Vedran Mikac – Prikaz knjige “Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945.” (ur. Sabrina P. Ramet), Alinea, Zagreb 2009, 248 str.

Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945. (ur. Sabrina P. Ramet), Alinea, Zagreb 2009, 248 str.

 

 

Zbornik radova Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945. uredila je Sabrina P. Ramet, profesorica političkih znanosti na Norveškom sveučilištu znanosti i tehnologije u Trondheimu, a sadrži radove uglednih domaćih i inozemnih znanstvenika. Zbornik se sastoji od jedanaest radova koji obrađuju raznovrsnu tematiku poput genocida, međunarodnih odnosa, religije te ideologije režima. Radovi Ive Goldsteina, Marka Biondicha, Stanleya G. Paynea, Nade Kisić Kolanović i jedan rad Marija Jareba (“Odnos NDH s Njemačkom i Italijom”) objavljeni su na engleskom jeziku u časopisu Totalitarian Movements and Political Religions, knjiga 7, br. 4 u prosincu 2006. godine, dok se ostali radovi objavljuju po prvi put. Nakon tekstova autora, zbornik donosi životopis značajnih osoba u povijesti NDH, popis kratica korištenih u zborniku, odabranu literaturu o NDH te kratku biografiju autora radova.

Uvodni rad Sabrine P. Ramet (Nezavisna Država Hrvatska – Uvod, 7-20) bavi se odnosom historiografije te šire javnosti prema problematici NDH, pri čemu se kao ključna pitanja ističu ona vezana uz broj ubijenih u Jasenovcu, sudbinu zlata koje je bilo u ustaškom posjedu, stav Alojzija Stepinca prema NDH i stav Crkve prema prisilnom preobraćenju pravoslavnih Srba te stavove da je NDH utjelovljenje hrvatske državnosti. Autorica iznosi i svrhu ovog zbornika, a to je doprinos raspravi o NDH, daje kratki prikaz radova koji se nalaze u zborniku te određuje dva glavna obilježja po kojima se NDH razlikovala od ostalih radikalno-desničarskih ideologija – naglašavanje religije kao oznake nacionalnog identiteta i činjenica da NDH nikad nije zatražila iskazivanje lojalnosti od većine nacije.

U drugom radu (Nezavisna Država Hrvatska u usporednoj perspektivi, 21-28) Stanley G. Payne polazi od postavke da je NDH imala jedinstveno mjesto u povijesti fašizma, koje otvara nekoliko pitanja o naravi i mjestu ustaškog režima. Tri glavna pitanja koja analizira su pitanje o stupnju fašističkog identiteta tog režima, potom pitanje vezano uz jedinstveni status jedinog fašističkog režima sa sveobuhvatnim građanskim ratom te šire pitanje fašizma na Balkanu. Autor ističe da je ustaški pokret u početku bio bez neke razrađene doktrine, da je zapravo bio radikalna nacionalistička teroristička organizacija. Pokazuje da se tek od 30-ih godina, unošenjem fašističkih ideja, ponajprije iz Njemačke, transformira u pravi fašistički pokret. Autor smatra da NDH nije bila masovni pokret, ali da je uspjela pridobiti određenu količinu narodne podrške, zahvaljujući državnoj moći. I po odnosu NDH prema Crkvi, i po njezinoj politici istrebljenja, autor nedvojbeno svrstava NDH u fašističke režime. Drži da je u institucionalnom ustrojstvu bila bliža talijanskom, a u rasnoj politici njemačkom tipu fašizma. Analizirajući drugo pitanje autor dolazi do zaključka da je politika nasilja i ugnjetavanja vođena od ustaša izazvala građanski rat u kojem bi, da je NDH bila geografski i vojno izolirana, partizanski pokret izravno srušio ustaški režim. Kod trećeg pitanja autor ne dolazi do konkretnih zaključaka jer su politički uvjeti u svakoj od balkanskih zemalja bili različiti, a jači fašistički pokret razvio se samo u Rumunjskoj. Smatra da su potrebna daljnja istraživanja za razrješenje problema zašto fašizam nije imao jaču podršku na Balkanu prije 1939. godine.

