesti u javnosti“ često izostaju ili su slabije prisutne analize karaktera zastupljenosti povijesti na webu. Više je pisano o povijesti u novinama, muzejima i televizijskim emisijama nego na webu. Je li to možda zbog određene neuhvatljivosti weba kao medija, posebno za povjesničare koji su navikli baratati uglavnom fiksiranim izvorima (zbog toga je važno upozoriti na Hrvatski arhiv weba i rad na arhiviranju web-sadržaja). Osim dakle te unutardisciplinarne motivacije, određeni poticaj  mogu svakako dati i recentni događaji u Egiptu i drugim sjevernoafričkim državama gdje je Internet odigrao važnu ulogu u informiranju i organiziranju prosvjeda. Sličnu ulogu imao je i u prosvjedima u Hrvatskoj, koji su i nazivani Facebook-prosvjedima. Konačno, živimo u informatičkom društvu u kojem Internet svakodnevno, iz dana u dan, dobiva na sve većoj važnosti i rasprostranjenosti.

No osim pitanja samog korištenja novih medija, kao i sudjelovanja u medijima i djelovanja u radu primjerice nekog internetskog portala, posve je drugo pitanje, koje mi čini važnim napose za akademsku historiju, kako analizirati rad medija na povijesti? S kojim istraživačkim pitanjima pristupati toj problematici? Pritom je svakako potreban određeni teorijski alat, koji mogu ponuditi i druge discipline poput sociologije, antropologije, etnologije, politologije, ali i iskustvo analiziranja raznih oblika javne upotrebe povijesti koje su u međuvremenu provodili povjesničari iz inozemnih historiografija. Pojedina istraživačka pitanja mogu biti: na koji je sve način povijest zastupljena na webu, kakav je karakter njezine zastupljenosti, kako se pritom konceptualiziraju osobni, povijesni i nacionalni identiteti? Kako se uopće odvija suočavanje s prošlošću na internetskim portalima; svjedoče li nam internetski forumi, možda bolje nego svi drugi mogući izvori, o teškoćama i neuspjesima u vezi toga? Itd.  

Smatrali smo da temu o webu trebamo što šire postaviti kako bismo pokušali napraviti određeni snimak stanja, potaknuli problematizaciju te možda i pisanje radova o tome. Osim propitivanja odnosa same akademske zajednice i interneta kao medija, potrebno je pritom informirati se i o osobama, institucijama i udrugama koje se u javnoj sferi na webu bave poviješću. Stoga je izlaganje Mladena Tomorada posvećeno prikazu uvođenja informacijskih tehnologija u hrvatsku historiografiju, od prije deset godina, u čemu je Tomorad imao aktivnu ulogu. Zatim, izlaganje Miljenka Hajdarovića, urednika Hrvatskog povijesnog portala, odnosi se na vlastito iskustvo primjera rada jednog povijesnog portala, a Tanje Petrović na djelovanje udruge Documenta – Centra za suočavanje s prošlošću, koja se osim rada na konceptu suočavanja s prošlošću koristi i mogućnostima koje pruža web. Na kraju, izlaganje Stefana Treskanice posvećeno je fenomenu Wikipedije u javnom ispisivanju povijesti. Tema je svakako otvorena i novinarima iz Večernjeg, Jutarnjeg i Novog lista koji pišu o povijesti, te, kolegicama koje rade na Hrvatskom arhivu weba pri Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (pri čemu je zanimljivo pitanje što arhivirati s weba, odnosno što bi u budućnosti trebalo biti izvor o nama samima, jesu li to možda forumi? itd.). Zanimljivo je dakako čuti i kolege povjesničare koji sudjeluju u medijima i djeluju u javnosti. Tema javne upotrebe povijesti na webu je naravno nužno upućena i na interdisciplinarnosti i suradnju s sociolozima, antropolozima, etnolozima, politolozima itd. Moguća dodatna korist od rasprave bila bi u definiranju širine opsega ovog polja, kako bi se kasnije moglo dublje ući u pojedina pitanja, probleme i analize.           

Uostalom, kao što svi imamo iskustva s Wikipedijom, te s obzirom na navodnu demokratičnost weba kao medija, tema je to za koju svatko može izreći svoj (Facebook) komentar.

Branimir Janković