Rad Ive Goldsteina (Nezavisna Država Hrvatska 1941. godine: put u propast, 29-41) opisuje i analizira neke od najvažnijih procesa koji su se događali u NDH do rujna 1941. godine, s naglaskom na stavovima prema počinjenim zločinima te načinima izražavanja otpora prema takvim postupcima. Autor ističe da su obrasci ponašanja ustaške vlade proizlazili iz njezine ideologije koja je bila specifična mješavina njemačkog nacizma i talijanskog fašizma, prilagođena hrvatskim okolnostima. Autor pokazuje da je obrazac za progone i ubijanja Židova bila politika Trećeg Reicha, dok je genocid protiv Srba proizlazio iz ustaške ideologije i aktualne situacije u predratnoj Jugoslaviji, s temeljima vidljivim u sloganu “jednu trećinu ubiti, jednu trećinu iseliti, jednu trećinu preobratiti na katoličanstvo”. Plansku narav “čišćenja” NDH od stranih elemenata autor dokazuje analizom izjava ustaških čelnika, medijske propagande, odredaba i proglasa službenih organa te same akcije na terenu. Pritom ističe da su pri deportacijama i preobraćenjima na katoličanstvo državne institucije djelovale izravno, dok je kod masovnih zločina postojala “paralelna linija zapovijedanja”. Temeljne razloge za ubojstva autor vidi u etničkoj i vjerskoj mržnji, no upozorava da se i katastrofalna gospodarska situacija mora uzeti u obzir kad se govori o okrutnosti i brutalnosti zločina. Autor utvrđuje da je većina stanovništva pozdravila krah Jugoslavije i nastanak NDH, ali također naglašava da su nastankom Rimskih ugovora, progonima Židova i Srba te općim terorom simpatije ljudi ishlapile.

U četvrtom radu (Četnički pokret na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1941.-1945.), 43-66) Zdravko Dizdar daje kratki pregled četničkog pokreta u NDH, njegove programske osnove, vojni i politički ustroj, odnos prema partizanima, Nijemcima, Talijanima i ustašama te zločine koje je počinio. Prije opisa četničkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata autor ukratko prikazuje pokret do 1941. te navodi njegove glavne ciljeve i ideološke temelje. Autor ukazuje na ulogu Dragoljuba (Draže) Mihajlovića u obnovi četničkog pokreta i u njegovoj transformaciji iz pokreta otpora u jednu od kolaboracionističkih snaga s glavnim ciljem stvaranja etnički čiste “velike Srbije u velikoj Jugoslaviji” do granice sa Slovenijom, na čelu s kraljem i uz svojevrsnu četničku diktaturu. Autor analizira odnose četnika s okupatorima i ustašama te s partizanskim pokretom, pri čemu su radi ostvarenja ciljeva prvi postali saveznici, a partizani glavni neprijatelj. Također prikazuje razvoj vojnih organizacija te navodi razne primjere četničkih zločina. Na kraju rada autor pokazuje postupni slom pokreta i njegov konačan kraj.

U sljedećem radu (Domobranstvo Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945., 67-86) Nikica Barić predstavlja ustrojstvo domobranstva i odnose domobrana prema Nijemcima, ustašama i Talijanima. Pokazuje nekoliko vojno-teritorijalnih podjela i preustroja domobranstva koje su vršene tijekom rata, a kao glavnu osobu u početnom ustroju domobranstva ističe Slavka Kvaternika, ministra domobranstva do 1942. godine. Autor ukazuje na činjenicu da je od 1942. njemački utjecaj na razvoj snaga NDH rastao, da bi krajem rata Oružane snage NDH bile potpuno podređene njemačkim zapovjedništvima. Navodi da su ustaške i domobranske postrojbe prošle kroz razne oblike suradnje i međusobnih odnosa, pri čemu ističe nezadovoljstvo domobrana s ustaškim nasiljem te njihovo uvjerenje da su “žrtve nesavjestnog rada ustaša”. Također ističe stapanje domobranstva i Ustaške vojnice u Oružane snage NDH, čime je domobranstvo sve više gubilo na značenju. Autor naglašava da je odnos prema Talijanima bio dvojak. S jedne je strane domobranstvo tražilo talijansku potporu u borbi s partizanima, a s druge im strane nije odgovarala talijanska potpora četnicima te talijanske aspiracije prema hrvatskim teritorijima i njihova politika slabljenja NDH. Autor se dotiče i pitanja borbene vrijednosti domobranstva, pri čemu smatra da tvrdnje o slaboj borbenoj vrijednosti i nedovoljnoj motivaciji stoje, ali da su razlozi za to mnogostruki, prvenstveno oportunizam domobrana te promjene na širem međunarodnom planu.

U svojem prvom radu u zborniku (Mediji i promidžba Nezavisne Države Hrvatske, 87-116) Mario Jareb prvenstveno se bavi ustrojem medijsko-promidžbenog sustava NDH, dok ostale aspekte tog sustava tek ukratko dotiče. Na početku autor ukazuje na važnost koju su ustaše pripisivale medijima i promidžbenom sustavu, čak i prije rata, te daje pregled ustrojbenog razvoja medijsko-promidžbenog sustava koji je uglavnom oblikovan krajem 1942. nastankom Državnog ravnateljstva za promičbu. Uz ovaj medijsko-promidžbeni sustav, koji autor uvjetno naziva sustav “državne” promidžbe, navodi i postojanje posebnog sustava u sklopu ustaškog pokreta. Kao temelj promidžbe autor ističe tisak i ostale publikacije te daje pregled glavnih tiskovina. Također daje pregled ostalih medija poput promidžbenih plakata, filma i radija. Na kraju rada autor govori o važnim promidžbenim postavkama sustava. Te postavke bile su njegovanje kulta ličnosti poglavnika, izjednačavanje ustaštva s hrvatstvom, važnost obitelji za NDH, naglašavanje jedinstvenog naroda u jedinstvenoj hrvatskoj državi i s time povezana briga za muslimane, kontradiktoran odnos prema pravoslavlju, priznavanje važnosti većinskog katoličanstva, isticanje uloge NDH u “novom europskom poretku” te antipropaganda koja se sastojala od nabrajanja neprijatelja države, prvenstveno Srba, Jugoslavije i jugoslavenstva, Židova i boljševika.

Rad Filipa Škiljana (Logorski sustav Jasenovac – kontroverze, 117-130) bavi se dvjema osnovnim kontroverzama vezanim uz Jasenovac: karakterom samog logora te ukupnim brojem žrtava. Prije razmatranja ovih kontroverzi, autor daje prikaz jasenovačkog logorskog kompleksa te odgovara na pitanje zašto partizani nisu pokušali osloboditi logoraše. Prvu kontroverzu koju obrađuje jest ona vezana uz broj ubijenih. Autor pokazuje da se već tijekom rata manipuliralo tim brojkama, da bi se u 80-im i 90-im došlo do apsurdnih brojki ili od preko milijun ubijenih ili od tek nekoliko stotina. Kao osobe koje su se svojim procjenama približile najrealnijim brojkama, navodi statističare Vladimira Žerjavića i Bogoljuba Kočovića. Autor daje i kratki povijesni prikaz Spomen-područja Jasenovac i njegovih stalnih postava. Kod druge kontroverze autor obraća pažnju na tvrdnje nekih da je u Jasenovcu i nakon rata postojao logor, sada vođen od komunističkih vlasti. Osvrće se na te tvrdnje i izjave koje stoje u njihovoj podlozi te naglašava da nije bilo nekakvog “novog” koncentracijskog logora nego da se radilo o radnoj grupi u kojoj nije bilo ni pojedinačnih ni grupnih ubijanja.

Mark Biondich (Kontroverze u vezi s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj u vrijeme rata 1941.-1945., 131-166) obrađuje četiri teme vezane uz ulogu Katoličke crkve u ratnoj Hrvatskoj – navodna izdaja vrha crkvene hijerarhije na čelu sa Stepincem i njihova navodna potpora i podrška ustaškom režimu; navodna uloga Crkve u zastrašivanju i nasilnom preobraćenju pravoslavnih Srba na katoličanstvo; sudjelovanje katoličkog svećenstva u ustaškom pokretu i/ili različitim institucijama povezanim s pokretom; nevoljkost Crkve da neskriveno i nedvosmisleno osudi genocidnu politiku ustaških vlasti kao i formalno uskraćivanje podrške tom režimu. Prije ove obrade autor se bavi ulogom religije u hrvatskom nacionalizmu i Katoličke crkve u hrvatskome nacionalnom pokretu te naglašava da je Crkva postala politički činitelj tek nakon 1945, a da nacionalni ideolozi do 1941. nikad nisu poistovjećivali vjeru s nacijom. U vezi s prvom temom autor utvrđuje da je vrh Crkve srdačno dočekao stvaranje hrvatske države, ali i da su se zbog zločina Stepinac i dobar dio vrha razočarali i privatno ogradili od režima te da je proces protiv Stepinca nakon rata bio politički motiviran. Autor naglašava da su Crkva i Stepinac bili protiv nasilnog preobraćenja Srba pravoslavaca te da je preobraćenje bilo organizirano, vođeno i kontrolirano od strane ustaških vlasti i njima sklonog svećenstva. Na temelju katoličkih izvora autor pokazuje da su prorežimski usmjereni svećenici bili uglavnom mladi i oni iz Hercegovine, da je dio vrha Crkve bio pasivno kritički ili protuustaški raspoložen te da je pristajanje uz režim temeljeno na vlastitim nacionalističkim i političkim usmjerenjima, a ne na crkvenoj politici. Kod posljednje teme autor ponovo naglašava Stepinčevo privatno nezadovoljstvo i razočaranje ustaškim režimom, ali i njegovu trajnu nespremnost da javno osudi taj režim. Kao najdojmljiviji razlog objašnjenja te kontradiktornosti vidi u njegovoj podršci i nastojanju za očuvanjem hrvatske države.

Drugi rad Marija Jareba (Odnosi Nezavisne Države Hrvatske s Njemačkom i Italijom, 167-192) bavi se uspostavom NDH u travnju 1941. te nekim značajkama njezinog odnosa s Njemačkom i Italijom. Autor ističe da je prvobitna namjera Nijemaca bila da Maček i HSS preuzmu vlast u novoj državi te da su se zbog Mačekova negativnog odgovora okrenuli ustašama. Također se ukratko osvrće na Mačekovu djelatnost za vrijeme stvaranja NDH. Autor naglašava da njemačka nazočnost tijekom 1941. nije bila jako vidljiva u javnosti te da su ljudi uglavnom bili orijentirani na događaje vezane uz Italiju. Autor pokazuje negativne posljedice Rimskih ugovora i prisutnosti talijanske vojske na teritoriju NDH, koja je onemogućavala efikasan nadzor vlasti NDH i aktivno činila ratne zločine. Također ukazuje i na ulogu Talijana kao zaštitnika četničkog pokreta koji se tijekom rata približio i Nijemcima i samim ustašama. Autor se dotiče nekoliko aspekata odnosa između Trećeg Reicha i NDH poput gospodarskih veza, statusa folksdojčera u NDH, ali mu je naglasak na vojno-političkim odnosima. Ukazuje na rast njemačkog utjecaja koji je kulminirao nakon kapitulacije Italije te rast nezadovoljstva kod javnosti i nekih osoba u vlasti NDH, što je zajedno s napredovanjima saveznika potaknulo puč Lorković – Vokić.

Rad Nade Kisić Kolanović (Nezavisna Država Hrvatska, zemlje Jugoistočne Europe, Turska i Japan 1941.-1945., 193-214) bavi se prvenstveno odnosom NDH i zemalja Jugoistočne Europe koje su pristupile Osovini, ali se osvrće i na turske te japanske poglede na tadašnje balkanske događaje. U središtu autoričinog istraživačkog pitanja jest pretpostavka da je Njemačka za Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku i NDH bila velika sila koja će ispraviti nepravde starog međunarodnog poretka, što je uz već postojeće probleme među tim zemljama proizvelo nove. Istraživanje se temelji na dokumentaciji poslanstva NDH u Sofiji, a autorica posebno ističe analitičnost poslanika Vladimira Židovca. Ona naglašava da je jugoistok Europe pred početak rata bio prazan prostor moći otvoren za njemački utjecaj. Pokazuje kako su posljedice tog utjecaja stvorile nove pukotine, sada između saveznika, pri čemu je glavni suparnik hrvatskim interesima uz Italiju bila Mađarska, dok joj je glavni partner bila Bugarska. Također naglašava njemačko zanemarivanje balkanskih saveznika te njihovo veliko nezadovoljstvo i neprijateljstvo prema “novom europskom poretku”. Autorica prikazuje neuspješne pokušaje NDH da uspostavi diplomatske odnose s Turskom te ističe da je Turska, iako nikad nije priznala NDH, zadržala određene kontakte s njom iz straha prema boljševizmu. Na kraju rada prikazana je djelatnost japanske diplomacije i obavještajne službe u povezivanju balkanskih zemalja i njihovu približavanju japansko-sovjetskom bloku.

U zaključnom radu zbornika (Zaključak: genocid između političke religije i religijske politike, 215-234) Matthew Feldman u osnovnim crtama prikazuje teze na kojima se temelje radovi ovog zbornika te preispituje tri ključne teme: ideologiju, religiju i genocid. Autor ukazuje da je ustaški pokret bio jedan od fašističkih pokreta i time politička religija, unatoč svojim posebnostima poput nekarizmatičnosti i nepragmatičnosti Pavelića, kompromisne vanjske politike te pozivanja na tradiciju katolicizma. Kod pitanja politizacije katolicizma autor pokazuje da to jača od 30-ih godina te da je stavljanje hrvatskog svećenstva u travnju 1941. na stranu hrvatskog suvereniteta bila neformalna kolektivna odluka i da se tada činilo da se religijska politika katoličkog pokreta prividno poklapa s ustaštvom. Ipak, autor naglašava da je zbog krvoprolića većina ovih svećenika već u ljeto 1941. počela razmatrati svoju podršku.

 

Vedran Mikac